Kategorija: M

MOSHEIM, Herman, kemijski inženjer (Wrexen, Njemačka, 14. VIII. 1904 – logor Jasenovac, 1945). Sin Davidov. U Zagreb se doselio 1933. nakon Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj. Bio je zaposlen kao stručnjak u Zagrebačkoj tvornici papira no, po uspostavi NDH, u travnju 1941. dobio je otkaz. Već 28. IV. 1941. po nalogu RUR u njegovu stanu u Lopašićevoj ul. obavljena je premetačina prilikom koje je zaplijenjen zlatnina njegove supruge Georgine u vrijednosti 25 000 din. te 28 000 din. gotovine. Bio je uhićen i odveden u logor Kerestinec. Nakon bijega iz logora ostalih interniraca u srpnju 1941. prebačen je u Gospić, a odande u logor Jasenovac, gdje je po svoj prilici radio kao stručna osoba.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688.

LIT.: I. Šibl: Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve. Zagreb 1967. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MOSINGER, Benedikt Rudolf, fotograf i poduzetnik (Varaždin, 27. II. 1865 – Beč, 9. X. 1918). Podrijetlom je iz imućne i ugledne varaždinske obitelji. Sin Samuela Louisa i Terezije rođ. Singer iz Vukovara, suprug Amalije rođ. Weiss (? – Zagreb, 29. III. 1935) te otac Luje (?Zagreb, 1895 – Zagreb, 30. X. 1922), → Franje i Vilima (Willy). Imali su još jedno dijete, koje je 1893. mrtvorođeno. Po završetku školovanja u rodnom gradu otišao je u Beč gdje je kod Josefa Szekelyja dvije godine stjecao naobrazbu iz fotografiranja. Po povratku iz Beča 1889, otvorio je u Varaždinu 5. siječnja 1890. »fotografično-artistički atelier« u Kolodvorskoj ul., a potom i njegovu podružnicu u Rogaškoj Slatini. God. 1892. u svoj rad uveo je tzv. platinotipiju, u to doba najsuvremeniji način »pomnogostručenja« slika. Te god. snimio je za Društvo južne željeznice najljepše detalje Opatije, za što je dobio pohvalu ravnateljstva društva. God. 1893. adaptirao je kuću u Zapadnom grabištu (danas Vrazova ul.), a iduće god. u Zagrebu, je otvorio i treći fotografski atelijer u Ilici. Dana 9. XI. 1894. udružio se s fotografom → L. Breyerom i do 16. XII. 1898. vodili su atelijer pod zajedničkom firmom »Mosinger & Breyer«. Te god. osnovao je Prvi hrvatski fotografski artistički zavod, a 1899. i Svjetlotiskarski zavod. Dotadašnji fotoatelijer u Ilici od tada je glasio na suprugu Amaliju. God. 1895. Zemaljska vlada povjerila je snimanje spomenika i krajolika po cijeloj Hrvatskoj za potrebe Milenijske izložbe 1896. u Budimpešti petorici fotografa iz Hrvatske. Među njima bio je i M., koji je za svoje fotografije na toj izložbi nagrađen dvjema medaljama. Zavod »Mosinger & Breyer« posjetio je 1897. i razgledao nadvojvoda Ludwig Salvator te bio fotografiran u različitim pozama, s lovačkim trofejima, a fotografije su bile namijenjene za jubilarnu izložbu u Beču. God. 1911. prvi je u Zagrebu organizirao samostalnu fotografsku izložbu izloživši svjetlotiskarske reprodukcije umjetnina i fotografije izvedene tehnikama plemenitih tiskova. U hrv. fotografiju uveo je nov izduženi format (tzv. format Mosinger). Osim za fotografsku djelatnost, njegovo ime vezano je i uz pojavu kinematografije u Hrvatskoj. Prva hrv. filmska projekcija održana je 8. X. 1896. u dvorani »Kola«, a organizatori su bili »Mosinger & Breyer«. God. 1917. osnovao je poduzeće za distribuciju filmova »Monopol Mosinger film« na ime supruge Amalije, koje su vodili njegovi sinovi Vilim i Lujo, a po svoj prilici i Franjo. Poduzeće se bavilo uvozom i distribucijom filmova te pratilo najnovija svjetska filmska ostvarenja, a već sljedeće god. ima i studio za izradu filmskih natpisa. Umro je u sanatoriju u Beču. Njegov sin Franjo nastavio se s velikim uspjehom baviti fotografskom djelatnošću i distribucijom filmova. – Otac Samuel Louis, trgovac, javni djelatnik i žid. aktivist (?, 1804 – Varaždin, 20. IV. 1872). Bavio se trgovinom i javnim radom. Bio je zaslužni član (1837–72) i blagajnik (1851–72) društva Varaždinska dobročinstva složnost, najstarijega dobrotvornog društva u Hrvatskoj (osn. 1828). Napisao je povijest društva pod nazivom Kratka povijest društva dobročinstva u Varaždinu, koja je ostala u rukopisu. U njoj navodi da su on i → Samuel Leitner prvi žid. članovi toga društva. Bio je član mnogobrojnih dobrotvornih društava u gradu, primjerice obaju društava za podupiranje školske mladeži. U Varaždinu je 1850. započeo graditi monumentalnu jednokatnu ugaonu kuću na Istočnom grabištu, današnjem uglu Kukuljevićeve i Preradovićeve ul. Kao zaslužan član ŽO već od 1828. član je predsjedništva, a kao predsj. pokrenuo je 1835. inicijativu za izgradnju nove sinagoge u Varaždinu. Dobitnik je Zlatnoga križa, carskoga odlikovanja za zasluge. Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu. – Majka Terezija rođ. Singer, žid. aktivistica (? – Varaždin, nakon 1873). Na gl. skupštini Društva izraelitičkih gospodjah, održanoj 27. IV. 1873. u Varaždinu izabrana je za predsjednicu društva.

