Kategorija: G

GRÜNBERGER, Dezider (Željko), farmaceut (Beška, Srbija, 23. XII. 1903 – ?). Sin Leopoldov. Farmaceutski fakultet završio je 1934. u Zagrebu te je u međuratnom razdoblju bio vlasnik »Pharmacosma«, trgovine parfumerijskom i kozmetičkom robom te higijensko sanitetskim materijalom u Petrinjskoj ul. u Zagrebu. Nakon osnutka NDH preuzeo je žid. znak, a 1944. priključio se partizanima djelujući kao upravitelj ljekarne u bolnici u Osijeku. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

GRÜNBERGER, Mavro → GRANSKI, Mavro

GRÜNER, Matilda, biokemičarka i biotehnologinja (Zagreb, 22. XI. 1921 – Zagreb, 4. I. 1996). Kći → I. Bergera i Grete rođ. Neumann. Maturirala je u I. državnoj ženskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu (1940). II. svj. rat preživjela je sa suprugom → Teodorom u BiH. U Zagrebu je diplomirala biokemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (1949) te kemiju na Tehnološkom fakultetu (1960), gdje je doktorirala tezom Studija odnosa kemijskih i biokemijskih komponenata sira trapista domaće proizvodnje (1964). Patentirala je međunarodno priznatu laboratorijsku metodu za razlikovanje tvrde od meke pšenice. Surađivala je u časopisima Kemija u industriji (1959, 1961, 1963, 1965, 1968, 1971), Tecnica molitoria (1961), Milchwissenschaft (1966, 1980), Annales des falsifications et de l’expertise chimique (1968), Getreide, Mehl und Brot (1968, 1986), Journal officiel des communautés européennes (1969), Prehrambeno-tehnološka i biotehnološka revija (1969, 1972–75, 1980, 1983–84, 1990–92), Qualitas plantarum (Plants Foods for Human Nutrition, 1977), Nahrung (1978, 1981, 1983, 1986, 1992–94), Zeitschrift für Ernährungswissenschaft (1989, 1991), Deutsche Lebensmittel Rundschau (1990). God. 1966/67. stručno se usavršavala u Laboratoire central du Ministère des affaire économique u Bruxellesu, a 1968. predavala kao gostujuća profesorica na Poljodjelskom fakultetu u Leuvenu. U Zagrebu je radila u Zavodu za kliničku kemiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta 1949–50, kao srednjoškolska profesorica 1950–51. i voditeljica Kliničkoga laboratorija Kirurškoga odjela Vojne bolnice u Zagrebu 1953–57, kad se zaposlila kao asistentica Tehnološkoga fakulteta u Biotehnološkom odjelu (danas Prehrambeno-biotehnološki fakultet), gdje je od 1965. docentica, od 1972. izvanredna profesorica i od 1978. do umirovljenja 1990. redovita profesorica. Bavila se analitikom biološki aktivnih komponenata s pomoću mikrobiološke tehnike te analitikom komponenata nehomogenih smjesa enzimskim metodama, od kojih su neke priznate kao standardne metode provjere zdravstvene ispravnosti i kakvoće namirnica.

LIT.: V. Gržetić: Bibliografija objavljenih radova djelatnika Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije 1919.–1993. Zagreb 1995. – Bilten ŽOZ, 1995–1996, 43. – (Nekrolog). Mljekarstvo, 46(1996) 1. – M. Kaštelan-Macan: Grüner, Matilda. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

