KANDEL, Mavro, bankovni ravnatelj (Przemyśl, Poljska, 5. IV. 1886 – ?). Sin Izidorov. U Hrvatsku se doselio 1913. iz Lavova. U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj općega Jugoslavenskoga bankarskoga društva te istaknuti član »Lože Zagreb 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit (jedan od 25 izaslanika zagrebačke lože nazočan na inauguraciji jugoslav. Velike lože Bnei Brita 1935. sa sjedištem u Beogradu). Za uspostave NDH bio je u mirovini, a stanovao je u Boškovićevoj ul. u Zagrebu te posjedovao police životnog osiguranja u Assicurazioni generali, Ujedinjenom osiguravajućem društvu Zagreb i Jadranskom osiguravajućem društvu Zagreb te više stotina tisuća dinara na tekućim računima i uložnim knjižicama kod Bankarskoga društva Zagreb i poduzeća »Srećko Eisner, satovi i bižuterija.« Sa suprugom Cecilijom rođ. Welczer (?, o. 1881 – Zagreb, 19. IV. 1964) i sinom Rudolfom (?Zagreb, 1920 – ?) preuzeo je žid. znak i prijavio da je Odboru za podavanja kontribucije predao zlatnine vrijedne 33 570 din. Najvjerojatnije je s obitelji izbjegao u inozemstvo i nastanio se u Švicarskoj. Čini se da se Rudolf nakon II. svj. rata vratio u Zagreb, a potom je i on otišao u Švicarsku.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – KŽZ.

LIT.: Loža »Zagreb.« Jevrejski glas 5(1932)48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KAPOSI, Eugen Franjo (Kapoši), inženjer (Beč, 31. XII. 1886 – Zagreb, 28. VII. 1965). Sin Belin. God. 1919. prešao je na katoličanstvo i doselio se iz Budimpešte u Hrvatsku, gdje je radio u Našičkoj tvornici tanina i paropila d. d. kao stručnjak za taninski posao te dobivao plaću 21 573 din. Bio je u mješovitom braku s Jolan (Jolandom) rođ. Zorkoczy. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, bio izbačen iz stana na Mažuranićevu trgu, a plaća mu je bila smanjena. Na nepoznat način je preživio II. svj. rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – KŽZ.

KAPPER, Siegfried (Salomon Israel, Izák Šalomon), folklorist i prevoditelj (Smíchov, Češka, 21. III. 1821 – Pisa, Italija, 7. VI. 1879). U Pragu je do 1836. polazio gimnaziju i do 1839. predavanja iz filozofije na učilištu Klementinum, neko vrijeme studirao u Rusiji te u Beču 1847. završio studij medicine. God. 1847–48. bio je liječnik u Karlovcu, surađivao s Dragutinom Kušlanom, Ivanom Mažuranićem i Imbrom Ignjatijevićem Tkalcem, putovao je u Dalmaciju, BiH i na kvarnerske otoke, potom se u Beču bavio novinarstvom i kao pripadnik akademske legije sudjelovao u revolucionarnim zbivanjima 1848. U 1850-ima putovao po južnoslavenskim zemljama, 1854–66. bio liječnik u mjestima Dobříš i Mladá Boleslav i od 1867. do kraja života u Pragu. Pod utjecajem Vuka Stefanovića Karadžića za studija se počeo zanimati za južnoslavenske narode. Uz srpske i crnogorske, skupljao je i prevodio na njemački i češki hrvatske narodne pjesme, napjeve i bajke. Prijevodi pjesama što ih je prikupio u Hrvatskoj te članaka o narodnom pjesništvu i običajima iz hrv. krajeva objavljivani su mu u časopisima Ljubljanski časnik (1850), Slavische Blätter (Beč 1865–66), Triglav (1865), Dragoljub (1868), Matica (1869) i Agramer Zeitung (1874). Sastavio je i zbirke prijevoda južnoslavenskih narodnih pjesama, koje je pod utjecajem onodobnih filoloških teorija nazivao srpskima (Die Gesänge der Serben, 1–2. Leipzig 1852; Zpěvy lidu srbského, 1–2. Prag 1872–1874). Među ostalim pisao o srpskom pokretu u Vojvodini 1848–49 (1851), putopise s putovanja po južnoslavenskim zemljama (1853, 1854) i pjesme na njem. jeziku (1844, 1848; neke su uglazbili Johannes Brahms i Robert Franz). Bio je prvi Židov koji je objavio pjesničku zbirku na češkom (České listy, Prag 1846), zagovornik češkoga nacionalnoga preporoda i, uz čuvanje svijesti o podrijetlu, kulturne asimilacije Židova. Sjećanja na 1848. u Hrvatskoj objavljena su mu u Obzoru (1873, 38). Služio se pseudonimom Simo Putt.

