Kategorija: G

GORAN, Emanuel → GRÜNFELD, Emanuel

GORANIĆ, Kamilo (Freiberger), veterinar (Pinkafeld, Austrija, 1875 – ?logor, 1941–1945). U nepoznato doba promijenio je prezime Freiberger u Goranić. Djelovao je kao veterinar u Kutini 1904–14. te se poslije preselio u Zagreb. Umirovljen je kao viši veterinarski savjetnik. Po uspostavi NDH, 14. III. 1942. izbačen je iz svoga stana u Tuškanovoj ul. i preseljen u Nehajsku ul. u Zagrebu. Stradao je na nepoznatom mjestu. – Pretpostavlja se da mu je sin bio Vilko, strojarski inženjer (Zagreb, 1913 – Zagreb, 27. VI. 1995). Priključio se partizanima 1942. te bio voditelj Tehničkoga odjeljenja pri Glavnom štabu Hrvatske.

IZV.: HDA, MUP RH III-24, 1279. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29087.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovska zajednica u Moslavini i Kutini. Zbornik Moslavine, 7/8(2004–2005).

GORENČEVIĆ, Iljko (Grün; Leon, Lav), umjetnički kritičar i teoretičar (Požega, 21. VII. 1896 – Slavonski Brod, 28. II. 1924). Sin Jakoba Grüna i Sidonije rođ. Kraus, brat → Egona Grina. Gimnaziju je završio u Požegi 1914, pravo studirao u Zagrebu, Pešti i Beču. Po svršetku studija bio odvjetnički pripravnik u Osijeku 1919–20. God. 1921. otišao je u Beč, gdje je studirao povijest umjetnosti i kulture u Josefa Strzygowskoga, pripremajući disertaciju o graditeljstvu u Dalmaciji u XI. st., koju nije dovršio. Kretao se u komunističkim emigrantskim klubovima i upoznao marksističku literaturu. Prihvativši polazišta sociocentrične teorije u duhu njemačkih i rus. autora (Franz Mehring, Georgij Valentinovič Plehanov), ipak nije napustio misao o posebnosti i samostalnosti umjetničkih oblika. U polit. pogledu, rano se odrekao iluzija o ravnopravnosti u Kraljevini SHS. Studij je prekinuo 1922, obavljao odvjetničku praksu u Slavonskom Brodu, položio odvjetnički ispit, ali ga je iznenadna smrt spriječila u otvaranju vlastite odvjetničke pisarnice. – Kritičku misao oblikuje prateći najnovija kretanja u likovnim umjetnostima i književnosti te je među prvima u Hrvatskoj tumačio i promicao modernu umjetnost. Bio je »jedan od najistaknutijih intermedijalnih kritičara u hrvatskoj kulturi«, a u likovnoj i intermedijalnoj kritici zastupao je formocentrička načela, oslonjen dijelom na prevrednovanje povijesti likovne umjetnosti, »dijelom na sociološki pristup stilskim pojavama na što ga je upućivao marksizam« (Aleksandar Flaker). U književnosti se javio novelističkim zapisom Velika lira u Šišmišu (1916). Pripadao je krugu Miroslava Krleže i Augusta Cesarca. Istražujući Krležino djelo piše o njegovu pjesništvu (Miroslav Krleža: Vom Wesen der modernen Dichtung. Die Drau, 1917; prevedeno u Zborniku o Miroslavu Krleži, Zagreb 1963) i funkciji njegova djela u suvremenosti, nalazeći da je drama Kristofor Kolumbo pokušaj ostvarenja totalne umjetnosti za koju se i sam zauzimao (Plamen, 1919). Zaokupljen problemima moderne objavljuje likovne kritike i povijesnoumjetničke rasprave, poglavito u Die Drau (1917–20). U raspravi Der Weltkrieg und die Renaissance der kroatischen Kunst vrednuje Ivana Meštrovića, Maksimilijana Vanku i Jerolima Mišu, u članku o izložbi u Budimpešti Petra Dobrovića. Pisao je o golotinji u umjetnosti, Augustu Rodinu, Schneiderovoj knjizi o Miroslavu Kraljeviću, Strajnićevim Studijama, o mogućnostima razvoja hrv. umjetnosti, likovnim izložbama (Josip Leović, Vladimir Filakovac, Stojan Aralica). Znatne su njegove rasprave o Dobroviću (Književni jug, 1918; Jug, 1919), Meštroviću (Jug, 1919) i njegovu utjecaju na Marina Studina (Plamen, 1919), o Kraljeviću (Književni jug, 1919), izložbi Proljetnoga salona (Jug, 1920). U povodu osnutka Društva za unapređivanje umjetnosti u Osijeku održao je programatski govor u kojem je pokrenuo pitanja o modernoj umjetnosti (Smisao umjetničke obnove. Jug, 1920). Za bečkih studija je prihvatio materijalistički pristup umjetnosti te umjetničke teme obrađivao dijalektički (Naša sloga, 1920; Savremenik, 1921), a nakon njih bavio se poglavito problemima teorije umjetnosti i estetike. Posmrtno mu je tiskan odlomak iz studije O materijalističkom posmatranju umjetnosti (Književna republika, 1924/25). Pisao je glazb. kritike, a za boravka u Osijeku redovito je pratio i kazališni život. Razočaranost jugoslav. državom i raskid s političkim »jugo-iluzijama« iznio je u serijalu Nove orijentacije (Radnička riječ, 1920). Osim pseudonimom Iljko Gorenčević, potpisivao se i L. G., I. Gor., Ig. i Iljko. Sahranjen je na brodskom židovskom groblju, no grob mu se više ne zna.

