FRANK, Josip (Josef, Josif)

FRANK, Josip (Josef, Josif), političar (Osijek, 16. IV. 1844 – Zagreb, 17. XII. 1911). Sin Emanuela i Helene, brat → Jakoba. Od 1873. u braku s Olgom iz Bele Crkve u Banatu, kćeri carskoga kraljevskog podravnatelja za građevine Tome Rojčevića i Wilhelmine rođ. Matosić. Najpoznatiji Židov u Hrvatskoj, koji je prešao na katoličanstvo radi potpune asimilacije u hrv. ambijent. Pokrstio se u 24. godini života i otada se ni vjerski ni nacionalno nije izjašnjavao kao Židov. Gimnaziju je završio 1862. u Osijeku, studij prava s doktoratom 1868. u Beču, pripravnički staž u odvjetničkoj pisarnici Karla Luegera. Stažirao je na sudu u Budimpešti 1871, a 1872. otvorio je odvjetničku pisarnicu u Zagrebu. U polit. život Hrvatske ušao je 1872. kao podupiratelj vladavine bana Levina Raucha u njegovu sukobu s tada protunagodbenom Narodnom strankom, a potom je u svojim listovima Agramer Presse i Kroatische Post promijenio taktiku te napadao bana Ivana Mažuranića zbog popuštanja Mađarima i odnosa prema Srbima. Već tada u novinama upozorava na financijsku i gospodarsku ovisnost Hrvatske o Ugarskoj, koja se temeljila na Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. i njezinoj reviziji 1873. Veću pozornost polit. javnosti na spomenutu problematiku svratio je radovima iz 1879. Béla Lukács und die Quote Kroatiens i Die Quote Kroatiens. Od 1884. do 1911. zastupnik je kotara Popovača, odn. od 1887. Vojnoga Križa u Hrvatskom saboru. Temeljem stručnosti u financijskim pitanjima biran je za člana gotovo svakoga saborskog odbora, koji se bavio financijama. Bio je također redoviti član Proračunskoga odbora i 1898–1906. član Kraljevinskoga odbora. Temeljito se pripremajući nakon 1896, tada već kao čelnik Čiste stranke prava, saborski zastupnik i član Odbora, za sastanak s istovrsnim ugarskim tijelom o obnovi financijske nagodbe, objavio je 1899. svoje stajalište, različito od onoga ostalih članova Odbora (Nuncij, Zagreb 1899). Zauzimanje za što potpuniju financijsku samostalnost, kao preduvjet politike prema Ugarskoj, ponavlja 1904. i u Saboru i u posebnim radovima, prijedlozima za sastanke kraljevinskih odbora Hrvatske i Ugarske, što je znatno poduprlo utemeljenost hrv. stajališta prema Ugarskoj, te je 1906. sklopljeno najpovoljnije revidirano produljenje financijske nagodbe Hrvatske s Ugarskom u razdoblju 1868–1918. Kao zagrebački gradski zastupnik 1880–94. zauzimao se za napredak i probitke grada. Svojim je kapitalom sanirao dioničarsko društvo »Starčevićev dom«, koje je zahvaljujući tomu uspjelo završiti istoimenu zgradu još za života Ante Starčevića. Istaknuo se prigodom sklapanja investicijskoga zajma što ga je Zagreb uzeo za svoje potrebe, a podupirao je i izgradnju i proširenje gradskog vodovoda. Njegovim ulaskom, na poticaj Frana Folnegovića, u Stranku prava 1890. sanirane su novčane teškoće stranačkoga glasila Hrvatska, pa je već 1891. postao njegov urednik te ga uređivao u duhu rješavanja hrv. pitanja unutar Monarhije izlaženjem ususret interesima dinastije. Kao član Stranke prava prvi put govorio u Saboru potkraj 1890. Isticao je njezinu odanost i poricao da je ona protivnica Ugarske, a pri tom se pozivao na Starčevića. Idući korak u učvršćenju Frankova i Folnegovićeva »modernog pravaštva« bila je adresa Stranke prava 1892, u kojoj se ona izjasnila protiv Hrvatsko-ugarske nagodbe, ali i zahtijevala sjedinjenje hrv. zemalja. Stranka prava do tada nije imala službeni program, a dobila ga je privremenom suradnjom s Neovisnom narodnom strankom i njegovim prihvaćanjem 6. VI. 1894. u stranačkom Klubu. Program želi postići sjedinjenje hrvatskih zemalja (s