DJELA (izbor): Slavische Melodien. Leipzig 1844. – Befreite Lieder, dem jungen Österreich. Wien 1848. – Die serbische Bewegung in Südungarn, Berlin 1851 (srp. prijevodi Novi Sad 1870–1879, Beograd–Valjevo 1996). – Südslavische Wanderungen, 1–2. Leipzig 1853 (srp. prijevodi Beograd 1935, Novi Sad 2005). – Christen und Türken, 1–2. Leipzig 1854. – Pohádky přímořské, Praha 1873, 19982.

LIT.: (O knj. Gesänge): Slovenska bčela, 3(1852) 42. – Agramer Zeitung, 28(1853) 150. – C. Wurzbach: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 10. Wien 1863. – S.: Dr. Siegfried Kapper. Slavische Blätter, 1(1865) 14. – A. Šenoa (A. Š.): Poezie světová. Vienac, 5(1873) 21. – S. Singer: Beiträge zur Literatur der kroatischen Volkspoesie. Agram 1882, 78/79. – O. Donath: Siegfried Kappers Leben und Wirken. Archiv für slavische Philologie, 30(1909) 3/4. – S. Pecinovský-Rastovčan: Kapperova »Lazarica« i naša narodna pjesma. Rad JAZU, 1917, 216, – L. Šik: Jevrejski liječnici u Jugoslaviji. Liječnički vjesnik, 53(1931) 4. – I. Esih: Kapper i Hrvati. Obzor, 75(1934) 248. – Dr. Sigfrid Kaper. Jevrejski glas, 10(1937) 28. – R. Maixner, T. Jakić i I. Esih: Korespondencija Dragojla Kušlana. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1950, 19. – J. Šidak: Značenje Karlovca u preporodnom pokretu. Karlovac 1579–1979 (zbornik). Karlovac 1979. – L. Glesinger: Ilirski pokret i Jevreji. Novi Omanut, 15(2007) 81. – D. Mujadžević: Kapper, Siegfried. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.

KAPPON, Jakov (Jakob), žid. aktivist (? – ?logor, 1941–1945). Djelovao je kao burzovni opunomoćenik i trgovac markama. Bio je član Glavnoga odbora SJVOJ 1920. Po osnutku NDH preuzeo je žid. znak i stradao u nekom od logora.