DJELA: O umjetnosti Marina Studina (predgovor mapi). Zagreb 1919. – VII. izložba proljetnog salona (predgovor katalogu izložbe). Osijek 1920.

IZV.: DASB, Knjiga umrlih.

LIT.: A. B. Šimić: Našao sam. Vijavica, 1919, 4. – V. Popović: Vihori. Gđici M. G. Jug, 3(1920) 100. – B. Šram (B. Š-m.): Jedna umjetnička kritika. Hrvatski list, 1(1920) 31. – (Nekrolozi): Die Drau, 57(1924), 1. III; Brodske novine, 6(1924), 6. III. – A. Cesarec, Borba (Beograd), 3(1924), 6. III. – M. Krleža, Književna republika, 2(1924–1925) I/3. – J. Denegri: Umetnička kritika u Srbiji i Hrvatskoj. U: Treća decenija – konstruktivno slikarstvo (katalog izložbe). Beograd 1967. – O. Švajcer: Likovni život Osijeka u razdoblju od 1920. do 1930. Osječki zbornik, 1971, 13. – A. Flaker: Nomadi ljepote. Zagreb 1988. – V. Kusik: Iljko Gorenčević (1896–1924). Likovne kritike. Revija, 28(1988) 8/9. – Isti: Iljko Gorenčević. Prvi moderni kritičar moderne umjetnosti. Peristil, 1988–1989, 31/32. – S. Lasić: Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, 1. Zagreb 1989. – J. Denegri: Ogled I. Gorenčevića o P. Dobroviću. Zbornik narodnog muzeja u Beogradu, 1990, XIV/20. – O. Švajcer: Likovna kronika Osijeka 1850–1969. Osijek 1991. – A. Flaker: Iljko Gorenčević. Suradnik Krleže i Cesarca. Novi Omanut, 1(1993) 1. – A. Flaker i M. Petričević: Gorenčević, Iljko. Krležijana, 1. Zagreb 1993. – Isti: Riječ, slika, grad. Zagreb 1995. – V. Kusik: Duh i dah modernog vremena. Iljko Gorenčević, prvi moderni kritičar moderne umjetnosti. Glas Slavonije, 54(1997), 8. III. – J. Galjer: Likovna kritika u Hrvatskoj 1868–1951. Zagreb 2000. – B. Brlenić-Vujić: Književno-dramski gesamtkunstwerk Iljka Gorenčevića. Republika, 57(2001) 9/10. – M. Kaminski i V. Flego: Gorenčević, Iljko. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – A. Budaj: Vallis Judaea. Povijest požeške židovske zajednice. Zagreb 2007. – S. Schwendemann: Dogodilo se jednom u Brodu. Slavonski Brod 2008. – Isti: Židovski Brod/kulturno-povijesne krhotine, Slavonski Brod 2011.

