Kategorija: M

MATHÉ, Ladislav, veterinar (Bosanski Brod, BiH, 14. V. 1914 – logor Jasenovac, 1942–1944). Sin strojovođe Rafaela (Zagreb, 1870 – logor Jasenovac, 1942). Završio je Državnu realnu gimnaziju u Slavonskom Brodu 1932. i Veterinarski fakultet u Zagrebu 1939. Nazočio je izvanrednomu sastanku Savske i Primorske sekcije Jugoslavenskoga veterinarskoga udruženja i ujedno osnivačkoj skupštini Hrvatskoga veterinarskog društva u Zagrebu, kojem je i pristupio. Tijekom 1940. radio je kraće vrijeme kao volonter u Kirurškoj klinici Veterinarskoga fakulteta u Zagrebu i kao veterinarski vježbenik – volonter pri Kotarskoj oblasti u Zagrebu. Iako je u klinici započeo izradu disertacije, nije ju uspio dovršiti. Po uspostavi NDH sa suprugom Rozom upisan je u Kartoteku židovskoga znaka, ali se čini da znak nije preuzeo. Iako je stradao u logoru Jasenovac, nije točno poznato kako je ondje dospio. Prema jednim izvorima 1941. je odveden iz Zagreba u Jasenovac, gdje je stradao 1942. Prema drugima iz Zagreba je otišao u Sarajevo i pomagao partizanima, zbog toga je bio uhićen i odveden u Jasenovac, gdje je stradao 1944, a prema trećima je uhićen 1941. i odveden u logor Jasenovac, gdje je radio kao veterinar na gospodarstvu Gređani na cesti između Stare Gradiške i Okučana, a potkraj proljeća 1943. premješten na gospodarstvo Jasenovac, odakle je kao poluslobodnjak često odlazio na vanjska gospodarstva radi liječenja i pregleda stoke. Te je izlaske iskoristio za uspostavljanje i održavanje veza, koje je već započeo veterinar Ivo Drežančić. Pri tom je uhićen te je stradao. – Brat Andor (Andrija), inženjer (Slavonski Brod, 1896 – Zagreb, 18. XII. 1972). God. 1919. sudjelovao u revoluciji Béle Kuna u Mađarskoj. U međuratnom razdoblju djelovao je kao strojarski inženjer u Zagrebu, a po uspostavi NDH prebjegao je u Dalmaciju, odakle je u srpnju 1943. interniran u logor u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima i djelovao kao član komisije za evakuaciju žid. logoraša s Raba u Liku, na Kordun i Baniju. U 9. korpusu bio je zadužen za izradu sanitetskih instalacija u bolnicama te naoružanja. Naposljetku je radio u Tehničkom odsjeku Glavnoga štaba Hrvatske.

LIT.: Spomenica Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1919–1959. Zagreb 1959. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

MATIĆ, Srđan, liječnik i žid. aktivist (Zagreb, 1963). Sin Nade (Zagreb, 27. IX. 1936), kćeri → M. Begovića. Nakon završene V. gimnazije, diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1988/89. te radio kao tajnik ŽOZ. God. 1997. seli se u New York, gdje radi za žid. institucije, a od 2001. za WHO u Regionalnom uredu za Europu u Kopenhagenu. Do 2007. bio je regionalni savjetnik za HIV, spolne bolesti i virusni hepatitis, 2007–2009. šef odjela za zarazne bolesti, potom šef odjela za nezarazne bolesti, okoliš i zdravlje, a od 2011. koordinator za okoliš i zdravlje.

MATKOVIĆ, Ivan Vanja, filolog i prevoditelj (Zagreb, 15. IX. 1943). Sin književnika Marijana i Zore rođ. Vinski. U Zagrebu je završio osnovnu školu, Klasičnu gimnaziju te studij engleskog i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu (1967). Zatim je boravio u Londonu (1967–68), na Harvardovu sveučilištu (1968–69) i na Stanfordskom sveučilištu, gdje je magistrirao (1971) i doktorirao (1984). Od 1976. radio je kao asistent, a od 1985. kao docent na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Suosnivač je Katedre za američku književnost 1983. Uz znanstveno-nastavnu djelatnost i voditeljstvo poslijediplomskih američkih studija od 1973. prevodi s engleskoga. God. 1998. napustio je Fakultet i profesionalno se bavi prevodilaštvom. Među ostalim preveo je pet romana Iana McEwana, drame Sama Sheparda, Davida Mameta, Thorntona Nivena Wildera, Lanforda Wilsona, George Bernarda Shawa, Alana Ayckbourna i dr. Tajnik i član uredničkog odbora časopisa Književna smotra (1983–89), potpredsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca (2002–04) te dobitnik Godišnje nagrade Društva za prijevod romana Subota I. McEwana (2008).