KAPUANO, Leo, veterinar (Štip, Makedonija, 15. X. 1911 – Zagreb, 19. II. 1993). Sin Hajimov. Bio je bug. državljanin. Došao je 1934. iz Štipa u Zagreb na studij veterine. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak te zajedno s još osmero makedonskih Židova na temelju odluke Ustaškog redarstva od 26. VI. 1941. dobio redarstvenu propusnicu da smije napustiti područje NDH i otputovati u Skoplje.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27282. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KARANFILOVIĆ, Elza, liječnica (Varaždin, 2. II. 1907 – ?). Kći Armina Hirschla. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1932/33, a ovlaštenje za obavljanje liječničkoga zvanja dobila je 1935. od Liječničke komore u Zagrebu, gdje je u Trnjanskoj ul. imala ordinaciju opće prakse. God. 1941. živjela je odvojeno od muža, koji se tada nalazio u Kičevu u Makedoniji. Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak te je u skupini žid. liječnika poslana u Šipovo djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. U kolovozu 1943. priključila se partizanima djelujući kao liječnica u bolnici 3. korpusa. Preživjela je II. svj. rat. Dobitnica je dvaju vojnih odličja. – Otac Armin Hirschl (Hiršl), trgovac (Orahovica, 22. X. 1883 – logor Jasenovac, 1941). U međuratnom razdoblju bio je voditelj prodajnoga odjela u tvornici koža »Alkalaj i Meyer« u Zagrebu. Ubrzo po uspostavi NDH bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 676, 679. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KARDOŠ, Ernest, veletrgovac (Jánosháza, Mađarska, 6. II. 1875 – na putu za Rižarnu, Italija, III. 1944). Sin Adolfa i Katinke rođ. Kohn. U braku sa Zlatom rođ. Rosenberg otac je Zlatka, Vilka, Silve, Ervina, Ladislava i Ade. Otac ga je nakon majčine smrti, 1878. poslao u Zagreb, gdje je imao veliku trgovinu mješovitom robom u Ilici te bio osnivač i vlasnik trg. poduzeća »Coloniale« d. d. Oko 1925. osnovao je poduzeće »Autobus-promet«. Uveo je autobusnu liniju na Pantovčak, liniju Crikvenica–Plase i prvi iz Zagreba organizirao izlet autobusom na maškare na franc. rivijeru. Bio je zastupnik »Opela« i »Studebakera«, »Blitz« autobusa i »Dunlop« guma. Po uspostavi NDH sa suprugom i najmlađom kćeri Adom poslije ud. Stamenković (Zagreb, 6. II. 1919 – Zagreb, 2. VI. 2012), studenticom farmacije, preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. U prijavi imovine kao zanimanje naveo je »bivši nadčinovnik trgovačkog poduzeća«. Izbačen je iz stana u Savskoj cesti, a u ožujku 1942. iz stana u Ogrizovićevoj ul. Sa suprugom je preko Mostara i Hvara stigao na Rab, gdje su, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, ostali kad su stigle njem. snage, koje su ih ukrcale na brod za Trst. Nema pouzdanih podataka je li skončao skočivši s broda ili su ga na brodu ubili Nijemci. Supruga je umrla u Rižarni. Kći Ada bila je primorana prekinuti studij, ali se spasila pobjegavši sa sestrom Silvom na Sušak. Ondje se udala i II. svj. rat preživjela u mješovitom braku i pod drugim imenom. Zlatko, Vilko i Ladislav stradali su u logoru Jasenovac. – Sin Ladislav (Kremen), strojarski inženjer (Zagreb, 28. XI. 1909 – logor Jasenovac, 22. IV. 1945). S braćom je 1937. prezime Kardoš promijenio u Kremen. Prije II. svj. rata radio je u Osijeku kao tehnički poslovođa u tvornici »Patria« za preradu papira i ljepenki. U braku s Nadom rođ. Rotman imao je sina Branka. Po uspostavi NDH s obitelji je 1942. odveden u sabirni logor Tenja, a odande u logor Jasenovac, gdje je stradao u proboju logoraša 22. IV. 1945. Sin Branko spašen je iz transporta za Jasenovac, a nakon rata prihvatila ga je očeva sestra Ada. – Sin Vilko (Kremen, Vilim), veletrgovac (Zagreb, 27. III. 1905 – logor Jasenovac, 1942). S braćom je 1937. promijenio prezime u Kremen, a u nepoznato doba prešao je na katoličanstvo. Bio je vlasnik trgovine »Kolonialna i živežna roba« 1930-ih u Zagrebu, osnovane 1901. God. 1938. i 1939. plaćao je ŽOZ 2200 din., odnosno 2400 din. godišnjega bogoštovnoga prinosa, što je bilo predviđeno i za 1940. Te ga brojke, s još sedmoricom trgovaca, stavljaju između 52. i 59. mjesta po visini prinosa od 625 zagrebačkih žid. trgovaca. Dan nakon što je Banska vlast donijela »Naredbu o obvezatnom prijavljivanju zaliha robe«, 12. IX. 1940. bio je uhićen pod optužbom da je preprodavao brašno. Tri dana poslije bio je upućen na »prisilni boravak« u Donji Lapac. Za njegove odsutnosti u Zagrebu je započeo sudski postupak, kojim je bio oslobođen. Kako je vlada 5. X. donijela »Uredbu o merama koje se odnose na Jevreje u pogledu obavljanja radnja s predmetima ljudske ishrane«, poč. studenoga zatvorena je njegova trgovina, među ostalim, jer je navodnim preprodavanjem brašna remetio odnose na tržištu. Inventar trgovine predan je Nabavno prodajnoj i potrošačkoj zadruzi (zadruzi »Sloge Hrvata Privrednika« u Zagrebu). Po osnutku NDH u prijavi imovine 19. VII. 1941. naveo je da stanuje u Savskoj cesti (kao i njegovi roditelji) te da je suvlasnik trgovine boja »Marinić i Kardoš« s ulogom od 300 000 din. Iako je zatražio arijska prava, navodeći da mu je pradjed s majčine strane bio Zagrepčanin, a jedan član obitelji liječnik zagrebačkoga nadbiskupa Maksimilijana Vrhovca, u ožujku 1942. najvjerojatnije je s roditeljima izbačen iz stana u Ogrizovićevoj ul. i u svibnju deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. – Sin Zlatko (Kremen), trgovac (Zagreb, 20. XI. 1903 – logor Jasenovac, 1941). S braćom je prezime promijenio u Kremen. Bio je vlasnik prodavaonice automobila i rezervnih dijelova u zagrebačkoj Ilici. God. 1941. rastavljen je od supruge Branke s kojom je imao sina Tomislava (?Zagreb, 1933 – ?), a po uspostavi NDH najvjerojatnije je preuzeo žid. znak. U ljeto 1941. bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. U logor su mu iz ŽOZ poslana dva paketa poč. studenoga 1941. – Sin Ervin (Kremen), trgovac (Zagreb, 1908 – Zagreb, 15. IV. 1985). S braćom je prezime Kardoš 1937. promijenio u Kremen. U Brnu je 1933. pohađao tekstilnu školu i usavršio se za procjenu tepiha. Prije II. svj. rata bio je kraljevski dobavljač i procjenitelj tepiha za beogradski dvor, a poslije i za Josipa Broza Tita. Uoči II. svj. rata prešao je na islamsku vjeru. Po uspostavi NDH prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pridružio se partizanima kao borac diverzant u Diverzantskoj četi u Pokuplju i pomoćnik Ivana Hariša (Ilija Gromovnik). Nakon II. svj. rata živio je u Voloskom.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 633, 679. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29307. – KŽZ. – Podaci o ulazniku A. Stamenković.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – (Nekrolog). Ha-kol, 2012, 128.