GORJAN, Dragutin (Grünwald), pravnik (Zagreb, 2. III. 1910 – logor Jasenovac, 1941). Sin Ivana i Ruže. U nepoznato doba promijenio je prezime Grünwald u Gorjan. Doktorirao je pravo temeljem rigoroza 1935. u Zagrebu. U međuratnom razdoblju s → J. Ladorom imao je odvjetnički ured u Gajevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH sa suprugom Adom rođ. Korenić i petomjesečnom kćeri Aleksandrom preuzeo je žid. znak, a obitelj je prešla na katoličanstvo. Morao je vratiti staro prezime, a dozvola za rad mu je bila oduzeta. U prijavi imovine vlastima NDH naveo je da mu je njem. organizacija »Todt« u travnju 1941. oduzela automobil marke »Ford«, koji mu je u lipnju bio vraćen, no već u srpnju ponovno otuđen. Ubrzo je deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao, iako je njegova majka podnijela molbu za oslobađanje. Supruga i kći deportirane su u kolovozu 1942. u Auschwitz. – Otac Ivan, ekonomist (Karlovac, 31. I. 1878 – logor Jasenovac, 1942). Sin Hinka i brat Aleksandra, stric → Rikarda. Po uspostavi NDH sa suprugom Ružom (Varaždin, 1887 – logor Stara Gradiška, 1941) preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. U prijavi imovine 25. VI. 1941. naveo je da je vlasnik kuće u Boškovićevoj ul., vrijedne 3 500 000 din, te da s prihodom od stanarine uzdržava suprugu, sina i kćer Nadu (Zagreb, 1908 – logor Stara Gradiška, 1941), slikaricu bez prihoda. Uz preporuku nadbiskupa Alojzija Stepinca za sebe i obitelj zatražio je arijska prava, no bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Supruga i kći deportirane su u logor Stara Gradiška, gdje su također stradale. Njegov otac Hinko, rabin (?, o. 1865 – logor Jasenovac, 1941–1945). Služio je kao nadrabin u Slatini najkasnije od 1937. Po osnutku NDH bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29210, 29374. – HDA, RUR, kut. 16, urudžbeni zapisnik 11.154. – KŽZ. – Popis žrtava.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1989, 12. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GORJAN, Maja (Grünwald), agronomkinja (Zagreb, 21. XI. 1937). Kći Zvonimira Grünwalda i Elizabethe rođ. Fuchs. Roditelji su 1939. prezime Grünwald promijenili u Gorjan. Obitelj se 1938, zbog posla, preselila u Beograd, u kojem ih je zatekao Travanjski rat, nakon kojega su se sklonili na očevu djedovinu u Bektež kraj Požege. Odande su ih ustaše 24. XII. 1941. odveli u logor, oca u logor Jasenovac, a nju i majku u logor u Đakovu. Majčina znanica Roksanda Wysocky uspjela ju je izvući iz đakovačkoga logora te ju je odvela svojim roditeljima u Split, gdje je preživjela II. svj. rat s lažnim dokumentima te odrasla kao usvojenica svoje spasiteljice. Gimnaziju je završila u Splitu 1956, a Poljoprivredni fakultet (danas Agronomski fakultet) 1960. u Zagrebu. Do 1978. predavala je biologiju i kemiju u Klasičnoj gimnaziji u Splitu, a potom se kao agronomkinja zaposlila u »Jadranu«, ribolovnom poduzeću u Splitu, gdje je radila do umirovljenja 1994. Bavi se makrobiotikom, a 2001. položila je ispit za kuhara i slastičara u Turističkoj školi u Splitu.

