GRÜNHUT, Alfred, dramski i filmski glumac i redatelj (Zagreb, 1882 – Zagreb, 10. X. 1946). Podrijetlom je iz ugledne zagrebačke obitelji; sin Josipa i Amalije rođ. Reichl. Obrtnu školu završio je u Zagrebu, a graditeljsku u Freiburgu. Prekinuvši studij graditeljstva u Hildburghausenu jer je istodobno studirao na Meiningerovu dvorskom kazalištu, vratio se u Zagreb. Glumu je učio u Dragutina Freudenreicha, Ignacija Borštnika, Václava Antona, Milivoja Barbarića, a prvi put javno nastupa 1903. sa Hrvatskim pjevačkim društvom »Kolo«, a sljedeće god. na dobrotvornoj predstavi s Freudenreichom u korist družbe Sv. Ćirila i Metoda. Potom se pridružio putujućoj glumačkoj družini Josipa Maričića. God. 1907. prvi je put nastupio u zagrebačkom HNK u ulozi Kralja u komediji Don Cezar od Bazana Adolpha D’Enneryja i Philippa Françoisa Pinela Dumanoira, a potom je igrao i Niku Marinovića u Vojnovićevu Ekvinociju. Bio je godinu dana član trupe »Primorsko putujuće kazalište« pod vodstvom Mihajla Markovića, koja je gostovala po BiH, Dalmaciji i primorskom dijelu Italije. Kao glumac, redatelj i pedagog radio je u Osijeku i Varaždinu. Nakratko je bio član »Neue Wiener Bühne« i »Theater der 500« u Beču. Od 1917. do umirovljenja 1941. bio je član HNK u Zagrebu te je nastupao u operetama, lakrdijama i dramama, a najuspješniji je u žanru karakterne komike. Zapažen je kao Shylock (William Shakespeare, Mletački trgovac), Grutz (Karl Schönherr, Zemlja), Prokurator (Eugène Brieux, Crveni talar), Streckmann (Gerhart Hauptmann, Roza Bernd), Pastor (August Strindberg, Otac), Zvrndeša (W. Shakespeare, San ivanjske noći), Vuk (Ivan Gundulić, Dubravka), Osip (Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Revizor). Pomno je karakterizirao uloge postarijih Židova: Reb Elje (Sholem Asch, Bog osvete), Kantor Rabinowicz (Samson Raphaelson, Pjevač jazza), u ovoj posljednjoj ulozi proslavio je 1930. 25. obljetnicu glumačkoga rada. Od 1920. utemeljitelj je i glumac nekoliko zagrebačkih kabareta. Kao filmski glumac započeo je za boravka u Beču ulogama u filmovima »Sascha-Filma«. Na početku filmske proizvodnje u Hrvatskoj, u zagrebačkom je »Croatia-filmu« bio glumac i redatelj u komediji Vragoljanka te drami Dvije sirote (1918), a igrao je i u Brišem i sudim Arnošta Grunda (1919) te u Strozzijevoj melodrami Dvorovi u samoći (1925). Uz Hamilkara Boškovića, Teodora Milića-Žumberskoga i Tita Strozzija jedan je od članova-osnivača filmskoga poduzeća »Jugoslavija-film« 1919, u čijim je filmskim žurnalima nastupao. Pisao je o problemima i potrebama putujućih kazališta (Hrvatska metropola, 1926). Po uspostavi NDH predao je molbu za dobivanje arijskih prava, koju je supotpisao i tadašnji intendant HNK Dušan Žanko, kao i molbu da ga se oslobodi od nošenja žid. znaka, no u lipnju 1941. bio je odbijen. Zajedno sa suprugom Štefanijom rođ. Skrbinšek preuzeo je žid. znak te je 1941. i umirovljen. Iste je god. prešao na katoličanstvo te bio izuzet od najtežih oblika progona, jer mu se supruga u dokumentima predstavljala kao »arijevka«. Za vrijeme NDH nastupao u starim kazališnim ulogama te u kabaretskim priredbama. U akcijama kontribucije morao je 1942. predati zlatni sat (dobiven od kazališnoga osoblja povodom 25. obljetnice rada), koji mu je vraćen nakon intervencije kazališnoga intendanta D. Žanka.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27251. – KŽZ.