IZV.: DAV, Gradsko poglavarstvo Varaždin, Matične knjige građana jevrejske vjeroispovijesti. – Geburts und Taufbuch, 1865. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 692. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: Predigten… von S. Lengsfelder. Kanizsa 1861. – Pučki prijatelj, 7(1783) 17. – M. Schneider: Gradovi i krajevi na slikama i crtežima od 1800. do 1940 (katalog izložbe). Zagreb 1977. – N. Grčević: Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj. Zagreb 1981. – I. Škrabalo: Između publike i države. Povijest hrvatske kinematografije 1896–1980. Zagreb 1984. – M. Schneider i N. Grčević: Breyer, Lavoslav. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – N. Grčević: Breyer, Lavoslav. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – K. Matanić-Živanović: Mosinger, Rudolf. Ibid. – Mosinger, Rudolf. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – N. Lengel-Krizman: Breyer, Lavoslav. Židovski biografski leksikon. Novi Omanut, 9(2001) 44/45. – M. Lončarić: Varaždinska dobrotvorna društva 1828–1945. (katalog izložbe). Varaždin 2001. – I. Lentić Kugly: Zgrade varaždinske povijesne jezgre. Zagreb 2001. – M. Alilović: Rudolf Mosinger fotograf i svjetlotiskar. Zagreb 2002. – M. Tonković: Franjo Mosinger (katalog izložbe). Zagreb 2002. – M. Tenžera: Magistralni opus Franje Mosingera. Vjesnik, 63(2002), 15. VI. – M. Lončarić: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003. – M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MOSINGER, Fanika (Fanny, Franciska), žid. aktivistica (? – Varaždin, 17. IV. 1878). Na gl. skupštini Društva izraelitskih gospodjah, održanoj 27. IV. 1873. podnijela je kao predsjednica Društva izvješće o radu. Iz tog je Izvješća vidljivo da je tijekom njezina predsjednikovanja Društvo vrlo uspješno djelovalo zbog čega je bila posebno pohvaljena. Čak je predložena ponovo za predsjednicu, na čemu se zahvalila te je za predsjednicu izabrana Terezija Mosinger.

LIT.: Predigten… von S. Lengsfelder. Kanizsa 1861. – Pučki prijatelj, 7(1873) 17. – M. Lončarić: Varaždinska dobrotvorna društva 1828–1945. (katalog izložbe). Varaždin 2001.

