Kategorija: M

MORPURGO, Luciano, spisatelj, nakladnik i fotograf (Split, 20. II. 1886 – Rim, 21. IX. 1971). Sin Giuseppea i Giustine (Nine) rođ. Gerstel iz Trsta. Djetinjstvo je proveo u Splitu. S tri je godine smješten u privatnu školu sestara Maršić, gdje se slijedila metoda Friedricha Fröbela. Poslije mu je privatne satove iz hebrejskoga i vjeroispovijesti davao učitelj Romanin. Godinu dana privatno je učio i hrvatski, koji će koristiti u javnom obrazovanju. Nakon prerane majčine smrti 1899. poslan je na školovanje u Veneciju, gdje je na Collegio Ravà maturirao 1903. Te se god. upisao na Scuola Superiore di Commercio venecijanskoga Sveučilišta Ca’ Foscari, gdje je 1907. stekao titulu doktora ekonomije. U tom su razdoblju nastale i njegove prve umjetničke fotografije. Nakon stečene diplome vratio se u Split kako bi se bavio poslovima oko obiteljske destilerije. Tršćanski mu je list Il Piccolo dao 1908. prvo priznanje za fotografiju restauratorskih radova na splitskoj katedrali. God. 1914. surađivao je s bečkom tvrtkom »Kilophot« za koju je po narudžbi snimao prizore iz juž. Tirola. U travnju 1915. stalno se nastanio u Rimu, gdje je 1925. osnovao izdavačku kuću potpisujući se kao Luciano Morpurgo Editore. Nakana mu je bila objavljivati putopise i djela iz umjetnosti. God. 1927. upoznao je uglednog akademika, Židova Roberta Almagià, profesora zemljopisa na Rimskom sveučilištu, s kojim je te godine krenuo u Palestinu, Transjordaniju i Egipat. Na tom je putovanju nastalo oko tisuću fotografija koje se čuvaju u Fondu Morpurgo pri Istituto Centrale per il Catalogo e la Documentazione kao i knjiga Palestina (Rim 1930). U talijanskoj enciklopediji Enciclopedia Treccani autor je fotografija Egipta i Palestine. God. 1930. objavljuje 6 svezaka (od planiranih 20) biblioteke »Italia negli scrittori italiani e stranieri«, koju je tekstom popratio ugledni pisac i znanstvenik Luigi Parpagliolo, a fotografijama osobno obogatio. Pokrenuo je i biblioteku »Biblioteca di Curiosità Italiche di Arte – Storia e Folclore«, u kojoj, uz znamenite autore tekstova, objavljuje svoje fotografije. Ljubav prema planinama navela ga je da za Club Alpino objavi 60 canti della montagna (s notama). God. 1940. boravio je 6 mjeseci u Splitu. Pošto su 1942. crnokošuljaši devastirali splitsku sinagogu, opisao je taj događaj detaljno u rukopisnom djelu Poesia della famiglia ebraica (Roma 1938; čuva se u Muzeju grada Splita), a dijelom i u ratnom dnevniku Caccia all’uomo! Vita sofferenze e beffe. Pagine di diario 1938–1944 (Rim 1946), u kojem opisuje stradanja Židova u Rimu pod Benitom Mussolinijem i logor Ferramonti u Calabriji. Bio je jedini tal. židovski autor i nakladnik, koji je 1941. dobio dozvolu fašističkoga Ministarstva narodne kulture da nastavi obje svoje djelatnosti pod uvjetom da se koristi pseudonimom te je nastavio objavljivati ranije cenzurirana izdanja pod imenom Luciano Spalatino, davši svojoj izdavačkoj kući naziv »Dalmatia«. Njegov autobiografski roman Quando ero fanciullo (Rim 1938), opisuje djetinjstvo u Splitu, za kojega je fašistički ministar za kulturu Giuseppe Bottai izjavio da je »Italija presiromašna literaturom za djecu da bi se mogla odreći takve knjige«.

LIT.: D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971. – S. Glavaš: Antun Vrančić – portret šibenskog humanista od Alberta Fortisa do Riccarda Orestana. U: Hrvatsko-talijanski književni odnosi, 6. Zagreb 1997. – M. Lanzillotti: I Morpurgo di Spalato. U: Palestina 1927 nelle fotografie di Luciano Morpurgo. Roma 2002. – S. Glavaš: Tragom židovske djevojke iz Dalmacije u Panzinijevu pseudoromanu Viaggio con la giovane Ebrea. U: Hrvatsko-talijanski književni odnosi, 8. Zagreb 2002. – M. Čulić Dalbello: Uno spalatino dimenticato. Panorama, 9(2002), 15. XII. – S. Glavaš Chieppa: Život i djelo Luciana Morpurga (doktorska disertacija). Zagreb 2012.

MORPURGO, Mario, liječnik (? – ?). Školovao se u Padovi u XVIII. st. te bio osobni liječnik mletačkoga dužda Marca Foscarinija.

