JAROŠI, Anton, slikar (Novska, 1887 – Jeruzalem, 1951). Za II. svj. rata bio je u zatočen u logoru Mauthausen. U prosincu 1948. iselio se u Izrael, gdje je nastavio slikati, ali ubrzo je preminuo. Grad Jeruzalem posmrtno je priredio izložbu njegovih slika.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48.

JELINEK, Erih, stomatolog (Zagreb, 16. VIII. 1910 – Zagreb, 3. XII. 2003). Sin Đure i Elvire rođ. Fischer, sa suprugom → Ž. Jelinek otac je Ivane i Diane. Gimnaziju je završio 1929. u Zagrebu. Stomatološki studij započeo je u Berlinu, a završio na Visokoj školi za zubarstvo Medicinskoga fakulteta u Baselu u Švicarskoj (1937). Nakon povrataka u domovinu služio je 1938. voj. rok u Vojnoj bolnici u Ljubljani. God. 1939–41. radio je u privatnoj stomatološkoj ordinaciji u Zagrebu. Po uspostavi NDH sklonio se u Hrvatsko primorje na Sušak. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima te djelovao kao voditelj zubne ambulante Glavnog štaba Hrvatske i zubnoga odjeljenja bolnice 4. i 11. korpusa. Nakon završetka II. svj. rata bio je voditelj Zubnoga odjela Vojne bolnice u Zagrebu do 1950. Potom je radio u Centralnoj zubnoj ambulanti i Višoj zubarskoj školi, od 1952. bio asistent u Odontološkom odsjeku (poslije Stomatološkom odjelu) Medicinskoga fakulteta, a nakon osamostaljenja Stomatološkoga fakulteta 1962. bio je predavač te od 1970. docent. Doktorirao je 1978. na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu tezom Uloga novih relevantnih faktora u vremenskom odstupanju erupcije zubi. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1979. God. 1972. završio je specijalizaciju iz dječje i preventivne stomatologije. Bio je predstojnik Zavoda za dječju i preventivnu stomatologiju Stomatološkoga fakulteta 1973–80. – Osnovno područje njegova rada bila je dječja i preventivna stomatologija, posebice metode liječenja mliječnih zuba, epidemiologija i preventiva karijesa. Pisao je i o zbrinjavanju fraktura prednjih zuba u djece, o otvorenom zagrizu, o dijagnostici i terapiji bolesti pulpe mliječnih zuba, o djelovanju lokalne fluoridacije na zubalo predškolske djece u časopisima Stomatološki glasnik Srbije (1960, 1972), Zobozdravstveni vestnik (1963, 1971), Acta stomatologica Croatica (1967–69, 1971, 1974–76, 1979, 1982), Deutsche zahnärztliche Zeitschrift (1969), International Dental Journal (1971), La pédodontie française (1973). Autor je poglavlja u udžbeniku Dječja i preventivna stomatologija (Zagreb 1985). – Brat Ivan (Hanzi), cionistički aktivist (? – ?, Izrael, o. 1995). Bio je član Hašomer Hacaira. Uoči II. svj. rata iselio se u Palestinu, živio u Haifi, gdje je promijenio ime u Johanan Ben Cvi. Radio je kao vozač kamiona. U braku s Mieiam rođ. Hary imao je sina i kćer. – Otac Đuro (Gjuro), stomatolog (Banja Luka, BiH, 17. VI. 1883 – Rim, 1973). Sin Moricov. Djed mu se u Hrvatsku doselio 1845. iz Moravske. Do 1919. imao je zavičajnu pripadnost u Daruvaru. Medicinu je studirao u Beču i Berlinu, gdje je diplomirao. Od 1910. živio je u Zagrebu, gdje je imao stomatološku ordinaciju na Jelačićevu trgu, potom u Martićevoj ul. Liječio je mnoge poznate Zagrepčane, među njima i nadbiskupa Antuna Bauera. U međuratnom razdoblju bio je član »Lože Zagreb 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit. Po uspostavi NDH podnio je molbu za oslobođenje od nošenja žid. znaka, koju je potpisalo 20 pacijenata, ona je najprije bila odobrena, no u srpnju 1941. odbijena. U rujnu 1943. priključio se partizanima te djelovao kao voditelj prihvatne bolnice 25. divizije, a zatim kao stomatolog u različitim partizanskim zdravstvenim ustanovama. Nakon II. svj. rata živio je u Rimu, gdje je i umro. Bio je u prvom braku s Elvirom rođ. Fischer, vlasnicom dionica čakovečkoga paromlina, a u drugom braku s → Nadom Feuereisen-Jelinek.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27087. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – I. Kosić: Rad civilne zdravstvene službe na području kotara Korenica i Udbina u određenom razdoblju NOB-e. Liječnički vjesnik, 101(1979) 11. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bibliografija radova Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1948–1988. Zagreb 1988. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – Ljetopis 1948–1993. Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1994. – Jelinek, Erih. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – M. Marković: Prof. dr. Erih Jelinek (1910.–2004.). Ha-kol, 2004, 83. – S. Fatović-Ferenčić: Jelinek, Erih. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JELINEK, Josip, obrtnik (Požega, 6. I. 1891 – Zagreb, 10. III. 1985). Sin Julijev. Obitelj se u Hrvatsku doselila vjerojatno iz Moravske krajem XVIII. st. Djed mu je rođen 1818. u Doljanima, a otac 1856. u Daruvaru. U braku s Anđelinom (Angelom) rođ. Reiner (?, 1904 – Zagreb, 11. III. 1971) imao je kćer Veru (?Zagreb, 1926). Djelovao je kao bravarski obrtnik u Zagrebu. Po osnutku NDH, na temelju veza u RUR, u srpnju 1941. odobreno mu je slobodno kretanje u Zagrebu kako bi se mogao nesmetano baviti obrtom te odlučeno da ga se zbog njegove dobi, neće slati na prisilni rad van Zagreba. Također je bio oslobođen od nošenja žid. znaka jer je za I. svj. rata odlikovan s pet ordena za hrabrost. U srpnju 1942. priključio se partizanima u Gorskom kotaru te djelovao u radionici za izradu eksploziva i municije pri Glavnom štabu Hrvatske.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27564, 27599.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

