Kategorija: F

FRANK, Ivo (Ivan, Ivica), političar (Zagreb, 17. XII. 1877 – Budimpešta, 19. XII. 1939). Sin političara → Josipa i Olge rođ. Rojčević. U Zagrebu je završio Klasičnu gimnaziju 1895. i doktorirao pravo temeljem rigoroza 1905. Prigodom dolaska kralja Franje Josipa I. u Zagreb 1895. sudjelovao je u skidanju mađ. zastave sa slavoluka na kolodvoru. Zbog toga su njega i brata → Vladimira izbatinali mađ. željezničari. Prosvjedovao je i ispred Srpske crkvene općine i pravoslavne crkve. Nakon sudskoga procesa zbog skidanja zastave osuđen je na četiri mjeseca zatvora. God. 1902. bio je uhićen, suđen i oslobođen krivnje u svezi sa sudjelovanjem u protusrpskim prosvjeda. Nakon neuspjeha na saborskim izborima 1906. i 1908. u Hrvatski je sabor izabran 1911. u kotaru Vojni Križ koji je do tada držao njegov otac. U Sabor je biran do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Nakon atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda žestoko je u Saboru i izvan njega napadao pripadnike Hrvatsko-srpske koalicije za veleizdajništvo. Svojim govorom na Jelačićevu trgu 30. VI. 1914, u kojem je osudio Srbe za ubojstvo Franje Ferdinanda i namjeru uništenja Monarhije, utjecao je na izbijanje protusrpskih demonstracija. Na početku rata bio je mobiliziran u činu poručnika topništva. Od lipnja 1915. bio je na bojištu u Bukovini. U Zagreb se vratio nakon obnove rada Hrvatskoga sabora. Kao jedan od vođa Hrvatske stranke prava sudjelovao je u razgovorima s vodećim političarima i časnicima Monarhije, a zajedno sa stranačkim suradnikom Aleksandrom Horvatom bio je u audijenciji kod posljednjega cara i kralja Karla IV. Uzalud je zagovarao reformu Monarhije prema kojoj bi Hrvati dobili veću samostalnost, sjedinili se i postali ravnopravniji čimbenik u državnim poslovima. Istodobno se oštro suprotstavljao suradnji sa Srbima, jugoslav. ideji i raspadu habsburškoga okvira. Zbog toga je bio u neprestanom sukobu sa zastupnicima Hrvatsko-srpske koalicije, koji su imali saborsku većinu. Potkraj rata vođe Narodnoga vijeća SHS optužili su ga da je zatražio ukidanje ustavnoga stanja i uvođenje voj. komesarijata. Taktika njegove bezuvjetne odanosti dinastiji i pronalaženja utjecajnih veza bila je uzaludna. Nakon propasti Austro-Ugarske bio je u nemilosti vlasti Kraljevine SHS. Uhićen je nakon prosinačkih prosvjeda hrv. domobrana (5. XII. 1918) u Zagrebu, u kojima nije sudjelovao. Oduzeto mu je odvjetničko pravo. Potom je otišao u inozemstvo gdje je pokrenuo hrv. političku emigraciju, koju mahom čine časnici bivše austroug. vojske. Predsjedao je Hrvatskomu emigrantskomu komitetu (osnovan 1919), koji je zasjedao u Budimpešti, Beču i Grazu. U tom razdoblju surađivao je s mađarskim legitimističkim te tal. političarima. Na poč. 1920-ih Komitet, u kojem su jugoslav. vlasti vidjele opasnost od obnove Habsburške Monarhije, podijelio se u dvije struje, a F. je vodio budimpeštansku struju. Nakon Rapallskoga ugovora raspale su se Frankove koncepcije, što je dovelo do raskida veza među članovima Komiteta. Susreo se i s pravaškim izaslanikom iz domovine i budućim poglavnikom Antom Pavelićem, ali nije podupro njegov rad. Potkraj 1920-ih povukao se iz djelatnoga polit. života i do smrti živio kao vrtlar i prodavač cvijeća uz budimpeštansko groblje. Do kraja života protivio se uspostavi jugoslav. države jer je držao da ona nije u interesu Hrvata. Rješenje hrv. pitanja tražio je uz pomoć vanjskih činitelja i međusobne suradnje nesrpskih naroda Kraljevine Jugoslavije.

DJELA: Govor dra Ive Franka, zastupnika naroda, izrečen u Hrvatskom saboru dana 24. siječnja 1914. u razpravi o indemnitetu. Zagreb 1914. – Govor o indemnitetu. Zagreb 1914. A revizió és a Horvátság/Die Kroaten und die Revision/La révision et les Croates. Budapest 1933.

IZV.: HDA, SBDZ, kut. 146, 28251/1933.

LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše. Zagreb 1983. – M. Gross: Izvorno pravaštvo: ideologija, agitacija, pokret. Zagreb 2000. – S. Matković i M. Švab: Frank Ivo (Ivan, Ivica). Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – F. Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941–1945. Zagreb 1977. – B. Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918.–1935. Zagreb 2002. – S. Matković: Čista stranka prava 1895.–1903. Zagreb 2001.

FRANK, Jakob, službenik (Osijek, 1914 – Osijek, 23. X. 1941). Djelovao je kao službenik u Osijeku. Po osnutku NDH priključio se ilegalnomu antifašističkomu pokretu. Ubrzo je bio otkriven te ga je Ustaški sud u Osijeku osudio na smrt strijeljanjem u Gradskom vrtu, gdje je i pokopan.