BiH te Slovenijom) i njihovu državnost »u okviru habzburške monarhije«. Nejasna formulacija dopušta interpretaciju rješavanja hrv. pitanja u smislu izmijenjenog dualizma ili trijalizma. F. i Folnegović imali su isti program, ali su se sukobili oko budućeg vodstva Stranke nakon Starčevićeve smrti. Frank je iskoristio Folnegovićevo ograđivanje od spaljivanja mađ. zastave pa je 22. X. 1895. s Antom i Milom Starčevićem i Eugenom Kumičićem istupio iz kluba Stranke prava i osnovao klub Čiste stranke prava s dnevnikom Hrvatsko pravo. Kako je imao Starčevićevu potporu, koji je i sam potpisao spomenuti program, nakon njegove smrti uspio je uvjeriti svoje pristaše da je na čelu stranke koja jedina zastupa »čisto« Starčevićevo pravaštvo. Nastavio je taktiziranje prema vladajućim slojevima na čelu s dinastijom, izjavama i borbom za financijsku samostalnost Hrvatske te su 1906. pod njegovim vodstvom pravaši imali 20 zastupnika u Saboru. Nakon Riječke rezolucije velikoaustrijski je krug oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda prvi put intervenirao u hrvatsku politiku obećavajući protivnicima »novoga kursa« gospodarsku pomoć i sjedinjenje s BiH, upozoravajući na zajedničke interese dinastije i Hrvata protiv Mađara i Srba te je, bez uspjeha, potaknuo prosvjede i skupove protiv pristaša Riječke rezolucije. God. 1905. Ministarstvo vanjskih poslova dostavilo je Frankove optužbe da je Supilo plaćenik Srbije, Crne Gore, Italije i Lajosa Kossutha, a objavljene su u Argusovim (Š. Pijerotić) člancima u Hrvatskom pravu. Supilo ga je tužio te se F. na sudskoj raspravi 1906. morao povući jer nije imao dokaza. F. se ponovno izložio kad je velikoaustrijski krug ojačao 1906; imao je trajnu vezu sa zapovjednikom zagrebačke 36. pješačke divizije Moritzom von Auffenbergom u Zagrebu i poslije u Beču te preko njega sa šefom Glavnoga stožera Frankom Conradom von Hötzendorfom. Postigao je odobravanje velikoaustrijskoga kruga i ugarske vlade kad je nastojao spriječiti rad Hrvatskoga sabora u kojem je Hrvatsko-srpska koalicija imala većinu, posebno opstrukcijom protiv srp. imena u njezinoj adresi. Njegovi radikalni sljedbenici, koji su se počeli nazivati frankovcima, uveli su agresivne metode u hrv. politički život, sve do batinaštva. Njegova je djelatnost naišla na osudu u vlastitoj stranci od skupine oko Mile Starčevića, koji je bio zaslužan što je njegov stric Ante Starčević podupirao Franka, ali nije odobravao njegove tajne pregovore s određenim vrhovima Monarhije. Frankovi protivnici, napose dio vodstva Stranke, bili su nezadovoljni njegovim odvjetničkim poslovima s mađ. poduzećima, ali je F. tako stečena sredstva upotrijebio za stranački list i za promicanje pravaške politike. Austrijski su krugovi očekivali njegovu potporu aneksiji BiH, dovođenjem njegove stranke na vlast. Službene su Narodne novine pozvale birače da na izborima u veljači 1908. glasaju za njegovu stranku, ali je ona, zajedno s Rauchovim pristašama, doživjela poraz. Njegov je položaj postao nesiguran. Istodobno su na sjednici vodstva 23. IV. 1908. njegove pristaše proglasile Rauchovu vladavinu prvom pravom hrv. vladom, dok su ga pristaše Mile Starčevića proglasile »izopačiteljem« nauka Ante Starčevića i tražile »povratak« njegovim načelima. Iako je nakon aneksije BiH prestao biti potreban vladinim krugovima, podupirali su ga generali Conrad i Auffenberg, uz čiju je suglasnost osnovao »hrvatske legije«, koje bi se imale boriti u eventualnom ratu sa Srbijom, no poslužile su za ulične obračune s protivnicima. Kompromis vrhova Monarhije s Hrvatsko-srpskom koalicijom i uklanjanja Raucha s banske časti, izazvalo je