JELINEK, Oskar, trgovac (Sulkovci kraj Požege, 21. V. 1887 – logor Jasenovac, 1941). Sin Đure i Helene. Djed mu je rođen u Doljanima, otac u Kaptolu kraj Požege. Nakon završena tri razreda realne gimnazije, radio je u željezarskoj radnji u Slavonskom Brodu, a 1908–12. u Beču, Pragu i Budimpešti. U Zagrebu je 1917. osnovao Hrvatsko dioničko društvo za trgovinu željezom, a 1927. spojio svoje društvo s poduzećem »Sidro«, čiji je bio suvlasnik i poslovodeći ravnatelj do 1936. Bio je osnivač tvornice bravarske robe u Kamniku »Titan« i član Upravnoga odbora Zagrebačkoga zbora. Darovao je tri vagona željeza za izgradnju Doma »Hrvatskog radiše« u Zagrebu, čijim je članom utemeljiteljem bio proglašen. Po uspostavi NDH predao je molbu za priznavanje arijskih prava za sebe, suprugu Blanku i djecu Nadu i Egona. Bio je otpremljen u logor na Zavrtnici 28. VII. 1941, a odande u logor Jasenovac, gdje je stradao. U Jasenovcu je 1942. skončao i sin Egon (?, 1917), dok je supruga iste godine deportirana u Auschwitz. Rat je preživjela samo kći Nada (?, 1915), koja je do 1941. bila gimnazijska profesorica u Zagrebu. Prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Po oslobođenju iz logora 1943, u Italiji je bila tumač engl. jezika u bolnici u Gravini, a zatim profesorica partizanske gimnazije u Topuskom.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28121.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