IZV.: Ured Državne uprave Osječko-baranjske županije, Matični ured Osijek, Matična knjiga Židova, Nadrabinat u Osijeku, Matična knjiga umrlih 1903–1947.

FRANK, Jakob (Jakov), novinar, izdavač i tiskar (Osijek, 1840 – Zagreb, 31. XII. 1905). Sin Emanuela i Helene. Brat političara → Josipa. Mladost je proveo u Osijeku, a u Beču je završio Konzervatorij. Bio je novinar u Beču do 1867, kad se vratio u Osijek i s Gustavom Wagnerom, inženjerom i vlasnikom ljevaonice, otvorio tiskaru. Obojica su bili pokretači, vlasnici i urednici lista Die Drau što su ga, uz potporu baruna Gustava Hillepranda von Prandaua i bana Ladislava Pejačevića, počeli izdavati 1868. Iz vremena zajedništva s Wagnerom poznat je samo jedan naslov tiskan u njihovoj tiskari (djelo osječkog nadrabina Samuela Spitzera Die jüdische Ehe iz 1869). Nakon što je Wagner istupio iz tiskare, samostalno preuzima tiskanje lista Die Drau (1870). Tiskao je i izvješća osječkih škola, školske knjige, pjesme Petra Preradovića, La Marseillaise, Chant national de 1792. Parole et musique de Rouget de Lisle, a od 1874. i Glasnik Biskupije đakovačko-srijemske. Kao novinar nije u Osijeku uživao naklonost već se sudio zbog uvreda časti, prekršaja po zakonu o tisku i sličnoga, te je javno napadan kao varalica i prevrtljivac. Sudio se i sa svojim radnicima zbog neisplaćivanja nadnica na vrijeme. God. 1876. prodao je tiskaru s listom Die Drau → Juliju Pfeifferu i preselio se u Zagreb, gdje je izdavao list Agramer Presse 1877, a od 1878. izdavao i uređivao list Kroatische Post. Bio je dopisnik bečke Neue Freie Presse i budimpeštanskoga Pester Lloyda, a kao bibliofil i kolekcionar posjedovao je bogatu knjižnicu i zbirku starina, koju je 1906. otkupio Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu. Potpisivao se inicijalima V. S.

DJELA: Croquis aus der kroatischen Landtags-Stube. Essek 1877.

LIT.: M. Malbaša: Povijest tiskarstva u Slavoniji. Zagreb 1978. – V. Humski: Frank, Jakob (Jakov). Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – Lj. Dobrovšak: Hrvatska javnost prema Židovima krajem 19. stoljeća (za vrijeme Dreyfusove afere od 1894.–1899.) (magistarski rad). Zagreb 2003.

