KARDOŠ, Ernest, veletrgovac (Jánosháza, Mađarska, 6. II. 1875 – na putu za Rižarnu, Italija, III. 1944). Sin Adolfa i Katinke rođ. Kohn. U braku sa Zlatom rođ. Rosenberg otac je Zlatka, Vilka, Silve, Ervina, Ladislava i Ade. Otac ga je nakon majčine smrti, 1878. poslao u Zagreb, gdje je imao veliku trgovinu mješovitom robom u Ilici te bio osnivač i vlasnik trg. poduzeća »Coloniale« d. d. Oko 1925. osnovao je poduzeće »Autobus-promet«. Uveo je autobusnu liniju na Pantovčak, liniju Crikvenica–Plase i prvi iz Zagreba organizirao izlet autobusom na maškare na franc. rivijeru. Bio je zastupnik »Opela« i »Studebakera«, »Blitz« autobusa i »Dunlop« guma. Po uspostavi NDH sa suprugom i najmlađom kćeri Adom poslije ud. Stamenković (Zagreb, 6. II. 1919 – Zagreb, 2. VI. 2012), studenticom farmacije, preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. U prijavi imovine kao zanimanje naveo je »bivši nadčinovnik trgovačkog poduzeća«. Izbačen je iz stana u Savskoj cesti, a u ožujku 1942. iz stana u Ogrizovićevoj ul. Sa suprugom je preko Mostara i Hvara stigao na Rab, gdje su, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, ostali kad su stigle njem. snage, koje su ih ukrcale na brod za Trst. Nema pouzdanih podataka je li skončao skočivši s broda ili su ga na brodu ubili Nijemci. Supruga je umrla u Rižarni. Kći Ada bila je primorana prekinuti studij, ali se spasila pobjegavši sa sestrom Silvom na Sušak. Ondje se udala i II. svj. rat preživjela u mješovitom braku i pod drugim imenom. Zlatko, Vilko i Ladislav stradali su u logoru Jasenovac. – Sin Ladislav (Kremen), strojarski inženjer (Zagreb, 28. XI. 1909 – logor Jasenovac, 22. IV. 1945). S braćom je 1937. prezime Kardoš promijenio u Kremen. Prije II. svj. rata radio je u Osijeku kao tehnički poslovođa u tvornici »Patria« za preradu papira i ljepenki. U braku s Nadom rođ. Rotman imao je sina Branka. Po uspostavi NDH s obitelji je 1942. odveden u sabirni logor Tenja, a odande u logor Jasenovac, gdje je stradao u proboju logoraša 22. IV. 1945. Sin Branko spašen je iz transporta za Jasenovac, a nakon rata prihvatila ga je očeva sestra Ada. – Sin Vilko (Kremen, Vilim), veletrgovac (Zagreb, 27. III. 1905 – logor Jasenovac, 1942). S braćom je 1937. promijenio prezime u Kremen, a u nepoznato doba prešao je na katoličanstvo. Bio je vlasnik trgovine »Kolonialna i živežna roba« 1930-ih u Zagrebu, osnovane 1901. God. 1938. i 1939. plaćao je ŽOZ 2200 din., odnosno 2400 din. godišnjega bogoštovnoga prinosa, što je bilo predviđeno i za 1940. Te ga brojke, s još sedmoricom trgovaca, stavljaju između 52. i 59. mjesta po visini prinosa od 625 zagrebačkih žid. trgovaca. Dan nakon što je Banska vlast donijela »Naredbu o obvezatnom prijavljivanju zaliha robe«, 12. IX. 1940. bio je uhićen pod optužbom da je preprodavao brašno. Tri dana poslije bio je upućen na »prisilni boravak« u Donji Lapac. Za njegove odsutnosti u Zagrebu je započeo sudski postupak, kojim je bio oslobođen. Kako je vlada 5. X. donijela »Uredbu o merama koje se odnose na Jevreje u pogledu obavljanja radnja s predmetima ljudske ishrane«, poč. studenoga zatvorena je njegova trgovina, među ostalim, jer je navodnim preprodavanjem brašna remetio odnose na tržištu. Inventar trgovine predan je Nabavno prodajnoj i potrošačkoj zadruzi (zadruzi »Sloge Hrvata Privrednika« u Zagrebu). Po osnutku NDH u prijavi imovine 19. VII. 1941. naveo je da stanuje u Savskoj cesti (kao i njegovi roditelji) te da je suvlasnik trgovine boja »Marinić i Kardoš« s ulogom od 300 000 din. Iako je zatražio arijska prava, navodeći da mu je pradjed s majčine strane bio Zagrepčanin, a jedan član obitelji liječnik zagrebačkoga nadbiskupa Maksimilijana Vrhovca, u ožujku 1942. najvjerojatnije je s roditeljima izbačen iz stana u Ogrizovićevoj ul. i u svibnju deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. – Sin Zlatko (Kremen), trgovac (Zagreb, 20. XI. 1903 – logor Jasenovac, 1941). S braćom je prezime promijenio u Kremen. Bio je vlasnik prodavaonice automobila i rezervnih dijelova u zagrebačkoj Ilici. God. 1941. rastavljen je od supruge Branke s kojom je imao sina Tomislava (?Zagreb, 1933 – ?), a po uspostavi NDH najvjerojatnije je preuzeo žid. znak. U ljeto 1941. bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. U logor su mu iz ŽOZ poslana dva paketa poč. studenoga 1941. – Sin Ervin (Kremen), trgovac (Zagreb, 1908 – Zagreb, 15. IV. 1985). S braćom je prezime Kardoš 1937. promijenio u Kremen. U Brnu je 1933. pohađao tekstilnu školu i usavršio se za procjenu tepiha. Prije II. svj. rata bio je kraljevski dobavljač i procjenitelj tepiha za beogradski dvor, a poslije i za Josipa Broza Tita. Uoči II. svj. rata prešao je na islamsku vjeru. Po uspostavi NDH prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pridružio se partizanima kao borac diverzant u Diverzantskoj četi u Pokuplju i pomoćnik Ivana Hariša (Ilija Gromovnik). Nakon II. svj. rata živio je u Voloskom.
IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 633, 679. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29307. – KŽZ. – Podaci o ulazniku A. Stamenković.
LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – (Nekrolog). Ha-kol, 2012, 128.