MOSINGER, Franjo (Antunović, Slobodan), fotograf (Zagreb, 26. I. 1899 – Zagreb, 14. I. 1956). Sin → Benedikta Rudolfa i Amalije rođ. Weiss, brat Luje i Vilima. Nakon osnovnog i srednjega školovanja u Zagrebu, započeo je 1916. studij arhitekture u Beču, već iduće god. na ime majke Amalije osnovao je s ocem i braćom poduzeće za distribuciju filmova »Monopol Mosinger film«. Poduzeće se bavilo uvozom i distribucijom filmova te pratilo najnovija svjetska filmska ostvarenja, a već iduće godine imalo je i studio za izradu filmskih natpisa. Nakon očeve smrti prekinuo je 1918. studij i vratio se u Zagreb, gdje je preuzeo očev fotografski atelijer i svjetloslikarski zavod u Ilici »Prvi hrvatski fotografski artistički zavod«. Radio je fotografije kolorirane pastelom te portrete umj. ličnosti. Prvu izložbu imao je 1922. u prostorijama vlastitog atelijera u Ilici, izloživši pejzaže i portrete, a te god. održao je na dan otvorenja Zagrebačkoga zbora predavanje o razvoju fotografije i fotografskih tehnika. Iz tog razdoblja sačuvan je njegov spomenar što ga predstavlja kao fotografa djece, mladih dama i gospode. Dana 28. XI. 1923. oženio se u Zagrebu kazališnom glumicom i pjevačicom Milenom (Milom) Popović (Gradec, 3. IV. 1894 – Zagreb, 19. VIII. 1982). Te god. stekao je zavičajnost u Zagrebu (dotad po ocu vođen kao građanin Varaždina). God. 1924. imao je drugu samostalnu izložbu fotografija, za čiji je katalog Album radova ateliera »Mosinger« uvodni tekst napisao Izidor Kršnjavi. Na trećoj samostalnoj izložbi pod nazivom Moderna fotografija u Salonu Ulrich 1926. predstavio se s 49 portreta i pejzaža u tehnikama plemenitih tiskova kao i pastelom koloriranim fotografijama. Tada je dobio obrtnicu za vođenje atelijera u Ilici, koji se dotad vodio kao vlasništvo majke. Svoju četvrtu samostalnu izložbu također pod nazivom Moderna fotografija isto je održao u Salonu Ulrich 1927. God. 1931. imao je izložbu u Umjetničkom paviljonu pod nazivom Novi smjer u fotografiji Franjo Mosinger. Te god. prodao je atelijer Antoniji Kulčar (»Foto Tonka«), a već 1932. otvorio je novi na Dolcu, u kojem je održao izložbu pod nazivom Lice Zagreba; tim ciklusom fotografija približio se estetici nove stvarnosti, a u pojedinim ostvarenjima dadaizmu i nadrealizmu. God. 1935. nakon majčine smrti otišao je u Beograd, gdje je otvorio atelijer u Knez Mihajlovoj ul. Te godine održao je samostalnu izložbu u Francuskom klubu u Ratničkom domu u Beogradu, a 1937. u Teniskom klubu u Tirani. U Beogradu je boravio do 1939, kad se vratio u Zagreb i otvorio atelijer »Cinema« u Bogovićevoj ul. Istodobno je vodio atelijer u Bakačevoj ul. (u Nadbiskupskom dvoru, tik do kule Nebojan). Po uspostavi NDH morao je sa suprugom prijaviti imovinu te je vjerojatno prešao na katoličanstvo. Dana 11. V. 1943. priključio se partizanskomu pokretu pod imenom Slobodan Antunović te je tijekom 1943. djelovao u Agitpropu CK KPH u Otočcu kao voditelj fotografske sekcije; za boravka u partizanima zadaća mu je bila da fotoaparatom zabilježi partizansku ratnu svakodnevicu. Zbog posljedica ranjavanja i smrzavanja bio je 1944. preko Visa prebačen na liječenje u Bari, a potom u partizanske bolnice u mjestima Grumo, Trani, St. Andrea, Gravina i Altamura, gdje je radio u kulturno-prosvjetnom odboru Invalidskoga doma. Za liječenja u Italiji izradio je album polit. karikaturâ te albume Bolesnici sobe br. 22. i Medicinari u Grumu. Nakon povratka u Zagreb 1945. zaposlio se u Odjelu za štampu Predsjedništva vlade NR Hrvatske u sklopu kojega je sa slikarom Mirkom Uzorincem 1947. pokrenuo fototečaj za osposobljavanje Invalidskoga doma te izradio album polit. karikaturâ ratnih invalida kao dio njihove rehabilitacije (poslije Škola za invalide). God. 1946. trajno je zatvorio svoj atelijer u Bogovićevoj ul., a 1953. prestao je djelovati kao službenik Odjela za štampu. Osim kao fotograf, u međuratnom razdoblju djelovao je i kao urednik te suradnik mnogobrojnih časopisa. Od 1927. bio je fotografski urednik časopisa Kulisa u kojemu je do 1935. sustavno objavljivao seriju napisa o fotografskoj umjetnosti, a pod pokroviteljstvom časopisa Svijet i Kulisa organizirao je niz zapaženih fotografskih natječaja za najljepše djevojke, djecu, najljepše noge, ruke i »bubikopf« frizure. God. 1935. postao je fotografski urednik u beogradskom dnevnom listu Vreme. Potaknuta izložbom 100 godina fotografije u Hrvatskoj njegova udovica darovala je 1966. Muzeju za umjetnost i obrt fotografsku ostavštinu svojega supruga (150 originalnih fotografija i više od 300 negativa). Velika retrospektiva njegovih fotografija ostvarena je 2002. u Zagrebu u Muzeju za umjetnost i obrt.