FRANK, Josip (Josef, Josif), političar (Osijek, 16. IV. 1844 – Zagreb, 17. XII. 1911). Sin Emanuela i Helene, brat → Jakoba. Od 1873. u braku s Olgom iz Bele Crkve u Banatu, kćeri carskoga kraljevskog podravnatelja za građevine Tome Rojčevića i Wilhelmine rođ. Matosić. Najpoznatiji Židov u Hrvatskoj, koji je prešao na katoličanstvo radi potpune asimilacije u hrv. ambijent. Pokrstio se u 24. godini života i otada se ni vjerski ni nacionalno nije izjašnjavao kao Židov. Gimnaziju je završio 1862. u Osijeku, studij prava s doktoratom 1868. u Beču, pripravnički staž u odvjetničkoj pisarnici Karla Luegera. Stažirao je na sudu u Budimpešti 1871, a 1872. otvorio je odvjetničku pisarnicu u Zagrebu. U polit. život Hrvatske ušao je 1872. kao podupiratelj vladavine bana Levina Raucha u njegovu sukobu s tada protunagodbenom Narodnom strankom, a potom je u svojim listovima Agramer Presse i Kroatische Post promijenio taktiku te napadao bana Ivana Mažuranića zbog popuštanja Mađarima i odnosa prema Srbima. Već tada u novinama upozorava na financijsku i gospodarsku ovisnost Hrvatske o Ugarskoj, koja se temeljila na Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. i njezinoj reviziji 1873. Veću pozornost polit. javnosti na spomenutu problematiku svratio je radovima iz 1879. Béla Lukács und die Quote Kroatiens i Die Quote Kroatiens. Od 1884. do 1911. zastupnik je kotara Popovača, odn. od 1887. Vojnoga Križa u Hrvatskom saboru. Temeljem stručnosti u financijskim pitanjima biran je za člana gotovo svakoga saborskog odbora, koji se bavio financijama. Bio je također redoviti član Proračunskoga odbora i 1898–1906. član Kraljevinskoga odbora. Temeljito se pripremajući nakon 1896, tada već kao čelnik Čiste stranke prava, saborski zastupnik i član Odbora, za sastanak s istovrsnim ugarskim tijelom o obnovi financijske nagodbe, objavio je 1899. svoje stajalište, različito od onoga ostalih članova Odbora (Nuncij, Zagreb 1899). Zauzimanje za što potpuniju financijsku samostalnost, kao preduvjet politike prema Ugarskoj, ponavlja 1904. i u Saboru i u posebnim radovima, prijedlozima za sastanke kraljevinskih odbora Hrvatske i Ugarske, što je znatno poduprlo utemeljenost hrv. stajališta prema Ugarskoj, te je 1906. sklopljeno najpovoljnije revidirano produljenje financijske nagodbe Hrvatske s Ugarskom u razdoblju 1868–1918. Kao zagrebački gradski zastupnik 1880–94. zauzimao se za napredak i probitke grada. Svojim je kapitalom sanirao dioničarsko društvo »Starčevićev dom«, koje je zahvaljujući tomu uspjelo završiti istoimenu zgradu još za života Ante Starčevića. Istaknuo se prigodom sklapanja investicijskoga zajma što ga je Zagreb uzeo za svoje potrebe, a podupirao je i izgradnju i proširenje gradskog vodovoda. Njegovim ulaskom, na poticaj Frana Folnegovića, u Stranku prava 1890. sanirane su novčane teškoće stranačkoga glasila Hrvatska, pa je već 1891. postao njegov urednik te ga uređivao u duhu rješavanja hrv. pitanja unutar Monarhije izlaženjem ususret interesima dinastije. Kao član Stranke prava prvi put govorio u Saboru potkraj 1890. Isticao je njezinu odanost i poricao da je ona protivnica Ugarske, a pri tom se pozivao na Starčevića. Idući korak u učvršćenju Frankova i Folnegovićeva »modernog pravaštva« bila je adresa Stranke prava 1892, u kojoj se ona izjasnila protiv Hrvatsko-ugarske nagodbe, ali i zahtijevala sjedinjenje hrv. zemalja. Stranka prava do tada nije imala službeni program, a dobila ga je privremenom suradnjom s Neovisnom narodnom strankom i njegovim prihvaćanjem 6. VI. 1894. u stranačkom Klubu. Program želi postići sjedinjenje hrvatskih zemalja (s BiH te Slovenijom) i njihovu državnost »u okviru habzburške monarhije«. Nejasna formulacija dopušta interpretaciju rješavanja hrv. pitanja u smislu izmijenjenog dualizma ili trijalizma. F. i Folnegović imali su isti program, ali su se sukobili oko budućeg vodstva Stranke nakon Starčevićeve smrti. Frank je iskoristio Folnegovićevo ograđivanje od spaljivanja mađ. zastave pa je 22. X. 1895. s Antom i Milom Starčevićem i Eugenom Kumičićem istupio iz kluba Stranke prava i osnovao klub Čiste stranke prava s dnevnikom Hrvatsko pravo. Kako je imao Starčevićevu potporu, koji je i sam potpisao spomenuti program, nakon njegove smrti uspio je uvjeriti svoje pristaše da je na čelu stranke koja jedina zastupa »čisto« Starčevićevo pravaštvo. Nastavio je taktiziranje prema vladajućim slojevima na čelu s dinastijom, izjavama i borbom za financijsku samostalnost Hrvatske te su 1906. pod njegovim vodstvom pravaši imali 20 zastupnika u Saboru. Nakon Riječke rezolucije velikoaustrijski je krug oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda prvi put intervenirao u hrvatsku politiku obećavajući protivnicima »novoga kursa« gospodarsku pomoć i sjedinjenje s BiH, upozoravajući na zajedničke interese dinastije i Hrvata protiv Mađara i Srba te je, bez uspjeha, potaknuo prosvjede i skupove protiv pristaša Riječke rezolucije. God. 1905. Ministarstvo vanjskih poslova dostavilo je Frankove optužbe da je Supilo plaćenik Srbije, Crne Gore, Italije i Lajosa Kossutha, a objavljene