MATZ, Margita, glazb. pedagoginja i čembalistica (Osturňa, Slovačka, 24. I. 1906 – Zagreb, 20. V. 1998). Kći Leopolda Neustadta i Terezije rođ. Donner. Supruga pedagoga, violončelista i kompozitora Rudolfa Matza. Diplomirala je glasovir 1928. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Svetislava Stančića. Do 1931. bila je nastavnica glasovira u srednjoj školi Muzičke akademije, a potom do 1941. u Muzičkom studiju »Matz«. Od 1938. davala je koncerte kao čembalistica, prva u Hrvatskoj. Iako je na katoličanstvo prešla 1938, po uspostavi NDH upisana je u Kartoteku židovskoga znaka, ali se čini da ga nije preuzela. Kad je 1942. po nju došla ustaška policija da je odvede u logor, uspjela je kroz stražnji izlaz pobjeći učenici u susjedstvu. Poslije se Mladen Lorković zauzeo da je se ne dira. Kasnije upitana zašto su tako naivno čekali policiju, odgovorila je da nisu imali kamo otići, jer su Zagreb držali svojim domom. Od 1945. bila je profesorica u Gradskoj muzičkoj školi u Zagrebu, a 1950–71. u Muzičkoj školi »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu. Bavila se redigiranjem i prevođenjem djela za pouku u glasoviru. Ostavština supružnika čuva se u Muzeju grada Zagreba, a 2009. utemeljen je Fond »Rudolf i Margita Matz« za potporu mladim skladateljima, u koji se temeljem oporuke bračnoga para slijevaju prihodi od autorskih prava na njihova djela.

IZV.: KŽZ. – Podaci o ulaznici R. Lorković.

LIT.: Matz, Margita. Leksikon jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Matz, Margita. Hrvatska enciklopedija, 7. Zagreb 2005.

MATZNER, Ervin, revolucionar (Rijeka, 15. I. 1915 – ?). Sin Bruna i Irme rođ. Levi. Doselio se u Hrvatsku 1931. s obitelji iz Andrychówa u Poljskoj, gdje mu je otac djelovao kao službenik u cementnoj industriji. Po uspostavi NDH bio je student tehnike u Zagrebu. Priključio se partizanima 1943. kao borac u jedinicama 26. dalmatinske divizije.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 687.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

MAURER, Oskar, osiguravateljski stručnjak (?, 18. VI. 1898 – ?). Od 1922. bio je u braku s Amalijom rođ. Ballaun. Završivši studij, bavio se poslovima osiguranja te stekao ugled vrsnoga stručnjaka u toj struci. Od 1919. je radio kod Riunione Adriatica di Sicurtà u Beču, a od 1926. kao direktor Osiguravajućega društva »Vardar«. Također je bio direktor Ujedinjenoga osiguravajućeg društva d. d. u Zagrebu, vlasnik i direktor Osiguravajućega tehničkoga društva »Merkur« sa sjedištem u Beču. U međuratnom razdoblju živio je na Gornjemu Prekrižju u Zagrebu. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