potpuni slom njegove djelatnosti. U jesen 1909. teško se razbolio i povukao iz politike, a uklonjeni su i njegovi sinovi → Vladimir i → Ivo te najbliži suradnici i Izidor Kršnjavi. Nakon smrti u Zagrebu je dobio ulicu (pokraj Kvaternikova trga), koja je 1933. preimenovana u Domjanićevu (nakon pjesnikove smrti). – Njegova je polit. djelatnost bila jedan od izravnih povoda učestalim antisemitskim ispadima potkraj XIX. i poč. XX. stoljeća u kojima je optuživan, općenito, za izdaju hrv. nacionalnih interesa. Svoja je polit. stajališta, polemike s pripadnicima Narodne stranke, mađ. političarima, predstavnicima Hrvatsko-srpske koalicije, kao i dijelove saborskih istupa objelodanjivao u novinama: Galeb, Kroatische Post, Agramer Tagblatt, Agramer Presse, Hrvatsko pravo, Obzor, Narodni list, Katolička Dalmacija, Narod, Hrvatska, Hrvatski narod, Hrvatski branik, Narodne novine, Glas Hercegovaca, Danica, Kroatische Revue, Starčevićanac, Agramer Zeitung, Die Zeit, Živila Hrvatska, Neue Freie Presse, Slavonische Presse, Hrvatske pravice, Hrvatstvo, Narodni glas, Hrvatska zastava, Hrvatska smotra, Hrvatski dnevnik, Hrvatska Hrvatom, Hrvatska kruna, Pester Lloyd, Virovitičan, Hrvatske novosti, Hrvat, Oesterreichische Rundschau. God. 1877. u Zagrebu je pokrenuo novine Agramer Presse, koje je uređivao Max Kohn. List je 54 puta zaplijenjen, a urednik nekoliko puta zatvaran. Sljedeće godine na njegov poticaj, brat Jakob je pokrenuo novine Kroatische Post, koje su izlazile samo do 17. IV. 1879. kao svojevrstan nastavak novina Agramer Presse. Iste je godine u Zagrebu izdavao i dnevnik Brana. Posebno mjesto u Frankovu djelovanju zauzimaju njegovi saborski istupi, koji su tiskani u saborskim dnevnicima i stenografskim zapisnicima. Gl. govore, interpelacije i prijedloge, koje je držao ili podnosio u Hrvatskom saboru i na zajedničkim sjednicama Hrvatskoga i Ugarskoga kraljevinskog odbora, tiskao je i kao brošure: o financijskim odnosima Ugarske i Hrvatske (Zagreb 1885, 1887, 1889–90, 1893–95, 1897–1902, 1904–06, 1908), o prirodnom i državnom pravu Hrvatske (Zagreb 1893), o polit. prilikama, strankama i izborima (Zagreb 1897, 1904, 1907–08), o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i podupiranju dalmatinskih studenata (Zagreb 1898, 1904), o protuzakonitoj porabi mađarskoga i njem. jezika u zajedničkim uredima (Zagreb 1894), za opće izborno pravo i o izbornoj reformi (Zagreb 1906, 1908), o različitim upravnim predmetima, amnestiji i uspostavi porote (Zagreb 1895, 1903, 1905), o zakonskoj osnovi o tisku i o slobodi novinstva (Zagreb 1897, 1906), o zakonskoj osnovi za promicanje gospodarstva, gospodarskom stanju, željezničkim prihodima, senjskoj luci i povezanosti Senja sa zaleđem (Zagreb 1895, 1897, 1900, 1902, 1905), o zakonskoj osnovi o zadrugama, komasaciji u prilog maloga posjeda i povoljnijim seljačkim zajmovima (Zagreb 1888, 1890, 1904), o položaju pučkog učiteljstva (Zagreb 1904) i dr.

DJELA: Béla Lukács und die Quote Kroatiens. Agram 1879. – Die Quote Kroatiens. Eine Studie über das finanzielle Verhältniss zwischen Kroatien und Ungarn anlässlich der bevorstehenden Verhandlungen der Regnicolar-Deputationen. Agram 1879. – U obranu hrvatskih umjetnika. Odgovor na poslanicu Fr. Š. Kuhača »Anarkija u hrvatskoj književnosti i umjetnosti«. Zagreb 1898. – Izdaja u stranci prava. (»Mrtvilo u Banovini«). Zagreb 1899. – Za nezavisnost Hrvatske. Zagreb (s. a., 1903). – Pobjeda hrvatskoga naroda. Zagreb 1908, Varaždin (s. a.). – Potpuniji popis Frankovih govora, interpelacija i prijedloga vidi u: Građa za retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835–1940, 5. Zagreb 1985.