MORPURGO, Moise (Kapucina, Capuzina; Moisè), trgovac (? – ?, 1685). Prvi je iz obitelji Morpurgo, koji se preselio u XVII. st. iz Maribora u Goriziju. Po zanimanju je bio tapetarski kalfa i trgovac voćem. Njegov sin David Vita iz Gorice doselio se u Split (? – Split, 1774), gdje se oženio Sarom Rakelom rođ. Russo i bio pokopan na groblju na Marjanu.

LIT.: D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971.

MORPURGO, Silvana, pravnica i žid. aktivistica (Split, 7. VI. 1914 – Boston, SAD, 9. I. 1997). Kći → Viktora i Marije rođ. Gentili. Osnovnu i srednju školu završila je u Splitu. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu te potom radila u splitskom Gradskom poglavarstvu. Uoči II. svj. rata udajom za Dušana Mladinova otišla je u Siverić, gdje je njezin suprug radio kao rudarski inženjer. U rujnu 1943. pridružila se partizanima te djelovala kao ljekarnička pomoćnica pri štabu 3. primorskog obalnoga sektora. Bila je teško ranjena i prebačena na liječenje u Italiju, gdje je ostala raditi kao ljekarnica u logoru za jugoslav. izbjeglice. Nakon rata aktivno se uključila u rad splitske ŽO kao članica Upravnoga odbora i ženske sekcije, a 1983. izabrana je za predsjednicu. U studenom 1995. sa suprugom se preselila djeci u SAD, gdje je umrla. Za svoje zasluge za židovstvo upisana je u Jeruzalemu u Zlatnu knjigu Keren Kajemeta. – Sin David Mladinov, književnik i žid. aktivist (Split, 31. III 1946). Osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu. Diplomirao je arheologiju na Filozofskom fakultetu i dramaturgiju na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Na Sveučilištu Brandeis u Bostonu magistrirao je iz suvremene judaistike 1978. tezom Iranian Jewish Organization. The Integration of an Emigre Group into the American Jewish Community (objavljen u časopisu Jewish Communal Service Association of North America, 1981). U Beogradu je 1960-ih bio gl. urednik žid. časopisa Kadima. U SAD dvadeset je godina bio ravnatelj Židovskoga kulturnoga centra u Bostonu i bio jedan od osnivača i umjetnički ravnatelj kazališta Jewish Theatre of New England. Od 2000. je ravnatelj za razvoj i programe Committee for Accuracy in Middle East Reporting in America (CAMERA), koja se zauzima za objektivno izvještavanje o Izraelu u amer. tisku i ostalim medijima. Njegove pripovijetke pretežno se bave žid. temama, a posebno iskustvima jugoslav. židovske zajednice nakon II. svj. rata. Preveo je na engleski dramu Gloria Ranka Marinkovića (Five Modern Yugoslav Plays, New York 1977) i roman Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša. Objavljivao je pripovijetke u Jugoslaviji, Izraelu, SAD i Velikoj Britaniji. Autor je djela Prozor. Split 1970. – Aheronove ptice. Beograd 1998. – Kineski šah. Beograd 2004. Dobitnik je većega broja nagrada za pripovijetke na nagradnim natječajima u organizaciji SJOJ. Živi u Bostonu.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Jevrejski pregled, 35(1984) 5/6. – D. Milić: (Nekrolog). Ha-kol, 1997, 48. – T. Spasojević: Morpurgo, David. Znameniti Jevreji Srbije. Biografski leksikon. Beograd 2011.