IZV.: DAZ, Spisi Gradskog poglavarstva i Obrtni registar. – DAZ, Gradsko poglavarstvo Zagreb, Politički odsjek, Knjiga zavičajnika. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 692. – HPM, 3405-3448a, Album fotografija o odlasku Franje Mosingera u antifašističku borbu 1943. godine.

LIT.: K. Matanić-Živanović: Mosinger, Franjo. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – M. Tonković: Franjo Mosinger (katalog izložbe). Zagreb 2002. – M. Tenžera: Magistralni opus Franje Mosingera. Vjesnik, 63(2002), 15. VI. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MOSKOVIĆ, Edo, poduzetnik (? – ?). Od 1934. član je uprave poduzeća »Neptun« d. d. (do tada »Itak«, jugoslavenska tvornica alimentarnih konzervi d. d.), koje je posjedovalo više tvornica ribljih konzervi na Jadranu.

LIT.: Z. Jelaska-Marijan: Društveni razvoj Splita između dva svjetska rata (doktorska disertacija). Zagreb 2006.

MOSKOVIĆ, Salamon (Samojlo), političar i gospodarstvenik (Zagreb, 7. VI. 1864 – ?). Sin Adolfa Abrahama, bačvara rodom iz Lugoša, i Jelene rođ. Švabenic, brat Vilka, Branimira, Marka, Davida i Maksa (? – Zagreb, 1. XII. 1939). Obitelj se poč. 1860-ih doselila u Zagreb, gdje je S. bio suvlasnik kemijske tvornice za preradu otpadaka, koja se o. 1900. razvila u tvornicu krovne ljepenke, umjetnih gnojiva i građevnog materijala. Radio je i kao knjigovođa u poduzeću → I. Bernsteina te kao trg. posrednik, a zabilježen je i kao ravnatelj Trgovačke veresijske zadruge te kao suosnivač »Palace hotel« d. d. Sred. 1880-ih na jednom od građanskih plesova u Zagrebu, koji su tada bili dio uobičajene građanske etikete, održao je govor, opetujući riječi Erazma Barčića o kozačkom kopitu na bečkom pločniku, zbog čega je dobio nekoliko mjeseci zatvora. Na izborima za zagrebačko Gradsko zastupstvo izabran je za zastupnika na listama Čiste stranke prava. Nakon ulaska u gradsku skupštinu tvrdio je da je antisemitizam došao iz tuđega svijeta, iz Njemačke i Beča, a u Hrvatskoj ga podržava nekolicina ljudi. Tijekom protusrpskih demonstracija 1902. huškao je svjetinu da razbija srp. dućane, a potom se u gradskoj skupštini zauzimao za zabranu »odurnog srpskog lista Srbobrana«. Nazivajući se »hrvatskim Izraelićaninom« volio je iskazivati hrv. patriotizam izjavljujući kako su »on i njegovi istovjernici pripravni još jače ljubiti hrvatsku domovinu, čim više što će ih domaći neprijatelji i izdajice napasti… Iako Židovima niječu hrvatstvo i patriotizam, ne mogu im zabraniti da ljube svoju hrvatsku domovinu.« Daljnja sudbina nepoznata. – Brat Vilko, gospodarstvenik (?, 1861 – ?logor, 1941–1945). S bratom je bio suvlasnik kemijske tvornice za preradu otpadaka u Zagrebu, koja se o. 1900. razvila u tvornicu krovne ljepenke, umjetnih gnojiva i građevnog materijala. Od 1886. bio je u mješovitom braku s »arijevkom« Julijom rođ. Kovačić, a 1905. prešao je na katoličanstvo. Po uspostavi NDH bio je upisan u Kartoteku židovskoga znaka, ali se čini da znak nije preuzeo. Najvjerojatnije je uhićen i deportiran prije lipnja 1941. Stradao je u nepoznatom logoru.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 115, 158, 196, 422. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688. – KŽZ. – Popis žrtava.

LIT.: Hrvatsko pravo, 5(1899) 993. – J. Dundović: Adresar 1909. Zagreb 1908. – Lj. Dobrovšak: Hrvatska javnost prema Židovima krajem 19. stoljeća (za vrijeme Dreyfusove afere od 1894.–1899.) (magistarski rad). Zagreb 2003. – S. Matković: Čista stranka prava 1895–1903. Zagreb 2001. –http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:tVEMx_Lw6yAJ:www.hsp1861.hr/vijesti1/011105zkr.htm+salamon+moskovi%C4%87&cd=1&hl=hr&ct=clnk&gl=hr&source=www.google.hr, pristupljeno 23. VI. 2011.