GRÜNER, Teodor, pedijatar, socijalni i kulturni djelatnik (Nitra, Slovačka, 4. III. 1913 – Zagreb, 12. I. 2016). Sin Bernarda i Johane rođ. Izsak. Suprug → Matilde. Djetinjstvo je proveo u Alba Iuliji u Rumunjskoj, a gimnaziju završio u Székesfehérváru (Stolni Biograd) 1930. Iste je god. došao u Zagreb, gdje je 1937. završio studij medicine i započeo specijalizaciju iz pedijatrije. God. 1941. upućen je u Banju Luku u Zavod za suzbijanje endemskoga sifilisa, potom je bio voditelj dječjega i školskoga dispanzera tamošnjega Higijenskoga zavoda i 1943. kotarski liječnik u Mrkonjić Gradu. God. 1944. priključio se partizanima, a nakon II. svj. rata ostao u JNA, završivši 1949. u Zagrebu specijalizaciju iz pedijatrije. Do 1956. bio je voditelj Dječjega kabineta i dječjega odsjeka u Vojnoj bolnici, a potom do umirovljenja 1973. Dječjega dispanzera Doma zdravlja Republičkoga Sekretarijata za unutrašnje poslove u Zagrebu. Bio je honorarni predavač prve pomoći i osnova narodne obrane 1955–68. na Medicinskom te 1968–73. na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu. Također je predavao pedijatriju i higijenu u jednogodišnjoj Školi za dječje njegovateljice, koju je organizirao pri Domu za napuštenu djecu. Bio je organizator I. savjetovanja medicinskih sestara pedijatrijske službe u Varaždinu 1970. God. 1963–64. potpredsjednik je Pedijatrijske sekcije Zbora liječnika Hrvatske te 1963–64. i 1970–71. predsj. njezine zagrebačke podružnice. Bavio se organizacijom pedijatrijske službe, istraživao virusne bolesti dječje dobi (adenovirusne infekcije, morbile, rubeolu, parotitis), proučavao odnos BCG-vakcinalne alergije prema nekim zaraznim bolestima u djece, pisao o liječenju egzema dojenčadi i djece, kliničkom značenju beta-hemolitičkog streptokoka te o problemima prehrane dojenčadi. Radove je objavljivao u publikacijama Liječnički vjesnik (1940–41, 1948–50, 1952–53, 1955), Medicinski glasnik (1947), Vojnosanitetski pregled (1947, 1949, 1952–53, 1956–58), Vojno-medicinski bilten Oblasne vojne bolnice Zagreb (1952–53), Arhiv za zaštitu majke i djeteta (1957, 1959, 1961–64, 1968), Jugoslavenska pedijatrija (1958, 1969). – Nakon umirovljenja djelovao je u umirovljeničkim organizacijama; zaslužan je za rekonstrukciju Doma umirovljenika u Klaićevoj ul. te za planiranje izgradnje umirovljeničkih domova u Zagrebu. – Bavio se problematikom judaizma, piše o povijesti židovstva s posebnim osvrtom na ulogu religije u čuvanju nacionalnog identiteta Židova: Konfesije i rat (Split 1995), Novi Omanut (1996–97), Bilten ŽOZ, Ha-kol, Mirotvorni izazov (1997). Bio je potpredsjednik Hrvatsko-izraelskoga društva i član izdavačkoga savjeta časopisa Novi Omanut. – Otac Bernard (Bernhard), nadkantor (Sieniawa, Poljska, 14. V. 1888 – Zagreb, 21. II. 1955). Ekonomsku školu i ješivu završio je u Budimpešti, a u Satu Mare u Rumunjskoj stekao je svjedodžbu ortodoksnoga rabina. Bio je stipendist budimpeštanske opere za studij pjevanja, koji nije završio zbog I. svj. rata. God. 1913. postaje nadkantor u Nitri u Slovačkoj, a po izbijanju I. svj. rata je mobiliziran; rat završava u činu kapetana. Od 1918. bio je nadkantor središnje žid. općine u Budimpešti, od 1923. nadkantor u Székesfehérváru u Mađarskoj, a od 1929. do smrti nadkantor u Zagrebu. Po uspostavi NDH bio je uhićen s četrdesetak uglednih i imućnih zagrebačkih Židova kako bi ih se zastrašilo i tako natjeralo na prikupljanje kontribucije, no ubrzo su svi bili pušteni. Iako je i poslije bio zatvaran i proganjan, bio je jedini žid. vjerski službenik, koji je preživio rat u NDH i sudjelovao u mnogim poslovima ŽO, ujedno pomagao zatočenicima u logorima i spašavao svitke Tore iz sinagoge 1941. i od svibnja 1943. vodio službu Božju u zagrebačkom hramu. U braku s Johanom rođ. Izsak imao je i kćer Editu (Budimpešta, 1922), koja je 1942. odvedena u Auschwitz.

DJELA: Priprema dijetalne hrane za dojenčad. Zagreb 1952. – Ogled o povijesnom i društvenom utjecaju pamfleta Protokoli sionskih mudraca ili Nacrt ideologije desnog i lijevog. Zagreb 1997.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – Podaci o ulazniku T. Grüner.