su u Argusovim (Š. Pijerotić) člancima u Hrvatskom pravu. Supilo ga je tužio te se F. na sudskoj raspravi 1906. morao povući jer nije imao dokaza. F. se ponovno izložio kad je velikoaustrijski krug ojačao 1906; imao je trajnu vezu sa zapovjednikom zagrebačke 36. pješačke divizije Moritzom von Auffenbergom u Zagrebu i poslije u Beču te preko njega sa šefom Glavnoga stožera Frankom Conradom von Hötzendorfom. Postigao je odobravanje velikoaustrijskoga kruga i ugarske vlade kad je nastojao spriječiti rad Hrvatskoga sabora u kojem je Hrvatsko-srpska koalicija imala većinu, posebno opstrukcijom protiv srp. imena u njezinoj adresi. Njegovi radikalni sljedbenici, koji su se počeli nazivati frankovcima, uveli su agresivne metode u hrv. politički život, sve do batinaštva. Njegova je djelatnost naišla na osudu u vlastitoj stranci od skupine oko Mile Starčevića, koji je bio zaslužan što je njegov stric Ante Starčević podupirao Franka, ali nije odobravao njegove tajne pregovore s određenim vrhovima Monarhije. Frankovi protivnici, napose dio vodstva Stranke, bili su nezadovoljni njegovim odvjetničkim poslovima s mađ. poduzećima, ali je F. tako stečena sredstva upotrijebio za stranački list i za promicanje pravaške politike. Austrijski su krugovi očekivali njegovu potporu aneksiji BiH, dovođenjem njegove stranke na vlast. Službene su Narodne novine pozvale birače da na izborima u veljači 1908. glasaju za njegovu stranku, ali je ona, zajedno s Rauchovim pristašama, doživjela poraz. Njegov je položaj postao nesiguran. Istodobno su na sjednici vodstva 23. IV. 1908. njegove pristaše proglasile Rauchovu vladavinu prvom pravom hrv. vladom, dok su ga pristaše Mile Starčevića proglasile »izopačiteljem« nauka Ante Starčevića i tražile »povratak« njegovim načelima. Iako je nakon aneksije BiH prestao biti potreban vladinim krugovima, podupirali su ga generali Conrad i Auffenberg, uz čiju je suglasnost osnovao »hrvatske legije«, koje bi se imale boriti u eventualnom ratu sa Srbijom, no poslužile su za ulične obračune s protivnicima. Kompromis vrhova Monarhije s Hrvatsko-srpskom koalicijom i uklanjanja Raucha s banske časti, izazvalo je potpuni slom njegove djelatnosti. U jesen 1909. teško se razbolio i povukao iz politike, a uklonjeni su i njegovi sinovi → Vladimir i → Ivo te najbliži suradnici i Izidor Kršnjavi. Nakon smrti u Zagrebu je dobio ulicu (pokraj Kvaternikova trga), koja je 1933. preimenovana u Domjanićevu (nakon pjesnikove smrti). – Njegova je polit. djelatnost bila jedan od izravnih povoda učestalim antisemitskim ispadima potkraj XIX. i poč. XX. stoljeća u kojima je optuživan, općenito, za izdaju hrv. nacionalnih interesa. Svoja je polit. stajališta, polemike s pripadnicima Narodne stranke, mađ. političarima, predstavnicima Hrvatsko-srpske koalicije, kao i dijelove saborskih istupa objelodanjivao u novinama: Galeb, Kroatische Post, Agramer Tagblatt, Agramer Presse, Hrvatsko pravo, Obzor, Narodni list, Katolička Dalmacija, Narod, Hrvatska, Hrvatski narod, Hrvatski branik, Narodne novine, Glas Hercegovaca, Danica, Kroatische Revue, Starčevićanac, Agramer Zeitung, Die Zeit, Živila Hrvatska, Neue Freie Presse, Slavonische Presse, Hrvatske pravice, Hrvatstvo, Narodni glas, Hrvatska zastava, Hrvatska smotra, Hrvatski dnevnik, Hrvatska Hrvatom, Hrvatska kruna, Pester Lloyd, Virovitičan, Hrvatske novosti, Hrvat, Oesterreichische Rundschau. God. 1877. u Zagrebu je pokrenuo novine Agramer Presse, koje je uređivao Max Kohn. List je 54 puta zaplijenjen, a urednik nekoliko puta zatvaran. Sljedeće godine na njegov poticaj, brat Jakob je pokrenuo novine Kroatische Post, koje su izlazile samo do 17. IV. 1879. kao svojevrstan nastavak novina Agramer Presse. Iste je godine u Zagrebu izdavao i dnevnik Brana. Posebno mjesto u Frankovu djelovanju zauzimaju njegovi saborski istupi, koji su tiskani u saborskim dnevnicima i stenografskim zapisnicima. Gl. govore, interpelacije i prijedloge, koje je držao ili podnosio u Hrvatskom saboru i na zajedničkim sjednicama Hrvatskoga i Ugarskoga kraljevinskog odbora, tiskao je i kao brošure: o financijskim odnosima Ugarske i Hrvatske (Zagreb 1885, 1887, 1889–90, 1893–95, 1897–1902, 1904–06, 1908), o prirodnom i državnom pravu Hrvatske (Zagreb 1893), o polit. prilikama, strankama i izborima (Zagreb 1897, 1904, 1907–08), o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i podupiranju dalmatinskih studenata (Zagreb 1898, 1904), o protuzakonitoj porabi mađarskoga i njem. jezika u zajedničkim uredima (Zagreb 1894), za opće izborno pravo i o izbornoj reformi (Zagreb 1906, 1908), o različitim upravnim predmetima, amnestiji i uspostavi porote (Zagreb 1895, 1903, 1905), o zakonskoj osnovi o tisku i o slobodi novinstva (Zagreb 1897, 1906), o zakonskoj osnovi za promicanje gospodarstva, gospodarskom stanju, željezničkim prihodima, senjskoj luci i povezanosti Senja sa zaleđem (Zagreb 1895, 1897, 1900, 1902, 1905), o zakonskoj osnovi o zadrugama, komasaciji u prilog maloga posjeda i povoljnijim seljačkim zajmovima (Zagreb 1888, 1890, 1904), o položaju pučkog učiteljstva (Zagreb 1904) i dr.