DJELA: Prirodni deserti bez šećera (suautor D. Petrović). Split 2009.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

GORJAN, Rikard (Grünwald), inženjer (Zagreb, 26. I. 1899 – Auschwitz, 1942–1943). Sin Aleksandrov. S ocem je u nepoznato dobra promijenio prezime Grünwald u Gorjan. U međuratnom razdoblju djelovao je kao elektrotehnički inženjer u Zagrebu i član Zagrebačke inženjerske komore. Na katoličanstvo je prešao 1920. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, bio primoran vratiti staro prezime, a u srpnju 1941. bio je zaveden u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Vjerojatno je u kolovozu 1942. deportiran u Auschwitz, gdje je stradao. – Otac Aleksandar (Šandor), pravnik (?, o. 1865 – Zagreb, 11. IV. 1936). Sin Hinkov, brat Ivanov, stric → Dragutinov. Nakon završena studija prava, odvjetničku zakletvu položio je 20. XII. 1893. Od 1909. vodio je odvjetnički ured u zagrebačkoj Ilici. U imenik Advokatske komore u Zagrebu upisan je 1931/32. Također je bio vlasnik posjeda u Gornjoj Reki.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 6(1932) 18. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GORJAN, Zlatko, pjesnik i prevoditelj (Srijemska Mitrovica, Srbija, 15. VII. 1901 – Zagreb, 21. VI. 1976). Prezime predaka bilo je Berger. Gimnaziju je polazio u Banjoj Luci, gdje je maturirao 1919. Studirao je germanistiku i romanistiku u Beču i Zagrebu. Za boravka u Beču, u politički i kulturno burno doba oko 1920, upoznao je modernističke knjiž. pokrete, koji su trajno utjecali na njegova umjetnička shvaćanja. Nakon povratka u domovinu radio je kao novinar, izdavač, kazališni i filmski radnik i prevoditelj. Kao izvrstan poznavalac njem. jezika bio je urednik dnevnikâ Morgenblatt, Zagreber Tagblatt, Belgrader Zeitung, Der Morgen i Novosti te istodobno dopisnik novina Prager Presse, Züricher Zeitung i Frankfurter Zeitung. God. 1928. uređivao je kazališni list Hrvatska pozornica i nekoliko je godina bio pomoćni režiser Ive Raića i Branka Gavelle. Bio je jedan od osnivača naklade »Kosmos« (1932), a 1936. pomoćni urednik Leksikona Minerva. Od 1936. do 1940. radio je kao dramaturg pri američkoj filmskoj kompaniji »Warner Bros First National«. Za rata se povezao s partizanima. S Mirkom Lukavcem organizirao je 1945. Filmsku direkciju Hrvatske i do 1948. radio kao dramaturg i voditelj propagande. God. 1948–50. urednik je u »Prosvjeti«, Matici hrvatskoj i »Znanju«. Kao erudit, prevoditelj i kazališni i filmski stručnjak razvijao je u poslijeratnom razdoblju živu društvenu i publicističku djelatnost. Bio je 1952. među osnivačima Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a 1963. izabran je za predsjednika međunarodne udruge prevodilaca Fédération internationale des traducteurs (FIT). Član je uredništva međunarodnoga prevoditeljskog časopisa Babel, urednik eur. izdanja amer. revije za suvremenu