MAUTNER, Eugen (Mihajlovski, Evgenije), publicist (Topol’čany, Slovačka, 1. VIII. 1891 – logor Jasenovac, ?1941). Sin Hermana i Hermine rođ. Schön, brat Grge te rođak → Maksa Mautnera. U Hrvatsku se s obitelji doselio 1892. iz Slovačke. Isprva je živio u Osijeku, potom u Zagrebu. Novinarsku karijeru započeo je 1913. u listu Agramer Tagblatt, a nastavio 1914. kao vanjski dopisnik iz Budimpešte za socijaldemokratsko zagrebačko glasilo Slobodna riječ. Za I. svj. rata bio je mobiliziran i upućen na ist. bojišnicu, gdje je pao u rus. zatočeništvo. U Odesi je pristupio dobrovoljačkim postrojbama Kraljevine Srbije te bio vodnik u bataljunu 15. pješadijskoga puka 2. divizije. Zajedno s ostalim dobrovoljcima sudjelovao je 1918. u proboju Solunskoga fronta. Nakon rata vratio se u Zagreb, gdje je 1919. dobio dozvolu za pokretanje novina Trgovinski list u vlasništvu svojega rođaka M. Mautnera, s kojim se često smjenjivao na položaju gl. urednika uspješno izbjegavajući tom taktikom moguće sudske tužbe i zabrane izlaženja novina od strane vlasti zbog provokativnih članaka o beogradskoj financijskoj i gospodarskoj politici. Uz to je nastavio pisati za Agramer Tagblatt (od 1922. Zagreber Tagblatt), čiji je glavni i odgovorni urednik bio 1923–24. Zatim je otišao u Beograd, gdje je nakon zabrane izlaska Trgovinskoga lista 1928, postao vlasnik i urednik novina Tribuna, svojevrsnoga nastavka zabranjenoga Trgovinskog lista. Nakon što su te novine propale krajem godine, 1929. je novinarsku karijeru nastavio kao urednik novina Belgrader Zeitung, u kojima se potpisivao kao Evgenije Mautner. Uz to je pisao za mnoge druge jugoslav. novine; najviše je objavljivao 1937–39. u beogradskom Privrednom pregledu, gdje je pod inicijalima E. M., pisao o političkim, gospodarskim i monetarnim temama. Uoči II. svj. rata pod pseudonimom E. Mihajlovski objavljivao je članke o unutrašnjem i vanjskopolitičkom stanju u zagrebačkim Novostima (1936–37), Privrednome pregledu (1938), Vremenu (1939), Radikalskome kalendaru (1939). Za uspostave NDH bio je »činovnik pressbiroa« i podstanar u Jurišićevoj ul. u Zagrebu. Premda je bio u mješovitom braku s Jelicom rođ. Lukaška, već 10. IV. 1941. ostao je bez posla, ubrzo je uhićen te deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. – Brat Grga (Geza), poduzetnik (Osijek, 31. VIII. 1899 – Buenos Aires, ?). Isprva je živio u Osijeku, zatim u Zagrebu. God. 1925. obnovio je djelatnost bivše »Mautner banke« kao komisione banke, koja je već 1932. propala zbog sloma Prve hrvatske štedionice, s kojom je bila poslovno vezana. Tijekom 1930-ih zastupnik je u Zagrebu »Standard Elektrizitäts A. G.« iz Budimpešte, »Standard Electric Company« iz Beograda te vlasnik trgovine radioaparata i telefonskoga materijala na Trgu bana Josipa Jelačića. Po uspostavi NDH sa suprugom Cilly rođ. Fränkl i sinovima Mihajlom i Brankom preuzeo je žid. znak, prijavio imovinu i prešao na katoličanstvo. Obitelj je na nepoznat način izbjegla iz Zagreba u Buenos Aires.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 687. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Kolar-Dimitrijević: Makso Mautner i osnivanje Zagrebačkog zbora 1909. godine. Novi Omanut, 7(1999) 32/33. – Ista: Mnogostruka djelatnost Maksa Mautnera u gospodarstvu Hrvatske od 1908. do 1941. godine. Acta historico-oeconomica, 26(1999) 25/26. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MAUTNER, Gustav, trgovac (Pakrac, 18. V. 1882 – ?). Sin Jakobov. U braku s Augustom rođ. Grobitz imao je kćeri Emu (?, 1917 – ?) i Elu (?, 1918 – ?). U međuratnom razdoblju djelovao je kao trgovac drvom, no po uspostavi NDH u prijavi imovine naveo je da je bez prihoda. Preživio je II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 687.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MAUTNER, Makso, privrednik, bankar i publicist (Pečuh, Mađarska, 4. IV. 1882 – Auschwitz, ?1943). Rođak → Eugena i Grge. U Hrvatsku se doselio s obitelji iz Pečuha 1887. Školovao se djelomice u Osijeku, a potom u Zagrebu gdje je o. 1908. postao pomoćnik tajnika Trgovačkoga doma, u okviru kojega je od 1907. djelovala Sekcija za promet robom (Zagrebačka burza) u kojoj je stekao prva bankarska iskustva. Kao pomoćnik tajnika obilazio je Hrvatsku i upisivao trgovce u Trgovački dom te osnovao njegove podružnice u Slavonskom Brodu, Lipiku i Požegi. Bio je među začetnicima ideje o osnivanju Zagrebačkoga zbora, prethodnika potonjega Zagrebačkog velesajma. Do rujna 1909. okupio je u društvu »Zagrebački zbor u osnivanju« 489 članova iz Zagreba i drugih dijelova Hrvatske, te izradio i prva pravila društva koja je već u rujnu 1909. potvrdila Zemaljska vlada (na snazi do 1925). Kao tajnik Privremenoga odbora na prostoru današnje Traumatološke bolnice u Draškovićevoj ul. organizirao je prvu izložbu Zagrebačkoga zbora radi ujedinjavanja hrv. prostora na polju gospodarstva. Zatim je djelovao kao tajnik Zemaljskoga saveza industrijalaca Hrvatske i Slavonije (1909–15), a za I. svj. rata obnašao je dužnost ravnatelja Pučko-odjevnoga dioničkog društva (1916–18), koje je odigralo važnu ulogu u osiguravanju odjeće za stanovništvo. U međuvremenu se 1912. vjenčao sa Zlatom (Goldom) rođ. Axelrad (Akselrad) (Osijek, 