MOSTER, Hinko, obrtnik i ugostitelj (?, 1848 – Zagreb, 2. VIII. 1923). Rodonačelnik je obitelji istaknutih zagrebačkih gospodarstvenika. U Hrvatsku se doselio iz Galicije. U braku s Terezom rođ. Hirsch Lederer imao je devetero djece; pet sinova i četiri kćeri. Posjedovao je mlin i gostionicu u Sv. Ivanu Žabnu, koje je naslijedio najstariji sin Josip. Kći Henrietta bila je u braku s trgovcem → B. Pollakom. Zora je bila supruga Ise Weissa, vlasnika poduzeća »Iso Weiss, optika na veliko«. U poduzeću su udjela imale i sestre Julka i Lotta. Lotta je bila supruga liječnika → Arnolda Katza. – Kći Julka (Julija), poduzetnica (Sv. Ivan Žabno, 16. III. 1887 – logor Đakovo, 1942). Supruga Teodora (Toše) Haasa, vlasnika trgovine lakova i boja u Vlaškoj ul. u Zagrebu. U međuratnom razdoblju imala je udio u poduzeću »Iso Weiss«. Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak i prešla na katoličanstvo. Poč. siječnja 1942. deportirana je u đakovački logor, gdje je stradala. U srpnju 1942. Židovskom odsjeku bila je upućena molba za njezino oslobađanje, ali je bilo prekasno. – Sin Mavro, gospodarstvenik (Sv. Ivan Žabno, 31. I. 1878 – Rim, 1944). S bratom Edmundom je 1906. od inženjera Slavoljuba Penkale kupio patent Penkala olovke i osnovao poduzeće »Penkala–Moster«, kojeg su bili suvlasnici. Zajednički počinju 1910. graditi novu tvornicu u današnjoj Branimirovoj ul. u Zagrebu, koju 1911. završavaju i osnivaju »Penkala–Edmund Moster« d. d. Izvoze Penkala olovke i nalivpera u više od 70 zemalja svijeta; tvornica s 300 radnika 1911. narasla je na 800 radnika te je 1912–26. bila jedna od najvećih tvornica pisaćega pribora u svijetu. Kako su se prezadužili, tvornicu je 1926. preuzela banka, a braća su otišla u Berlin, gdje je brat Aleksander do 1933. imao tvornicu Penkala olovaka. M. je neko vrijeme bio ravnatelj poduzeća »Iso Weiss«. Po uspostavi NDH sa suprugom Herminom rođ. Fünkler preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Izbjegli su u Sloveniju te u Ferramonti u Italiji. God. 1944. u Rimu je počinio samoubojstvo. Supruga se nakon završetka II. svj. rata iselila u Palestinu. Umrla je 1966. u Izraelu. Njihov sin Dragutin iselio se 1934. u Palestinu, a kći Marija s tadašnjim suprugom Ottom pl. Vuchetichem dobila je 1941. ulaznu vizu za SAD i ukrcala se na posljednji putnički brod, koji je iz zaraćene Europe otplovio preko Atlantika. U trećemu braku bila je s poduzetnikom Natom Levinom i u SAD postala istaknuta žid. aktivistica → Mary Levine. – Sin Edmund, gospodarstvenik (Sv. Ivan Žabno, 24. VIII. 1873 – logor Jasenovac, 1941). S bratom Mavrom bio je vlasnik poduzeća »Penkala–Moster« i »Penkala–Edmund Moster«. Bio je i tzv. tihi partner poduzeća »Iso Weiss«. Također je bio vlasnik patenta za nalivpero kao i patenta »Stopfpilz« gljive s drškom i priborom za krpanje čarapa. Nakon što je tvornicu preuzela banka otišao je u Berlin bratu Aleksandru. Po uspostavi NDH sa suprugom Klarom rođ. Breitenstein preuzeo je žid. znak te bio deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Supruga je stradala 7. IX. 1942. u logoru u Đakovu s kćeri Alicom (Alisom), suprugom kipara → S. Brila. Mlađa kći Gertruda ud. Weiss (poslije Wight) spasila se bijegom u Australiju. – Sin Aleksander, gospodarstvenik i pravnik (Sv. Ivan Žabno, 10. III. 1880 – Zagreb, 