poeziju Rune (od 1973), član odbora za međunarodnu prevoditeljsku nagradu »Natthorst« FIT i tajnik Hrvatskoga centra PEN. God. 1966. dobio je Herderovu nagradu za književnost. – U književnosti se javio pjesmom Notturno (Luč, 1919, 4/5). U poeziji eksperimentira izrazom i oblikom, tematski se uklapajući u hrv. međuratne umj. tijekove. Prva mu je važna publikacija antologija suvremene (mahom ekspresionističke) njem. lirike u hrv. prijevodu Gorući grm (Beč 1921). To je temelj njegove primarne životne djelatnosti: biti posrednik između različitih književnosti i kultura. Ta je antologija prvi pothvat te vrste na hrv. jeziku. Uz nju, sastavio je još pet antologija: Lirika žutog Istoka (Zagreb 1932), Kineska lirika (Zagreb 1957, 1960, 1962. i 1965), Antologija moderne japanske lirike (Zagreb 1961), Da sva čudesa budu svima znana (Zagreb 1971) i 3 Poems »From st. Peter to Buddha…« (Los Angeles 1973). Obratnim je putem pošao u knjizi Kroatische Dichtung (Zagreb 1933), pruživši njem. javnosti dobar uvid u suvremenu hrv. liriku (Miroslav Krleža, Tin Ujević i dr.). Drame s tragikomičnim elementima započinje pisati krajem 1920-ih: Egoizam d. d. (1925), Fortunatove afere (izvedena u Zagrebu 1932) i Ana traži pravdu (zabranjena 1935). Sve ih nudi HNK–u, no bez uspjeha. Konačno, 1932. u Malom kazalištu u Frankopanskoj ul. izvedena je i samo tri puta odigrana »satirična reportaža u osam slika« Fortunatove afere ili skandal u afričkoj koloniji (redatelj Alfons Verli). Bavio se i slikarstvom te je priredio i nekoliko samostalnih izložbi u Zagrebu (1928, 1935, 1937) i Kaliforniji (Chico). Manje odjeka imale su njegove pjesme i drame. Pjesme je objavljivao već rano na njemačkom i hrv. jeziku (Fragmenti, Nova Gradiška 1921; Pjesme, Zagreb l932). Najosebujnija mu je zbirka Ogigija. Čuda i čarolije na začaranom otoku (Zagreb 1960), pjesnička evokacija otoka Mljeta, primjer dojmljive lirike mediteranskoga ugođaja. U posljednjim desetljećima života on je za javnost ponajprije plodan prevodilac, s više od stotinu prijevoda zahtjevnih djela. Preveo je oko 150 knjiga proze i poezije. Najpoznatiji su mu prijevodi Moby Dick ili Bijeli kit Hermana Melvillea (s Josipom Tabakom, Rijeka 1953), Uliks Jamesa Joycea (Rijeka 1957), Ljudi s Juvika Olava Duuna (s J. Tabakom, Rijeka 1959) i Čovjek bez svojstava Roberta Musila (Rijeka 1967). Prijevod Uliksa kritika je ocijenila vrlo uspješnim iako mu zamjera što zahtjevna Joyceova jezična naslojavanja i kalambure nije prevodio s većim osloncem na hrv. književnu baštinu te njezine dijalekatske i stilske idiome. Ističu se njemački prijevodi Jame Ivana Gorana Kovačića (Das Massengrab. Zagreb 1962) i zbirka hrv. lirike (Kroatische Dichtung. Zagreb 1933). Za prevoditeljski opus i međunarodnu djelatnost nagraden je 1966. Herderovom nagradom Sveučilišta u Beču. Pisao je pod pseudonimima i šiframa Zlatko Šumić, Z. Gorian i Z. G.