KARDOŠ, Vojko (Kavić) (Zagreb, 13. V. 1918 – Jadovno, 1941). Sin Franje (Kaposvár, Mađarska, 1890 – ?) i Olge rođ. Kovač (Sümeg, Mađarska ili Poprad, Slovačka, ? – ?). Studirao je filozofiju i od 1939. bio polaznik glumačke škole »Glumac – početnik« u zagrebačkom HNK. Pokazivao je nadarenost i smisao za komiku. Po uspostavi NDH s obitelji i mlađim bratom Aleksandrom (Sašom) (Zagreb, 1924 – ?) prešao je na katoličanstvo. Između 27. i 29. V. 1941. uhićen je u skupini od 165 žid. omladinaca i odveden u logor Danica kraj Koprivnice, potom u Jadovno kraj Gospića, gdje je stradao. Netko od članova obitelji ispunio je umjesto njega 24. VI. 1941. prijavu imovine u kojoj je naveo odjeću vrijednu 3000 din. Roditelji i brat preuzeli su žid. znak i ostali u Zagrebu, gdje su tijekom 1942. nastojali dobiti propusnice za odlazak u tal. zonu, no s obzirom da su nabavljene propusnice bile loše krivotvorene nisu ih htjeli preuzeti ni platiti. Iste su noći bili uhićeni te prema jednim izvorima ubijeni u zagrebačkom zatvoru, a prema drugima deportirani u nepoznati logor, vjerojatno Auschwitz, što je izglednije.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, Ponova, Varia. – KŽZ.