LIT.: Uzpostava odvjetnika Franka. Sloboda, 1(1878) 29. – M. Makanec: Hrvatska kvota. Kroatische Post, 2(1879) 41. – Dr. Josip Frank. Hrvatski narod, 1(1892) 13. – I. Prodan: Otvoreno pismo Veleučenomu g. dru Josipu Franku. Katolička Dalmacija, 24(1893) 53/53. – Dr. Josip Frank. Živila Hrvatska (kalendar), 1(1894) 37. – Pismo A. Starčevića dru. Jos. Franku. Hrvatsko pravo, 1(1895) 1. – J. Ibler: Affaira g. dr. Franka. Narodne novine, 62(1896) 135. – (G.) Tuškan: Dr. Frank u stranci prava. Hrvatska domovina, 2(1896) 20. – Obračuni izmedju Hrvatske i Ugarske. Starčevićanac, 2(1898) 5. – Osudjeni klevetnici. Ibid., 21. – Za sjedinjenje. Narodni list, 37(1898) 104. – Das Nuntium des Abgeordneten Dr. Frank. Agramer Tagblatt, 14(1899) 291. – Dr. Josip Frank. Živila Hrvatska, 2(1899) 22. – F. Potočnjak: Nuncij dra Josipa Franka. Sloboda, 8(1899) 24. – Živio dr. Josip Frank! Starčevićanac, 4(1900) 6. – (A. Radić): Frank u Pešti. Dom, 2(1901) 9. – Dr. Frank prema muslimanima. Hrvatstvo, 4(1907) 99; br. 101. – Dr. Josip Frank. Hrvatska smotra, 4(1908) 19/20. – Frankovci – mađarski i Rauchovi služnici. Hrvatski narod, 17(1908) 45. – H. Hinković: Nešto o imunitetu. Pokret, 5(1908) 115. – Isti: Pravni savjetnik za prevare. Naše pravice, 5(1908) 31. – Kako su pogibeljni! Hrvatski narod, 17(1908) 6. – Vlada, nagodba, legija. Iskra, 1(1908) 2. – Zašto Židovi trgovci pomažu Jozefa Franka? Hrvatski narod, 17(1908) 19. – Izbori i Frank proti Rauchu. Hrvatska, 4(1909) 212. – Izstup g. A. Matoša iz Frankove stranke. Naše pravice, 6(1909) 32. – Nove prljavštine starog fiškalskog pustolova. Radnička straža, 2(1909) 14. – Rauch i Frank. Svjetlost, 5(1909) 13. – Konac jednog političkog pustolova. Hrvatska sloboda, 3(1910) 241. – Dr. Frank u Dubrovniku. Prava Crvena Hrvatska, 7(1911) 356. – Govor profesora i hrvatskoga književnika dra. Milana Ogrizovića na grobu Josipa Franka. Posavska Hrvatska, 5(1911) 51. – I. Zatluka: O dru Josipu Franku. Virovitičan, 13(1911) 40. – (Nekrolozi): Agramer Zeitung, 86(1911) 288; Die Drau, 44(1911) 288; Glas naroda, 13(1911) 44; Hrvatska, 6(1911) 40; Hrvatska kruna, 19(1911) 109; Hrvatska rieč, 7(1911) 598; Hrvatske novosti, 3(1911) 1011; Hrvatske pravice, 5(1911) 51; Hrvatski narod, 20(1911) 51; Hrvatski pokret, 7(1911) 288 1; Male novine, 2(1911) 342; 343, 345; Narodni list, 50(1911) 101; Podravska hrvatska straža, 2(1911) 51; Posavska Hrvatska, 5(1911) 51; Prava Crvena Hrvatska, 7(1911) 356; Slavonische Presse, 27(1911) 292; Sloga, 2(1911) 51; Sriemske novine, 24(1911) 101; Tjednik bjelovarsko-križevački, 23(1911) 8; Vinkovci i okolica, 15(1911) 52; Virovitičan, 13(1911) 40. – L. Schick: Dr. Josip Frank als Rechtsanwalt. Agramer Tagblatt, 26(1911) 289. – S. Vučetić: Dr. Josip Frank. Hrvat, 1911, 38. – (A. G. Matoš): Dr Josip Frank. Mlada Hrvatska, 5(1912) 1. – B. Jurišić (B. J.): Realna politika. Pravaš, 1(1914) 1. – K. Šegvić: Jedna reminiscencija iz Rauch-Frankove vladavine. Novine (Zagreb), 4(1917) 195. – Dr. Josip Frank. Pravaš, 1(1923) 212. – G. Perčec: Frankovci. Koprivnički Hrvat, 2(1925) 3. – V. Prebeg: Slava dru Josipu Franku. Hrvatsko pravo, 19(1927) 5139. – Dr. Josip Frank. Slobodna štampa, 3(1938) 11. – S. Vereš: Iz nekadašnjeg hrvatskog sabora. Novosti, 33(1939) 201. – V. Bogdanov: Historija političkih stranaka u Hrvatskoj od prvih stranačkih grupiranja do 1918. Zagreb 1958. – M. Gross: Geneza Frankove stranke. Historijski zbornik, 17(1964). – Ista: Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973. – I. Kršnjavi: Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 1–2. Zagreb 1986. – D. Jelčić: Politika i sudbine. Zagreb 1995. – M. Gross i M. Švab: Frank, Josip. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – S. Matković: Čista stranka prava 1895.–1903. Zagreb 2001.