LIT.: Zbornik liječnika Hrvatske 1874–1974. Zagreb 1974. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Obitelj. Zagreb 1996. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – V. Dugački: Grüner, Teodor. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2001. – V. Kovač: Nadkantorov sin s pogledom u 21. stoljeće. Ha-kol, 2003, 77. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GRÜNFELD, Emanuel (Goran), trgovac (Vinkovci, 6. IV. 1884 – Zagreb, 29. X. 1941). Sin Aleksandrov. U međuratnom razdoblju u Zagrebu bavio se izvozom šumskih i pilanskih proizvoda. Po uspostavi NDH sa suprugom Irenom rođ. Friedmann te kćeri Mirom preuzeo je žid. znak. Čini se da je potkraj lipnja 1941. bio uhićen, no po nalogu GUS od 2. VII. 1941. trebao je biti pušten na slobodu sa suprugom te kćerima Verom i Mirom i zetom Vilimom Glückom »dok im bude riješena molba za arizaciju«. Umro je u Zagrebu, čini se prirodnom smrću, dok su supruga i jedna od kćeri stradale u nepoznatom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27728. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: Zagrebački adresar 1930. Zagreb 1930. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931.

GRÜNFELD, Rudolf, pravnik (Zagreb, 14. I. 1878 – Zagreb, 18. VIII. 1962). Sin Ignatza (?, 1847 – Zagreb, 1. VIII. 1916) i Terezije rođ. Schönheit (?, 1853 – Zagreb, 19. I. 1916), brat Teodora. Suprug Ane rođ. Miskolczy (Osijek, 1886 – Zagreb, 19. VII. 1964), kćeri Julija i Charlotte. Doktorirao je 1903. temeljem rigoroza na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je u međuratnom razdoblju posjedovao odvjetnički ured. Po uspostavi NDH sa suprugom, kćerima Mirom i Nadom i sinom Julijem preuzeo je žid. znak te morao prijaviti imovinu Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede. U prijavi, među ostalim, navodi vlasništvo nad trokatnicom na uglu Ul. Matije Antuna Reljkovića i Keglevićeva trga (danas Trg Francuske Republike) te vilom na Krležinu Gvozdu u Zagrebu, iz koje je s obitelji bio izbačen jer su je, kao i, djelomično, stan na Keglevićevu trgu, zaposjele njem. vojne vlasti. U vili je morao ostaviti sve pokretnine (namještaj, sagove, lustere, slike) i živežne namirnice. U ime žid. podavanja za potrebe države 20. V. 1941. predao je žid. odboru zlatni nakit vrijedan od 23 500 din. kao i kuće u Ul. Matije Antuna Reljkovića i Ul. Izidora Kršnjavoga. U rujnu 1941. odveden je u sabirni logor na Zavrtnici, no pušten je na zahtjev sina Julija, koji ga je poveo sa sobom u BiH. Preživio je II. svj. rat. – Sin Julije, liječnik (Zagreb, 29. IV. 1912 – Zagreb, 19. VIII. 1962). Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1939. i čini se da je prvo radno mjesto dobio u Sarajevu. Po uspostavi NDH prijavio se kao liječnik stažist u ekipi žid. liječnika, koja je u BiH djelovala na suzbijanju endemskoga sifilisa te je od rujna 1941. radio u Doboju, Jajcu, Prozoru, Goraždu i Travniku. Nakon što je 1944. obolio od tifusa upućen je na liječenje u Jajce, odakle se priključio partizanima djelujući kao referent saniteta 17. krajiške brigade, referent saniteta Duvanjsko-livanjskoga vojnog područja te liječnik u bolnici 10. divizije. – Brat Teodor (Theodor), trgovac i žid. aktivist (Zagreb, 22. IV. 1879 – logor Jasenovac, 1941). U Zagrebu je posjedovao trgovinu kolonijalnom robom u Ilici. Od 1930-ih bio je član »Lože Zagreb 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit, član Predstojništva ŽOZ i pročelnik Odbora za bogoštovlje u ŽOZ do 1941. Po uspostavi NDH bio je uhićen s 40 uglednih i imućnih zagrebačkih Židova, kako bi ih se zastrašilo i natjeralo na prikupljanje kontribucije, no svi su ubrzo bili pušteni. Sa suprugom Terezijom rođ. Kohn preuzeo je žid. znak i bio primoran prijaviti imovinu, u kojoj je 24. VI. 1941. naveo je da je na ime kontribucije u korist države predao zlata, dragocjenosti i novca u iznosu od 350 000 din., uz to mu je prigodom jedne od premetačina u stanu zaplijenjeno još 203 000 din. Također je sa suprugom bio vlasnik kuće u zagrebačkoj Ilici. Dozvolom Ravnateljstva ustaškog redarstva dao je na uporabu ŽOZ uredski namještaj. Do kraja lipnja 1941. sa suprugom je bio uhićen i deportiran u Gospić, potom u paški logor Slana, a iz njega u jasenovački logor Bročice, u kojem je stradao do kraja godine. Supruga je stradala u logoru Metajna.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1978. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28112. – KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: Zagrebački adresar 1930. Zagreb 1930. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Loža »Zagreb«, Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 26. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata.Beograd 1980. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – S. Knežević i A. Laslo: Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič. Zagreb 2011.