DJELA: Béla Lukács und die Quote Kroatiens. Agram 1879. – Die Quote Kroatiens. Eine Studie über das finanzielle Verhältniss zwischen Kroatien und Ungarn anlässlich der bevorstehenden Verhandlungen der Regnicolar-Deputationen. Agram 1879. – U obranu hrvatskih umjetnika. Odgovor na poslanicu Fr. Š. Kuhača »Anarkija u hrvatskoj književnosti i umjetnosti«. Zagreb 1898. – Izdaja u stranci prava. (»Mrtvilo u Banovini«). Zagreb 1899. – Za nezavisnost Hrvatske. Zagreb (s. a., 1903). – Pobjeda hrvatskoga naroda. Zagreb 1908, Varaždin (s. a.). – Potpuniji popis Frankovih govora, interpelacija i prijedloga vidi u: Građa za retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835–1940, 5. Zagreb 1985.

LIT.: Uzpostava odvjetnika Franka. Sloboda, 1(1878) 29. – M. Makanec: Hrvatska kvota. Kroatische Post, 2(1879) 41. – Dr. Josip Frank. Hrvatski narod, 1(1892) 13. – I. Prodan: Otvoreno pismo Veleučenomu g. dru Josipu Franku. Katolička Dalmacija, 24(1893) 53/53. – Dr. Josip Frank. Živila Hrvatska (kalendar), 1(1894) 37. – Pismo A. Starčevića dru. Jos. Franku. Hrvatsko pravo, 1(1895) 1. – J. Ibler: Affaira g. dr. Franka. Narodne novine, 62(1896) 135. – (G.) Tuškan: Dr. Frank u stranci prava. Hrvatska domovina, 2(1896) 20. – Obračuni izmedju Hrvatske i Ugarske. Starčevićanac, 2(1898) 5. – Osudjeni klevetnici. Ibid., 21. – Za sjedinjenje. Narodni list, 37(1898) 104. – Das Nuntium des Abgeordneten Dr. Frank. Agramer Tagblatt, 14(1899) 291. – Dr. Josip Frank. Živila Hrvatska, 2(1899) 22. – F. Potočnjak: Nuncij dra Josipa Franka. Sloboda, 8(1899) 24. – Živio dr. Josip Frank! Starčevićanac, 4(1900) 6. – (A. Radić): Frank u Pešti. Dom, 2(1901) 9. – Dr. Frank prema muslimanima. Hrvatstvo, 4(1907) 99; br. 101. – Dr. Josip Frank. Hrvatska smotra, 4(1908) 19/20. – Frankovci – mađarski i Rauchovi služnici. Hrvatski narod, 17(1908) 45. – H. Hinković: Nešto o imunitetu. Pokret, 5(1908) 115. – Isti: Pravni savjetnik za prevare. Naše pravice, 5(1908) 31. – Kako su pogibeljni! Hrvatski narod, 17(1908) 6. – Vlada, nagodba, legija. Iskra, 1(1908) 2. – Zašto Židovi trgovci pomažu Jozefa Franka? Hrvatski narod, 17(1908) 19. – Izbori i Frank proti Rauchu. Hrvatska, 4(1909) 212. – Izstup g. A. Matoša iz Frankove stranke. Naše pravice, 6(1909) 32. – Nove prljavštine starog fiškalskog pustolova. Radnička straža, 2(1909) 14. – Rauch i Frank. Svjetlost, 5(1909) 13. – Konac jednog političkog pustolova. Hrvatska sloboda, 3(1910) 241. – Dr. Frank u Dubrovniku. Prava Crvena Hrvatska, 7(1911) 356. – Govor profesora i hrvatskoga književnika dra. Milana Ogrizovića na grobu Josipa Franka. Posavska Hrvatska, 5(1911) 51. – I. Zatluka: O dru Josipu Franku. Virovitičan, 13(1911) 40. – (Nekrolozi): Agramer Zeitung, 86(1911) 288; Die Drau, 44(1911) 288; Glas naroda, 13(1911) 44; Hrvatska, 6(1911) 40; Hrvatska kruna, 19(1911) 109; Hrvatska rieč, 7(1911) 598; Hrvatske novosti, 3(1911) 1011; Hrvatske pravice, 5(1911) 51; Hrvatski narod, 20(1911) 51; Hrvatski pokret, 7(1911) 288 1; Male novine, 2(1911) 342; 343, 345; Narodni list, 50(1911) 101; Podravska hrvatska straža, 2(1911) 51; Posavska Hrvatska, 5(1911) 51; Prava Crvena Hrvatska, 7(1911) 356; Slavonische Presse, 27(1911) 292; Sloga, 2(1911) 51; Sriemske novine, 24(1911) 101; Tjednik bjelovarsko-križevački, 23(1911) 8; Vinkovci i okolica, 15(1911) 52; Virovitičan, 13(1911) 40. – L. Schick: Dr. Josip Frank als Rechtsanwalt. Agramer Tagblatt, 26(1911) 289. – S. Vučetić: Dr. Josip Frank. Hrvat, 1911, 38. – (A. G. Matoš): Dr Josip Frank. Mlada Hrvatska, 5(1912) 1. – B. Jurišić (B. J.): Realna politika. Pravaš, 1(1914) 1. – K. Šegvić: Jedna reminiscencija iz Rauch-Frankove vladavine. Novine (Zagreb), 4(1917) 195. – Dr. Josip Frank. Pravaš, 1(1923) 212. – G. Perčec: Frankovci. Koprivnički Hrvat, 2(1925) 3. – V. Prebeg: Slava dru Josipu Franku. Hrvatsko pravo, 19(1927) 5139. – Dr. Josip Frank. Slobodna štampa, 3(1938) 11. – S. Vereš: Iz nekadašnjeg hrvatskog sabora. Novosti, 33(1939) 201. – V. Bogdanov: Historija političkih stranaka u Hrvatskoj od prvih stranačkih grupiranja do 1918. Zagreb 1958. – M. Gross: Geneza Frankove stranke. Historijski zbornik, 17(1964). – Ista: Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973. – I. Kršnjavi: Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 1–2. Zagreb 1986. – D. Jelčić: Politika i sudbine. Zagreb 1995. – M. Gross i M. Švab: Frank, Josip. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – S. Matković: Čista stranka prava 1895.–1903. Zagreb 2001.