20. XI. 1890 – Auschwitz, ?1943) s kojom je imao sinove Ivu, Mirka i Dragana. God. 1919. osnovao je »Mautner banku« čije se sjedište nalazilo najprije u Gundulićevoj ul., a od ulaska u partnerstvo sa šurjakom → S. Axelradom 1920. u Gajevoj ul., u prostorijama nekadašnje zgrade Velike kavane na mjestu današnjega hotela »Dubrovnik«. S. Axelrad se već iduće godine povukao iz partnerstva što je znatno oslabilo banku i pridonijelo njezinoj ubrzanoj propasti 1923. Propast banke nije spriječilo ni to što je M. uspio od Ministarstva financija ishoditi pravo da posluje valutama po čl. 257. Financijskoga zakona za 1922–23. te pravo da daje izvoznice za izvoz robe. Uz to je godinama bio vijećnik Zagrebačke burze i sudski vještak. God. 1919. pokrenuo je izdavanje Trgovinskoga lista, a za prvog urednika postavio je rođaka → E. Mautnera. U listu je bio gl. suradnik te autor mnogobrojnih uvodnika, a od 1925. i njegov stalni urednik (do tada se na tom položaju smjenjivao s Eugenom kako bi zbog protubeogradski intoniranih uvodnika izbjegao sudske tužbe, zabranu javnoga djelovanja ili zabranu izlaženja lista). Nakon zabrane izlaženja lista 1928. zbog osude atentata na hrv. zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu, inicirao je te god. osnivanje Saveza industrijalaca i trgovaca šumskim proizvodima u Zagrebu, čiji je bio višegodišnji tajnik sve do Travanjskoga rata 1941. U tom svojstvu organizirao je izvoz drva iz Hrvatske u inozemstvo i štitio interese velikih drvnih tvrtki u Hrvatskoj zauzimajući se za njihovo pravo na regionalno samoorganiziranje, a protiv centralističke privredne politike. Istaknuo se i kao publicist pišući za listove: Agramer Tagblatt, Jutarnji list, Narodno-gospodarstvena i financijalna smotra, Hrvatski Lloyd, Hrvatska njiva, Südslawischer Holzwirt, Belgrader Zeitung, Vjesnik Zagrebačkog zbora, Jugoslavenski Lloyd, Industrijalna odbrana, Industrija i trgovina, Narodna šuma, Radnička zaštita, Zagrebačka smotra, Drvotržac i Trgovinski list. U svojim člancima pretežno je obrađivao političke, gospodarske i socijalno-gospodarske teme ističući nepovoljan gospodarski položaj Hrvatske unutar zajednice s Ugarskom uoči I. svj. rata te unutar monarhističke Jugoslavije. Ubrajao se u sam vrh gospodarske elite Hrvatske u prvoj pol. XX. st., osobito u međuratnom razdoblju. Po uspostavi NDH zatražio je od ustaških vlasti, osobito od ministra unutrašnjih poslova Andrije Artukovića, izuzeće od nošenja žid. znaka zbog posebnih zasluga pri osnivanju Zagrebačkoga zbora. Dana 10. IX. 1941. izdana mu je tek privremena dozvola za izuzeće do 15. X. Morao je napustiti stan na Slavujevcu na Tuškancu i preseliti se u Radišinu ul., a njegova osobna imovina bila je procijenjena na samo 97 872 kune, od toga je odbijen iznos 49 472 kune što ga je bio dužan platiti Hrvatskoj udruženoj banci kao jamac za tuđi dug. Zajedno sa suprugom Zlatom deportiran je, po svemu sudeći, u svibnju 1943. u Auschwitz u posljednjoj masovnoj deportaciji iz Zagreba i iz NDH te je ondje stradao. U nepoznatom logoru je 1941. stradala i njegova majka Hermina. – Sin Ivo, pravnik (Zagreb, 1. III. 1913 – logor Slana, VIII. 1941). Po uspostavi NDH ostao je bez namještenja, a 27. V. 1941. uhitile su ga ustaške vlasti te već idućega dana odvele »na radnu službu« u logor Danica kraj Koprivnice, potom u logor u Gospić te u logor Slana na Pagu gdje je, čini se, u kolovozu te godine stradao. – Sin Dragan (Zagreb, 30. X. 1918 – logor Feričanci, IX. 1942) za uspostave NDH bio je student treće godine Pravnoga fakulteta u Zagrebu i član SKOJ. Dana 27. V. 1941. bio je s braćom uhićen u skupini žid. omladinaca i deportiran u logor Danica kraj Koprivnice, potom u Gospić i Jadovno, iz kojega ga je izvukao ustaški poručnik Janko Mihalović, njegov školski kolega, te s 10 žid. zatočenika prebacio natrag u Gospić na poslove oko čišćenja ulica. U prosincu te godine iz Gospića je otpremljen u logor Jasenovac, odande u Staru Gradišku, gdje je radio kao pomoćnik kuhara, a u ljeto 1942. u logor Feričance (Obradovce) sa skupinom koja je čuvala stoku. Navodno ga je kad su mu roditelji, slučajno doznavši da je živ i gdje se nalazi u logor poslali dopisnicu, ubio zapovjednik logora. – Sin Mirko, ekonomist (Zagreb, 16. VI. 1914 – ?, krajem 1943). Suprug Lily rođ. Weiss (? – logor Slana, 1941). Djelovao je kao službenik i povremeno u novinama objavljivao članke gospodarske tematike. Za tekst Za deflaciju/Protiv inflacije. Zašto je za privredu važno da ima stabilan novac objavljen u Privrednoj reviji (1932) dobio je nagradu Narodne banke Kraljevine Jugoslavije. Po uspostavi NDH ostao je bez namještenja te je 27. V. 1941. s braćom uhićen u skupini žid. omladinaca i odveden »na radnu službu« u logor Danica kraj Koprivnice, tako da je prijavu imovine vlastima umjesto njega podnio otac Makso. Iz logora Danica potom je odveden u logor u Gospiću, zatim u Feričance, odakle je 1942. pobjegao (vjerojatno u rujnu u skupini koju je vodio → F. Hirschl) i priključio se partizanima. Isprva je bio intendant 1. bataljuna 1. partizanskog odreda 3. operativne zone Hrvatske, a zatim borac u slavonskim partizanskim jedinicama. Poginuo je na nepoznatoj lokaciji kao borac u jedinicama 18. divizije.