GRÜNGOLD, Branko, stomatolog (Koprivnica, 11. III. 1926 – Koprivnica, 10. VI. 2001). Sin Josipa i Marije rođ. Sabo. U Koprivnici je pohađao osnovnu školu i gimnaziju do 1941, kad je bio primoran napustiti školovanje, a obitelj je bila izbačena iz kuće. Zahvaljujući mješovitomu braku roditelja nije bio interniran te je 1942. s roditeljima prebjegao u Mađarsku, gdje se skrivao kod obitelji. Otac je 1943. bio deportiran u Auschwitz, a on u radni logor Hangony, potom na prisilni rad u Kecskemét, te konačno u logor Veresegyház, gdje ga je oslobodila Crvena armija. Vratio se u Koprivnicu, gdje je završio gimnaziju i upisao Višu zubarsku školu, na kojoj je diplomirao 1952. te se zaposlio u koprivničkom Medicinskom centru. Na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1968, a 1977. magistrirao iz područja zubne protetike. Bio je dugogodišnji voditelj Stomatološke službe u Medicinskom centru u Koprivnici te jedan od inicijatora ponovnog organiziranja ŽO u Koprivnici 1990-ih.

LIT.: Ha-kol, 2002, 74.

GRÜNHUT, Alfred, dramski i filmski glumac i redatelj (Zagreb, 1882 – Zagreb, 10. X. 1946). Podrijetlom je iz ugledne zagrebačke obitelji; sin Josipa i Amalije rođ. Reichl. Obrtnu školu završio je u Zagrebu, a graditeljsku u Freiburgu. Prekinuvši studij graditeljstva u Hildburghausenu jer je istodobno studirao na Meiningerovu dvorskom kazalištu, vratio se u Zagreb. Glumu je učio u Dragutina Freudenreicha, Ignacija Borštnika, Václava Antona, Milivoja Barbarića, a prvi put javno nastupa 1903. sa Hrvatskim pjevačkim društvom »Kolo«, a sljedeće god. na dobrotvornoj predstavi s Freudenreichom u korist družbe Sv. Ćirila i Metoda. Potom se pridružio putujućoj glumačkoj družini Josipa Maričića. God. 1907. prvi je put nastupio u zagrebačkom HNK u ulozi Kralja u komediji Don Cezar od Bazana Adolpha D’Enneryja i Philippa Françoisa Pinela Dumanoira, a potom je igrao i Niku Marinovića u Vojnovićevu Ekvinociju. Bio je godinu dana član trupe »Primorsko putujuće kazalište« pod vodstvom Mihajla Markovića, koja je gostovala po BiH, Dalmaciji i primorskom dijelu Italije. Kao glumac, redatelj i pedagog radio je u Osijeku i Varaždinu. Nakratko je bio član »Neue Wiener Bühne« i »Theater der 500« u Beču. Od 1917. do umirovljenja 1941. bio je član HNK u Zagrebu te je nastupao u operetama, lakrdijama i dramama, a najuspješniji je u žanru karakterne komike. Zapažen je kao Shylock (William Shakespeare, Mletački trgovac), Grutz (Karl Schönherr, Zemlja), Prokurator (Eugène Brieux, Crveni talar), Streckmann (Gerhart Hauptmann, Roza Bernd), Pastor (August Strindberg, Otac), Zvrndeša (W. Shakespeare, San ivanjske noći), Vuk (Ivan Gundulić, Dubravka), Osip (Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Revizor). Pomno je karakterizirao uloge postarijih Židova: Reb Elje (Sholem Asch, Bog osvete), Kantor Rabinowicz (Samson Raphaelson, Pjevač jazza), u ovoj posljednjoj ulozi proslavio je 1930. 