DJELA: Fragmente. Nova Gradiška 1921. – Pjesme. Zagreb 1932. – Kronika bez glavnog lica. Zagreb 1955. – Putovanja i proplanci. Zagreb 1957. – Ogigija. Čuda i čarolije na začaranom otoku. Zagreb 1960. – Gedichte. Bonn 1965. – Poems. Rijeka 1967. – Splendeur de la conscience. Paris 1969. – Zlatko Gorjan. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 115. Zagreb 1985.

LIT.: M. Begović: Lirika. Kritika, 3(1922) 3. – K. Milutinović: Naši pisci na nemačkom. Volja, 1(1926) 3. – S. Batušić: O akvarelima Zlatka Gorjana. Kulisa, 2(1928) 7. – B. Borko (-o-): Kitajska in japonska lirika. Jutro, 13(1932) 152. – O. Delorko (O. D.): Zlatko Gorjan, Lirika žutog Istoka. Književni život, 1(1932) 3. – I. Hergešić (H.): Lirika žutog Istoka. Obzor, 73(1932) 107. – S. Šimić: Lirika žutog Istoka. Hrvatska revija, 5(1932) 11. – J. Dayre: Nova izdanja Matice hrvatske (Kroatische Dichtung Z. G.). Hrvatski list, 14(1933) 168. – S. Devčić (Stj. D.): Zlatko Gorjan, Pjesme. Obzor, 74(1933) 35. – M. Hanžeković (M. Gabrijel): Pjesme Zlatka Gorjana. Danica, 3(1933) 72. – V. Kušan: Slikarske izložbe. Hrvatska prosvjeta, 22(1935) 5/6. – I. Ladika: Mlada hrvatska lirika. Književna revija, 1(1936); 2(1936). – Z. Munk (Zem): Marginalije uz izložbu Zlatka Gorjana. Novosti, 31(1937) 319. – S. Batušić: Pogovor u Gorjanovoj zbirci pjesama Kronika bez glavnog lica. Zagreb 1955. – D. Cvitan: Povodom jedne bezlične kronike. Krugovi, 1(1956) 4/5. – I. Foht: Zlatko Gorjan, Kineska lirika. Izraz, 2(1957) 12. – Z. Tomičić: Zlatko Gorjan, Kineska lirika. Riječka revija, 7(1958) 3/4. – S. Ježić: Gorjan, Zlatko. Enciklopedija Jugoslavije, 3. Zagreb 1958. – B. Lukić: Putovanja i proplanci. Riječka revija, 8(1959) 1. – I. Vidan: Pristupi Joyceovom Uliksu. Rijeka 1959. – T. Čolak: Poezija nedoživljenog sveta. Književne novine, 11(1960) 132. – G. Krklec: Smanjivanje razdaljina među jezicima. Vjesnik, 22(1961), 24. XII. – M. Jurković: Jedan prevodilački podvig. Književne novine, 13(1962) 169. – I. Hergešić: Književni portreti. Zagreb 1967. – B. Hećimović: Hrvatska dramska književnost između dva rata. Rad JAZU, 1968, 353. – I. Vidan: Prevodilac kao pjesnik. Zlatko Gorjan, Pjesme. Telegram, 9(1968) 409. – S. Vereš: Pjesnik Zlatko Gorjan. Oko, 4(1976) 112. – Š. Vučetić: Zlatko Gorjan. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 115. Zagreb 1985. – A. Bogner-Šaban: Gorjan, Zlatko. Enciklopedija Jugoslavije, 4. Zagreb 1986. – N. Dragojević i F. Cacan: Svjetska književnost u hrvatskim prijevodima. Zagreb 1988. – Gorjan, Zlatko. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – K. Milačić: Gorjan, Zlatko. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – Gorjan, Zlatko. Hrvatska enciklopedija, 4. Zagreb 2002.

GORJAN, Zlatko (Grünwald, Aurel), inženjer (Zagreb, 1883 – logor Jasenovac ili Jadovno). Sin Hinkov. U nepoznato doba prvotno prezime Grünwald promijenio je u Gorjan, a vjerojatno istodobno i ime Aurel u Zlatko. Prije II. svj. rata bio je ovlašteni civilni strojarski inženjer u Zagrebu i član Zagrebačke inženjerske komore. Kao član Fotokluba Zagreb autor je mnogobrojnih napisa u Foto reviji i njezin gl. urednik u posljednjem, devetom godištu 1940. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, a u molbi za oslobađanje od njegova nošenja tvrdi da bi se njegovim nošenjem »izvrgnuo ruglu drugih«. Morao je vratiti staro prezime Grünwald te je u srpnju 1941. bio zaveden u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka, no ubrzo je bio uhićen i deportiran vjerojatno u gospićki sustav logora. Dana 22. VII. iz MUP se od Ravnateljstva ustaškog redarstva traži da mu se »odmah rekvirira stan« pod izlikom da se sa suprugom nalazi u bijegu. Iz Gospića je bio prebačen u jasenovački logor Bročice. U studenom 1941. iz ŽOZ bili su upućivani paketi u Jasenovac na njegovo ime. Vjerojatno je ubrzo stradao u logoru Jasenovac, iako se u nekim izvorima navodi da je stradao u Jadovnu.

IZV.: HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 24, Predsjednički ured, br. 18402, god. 1941. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27571. – Kartoteka Jasenovac. – JIM, ŽOZ, reg. br. 4866, sign. K-66-1-1/1-56.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004.

GÖRÖG, Ivo, glazbenik (Osijek, 1936). Sin Julija i Josipe rođ. Pernar. Gimnaziju je završio u Zagrebu, gdje je potom studirao engleski i tal. jezik. Kao jazz-bubnjar 1950-ih svirao je u kvartetu Boška Petrovića, s orkestrom Nikice Kalogjere i Stjepana Mihaljinca i u Radio orkestru RTV Zagreb. God. 1962. iselio se u Australiju, kamo je uoči II. svj. rata izbjegao dio osječke hotelijerske obitelji Görög. Od 1963. živio u Sidneyju, djelovao u početku kao jazz-bubnjar i pjevač, a poslije se bavio prodajom nekretnina. Od 2004. u Zagrebu je tajnik udruge za povrat privatne žid. imovine CEDEK.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

