FRANK, Ivo (Ivan, Ivica), političar (Zagreb, 17. XII. 1877 – Budimpešta, 19. XII. 1939). Sin političara → Josipa i Olge rođ. Rojčević. U Zagrebu je završio Klasičnu gimnaziju 1895. i doktorirao pravo temeljem rigoroza 1905. Prigodom dolaska kralja Franje Josipa I. u Zagreb 1895. sudjelovao je u skidanju mađ. zastave sa slavoluka na kolodvoru. Zbog toga su njega i brata → Vladimira izbatinali mađ. željezničari. Prosvjedovao je i ispred Srpske crkvene općine i pravoslavne crkve. Nakon sudskoga procesa zbog skidanja zastave osuđen je na četiri mjeseca zatvora. God. 1902. bio je uhićen, suđen i oslobođen krivnje u svezi sa sudjelovanjem u protusrpskim prosvjeda. Nakon neuspjeha na saborskim izborima 1906. i 1908. u Hrvatski je sabor izabran 1911. u kotaru Vojni Križ koji je do tada držao njegov otac. U Sabor je biran do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Nakon atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda žestoko je u Saboru i izvan njega napadao pripadnike Hrvatsko-srpske koalicije za veleizdajništvo. Svojim govorom na Jelačićevu trgu 30. VI. 1914, u kojem je osudio Srbe za ubojstvo Franje Ferdinanda i namjeru uništenja Monarhije, utjecao je na izbijanje protusrpskih demonstracija. Na početku rata bio je mobiliziran u činu poručnika topništva. Od lipnja 1915. bio je na bojištu u Bukovini. U Zagreb se vratio nakon obnove rada Hrvatskoga sabora. Kao jedan od vođa Hrvatske stranke prava sudjelovao je u razgovorima s vodećim političarima i časnicima Monarhije, a zajedno sa stranačkim suradnikom Aleksandrom Horvatom bio je u audijenciji kod posljednjega cara i kralja Karla IV. Uzalud je zagovarao reformu Monarhije prema kojoj bi Hrvati dobili veću samostalnost, sjedinili se i postali ravnopravniji čimbenik u državnim poslovima. Istodobno se oštro suprotstavljao suradnji sa Srbima, jugoslav. ideji i raspadu habsburškoga okvira. Zbog toga je bio u neprestanom sukobu sa zastupnicima Hrvatsko-srpske koalicije, koji su imali saborsku većinu. Potkraj rata vođe Narodnoga vijeća SHS optužili su ga da je zatražio ukidanje ustavnoga stanja i uvođenje voj. komesarijata. Taktika njegove bezuvjetne odanosti dinastiji i pronalaženja utjecajnih veza bila je uzaludna. Nakon propasti Austro-Ugarske bio je u nemilosti vlasti Kraljevine SHS. Uhićen je nakon prosinačkih prosvjeda hrv. domobrana (5. XII. 1918) u Zagrebu, u kojima nije sudjelovao. Oduzeto mu je odvjetničko pravo. Potom je otišao u inozemstvo gdje je pokrenuo hrv. političku emigraciju, koju mahom čine časnici bivše austroug. vojske. Predsjedao je Hrvatskomu emigrantskomu komitetu (osnovan 1919), koji je zasjedao u Budimpešti, Beču i Grazu. U tom razdoblju surađivao je s mađarskim legitimističkim te tal. političarima. Na poč. 1920-ih Komitet, u kojem su jugoslav. vlasti vidjele opasnost od obnove Habsburške Monarhije, podijelio se u dvije struje, a F. je vodio budimpeštansku struju. Nakon Rapallskoga ugovora raspale su se Frankove koncepcije, što je dovelo do raskida veza među članovima Komiteta. Susreo se i s pravaškim izaslanikom iz domovine i budućim poglavnikom Antom Pavelićem, ali nije podupro njegov rad. Potkraj 1920-ih povukao se iz djelatnoga polit. života i do smrti živio kao vrtlar i prodavač cvijeća uz budimpeštansko groblje. Do kraja života protivio se uspostavi jugoslav. države jer je držao da ona nije u interesu Hrvata. Rješenje hrv. pitanja tražio je uz pomoć vanjskih činitelja i međusobne suradnje nesrpskih naroda Kraljevine Jugoslavije.
DJELA: Govor dra Ive Franka, zastupnika naroda, izrečen u Hrvatskom saboru dana 24. siječnja 1914. u razpravi o indemnitetu. Zagreb 1914. – Govor o indemnitetu. Zagreb 1914. A revizió és a Horvátság/Die Kroaten und die Revision/La révision et les Croates. Budapest 1933.
IZV.: HDA, SBDZ, kut. 146, 28251/1933.
LIT.: J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše. Zagreb 1983. – M. Gross: Izvorno pravaštvo: ideologija, agitacija, pokret. Zagreb 2000. – S. Matković i M. Švab: Frank Ivo (Ivan, Ivica). Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – F. Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941–1945. Zagreb 1977. – B. Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918.–1935. Zagreb 2002. – S. Matković: Čista stranka prava 1895.–1903. Zagreb 2001.