LIT.: Debut des Herrn Alfred Grünhut am kroatischen Landestheater. Židovska smotra, 1(1906–1907) 8. – I. Souvan (S-n): Herr Grünhut als Flachsmann. Agramer Zeitung, 86(1911) 105. – Veselo kazalište u kavani klub. Dom i svijet, 34(1921) 4. – R. Habeduš: Alfred Grünhuth. Colosseum, 1(1922) 2. – I. Brlić: O 25-godišnjici rada G. Alfreda Grünhuta. Novosti, 24(1930) 135. – Dvadesetpetogodišnjica umjetničkog rada Alfreda Grünhuta. Večer, 11(1930) 2838. – Židov, 24(1930) 18. – R. Maixner (M.): Jubilej Alfreda Grünhuta. Obzor, 71(1930) 112. – Lj. Maraković: Dvije proslave u Nar. kazalištu. Hrvatska straža, 2(1930) 119. – -o-: Alfred Grünhut. Jutarnji list, 19(1930) 6564. – H. Vinković (-v): 25-jähriges Bühnenjubiläum Alfred Grünhut. Morgenblatt, 65(1930) 133. – M. Marković: Iz mojih kazališno-umjetničkih uspomena. Novosti, 34(1940) 34. – Enciklopedija Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu. Zagreb 1969. – I. Mrduljaš: Ostavština Alfreda Grünhuta. Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, 9(1983) 27/28. – Isti: Zagrebački kabaret. Zagreb 1984. – I. Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896.–1997. Zagreb 1998. – Z. Đerđ i V. Majcen: Grünhut, Alfred. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

GRÜNHUT, Alfred, trgovac (Brno, Češka, 12. IX. 1859 – ?logor, 1941–1945). Prešao je na katoličanstvo 1936, a 1938. doselio se iz Beča u Zagreb, gdje je bio član Nadzornoga odbora »Chemocarbon« d. d. za uvoz i izvoz. Po uspostavi NDH bio je upisan u Kartoteku židovskoga znaka, ali se čini da znak nije preuzeo. Daljnja sudbina mu je nepoznata, čini se da je stradao u nekom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – KŽZ. – Popis žrtava.

GRÜNHUT, Gavro (Gabriel), nakladnik, tiskar i publicist (Senj, 24. III. 1849 – Beč, 3. III. 1906). U Karlovcu je učio slagarski obrt u Abela Lukšića 1861–66. Radio je u tiskari Ljudevita Gaja u Zagrebu, potom u Beču u listu Novi pozor, 1869. u Sisku, gdje je izlazio Zatočnik. Od 1870. ponovno je u Zagrebu kao slagar lista Sloga. God. 1872. bio je osuđen na kraći zatvor zbog sudjelovanja u štrajku tipografskih radnika. Jedan je od utemeljitelja i tajnik zagrebačkoga Obrtničko-radničkoga društva (1873). Prešao je u Kraljevicu kao poslovođa tiskare, no već 1874. otišao u Senj, gdje je radio kao slagar i 1875. sudjelovao u pokretanju časopisa Radiša. Nakon nesporazuma s vlasnikom tiskare preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor. Potom je otišao u Rijeku, otkupio tamošnju knjižaru i postao dioničar Primorske tiskare, koja se na njegov prijedlog preselila na Sušak. G. je postao njezin upravitelj te utemeljitelj biblioteke »Poučna knjižnica«. Prihvativši ideje Stranke prava, 1878. pokrenuo je list Sloboda te ga uređivao i surađivao u rubrici Glas iz Primorja do 1880. Njegovom zaslugom taj list obilježio je pravaško novinstvo, pridobio širu čitateljsku publiku i pridonio povećanju broja pravaških zastupnika u Saboru 1881. Istodobno je putovao po Slavoniji i agitirao za Stranku prava. Zbog Starčevićevih članaka u Slobodi optužen je kao »sukrivac zločinstva uvrede Veličanstva«, ali porota ga je 1880. proglasila nevinim. Pokrenuo je pravaški beletristički list Hrvatska vila (1882–85) i satiričke listove Bič (1883–85) te Novi bič (1885–86). U tim listovima te u Katoličkoj Dalmaciji, Slobodi, Obzoru od 1873. do 1894. pisao je pretežno pravaške polit. članke te članke o pitanjima književne kritike i hrv. kulturnog napretka. Potpisivao se i kao Gavro Zelenklobuković i Zelenkapić. Kad se 1883. preselio u Zagreb i otvorio knjižaru, pokrenuo je »Univerzalnu biblioteku« u kojoj je izašlo više knjiga Eugena Kumičića, Augusta Harambašića, Julija Rorauera, Nikole Kokotovića i Ivana Sergejeviča Turgenjeva. Zbog nekih priloga u Biču 1885. osuđen je na višemjesečnu tamnicu. Budući da su se progoni pravaškoga tiska nastavili, 1888. je napustio Zagreb te u Beču pokrenuo »poslovnicu za izdavanje umjetničkih slika i knjiga«, a nakon njezine propasti otvorio je kavanu. Kao organizator, izdavač knjiga i pokretač listova, G. je pridonio napretku hrv. tiskarstva te kulturnoga i knjiž. života.