LIT.: Hrvatsko narodno kazalište 1894–1969. Zagreb 1969. – Z. Milo: Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945.) S opširnim historijskim pregledom toga razdoblja. Beograd 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KARFUNKEL, Josip, osiguravateljski stručnjak (Slavonski Brod, 9. II. 1882 – logor Flossenbürg, jesen 1944). Preci su mu se doselili u Hrvatsku 1815. Od 1902. stalno je nastanjen u Zagrebu, gdje je zavičajnost stekao 1938. Od 1897. radio je u Prvom ugarskom osiguravajućem društvu, potom u osiguravajućem društvu »Foncière«. Od 1906. bio je ravnatelj Jadranskoga osiguravajućeg društva iz Trsta, ravnateljstva u Zagrebu, i zagrebačke podružnice »Internationale«, osiguravajućega društva iz Beča. U međuratnom razdoblju novcem spomenutih društava u Zagrebu je sagradio ili kupio devet golemih kuća pa je za njegova ravnateljevanja imovina tih društava u Hrvatskoj samo u nekretninama dosegnula vrijednost 65 milijuna din. Bio je član i podupiratelj mnogih hrv. kulturnih društava, među ostalima i promicatelj »Hrvatskoga radiše«. Po uspostavi NDH sa suprugom Ilonkom rođ. Zempleny i sinom Đurom, zatražio je arijska prava, navodeći među ostalim da za radnoga vijeka nije stekao nikakvu imovinu, osim pokretnina (namještaja) i prava na imovinu. Preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Na ime žid. kontribucije predao je zlatnu tabakeru vrijednu 20 000 din. te još toliko u gotovini. Morao je predati i radioaparat vrijedan 3000 din., dvije puške i samokres. Molba za arijska prava odbijena mu je ujesen 1941, a najvjerojatnije je 1942. ili 1943. bio uhićen i deportiran u neki od poljskih logora, najvjerojatnije Płaszów kraj Krakova, gdje su u proizvodnji radili različiti (židovski) stručnjaci. U rujnu 1944. ili nešto poslije, s ostalim je zatočenicima prebačen u logor Flossenbürg, gdje su ubrzo svi stradali. Govorilo se i da je umro u Montecatiniju prirodnom smrću. – Sin Đuro (Gjuro) (Budimpešta, 3. VIII. 1917 – ?), u doba uspostave NDH bio je apsolvent prava u Zagrebu. Nakon II. svj. rata s majkom se vratio u Zagreb u stan u Amruševoj ul.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28095. – KŽZ.