FRANK, Maksim, trgovac (Tovarnik, 13. VIII. 1895 – ?). Sin Izidorov. U međuratnom razdoblju bio je trg. zastupnik njem. poduzeća u Zagrebu, no zbog žid. podrijetla dobio je otkaz. U lipnju 1941. nalazio se u ratnom zarobljeništvu te je prijavu imovine u njegovo ime podnio brat Herman. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 669.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

FRANK, Oskar, obrtnik (Dalj, 1902 – Osijek, 23. X. 1941). U međuratnom razdoblju djelovao je kao mehaničar. Po osnutku NDH priključio se ilegalnomu antifašističkomu pokretu. Ubrzo je bio otkriven te ga je Ustaški sud u Osijeku osudio na smrt strijeljanjem u Gradskom vrtu, gdje je pokopan.

IZV.: Ured Državne uprave Osječko-baranjske županije, Matični ured Osijek, Matična knjiga Židova, Nadrabinat u Osijeku, Matična knjiga umrlih 1903–1947.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

FRANK, Sigmund, trgovac i žid. aktivist (Tovarnik, 10. X. 1869 – Vukovar, 8. IX. 1939). Podrijetlom iz velike i ugledne trg. obitelji iz Tovarnika. Sin Maksa i Rozalije rođ. Herzog, brat pravnika → Geze. S prvom suprugom Leoni rođ. Pal imao je dva sina, u drugom je braku bio s Hanom rođ. Ofner. Djelovao je kao trgovac tekstilom i konfekcijom, vlasnik trgovine u Vukovaru (od 1897), te suvlasnik ciglane »Frank i Ofner«. God. 1903. bio je osnivač i prvi predsj. podružnice Hrvatskoga trgovačkog društva »Merkur« u Vukovaru, od 1922. član predsjedništva Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku te osnivač i predsj. Udruženja trgovaca Vukovara. Od 1909. odbornik je vukovarske ŽO, a 1914–18. njezin predsjednik. God. 1919. bio je predsj. Cionističkoga društva u Vukovaru, a također je bio predsj. Hevre Kadiše. – Sin Maks (Makso), pravnik (Vukovar, 13. IV. 1898 – logor Jasenovac, 1941). Od 1918. bio je stalno nastanjen u Jurišićevoj ul. u Zagrebu, gdje je 1930–41. imao odvjetnički ured u Boškovićevoj ul. te je, među ostalim, zastupao i poduzeće »Slavija« d. d. Po uspostavi NDH upisan je u Kartoteku židovskoga znaka, no znak nije preuzeo jer je u međuvremenu bio uhićen i interniran u Kerestinec u skupini žid. odvjetnika. Deportiran je u logor Jasenovac, gdje je stradao. Brisan je iz Odvjetničkoga imenika 19. IV. 1941, a uredski namještaj mu je oduzet po nalogu vlasti. – Sin Rudolf (Rudi), trgovac (Vukovar, 3. VIII. 1902 – logor Jasenovac ili Njemačka, 1942). Nakon očeve smrti preuzeo je vođenje poslova i trgovinu u središtu Vukovara te je bio predstavnik »Wiener Kreditvereina«. Također je bio konjički poručnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Po osnutku NDH, 20. XII. 1941, prešao je na katoličanstvo, a kako je bio u mješovitom braku s Agnezom rođ. Novak (Zagreb, 16. XII. 1907 – ?) privremeno je bio zaštićen. Trgovina »Sigmund Frank« oduzeta mu je 3. III. 1942. odlukom Državne riznice i Saveza Napredkovih zadruga i predana trgovcu iz Sarajeva nastanjenom u Osijeku. R. je nastavio raditi u trgovini, ali je novi vlasnik zahtijevao da se od 12. VIII. 1942. trgovina vodi na njegovo ime. Kad su krajem kolovoza 1942. iz Vukovara odvodili posljednju skupinu preostalih Židova, R. se sam na željezničkoj postaji prijavio ustašama i bio deportiran. Iako su već idući dan supruga i gvardijan franjevačkoga samostana u Vukovaru stigli u logor Jasenovac u potrazi za njim, ondje nisu našli ni njega ni ijednog od odvedenih Vukovaraca jer su ili odmah ubijeni ili otpremljeni u neki od njem. logora.

IZV.: GMV, Arhiv ŽO Vukovar. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 669. – KŽZ.

LIT.: Sriemske novine, 16(1903) 14; 27(1914) 42; 29(1916) 80; 30(1917) 86; 31(1918) 74. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Židov, 16(1932) 11. – V. Kovač: Židovi Vukovara. Bilten ŽOZ, 1996, 46/47. – V. Horvat: Obrt i trgovina u Vukovaru.Vukovar 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – V. Horvat: Vukovarska društva (1859.–1945.). Vukovar 2007.