LIT.: Spomenica na 4. rujna 1880. Sušak 1880. – A. Harambašić: Svaštice. Kvarner, 1(1884) 2. – Đ. Deželić: Senjanin Gavro. Dragoljub (kalendar), 44(1907). – D. Kučenjak: Spomen-knjiga I. zagrebačkog radničkog društva 1873–1923. Zagreb 1925. – V. Cecić: Historija organizacije i političkih borba grafičkih radnika Hrvatske 1870–1955. Zagreb 1955. – J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939. Zagreb 1962. – M. Despot: Od Biča do Satira. Kaj, 6(1973) 3. – V. Oštrić: Nema na svietu ljepšega nego li druževni život. Ibid. – M. Gross: Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973. – V. Oštrić: O počecima radničkog pokreta u Senju 1874–1914. Senjski zbornik, 7(1976–1979). – D. Pavličević: Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj. Zagreb 1980. – M. Kaminski i O. Maruševski: Grünhut, Gavro. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

GRÜNHUT, Josip, žid. aktivist (?, o. 1849 – Zagreb, 27. III. 1914). God. 1912. bio je izabran za člana predsjedništva ŽOZ.

IZV.: Gradska groblja Zagreb.

LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – Židovska smotra, 7(1912) .

GRÜNHUT, Vera, žid. aktivistica (Bjelovar, 1930 – ?, Izrael, 1989). Po uspostavi NDH s obitelji je prebjegla u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima, a 1948. iselila se u Izrael, gdje je bila vrlo aktivna u HOJ. Među ostalim, surađivala je s → J. Eventovom za kojega je prikupljala i sređivala povijesnu građu.

LIT.: Jevrejski pregled, 40(1989) 5/8.