19. XI. 1953). Nakon završenoga Pravnoga fakulteta, s bratom Bernardom bio je suvlasnik (tzv. tihi partner s udjelom od 500 000 din.) Kemijske tvornice »Bernard Moster« u Heinzelovoj ul. u Zagrebu (danas »Chromos« d. d). Kako su Edmund i Mavro bili vlasnici tvornice »Penkala–Edmund Moster« d. d., u međuratnom razdoblju sagradio je tvornicu Penkala olovaka u Berlinu, koja je postojala do 1933, nakon čega ju je bio prisiljen prodati u bescjenje. Bio u braku s Hildom rođ. Posnansky (?, 1885 – Zagreb, 30. X. 1939). Po uspostavi NDH naveo je vlasništvo nad pol. dvokatnice u Mesničkoj ul. S kćeri Marom (?, 1926 – logor Đakovo, 1942) preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu i preživio rat. Mara je stradala u logoru u Đakovu. – Sin Bernard, gospodarstvenik (Sv. Ivan Žabno, 9. X. 1876 – Auschwitz, 1944). U međuratnom razdoblju sa sinovima Ervinom i Otonom i bratom Aleksanderom bio je vlasnik Kemijske tvornice »Bernard Moster« u Heinzelovoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH sa suprugom Zorom rođ. Donner preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Tvornica, procijenjena na oko 4 300 000 din., bila mu je oduzeta i u listopadu 1941. prestala je s radom. U srpnju 1941. dobio je propusnicu da sa suprugom otputuje na navodno liječenje u Sv. Jelenu kraj Crikvenice, što je bio način da izbjegne u tal. zonu. Potom je bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije sa suprugom je ostao na Rabu te su ih nacisti u ožujku 1944. deportirali u Auschwitz. Kći Zora ud. Bugarski preživjela je rat. – Bernardov sin Oton (Otto), gospodarstvenik (Križevci, 19. IV. 1911 – logor Jasenovac, ?22. IV. 1945). Bio je suvlasnik Kemijske tvornice »Bernard Moster« u kojoj je radio u upravi. Također je bio vlasnik pol. dvokatnice u Mesničkoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Uhićen je, no u srpnju 1941. kao neophodno potreban stručnjak pušten na slobodu i zadržan na radu u tvornici tutkala te mu je čak ponovo ukopčan telefon. Poslije je ipak deportiran u logor Jasenovac, gdje je preživio do pred kraj rata. Prije proboja logora 22. IV. 1945. s Ervinom i sarajevskim kemičarem Avramom Demajom pripremao je cijankalij za logoraše, kako bi se otrovali ako ih uhvate. Najvjerojatnije je stradao u proboju iz logora. – Drugi Bernardov sin Ervin, kemijski inženjer (Križevci ili Sv. Ivan Žabno, 24. III. 1909 – logor Jasenovac, ?22. IV. 1945). Bio je suvlasnik Kemijske tvornice »Bernard Moster« u kojoj je radio kao kemijski inženjer. Bio je član Zagrebačke inženjerske komore. Također je bio vlasnik polovine dvokatnice u Mesničkoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, a u srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Unatoč tomu, deportiran je u logor Jasenovac. Prije proboja logora 22. IV. 1945. s bratom i A. Demajom pripremao je cijankalij za logoraše. Najvjerojatnije je stradao u proboju iz logora.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674, 688. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27763. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – KŽZ. – Podaci o ulazniku M. Levine. – Popis žrtava.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Jutarnji list, 7(2004), 27. XI. – S. Knežević i A. Laslo: Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič. Zagreb 2011.