25. obljetnicu glumačkoga rada. Od 1920. utemeljitelj je i glumac nekoliko zagrebačkih kabareta. Kao filmski glumac započeo je za boravka u Beču ulogama u filmovima »Sascha-Filma«. Na početku filmske proizvodnje u Hrvatskoj, u zagrebačkom je »Croatia-filmu« bio glumac i redatelj u komediji Vragoljanka te drami Dvije sirote (1918), a igrao je i u Brišem i sudim Arnošta Grunda (1919) te u Strozzijevoj melodrami Dvorovi u samoći (1925). Uz Hamilkara Boškovića, Teodora Milića-Žumberskoga i Tita Strozzija jedan je od članova-osnivača filmskoga poduzeća »Jugoslavija-film« 1919, u čijim je filmskim žurnalima nastupao. Pisao je o problemima i potrebama putujućih kazališta (Hrvatska metropola, 1926). Po uspostavi NDH predao je molbu za dobivanje arijskih prava, koju je supotpisao i tadašnji intendant HNK Dušan Žanko, kao i molbu da ga se oslobodi od nošenja žid. znaka, no u lipnju 1941. bio je odbijen. Zajedno sa suprugom Štefanijom rođ. Skrbinšek preuzeo je žid. znak te je 1941. i umirovljen. Iste je god. prešao na katoličanstvo te bio izuzet od najtežih oblika progona, jer mu se supruga u dokumentima predstavljala kao »arijevka«. Za vrijeme NDH nastupao u starim kazališnim ulogama te u kabaretskim priredbama. U akcijama kontribucije morao je 1942. predati zlatni sat (dobiven od kazališnoga osoblja povodom 25. obljetnice rada), koji mu je vraćen nakon intervencije kazališnoga intendanta D. Žanka.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27251. – KŽZ.

LIT.: Debut des Herrn Alfred Grünhut am kroatischen Landestheater. Židovska smotra, 1(1906–1907) 8. – I. Souvan (S-n): Herr Grünhut als Flachsmann. Agramer Zeitung, 86(1911) 105. – Veselo kazalište u kavani klub. Dom i svijet, 34(1921) 4. – R. Habeduš: Alfred Grünhuth. Colosseum, 1(1922) 2. – I. Brlić: O 25-godišnjici rada G. Alfreda Grünhuta. Novosti, 24(1930) 135. – Dvadesetpetogodišnjica umjetničkog rada Alfreda Grünhuta. Večer, 11(1930) 2838. – Židov, 24(1930) 18. – R. Maixner (M.): Jubilej Alfreda Grünhuta. Obzor, 71(1930) 112. – Lj. Maraković: Dvije proslave u Nar. kazalištu. Hrvatska straža, 2(1930) 119. – -o-: Alfred Grünhut. Jutarnji list, 19(1930) 6564. – H. Vinković (-v): 25-jähriges Bühnenjubiläum Alfred Grünhut. Morgenblatt, 65(1930) 133. – M. Marković: Iz mojih kazališno-umjetničkih uspomena. Novosti, 34(1940) 34. – Enciklopedija Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu. Zagreb 1969. – I. Mrduljaš: Ostavština Alfreda Grünhuta. Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, 9(1983) 27/28. – Isti: Zagrebački kabaret. Zagreb 1984. – I. Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896.–1997. Zagreb 1998. – Z. Đerđ i V. Majcen: Grünhut, Alfred. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

GRÜNHUT, Alfred, trgovac (Brno, Češka, 12. IX. 1859 – ?logor, 1941–1945). Prešao je na katoličanstvo 1936, a 1938. doselio se iz Beča u Zagreb, gdje je bio član Nadzornoga odbora »Chemocarbon« d. d. za uvoz i izvoz. Po uspostavi NDH bio je upisan u Kartoteku židovskoga znaka, ali se čini da znak nije preuzeo. Daljnja sudbina mu je nepoznata, čini se da je stradao u nekom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – KŽZ. – Popis žrtava.