JELINEK, Žuži (Färber, Ferber; Suzana), modna stilistica (Budimpešta, 17. VII. 1917 ili 1920 – Zagreb, 23. I. 2016). Kći → Izidora Färbera i Ruže rođ. Fried, sestra Ivana (Imbre) i Aleksandra. S prvim suprugom → Erihom majka je Ive i Diane. S obitelji se doselila u Hrvatsku 1927, a otac je u Zagrebu otvorio četkarsku radnju. Nakon završene osnovne škole u Zagrebu, učila u modnom salonu svoje tete u Budimpešti, a potom u Parizu kod modne kreatorice Nine Ricci (1937–39). God. 1940. u zagrebačkoj Praškoj ul. otvorila je prvi modni salon te iste godine ostvarila promet od 80 000 din. Po uspostavi NDH morala je prijaviti imovinu i preuzeti žid. znak. Sa suprugom se sklonila na Sušak, odakle se uspjela vratiti po roditelje. Bila je internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, kao bolničarka priključila se partizanima. U Zagrebu je 1945. osnovala i vodila Državni modni salon, 1946. otvorila vlastiti i vodila ga do odlaska 1962. u Ženevu, gdje je 1963. također otvorila modni salon. Od 1964. do umirovljenja 1985. ponovo vodila salon u Zagrebu. Samostalne modne revije priređivala od 1947. u nas, a 1957–62. u SAD, Japanu, Kini, Tajvanu, Indiji, Burmi, Nepalu, Iranu, Izraelu, Keniji, Brazilu, Venezueli i Barbadosu. Kreirala je za domaće tvornice konfekcije »Varteks« (1956–62. i od 1973), »Nada Dimić« (od 1968) i »Sloga« te za modnu kuću »Bergdorf-Goodmann« u New Yorku (1959–69). Njezin se stil temelji na građanskoj modnoj tradiciji, eleganciji i isticanju individualnosti. Utjecala je na mijenjanje gledišta o modi i pridonijela otvaranju naše okoline svjetskim modnim zbivanjima. Održavajući kontinuitet kulture odijevanja i svakodnevnoga života, u vremenu uniformiranosti i kolektivnoga duha, otvarala je putove razvoju hrv. mode. – Objavila je nekoliko knjiga o povijesti mode s praktičnim savjetima za odijevanje, a Čar mode sadržava i leksikon tekstilnih pojmova. U Leksikonu svakodnevnog života (Zagreb 1962, 19672) autorica je poglavlja Odijevanje. Bavila se modnim novinarstvom, a od 1994. u časopisu Gloria ima kolumnu sa savjetima, koje je potom skupila u knjizi Tajna ženina uspjeha. – Sin Ivo, inženjer i žid. aktivist (Zagreb, 15. IX. 1947). Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu, gdje je diplomirao 1971. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Magistrirao je 1974. na McGill University u Montrealu. Radio je u »Westinghouse Electric« u Krškom i potom u Ženevi kao voditelj marketinga za visokotehnološke komponente. Od 1985. radi kao menadžer u tvrtki »Trasimex«, specijaliziranoj za trgovinu naftom i naftnim prerađevinama u Ženevi. Aktivan je u ŽO u Zagrebu i Ženevi, bio je član Vijeća ŽO u Ženevi i predsj. lokalnoga sportskoga društva Makabi. Kao član košarkaške momčadi bio je sudionik četiriju Makabijada u Izraelu i triju u Europi.

DJELA: Tajna dobro odjevene žene. Zagreb 1961, 19712 (Čar mode). – Tajna mode. Zagreb 1995. – Tajna ženina uspjeha. Zagreb 1997. – Seks liječi sve. Zagreb 2004. – Od seksa do vječnosti. Zagreb 2007. – Žene osvajajte. Zagreb 2010. – Mijenjaju li se muškarci. Zagreb 2011. – Živjeli muškarci. Zagreb 2013. – Žuži: Život Žuži Jelinek. Zagreb 2014.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – KŽZ.