GÖRÖG, Josip (Grünbaum), ugostitelj (Korolev, Ukrajina, 1856 – Osijek, 1931). U nepoznato doba promijenio je prezime Grünbaum u Görög. Sa suprugom Ženi rođ. Mermelstein otac je Berte ud. Goldschmidt, Ernesta, Julija, Franje, Viktora, Vilima i Zoltana. God. 1911. preselio se s obitelji iz Kratova u Osijek, gdje je vodio restauraciju »Schneller« u Kolodvorskoj ul. (danas Ulica Stjepana Radića). Utemeljitelj je ugostiteljskoga i hotelijerskoga poduzeća »Görög«, u čijem su vlasništvu bili osječki hotel »Grand« i »Royal«. – Sin Vilim poduzetnik (Korolev, Ukrajina, 25. IX. 1890 – Auschwitz, 25. VIII. 1942). God. 1911. doselio se s obitelji iz Kratova u Osijek. U Virovitici se 5. IX. 1922. oženio Margitom rođ. Schossberger. S ocem je do kraja I. svj. rata vodio restauraciju »Schneller«, a potom je kupio i s braćom vodio hotel »Grand« u Županijskoj ul., a od 1937. hotel »Royal« u Kapucinskoj ul. U nekoliko je mandata bio predsj. Ugostiteljskoga odsjeka osječke Trgovačko-obrtne komore. Bio je i istaknuti član osječkoga gornjogradskoga Građanskoga streljačkoga društva. Po osnutku NDH s ostalim osječkim Židovima odveden je u sabirni logor u Tenji, a u kolovozu 1942. deportiran je u Auschwitz. – Sin Franjo, poduzetnik (Szarvas, Mađarska, 25. VIII. 1899 – Auschwitz, 25. VIII. 1942). S ocem i bratom Julijem vodio je do kraja I. svj. rata restauraciju »Schneller«, a s braćom hotele »Grand« i »Royal«. Po osnutku NDH s ostalim osječkim Židovima odveden je u sabirni logor Tenja, a u kolovozu 1942. deportiran u Auschwitz. – Sin Viktor, pravnik (Korolev, Ukrajina, o. 1895 – Auschwitz, 25. VIII. 1942). Doktorirao je pravo u Beču te vodio pravne poslove osječkih hotela »Grand« i »Royal«. Po osnutku NDH kao i braća s ostalim je osječkim Židovima odveden u sabirni logor Tenja, a u kolovozu 1942. deportiran je u Auschwitz. Sinovi – Ernest, poduzetnik (Korolev, Ukrajina, 7. II. 1897 – Auschwitz, 25. VIII. 1942) i Zoltan, poduzetnik (Korolev, Ukrajina, 22. III. 1903 – Auschwitz, 25. VIII. 1942) s braćom su vodili hotele »Grand« i »Royal«. Po osnutku NDH odvedeni su u sabirni logor Tenja, a u kolovozu 1942. deportirani su u Auschwitz. – Sin Julije, hotelijer (Korolev, Ukrajina, 21. V. 1895 – Osijek, 1972). Sa suprugom Josipom rođ. Pernar otac je → Ive. Nakon školovanja u hotelijerskoj školi u Baselu, u Osijeku je s braćom vodio osječke hotele »Grand« i »Royal«. Zahvaljujući mješovitom braku s »arijevkom«, jedini je od braće preživio II. svj. rat. Premda mu je nakon završetka rata bilo vraćeno obiteljsko hotelijersko poduzeće, već je 1947. bio uhićen, a imovina nacionalizirana. Potom se preselio u Zagreb, gdje je bio šef sale u hotelima »Palace« i »Esplanade«, a poslije u Opatiji šef sale u hotelima »Kvarner«, »Slavija« i »Kristal«. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Osijeku.

IZV.: AŽOO. – Podaci o ulazniku I. Görög. – Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku.

LIT.: B. Plevnik: Stari Osijek. Osijek 1987. – M. Kolar-Dimitrijević: Razvoj Trgovačko obrtničke komore u Osijeku. Presjek djelovanja od osnutka 1851. do 1942. godine. Osječki zbornik, 1991, 21. – V. Kovač: Osječke reminiscencije. Ha-kol, 1999, 61/61. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.