GRÜNHUT, Vilko, službenik i žid. aktivist (Vrbica kraj Đakova, 28. VII. 1896 – ?, Izrael, ?). Sin Adolfa i Ivane rođ. Baum. U međuratnom razdoblju djelovao je kao bankovni službenik Udružene banke u Zagrebu. S → D. Friedom i → C. Rotemom 1929. bio je osnivač i prvi pročelnik Društva židovskih namještenika u Zagrebu, koje je okupljalo žid. privatnike i službenike kako bi ih pridobilo za cionistički pokret. Zbog nemogućnosti dobivanja radne dozvole Društvo je djelovalo kao skupina pod okriljem Židovskoga narodnoga društva, sve do 1938. kad su zbog polit. pritiska morali obustaviti rad. Društvo je usko surađivalo s Grupom mladih cionista, potonjom »Kadimom«, čiji su im članovi (→ Zeev Glück) držali predavanja. Također su surađivali i s omladinskom organizacijom Hašomer Hacair te je mnoge židovske namještenike Društvo privuklo cionističkom pokretu, a neki su se iselili u Palestinu. Broj članova narastao je s vremenom na 200, a na sastanke društva dolazili su istaknuti cionistički aktivisti (→ J. Eventov, → A. Licht, → Š. Engelman, → H. Livni). – Po uspostavi NDH sa suprugom Gizom rođ. Neumann i sinom Željkom preuzeo je žid. znak te u srpnju 1941. kao upravitelj Doma naučnica ŽOZ dobio zaštitne dokumente. S obitelji je prebjegao u Crikvenicu, 30. IV. 1942. evidentirala ga je policija u Novom Vinodolskom te je bio interniran u logor u Kraljevici, a u srpnju 1943. prebačen u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima te bio učitelj u školama u selima Krstinji i Kusaji kraj Vojnića. God. 1949. s obitelji se iselio u Izrael. – Sin Željko (Aharon), filozofski pisac (Zagreb, 18. VI. 1925 – Jeruzalem, XII. 1980). Prvih pet razreda gimnazije završio je u Zagrebu, a po uspostavi NDH s obitelji je prebjegao u Crikvenicu te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, završio je omladinski tečaj i radio kao učitelj u partizanskim školama na Kordunu. Nakon II. svj. rata završio je gimnaziju u Zagrebu, gdje je 1946. upisao studij filozofije, jezika i jugoslavenske književnosti. God. 1949. s obitelji se iselio u Izrael, gdje je promijenio ime u Aharon. Završio je hebrejski jezik u Ulpan Ecion tečaju te magistrirao tezom Kantovo utemeljenje estetike. Od 1954. glavni je knjižničar na hebrejskom odsjeku knjižnice Hebrejskoga sveučilišta u Jeruzalemu, a od 1970. ravnatelj je filozofskog odjela Nacionalne knjižnice istoga. Pisao je filoz. rasprave, među ostalimArhitekt primijenjene znanosti (1964) povodom 400 godišnjice rođenja Galilea Galileja, a za rad Odnos između jezika i spoznaje o naučavanju Ernsta Cassirea (1956) dobio je posebnu nagradu Hebrejskoga sveučilišta.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 30069, 27954, 29444. – KŽZ. – Podaci o ulazniku V. Grünhut i J. Fried.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – B. Polić: Hommage Željku (Aharonu) Grünhutu. Novi Omanut, 4(1996) 16.

GRÜNWALD-GUTSCHY, Milka, dobrotvorka (Rasinja kraj Koprivnice, 1868 – Zagreb, 3. II. 1950). Kći Jakoba, supruga Alberta Grünwalda (?, 1848 – Zagreb, 1. III. 1915), poslije se preudala za gradskoga fizika Ljudevita Gutschyja. Njezina kuća u Bregovitoj (današnja Tomićeva) ul. bila je poč. XX. st. okupljalište mnogih književnika, glazbenika i glumaca, koje je ujedno i materijalno pomagala (Milka Trnina, Zinka Kunc, Ivo Vojnović, Ivo Raić, Ivo Dominis-Mirjev, Ivo Andrić, Nikola Škrgić i dr.). Bila je vrlo izobražena, poznavateljica književnosti na šest jezika i poklonica umjetnosti. U osječkim novinama Die Drau objavila je nekoliko prikaza osječkih i zagrebačkih kazališnih predstava (1923, 1926–27). Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak, a u svibnju 1941. zatražila je od pojedinih članova Kazališta da za nju svjedoče u proceduri za dobivanje arijskih prava. Tito Strozzi je u svojoj preporuci napomenuo da bi »čitavo umjetničko osoblje iskreno žalilo gubitak takvog oduševljenog i iskrenog posjetioca našeg kazališta«. Arijska prava dobila je od Ministarstva unutrašnjih poslova 30. X. 1941. i na taj način bila zaštićena.

IZV.: HAZU, Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta i glazbe. – KŽZ. – Podaci o ulaznici I. Mirnik.