LIT.: G. Emerson: Yugoslavs also Copy Paris Style. The New York Times, 1959, 4. V. – S. Saračević (S. S.): Žuži of Yugoslavia. Globus, 7(1960) 49. – N. Đurić: Tajna dobro odjevene žene. Borba, 26(1961), 25. I. – P. E.: Žuži Jelinek kreira za vas. VUS, 1968, 27. III. – Ž. Slunjski: Žuži za »Varteks«. Varaždinske vijesti, 28(1973), 19. VII. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – (Intervjui): T. Marinović, Vjesnik, 51(1990), 23. IV. – N. Mirković, Gloria, 1(1994) 3. – J. Mandić-Mušćet, Sušačka revija, 6(1998) 22/23. – A. Lendvaj (A. L.): Kontinuitet modne tradicije. Večernji list, 39(1995), 10. X. – Ž. Kliment: Savjeti koji ne izlaze iz mode. Vjesnik, 59(1998), 22. IV. – B. B. Brljević: Likovi moga doba. Zagreb 2002. – A. Stipčević-Despotović i M. Pintar: Jelinek, Žuži. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JELLINEK, Maks, trgovac (Bučovice, Češka, 27. IV. 1867 – ?). Sin Moritzov. U Hrvatsku se doselio 1922. iz Beča. Bio je u braku s Henrietom rođ. Plachte, ranije ud. Mayer, koja je iz prvoga braka imala sinove Milana i → A. Marića. Stanovao je u Praškoj ul. Po uspostavi NDH bio je udovac bez namještenja, a izdržavali su ga njegovi posinci, isplaćujući mu mjesečno 10 000 din. iz glavnice od 500 000 din.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – KŽZ.

JERUZALEM, Josip (Jerusalem, Josef), tvorničar i trgovac (Chotěboř kraj Havlíčkůva Broda, Češka, 22. VIII. 1849 – Beč, Austrija, 16. XI. 1919). Na poticaj Miroslava Kulmera otkupio 1884. od Ivana Banjavčića mlin na Mrežnici, dogradio nove zgrade te s Wilhelmom Anningerom i Siegmundom Mendelom osnovao Kraljevsku zemaljsku ovlašćenu pamučnu predionicu i tkaonicu u Dugoj Resi. Iako je 1889. predionica uništena u požaru, a u tvornici izbio jedan od prvih štrajkova industrijskih radnika u Hrvatskoj, tvrtka je 1891. izložila svoje proizvode na Gospodarsko-šumarskoj jubilarnoj izložbi u Zagrebu. Vodeći je iz Beča, J. je 1896. sjedište tvrtke formalno prenio u Budimpeštu i preimenovao ju u Dioničko društvo domaće tvornice predenja i tkanja pamuka Duga Resa prepustivši dio dionica Peštanskoj komercijalnoj banci. Otada do početka I. svj. rata poduzeće je uspješno poslovalo i postalo jedno od vodećih te vrste u nas.

LIT.: J. Lakatoš: Industrija Hrvatske i Slavonije. Zagreb 1924. – M. Despot: Privreda Hrvatske XVII.–XIX. stoljeća. Zagreb 1957. – Ista: Industrija građanske Hrvatske 1860–1873. Zagreb 1970. – T. Majetić i Đ. Zatezalo: Začeci i razvitak radničkog pokreta u Karlovcu i Dugoj Resi. Zagreb 1972. – Pamučna industrija Duga Resa 1884–1984. Duga Resa 1984. – I. Gostl: Najsjajnija zagrebačka predstava. Zagreb 1996. – V. Dugački: Jerusalem, Josef. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.