MOZES, Abraham, posebnik (Reti, Mađarska, 1902 – logor Jasenovac, 1941). U braku s Nelly rođ. Braun imao je sina Janka (Zagreb, 1938 – ?) i živio u Zagrebu. Po uspostavi NDH, u lipnju 1941, odveden je u radni logor u Gospiću, a potom deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. Supruga je 1942. deportirana u Auschwitz, a sin je stradao na nepoznatom mjestu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MOZES, Bernard, bankar i trgovac (Čakovec, 1859 – Čakovec, 21. II. 1933). Suprug je Irene rođ. Sonnenberg iz Čakovca. Bio je vlasnik trgovina i veletrgovina kožom, porculanom i staklom u Čakovcu, zamjenik ravnatelja Međimurske štedionice d. d., a od 1920. predsj. Čakovečko-međimurske štedionice. Nakon njegove smrti poslove u trgovini i banci preuzeo je sin Ivan. Tijekom 1944. i 1945. u njegovoj je kući bilo njem. zapovjedništvo u Čakovcu. – Sin Ivan, poduzetnik i bankar (? – Auschwitz, 1944). Bio je član ravnateljstva i potpredsjednik Čakovečko-međimurske štedionice te član ravnateljstva Čakovečkih javnih skladišta. Član je i suosnivač (23. I. 1932) paramasonske lože »Pitagora« i član lože »Humanitas« u Zagrebu. Uhićen je s ostalim međimurskim Židovima 26. IV. 1944, otpremljen u Nagykanizsu i deportiran u Auschwitz, gdje je stradao. Stradala mu je i sestra Regina, ud. za čakovečkoga trgovca Hermana Mayera.

LIT.: V. Kalšan: Građansko društvo u Međimurju. Čakovec 2000. – J. i V. Kalšan: Mozes, Bernard. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012.

MOZES, Oskar (Marić), trgovac (Sv. Barbara kraj Ptuja, Slovenija, 11. II. 1877 – ?) U nepoznato doba promijenio je prezime u Marić. Bio je u braku s Franjicom rođ. Schreiber. Doselio se u Zagreb iz Ptuja 1. XI. 1940, a u prijavi imovine vlastima NDH 28. VI. 1941. naveo je da je bio trgovac u Bregu pri Ptuju, gdje su mu njem. vlasti zaposjele obiteljsku i trg. kuću sa skladištima. Morao je vratiti staro prezime Mozes. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688.