LIT.: N. Škrgić: Mecenatkinja pjesnika. Vjesnik, 40(1979), 28. X. – V. Humski: Grünwald-Gutschy, Milka. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

GRÜNWALD, Aurel → GORJAN, Zlatko

GRÜNWALD, Božidar, pravnik (Varaždin, 21. V. 1899 – Zagreb, 14. X. 1985). Sin Aleksandra i Gizele rođ. Aleksander. Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je doktorirao pravo temeljem rigoroza 1923. Bio je tužitelj Sudbenoga stola, potom zamjenik državnog odvjetnika u Zagrebu. Od 2. XII. 1930. član je Lože »Pravednost«. God. 1939. prešao je na katoličanstvo. Po osnutku NDH s majkom je preuzeo žid. znak te se nakon prvoga uhićenja i više dana provedenih u kaznionici u Savskoj cesti, sklonio u Merkurov sanatorij, gdje je pod zaštitom ministra Janka Tortića preživio II. svj. rat. Tortić je također u posljednji trenutak spasio njegovu obitelj, koja je živjela u Samoboru. S Edmundom Glaise von Horstenauom u tajnosti je surađivao. Njegove važne spise i dragocjenosti pohranio je u riznicu Zagrebačke katedrale kanonik Antun Slamić te su, s odobrenjem nadbiskupa Alojzija Stepinca, svi vraćeni po završetku rata. Nakratko je bio predsj. Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina, ali potom zatvoren na dva mjeseca te nakon puštanja iz zatvora umirovljen. Živio je na Gizniku u Samoboru i potom u Zagrebu.

IZV.: KŽZ. – Podaci o ulazniku I. Mirnik.

LIT.: M. Glojnarić: Masonerija u Hrvatskoj. Zagreb 1941. – Z. D. Nenezić: Masoni u Jugoslaviji (1764–1980). Beograd 1984. – I. Mirnik: Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28(1995).

GRÜNWALD, Ilija (Grinvald, Elijah), rabin (Nitra, Slovačka, 5. VI. 1886 – Auschwitz, 1944). Suprug Frederike rođ. Strausz. Studirao je povijest i judaizam u Berlinu, Parizu i Budimpešti, gdje je završio rabinski seminar i doktorirao tezom Filozofija Rambama u odnosu prema arabskog kalama. Od 1915. bio je rabin, potom i nadrabin u Čakovcu, gdje je 1924. osnovao školu Talmud-Tora, Žensko omladinsko društvo, Židovsko žensko društvo i dječje društvo »Ken Betar’«. Za njegova mandata čakovečka ŽO isticala se kao cionistička te je 1933. osnovana Mjesna cionistička organizacija. Surađivao u časopisu Židov te na hrv. jezik preveo žid. molitvenik (Čakovec 1925), a nedovršen mu je ostao prijevod Pet knjiga Mojsijevih. Dobitnik je Ordena sv. Save III. reda (1930), a potom i II. reda. God. 1944. bio je uhićen te je 28. IV. s ostalim međimurskim Židovima odveden u sabirni logor u Nagykanizsi, odakle je 15. V. odveden u Auschwitz, gdje je ubrzo stradao. – Sin Teodor (Dori), kemičar (Čakovec, 9. IV. 1920 – Haifa, Izrael, 15. IV. 1998). Završio je kemiju na Sveučilištu u Zagrebu. Iselio se 1948. u Izrael, gdje je na Tehnionu u Haifi bio predavač i istraživač na Odjelu za anorgansku kemiju te doktorirao i izabran za profesora. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova, napose iz ekologije. Također je surađivao s izr. vojskom. Dobitnik je nagrade »Henry Gutwirth« 1987. – Sin Tibor (Ec-Hajim, Moše), judaist (Čakovec 3. I. 1917 – ?, Izrael, 2. IX. 1984). Iselio se u Palestinu 1935. i diplomirao judaistiku na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, kao prvi iz tadašnje Jugoslavije. Promijenio je ime u Moše Ec-Hajim. Djelovao je kao nadzornik državnih osnovnih škola vjerskoga smjera. Autor je djela Povijest i propast jevrejske vjeroispovjedne općine Čakovec (Tel Aviv 1977).

IZV.: Podaci o ulazniku T. Grünwald.

LIT.: Magyar városok. Budimpešta 1941. – Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – Ž. Lebl: Jučer, danas. Tel Aviv 1999. – V. Kalšan: Građansko društvo u Međimurju. Šenkovec 2000. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 47/48. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – V. Kalšan: Židovi u Međimurju (katalog izložbe). Čakovec–Varaždin 2006. – J. i V. Kalšan: Grünwald, Ilija. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012.