LIT.: R. Hilberg: The Destruction of European Jews. Chicago 1961. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KARLOVIĆ, David (Wohl), ekonomist i političar (Virovitica, 14. VII. 1885 – Zürich, 10. XII. 1946). Sin krčmara Salamona Wohla (Virovitica, 1833 – ?) i Julie rođ. Kohn (Virovitica, 28. X. 1855 – ?). U nepoznato doba promijenio je prezime u Karlović. U Zagrebu je završio gimnaziju 1904. i studij matematike i fizike na Mudroslovnom fakultetu 1910. Šk. god. 1908/09. studirao je na Visokoj trgovačkoj školi u Beču. Doktorirao je temeljem rigoroza 1920. na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Nakon završetka Mudroslovnoga fakulteta predavao je na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu, a osnutkom Visoke škole za trgovinu i promet (poslije Ekonomsko-komercijalna visoka škola) imenovan je 1920. docentom te 1921. redovitim profesorom predmeta znanost o trgovini, tehnika međunarodne trgovine i trgovačka aritmetika. Umirovljen je 1943. God. 1934–41. bio je predstojnik Trgovačkoga instituta u Zagrebu. Od 1919. bio je član vodstva Hrvatske stranke prava te je nakon parlamentarnih izbora 1927. podupro odlazak odvjetnika Ante Pavelića u beogradsku Narodnu skupštinu. Od 1921. do 1930 – kad je smijenjen nakon uhićenja u svezi sa slučajem Stipe Javora – na stranačkoj je ili koalicijskoj listi (od veljače 1929. kraljevom odlukom) bio gradski zastupnik u Zagrebu, sudjelovao u radu nekoliko odbora, a potaknuo je i donošenje Zaključka Gradskoga zastupstva od 21. XI. 1927. kojim se prosvjedovalo protiv namjeravanoga zatvaranja dijela zagrebačkih visokoškolskih ustanova. Iako o njegovim stajalištima za II. svj. rata u literaturi nema pouzdanih podataka, po osnutku NDH nije bio uveden u Imenik Ponove, što znači da ga vlasti NDH nisu smatrale Židovom ili da je, vjerojatnije, imao veze u vrhovima vlasti. Odlukom Ministarstva unutrašnjih poslova NDH u svibnju 1941. »do daljega« je bio oslobođen od nošenja žid. znaka, a vjerojatno je dobio i arijska prava. U veljači 1942. odazvao se pozivu u Hrvatski državni sabor, u ožujku 1943. vodio je posjet zadrugarskih djelatnika Sofiji, a od polovice te god. boravio u Švicarskoj. Navodi se da se, već nakon potpisa Rimskih ugovora u svibnju 1941, razišao s Pavelićem, a prema izvještaju Augustina Juretića i Stjepana Jakšekovića iz kolovoza 1943. u Zürichu je s Vinkom Kriškovićem radio na osnivanju odbora kojim je promovirao svoje polit. ciljeve. Na njegove odnose s ustaškim režimom neizravno može uputiti i izvještaj Grge Ereša iz studenoga 1944, u kojem navodi kako se K., kojemu je odbijeno produljenje putovnice, priklonio zamisli o podunavskoj konfederaciji. Bio je predsj. Nadzornoga odbora Središnjega saveza hrvatskih seljačkih zadruga, potpredsjednik Gospodarskoga odbora Matice hrvatske 1931–38, predsj. HAŠK 1931–36, a od 1942. vodio je Maticu hrvatskih kazalištnih dobrovoljaca. Napisao je udžbenik Tehnika međunarodne trgovine, (1–2 Zagreb 1921–1922) i priručnik Praktične vježbe iz trgovačke aritmetike (1. Zagreb 1923, 19262, 19403; 2. 1926, 19292). Surađivao je u listovima i časopisima Hrvatski trgovački list (1916), Hrvatska njiva (1917), Virovitički glasnik (1917), Trgovac (1919), Obzor (1922), Službeni vjesnik Zagrebačkog sajma uzoraka (1922; Vjesnik Zagrebačkog zbora, 1928, 1930), Ital-Jug (1924), Virovitičan (1924), Pravaš (1928), Pantheon (1929), Jutarnji list (1932, 1935), Ekonomist (1935), Hrvatski dnevnik (1936), Hrvatski list (1936), Alma Mater Croatica (1937–38), Hrvatski radiša (1939), Hrvatski tjednik (1939), Zadrugar (1940–41), Hrvatska gruda (1942), Nova Hrvatska (1942) i u izdanju Znameniti i zaslužni Hrvati (Zagreb 1925).

IZV.: HDA, Ponova, Varia. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27275. – Matična knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih Židovske općine Virovitica 1852–1931.

LIT.: Z. Dizdar: Karlović. David. Tko je tko u NDH. Zagreb 1997. – J. Jareb: Zlato i novac Nezavisne Države Hrvatske izneseni u inozemstvo 1944. i 1945. Zagreb 1997. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – F. Hameršak i T. Blažeković: Karlović, David. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.