JEŠURUN, Isak (Jeshurun, Jichak), trgovac i novčar (Dubrovnik, o. 1585 – ?, nakon 1625). God. 1622. bio je lažno optužen za ritualno ubojstvo djevojčice. Prema jednim izvorima svodnici Mariji Matkovoj, stvarnomu krivcu za smrt djevojčice, posudio je novac, koji ona nije željela vratiti te je svjedočila protiv njega. Prema drugima Matkova je bila nagovorena da za počinitelja prijavi nekog Židova, a on je bio jedini čije ime je znala. Ješurun ni nakon najgoreg mučenja nije priznao ubojstvo, a vlasti su ubrzo Matkovu osudili na smrt i smaknuli, iako je do posljednjeg trenutka tvrdila da ju je Ješurun nagovorio na ubojstvo djevojčice. Tim događajem pojačali su se pritisci na cijelu žid. zajednicu, bili su zatvoreni i ispitivani Josef Abuaf, David Cohen i David Lanciano. Svi Židovi nastanjeni izvan geta morali su se u njega preseliti u roku 5 dana, a sve kršćanske sluškinje morale su napustiti geto, pod prijetnjom kazne javnim šibanjem i petogodišnjim izgonom iz Republike. Iako istraga nije urodila plodom, J. je bio osuđen na 20 godina robije i bačen u samicu. Tadašnji dubrovački rabin → Aron Cohen u djelu Zekan Aharon, detaljno je opisao Ješurunov proces i muke kojima je bio podvrgnut: »Platili smo jednog Nežidova da mu dostavlja hranu i vodu. I evo kako je on to činio: Pomoću duge drvene grede s malim udubljenjem na kraju stavljao je malo hrane i proturao kroz otvor, a Jichak /Isak/ je lizao tu hranu kao što govedo pase zelje u polju, a vodu mu je dodavao kroz drvenu cjevčicu koju je Jichak stavljao u usta, a taj Nežidov mu je izvana polako lijevao vodu. To je sve morao činiti jer su zidovi bili tako debeli da ruka čovječja nije mogla doprijeti do unutrašnje strane zida. Tog čovjeka plaćala je židovska zajednica, a svatko se obavezao da Jichaku budu osigurani obroci dva puta dnevno, izjutra i predvečer, koliko je tko mogao«. Tijekom procesa krajem 1622, Senat je Židovima zabranio odlazak iz Republike i u tu svrhu popisao sve muškarce starije od 14 godina te im zabranio stanovanje izvan geta, osim uz posebnu dozvolu. Ubrzo je bio dopušten odlazak svima, koji to žele te se veći dio popisanih iselio pa je geto gotovo prestao postojati. Nakon Ješurunova zatvaranja, u Dubrovniku je izbila epidemija kuge, koja je pokosila i članove Senata, odgovorne za njegovu osudu. Bio je pomilovan u travnju 1624, nakon čega je morao odmah napustiti Dubrovnik. Uspomena na njega očuvala se više stoljeća, zahvaljujući rabinu Cohenu, koji je sastavio himnu posvećenu njegovim patnjama, ali i patnjama svih Židova. Himna se pjevala u dubrovačkoj sinagogi sve do II. svj. rata, svake godine u mjesecu tevetu, kad se subotom čita odlomak iz Tore Vajhi.

LIT.: J. Tadić: Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoljeća. Sarajevo 1937. – Isti: Aron Koen. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1971, 1. – B. Stulli: Židovi u Dubrovniku. Zagreb 1989. – I. Burđelez: Novi dokumenti – prilog povijesti Židova u Dubrovniku. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998.

JOSIP STARIJI (Iseppo Senior), liječnik (Split, prva pol. XVIII. st.). Svojom se hrabrošću i požrtvovnošću istaknuo u vrijeme epidemije kuge u Splitu i okolici 1729–1732. Od početka haranja kuge bio je zadužen liječiti oboljele u predgrađu Lučac, a zatim je bio poslan u Podstranu u Poljičkoj Republici liječiti i raskuživati kuće. Kad je ondje bolest prestala, ponovo se vratio u Split pomagati bolesnicima splitskih predgrađa. Sve je to 1732. javno potvrdio mletački generalni providur Simenon Contarini.

LIT.: D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971.

JOVANOVIĆ, Nikola, inženjer i žid. aktivist (Zagreb, 19. XII. 1930 – Zagreb, 26. II. 2007). Sin Sotira i Elze rođ. Lieberman. Djelovao je kao inspicijent na Radio Zagrebu. Također je bio predmolitelj u hramu, organizator skupina za volonterski rad u logistici izr. vojske (program SAR-EL). God. 2005. priključio se Židovskoj vjerskoj zajednici Bet Israel i bio jedan od najaktivnijih članova u sinagogi.