FRANK, Stanko, pravnik i pravni pisac (Osijek, 30. IV. 1883 – Zagreb, 11. XI. 1953). Doktorirao je pravo temeljem rigoroza 1907. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. God. 1921–22. studirao je na Pravnom i Filozofskom fakultetu u Frankfurtu i Beču. U Zagrebu je bio vježbenik Sudbenoga stola 1908–09, odvjetnički vježbenik do 1911, potom se do 1920. bavio novinarstvom, a od 1920. bio je sudski pristav pri Kotarskom sudu i Državnom odvjetništvu. God. 1921. habilitirao je za privatnog docenta zagrebačkoga Pravnog fakulteta na kojem je iduće god. počeo predavati. Izvanrednim profesorom kaznenoga prava, kaznenoga postupka i pravne filozofije postao je 1924, a redovitim 1925. Pravnu filozofiju predavao je do 1937, kazneni postupak do 1940, a na Katedri za upravno pravo suplirao je 1941–43. kad je umirovljen. Nakon rata ponovno je predavao kazneno pravo, sudjelovao u reformi studija i držao nastavu i iz kriminologije kao fakultativnoga predmeta (1948/49–1953/54). Objavio je mnoge monografije, rasprave, znanstvene i stručne članke, posebice s područja kaznenoga prava i kaznenopravne znanosti, ali i radove pravnofilozofskoga i općepravnoga karaktera u zbornicima, časopisima i novinama: Jugoslavenska njiva (1923, 1925, 1927), Mjesečnik Pravničkoga društva u Zagrebu (1923, 1925, 1928–29, 1933, 1935–36, 1939), Slobodna tribuna (1923), Pravni savjetnik (1924), Branič (1925, 1927), Novosti (1927), Revue internationale de la théorie du droit (1931, 1936), Arhiv za pravne i društvene nauke (1934–35, 1938–39, 1945, 1951–52), Spomenica Mauroviću (1934), Actes du Congrès pénal et pénitentiaire international de Berlin (1935), Spomenica sedme glavne skupštine kongresa pravnika Kraljevine Jugoslavije (1935), Archives de philosophie du droit et de sociologie juridique (1936), Pravda (1936), Pravosuđe (1938), Spomenica Dolencu, Kreku, Kušeju i Škerlju (1938), Godišnjak Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1941) i Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (1948). – Njegov je prvi veći tiskani teorijski rad knjiga Osnovi prava o štampi (Zagreb 1927) u kojoj analizira odnos prava o tisku prema kaznenom pravu i nudi rješenja. Surađivao pri izradbi kaznenoga zakonodavstva u Kraljevini Jugoslaviji i FNRJ. S Josipom Šilovićem priredio je 1929. izdanje Krivičnog zakonika s opširnim bilješkama, a kad je 1931. zakonik noveliran, popratio ga je komentarom kao i izmijenjeni i dopunjeni Zakonik o sudskom krivičnom postupku. Napisao je i raspravu Die theoretischen Grundlagen des jugoslawischen Strafrechts (Internationale Zeitschrift für Theorie des Rechts. Zürich 1932–33). U knjizi Kazneno pravo (1950) obradio je osnovne pojmove kaznenoga prava s obzirom na tadašnji zakonik, a u posmrtno objavljenom udžbeniku Teorija kaznenog prava po Krivičnom zakoniku od godine 1951 (Zagreb 1955) sustavno je, sintetički i kritički, pravnofilozofski prikazao opći dio kaznenoga prava. Kao član odbora za izdavanje zbornika pravnih rasprava, s Mladenom Pliverićem i Jurjem Andrassyjem, pokrenuo je 1941. tiskanje prvoga sveska Godišnjaka Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a veoma je zaslužan i kao voditelj Seminarske knjižnice Pravnoga fakulteta (1924–53). Sudjelovao je na međunarodnim kongresima pravnika u Palermu (1933), Bratislavi (1933), Berlinu (1935), Parizu (1937) i Rimu (1938). Bio je član Međunarodnog instituta za pravnu filozofiju i sociologiju, a 1953. izvanredni član. Ministarstvo prosvjete Vlade Hrvatske imenovalo ga je 1945. za svog povjerenika u Rektoratu Sveučilišta. Sudjelovao je u izradi novoga krivičnog zakonodavstva FNRJ. God. 1953. postao je predsjednik odbora novoosnovane Internacionalne stalne izložbe publikacija (ISIP), tada svjetski jedinstvene ustanove koja je trebala održavati stalnu izložbenu referentnu knjižnicu. Bio je dopisni član JAZU (danas HAZU) od 1948, a za izvanrednoga člana izabran je 1953.

DJELA (izbor): Krivični zakonik za Kraljevinu SHS od 27. I. 1929. godine. Zagreb 1929. – Saradjivanje suca i psihijatra u utvrdjivanju smanjene ubrojivosti. Zagreb 1929. – Zakon o izmenama i dopunama u krivičnom zakoniku od 9. oktobra 1931. god. Zagreb 1932. – Zakon o izmenama i dopunama u sudskom krivičnom postupku od 9. oktobra 1931. god. Zagreb 1932. – Kazneno pravo, II/1–2. Zagreb 1934–1936. – Kazneno pravo. Bilješke o općem dijelu Krivičnog zakonika od 4. XII. 1947. Zagreb 1950.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927). – Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, 1–2. Zagreb 1969. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – T. Delibašić: Frank, Stanko. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