IZV.: DAZ, Knjiga zavičajnika, 21787–21790. – DAZ, Privredni registar, inokosni, V/89, 176. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 687. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28110. – JIM, ŽOZ, reg. br. 4866, sign. K-66-1-1/1-56. – KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Švarc. – Popis žrtava.

LIT.: S. Ugarković i I. Očak: Zagreb grad heroj. Zagreb 1979. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Kolar-Dimitrijević: Makso Mautner i osnivanje Zagrebačkog zbora 1909. godine. Novi Omanut, 7(1999) 32/33. – Ista: Mnogostruka djelatnost Maksa Mautnera u gospodarstvu Hrvatske od 1908. do 1941. godine. Acta historico-oeconomica, 26(1999) 25/26. – B. Švarc: Kako sam preživio. Ha-kol, 2001, 69/70. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MAUTNER, Mihajlo (Mihailo), inženjer kemije (Daruvar, 12. VI. 1909 – ?). Sin Salamonov. Diplomirao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu (1931) te je bio inženjer kemije i kemijske tehnologije, a ovlaštenje za obavljanje zvanja dobio je 1939. od Zagrebačke inženjerske komore. Radio je kao tehnički upravitelj i poslovođa u zagrebačkoj tvornici kandita i čokolade »Union«. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, ali je bio zaštićen jer su mu supruga Zora rođ. Dolić i djeca bili »arijevci«. Nakon II. svj. rata suosnivač je Kemijsko-prehrambeno-rudarskoga fakulteta (danas Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Zagrebu. Suautor je dvaju patenata iz područja prehrambene tehnologije.

DJELA: Tehnološki procesi u kemijskoj industriji. Beograd 1945. – Osnovi kemijske tehnologije. Novi Sad 1946. – Poslastičarska industrija. Beograd 1952.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 687. – KŽZ.