GRÜNHUT, Gavro (Gabriel), nakladnik, tiskar i publicist (Senj, 24. III. 1849 – Beč, 3. III. 1906). U Karlovcu je učio slagarski obrt u Abela Lukšića 1861–66. Radio je u tiskari Ljudevita Gaja u Zagrebu, potom u Beču u listu Novi pozor, 1869. u Sisku, gdje je izlazio Zatočnik. Od 1870. ponovno je u Zagrebu kao slagar lista Sloga. God. 1872. bio je osuđen na kraći zatvor zbog sudjelovanja u štrajku tipografskih radnika. Jedan je od utemeljitelja i tajnik zagrebačkoga Obrtničko-radničkoga društva (1873). Prešao je u Kraljevicu kao poslovođa tiskare, no već 1874. otišao u Senj, gdje je radio kao slagar i 1875. sudjelovao u pokretanju časopisa Radiša. Nakon nesporazuma s vlasnikom tiskare preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor. Potom je otišao u Rijeku, otkupio tamošnju knjižaru i postao dioničar Primorske tiskare, koja se na njegov prijedlog preselila na Sušak. G. je postao njezin upravitelj te utemeljitelj biblioteke »Poučna knjižnica«. Prihvativši ideje Stranke prava, 1878. pokrenuo je list Sloboda te ga uređivao i surađivao u rubrici Glas iz Primorja do 1880. Njegovom zaslugom taj list obilježio je pravaško novinstvo, pridobio širu čitateljsku publiku i pridonio povećanju broja pravaških zastupnika u Saboru 1881. Istodobno je putovao po Slavoniji i agitirao za Stranku prava. Zbog Starčevićevih članaka u Slobodi optužen je kao »sukrivac zločinstva uvrede Veličanstva«, ali porota ga je 1880. proglasila nevinim. Pokrenuo je pravaški beletristički list Hrvatska vila (1882–85) i satiričke listove Bič (1883–85) te Novi bič (1885–86). U tim listovima te u Katoličkoj Dalmaciji, Slobodi, Obzoru od 1873. do 1894. pisao je pretežno pravaške polit. članke te članke o pitanjima književne kritike i hrv. kulturnog napretka. Potpisivao se i kao Gavro Zelenklobuković i Zelenkapić. Kad se 1883. preselio u Zagreb i otvorio knjižaru, pokrenuo je »Univerzalnu biblioteku« u kojoj je izašlo više knjiga Eugena Kumičića, Augusta Harambašića, Julija Rorauera, Nikole Kokotovića i Ivana Sergejeviča Turgenjeva. Zbog nekih priloga u Biču 1885. osuđen je na višemjesečnu tamnicu. Budući da su se progoni pravaškoga tiska nastavili, 1888. je napustio Zagreb te u Beču pokrenuo »poslovnicu za izdavanje umjetničkih slika i knjiga«, a nakon njezine propasti otvorio je kavanu. Kao organizator, izdavač knjiga i pokretač listova, G. je pridonio napretku hrv. tiskarstva te kulturnoga i knjiž. života.

LIT.: Spomenica na 4. rujna 1880. Sušak 1880. – A. Harambašić: Svaštice. Kvarner, 1(1884) 2. – Đ. Deželić: Senjanin Gavro. Dragoljub (kalendar), 44(1907). – D. Kučenjak: Spomen-knjiga I. zagrebačkog radničkog društva 1873–1923. Zagreb 1925. – V. Cecić: Historija organizacije i političkih borba grafičkih radnika Hrvatske 1870–1955. Zagreb 1955. – J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939. Zagreb 1962. – M. Despot: Od Biča do Satira. Kaj, 6(1973) 3. – V. Oštrić: Nema na svietu ljepšega nego li druževni život. Ibid. – M. Gross: Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973. – V. Oštrić: O počecima radničkog pokreta u Senju 1874–1914. Senjski zbornik, 7(1976–1979). – D. Pavličević: Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj. Zagreb 1980. – M. Kaminski i O. Maruševski: Grünhut, Gavro. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.