FRANK, Vladimir, političar (Zagreb, 11. VI. 1873 – Beč, 1. VIII. 1916). Najstariji sin političara → Josipa i Olge rođ. Rojčević. Bio je u braku s Dorom, kćeri konstruktora prvoga zračnog broda → Davida Schwarza. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu 1892, pravo s doktoratom završio je 1903. u Beču te bio odvjetnik u Zagrebu. Prigodom dolaska kralja Franje Josipa I. u Zagreb 1895. zbog skidanja mađ. zastave sa slavoluka na kolodvoru, pretučen je od mađ. željezničara, a potom osuđen na četiri mjeseca zatvora. Pripadao je očevoj Čistoj stranci prava. Na izborima za Hrvatski sabor 1906. pobijedio je u dugoselskom kotaru protukandidata Antuna Radića. U Saboru je održao niz govora i interpelacija, napose o potrebi reforme izbornoga sustava i preustroju zajedničkih financija s Ugarskom, a raspravljao je i o značaju hrvatske i srp. državne ideje. Na konferencijama svoje stranke referirao je o potrebi privlačenja seljaka. God. 1906. u Dôcu kraj Travnika sudjelovao je na proslavi posvete barjaka HPD »Vlašić« i propagirao zamisao sjedinjenja BiH s Hrvatskom. S Antom Pavelićem, zubarom, pokušao je 1907. izvući Hrvatsku stranku prava iz Hrvatsko-srpske koalicije i povezati je s frankovcima (tada Starčevićanska hrvatska stranka prava; SHSP). Provodeći stranačku politiku, odlazio je u Beč gdje je kontaktirao s kancelarijom prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i s maršalom Franzom Conradom von Hötzendorfom, a 1909. predao je prijestolonasljedniku memorandum u kojemu je SHSP izrazila odanost dinastiji i svoju želju da dođe na vlast u Banskoj Hrvatskoj. Na poč. 1910. ministru vanjskih poslova Aloisu Aehrenthalu i ugarskom ministru predsjedniku Károlyju Khuenu Héderváryju ponudio je suradnju svoje stranke u tim polit. kombinacijama. Ti su razgovori izazvali unutarstranačke trzavice. Dijelovi njegovih saborskih govora i njegovi komentari aktualnih polit. događaja tiskani su u stranačkom glasilu Hrvatsko pravo (1905–06, 1908–10). God. 1909. pokrenuo je dnevnik Hrvatske novosti i pretrpio materijalni neuspjeh. Za javnoga bilježnika u Đakovu imenovan je 1911, ali se i dalje bavio politikom kao savjetnik brata → Ive i ostalih frankovačkih prvaka. Nije se više kandidirao za Hrvatski sabor, jer su se tomu usprotivili kršćanski socijalisti s kojima se SHSP 1911. povezala. Na poč. I. svj. rata povukao se iz polit. života. Pod pseudonimom Milivoj Kivorov surađivao je 1894–95. u mjesečniku Tomislav.

DJELA: Govori dra Vladimira Franka, narodnog zastupnika za kotar Dugoselo, izrečeni u Hrvatskom saboru za zimskog zasjedanja 1906/7. Zagreb 1907.

LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – S. Matković: Frank, Vladimir. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

FRANKFURTER, David, javni djelatnik (Daruvar ili Vinkovci, 9. VII. 1909 – Ramat Gan ili Tel Aviv, Izrael, 19. VII. 1982). Sin → Mavra i Rebeke Marijane rođ. Pagel. Po završetku srednje škole u Vinkovcima 1929, upisao je studij stomatologije u Leipzigu, odakle je 1931. prešao u Frankfurt. Od 1933. studirao je u Bernu. Kao očajnički protest protiv sve žešće antisemitske harange u nacističkoj Njemačkoj, sam je pripremio napad i ubio 4. II. 1936. u Davosu u Švicarskoj nacističkoga dužnosnika Wilhelma Gustloffa oko kojega su se okupljali njemački i švic. nacisti. Atentat je odjeknuo u svijetu, a nacistima je poslužio za intenziviranje pritiska i akcija protiv Židova. U istražnom zatvoru pokušao je samoubojstvo. Potkraj 1936. osuđen je na 18 godina zatvora i gubitak građanskih prava (poništeno 1969). Pomilovan je 1944. te se iselio u tadašnju Palestinu, gdje je radio u Ministarstvu obrane u Tel Avivu. Nakon dolaska napisao je knjigu Ich toetete einen Nazi (suautor Š. Ben Harin; Jeruzalem 1946) u kojoj je (kao i u mnogobrojnim novinskim intervjuima) objasnio stvarni razlog svoga čina. O tom događaju napisane su knjige, a snimljen je i dokumentarni film (1974) pod naslovom Konfrontation (režirao Roy Lissi). Proglašen je počasnim građaninom Švicarske. Njegovo ime nosi ulica u Petah Tikvi te park i ulica u Ramat Ganu. – Brat Alfons, liječnik (Kępno, Poljska, 30. XII. 1900 – ?, Švicarska, 1973). Završio je vinkovačku gimnaziju 1924. i doktorirao na Medicinskom fakultetu u Leipzigu 1930. disertacijom o rupturama uretera (Über Harnröhrenrupturen, tiskano u Vukovaru 1930). Kao liječnik službovao u Vinkovcima i u Subotici. Nakon II. svj. rata bio je liječnik zdravstvenog osiguranja u Tel Avivu.

LIT.: Malchut Jisrael, 4(1936) 51. – R. Hilberg: The Destruction of the European Jews. New York 1985. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 44/45. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002. – N. Yuill: Daruvarski atentator. Novi Omanut, 12(2004). – http://elmundosefarad.wikidot.com/frankfurter-david, pristupljeno 22. VII. 2011.