MORPURGO, Vid (Vita, Vito, Hajo, Haj), kulturni i javni djelatnik, političar i žid. aktivist (Split, 7. V. 1838 – Split, 31. I. 1911). Sin → Davidov. Nakon osnovne škole pohađao je Carsku kraljevsku gimnaziju, a zadnja dva razreda završio je u Nadbiskupskom sjemeništu. Uključio se u očev posao skladištenja knjiga i utemeljio knjižaru »Libreria Morpurgo« (Knjižara Morpurgo), koja je djelovala u Splitu punih osamdeset godina (1860–1941), potom se nazivala »Luka Botić«, a od 1999. ponovo »Morpurgo«. Od 1861. ondje se nalazila i prva posudbena knjižnica u Splitu. Pokrenuo je periodičnu publikaciju Annuario Dalmatico (Dalmatinski godišnjak). Izašla su dva broja na tal. jeziku (1859. i 1861), u kojima je objavljivan i poseban prilog Bollettino bibliografico dalmato (Dalmatinski bibliografski bilten), prvi bibliografski pokušaj u Hrvatskoj. Prestankom izlaženja ove publikacije nastavio je u zadarskom Novom listu objavljivati vijesti o novim knjigama i časopisima. Bio je i dopisnik Narodnog lista u kojem je objavljivao feljtone i satirične tekstove te »ironično prikazivao golotinju Bajamontijeve stranke u Splitu« zbog čega ga je »autonomaška rulja više puta napadala kamenjem«. Jedan je od utemeljitelja i članova promicateljnog odbora »Narodne slavjanske čitaonice«, osn. u Splitu 1862. U svojoj je knjižari izdavao polit. brošure dalmatinskih narodnjaka. Bio je istaknuti pristaša Narodne stranke u Splitu, pogotovo od njihove pobjede na splitskim općinskim izborima 1882. Tada je bio izabran za gradskoga vijećnika, a od 1886. i za člana gradske uprave. Bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru (1870, 1883–87, 1895–1901). Narodni pokret pomagao je materijalno, ali i djelatnošću u knjižnici, knjižari i nakladništvu. Po obiteljskoj predaji, bio je jedan od organizatora predizborne kampanje Narodne stranke u kojoj su seljaci iz okolice grada bili podmićivani jednim bakalarom i jednim patakunom. Bio je suosnivač (1871), potpredsjednik, a od 1895. do kraja života predsj. Prve pučke dalmatinske banke. Od 1882. je potpredsjednik, a potom i predsj. splitske Trgovačke komore. Unapređivao je svilarstvo, brodarstvo, poticao razvoj industrije vina i likera. Utemeljio je 1870. tvornicu za proizvodnju alkoholnih pića »V. Morpurgo, prva odlikovana dalmatinska parna destilerija«, koju je vodio do kraja života. Proizvodi su bili nagrađivani na mnogim izložbama (Pariz 1889, Berlin 1898, Prag 1898, Beč 1913). U proizvodnju alkoholnih pića uključio se i → E. Stock te su se 1905. udružili u poduzeće »Morpurgo, Stock e Comp«. Osnovao je i prvu parnu tvornicu opeka u Dujmovači 1875. Iako je odbijao dužnost predsjednika ŽO u Splitu zbog delikatnosti svojega položaja, bio je blagajnik, potom tajnik ŽO, posebice aktivan od 1879–86. Od kraja XIX. st. sa simpatijama je pratio razvoj cionističkoga pokreta te 1909. postao član mjesne cionističke organizacije. God. 2010. u Muzeju grada Splita održana je izložba »Vid Morpurgo i njegovo doba« te projekcija dokumentarnoga filma »Uzvišen umom, plemenit duhom Vid Morpurgo« redatelja Petra Jurčevića.

IZV.: Podaci o ulazniku Z. Morpurgo.

LIT.: Narodni list, 50(1911), 1. II. – Židovska smotra, 6(1911) 1. – Novo doba, 15(1932) 5. II. – Jevrejski glas, 6(1933) 14/15. – Židov, 19(1936) 23. – D. Kečkemet: Vid Morpurgo i narodni preporod u Splitu. Split 1963. – Jevrejski pregled, 14(1963) 1/2; 26(1975) 7/8; 34(1983) 1/2, 36(1985) 3/4, 37(1986) 5/6. – P. Požar: Morpurgo, Vid. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001. – Isti: Znameniti i zaslužni Splićani te spomena vrijedne osobe u splitskoj povijesti (1700 godina). Split 2001. –http://webcache.googleusercontent.com/search?q= cache:_y9gdFTpZSYJ:www.vecernji.hr/kultura/mala-knjizara-vida-morpurga-splita-slavi-veliki-150-rodendan-clanak-217836+vid+morpurgo&cd=4&hl=hr&ct=clnk&gl=hr&source=www.google.hr, provjereno 23. VI. 2011. –http://www.ss-likovne-umjetnosti-st.skole.hr/upload/ss-likovne-umjetnosti-st/images/static3/847/attachment/Artlist_36.pdf, pristupljeno 23. VI. 2011. – http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:Ua0YUD9ssgkJ:arhiv.slobodnadalmacija.hr/20020517/feljton02.asp+vid+morpurgo&cd=13&hl=hr&ct=clnk&gl=hr&source=www.google.hr, pristupljeno 23. VI. 2011.

MORPURGO, Viktor, kemijski inženjer, javni djelatnik i žid. aktivist (Split, 1875 – logor Banjica ili Theresienstadt, 1943). U braku s Marijom (Mirjam) rođ. Gentili otac je Tine, → Silvane i Josipa. Od 1922. u Splitu je vlasnik Prve odlikovane dalmatinske parne destilerije, koja je proizvodila rakije, Maraschino, konjake i likere, bijela, crna i šiler vina. Posjedovao je od 1925. god. 24 % dionica poduzeća »Itak«, jugoslavenske tvornice alimentarnih konzervi d. d., koje je imalo u vlasništvu više tvornica ribljih konzervi na Jadranu, te bio član ravnateljstva društva. Kao ugledan građanin od 1929. bio je odbornik splitskoga Općinskoga vijeća, a 1935. izabran je za predsjednika ŽO u Splitu. Autor je teksta Daniel Rodriguez i osnivanje splitske skele u XVI stoljeću (Starine, 1962). God. 1941. bio je na čelu Odbora za pomoć izbjeglicama, spašavajući na tisuće Židova iz sjev. Hrvatske i BiH koristeći se svojim vezama s uglednim osobama u Italiji. Spasio je od pljačke i uništenja dio obrednih predmeta iz Splitske sinagoge pohranivši ih u Etnografskom muzeju. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, smatrao je svojom dužnošću ostati u Splitu. Sa suprugom Marijom, kćeri Tinom i ostalim splitskim Židovima odveden je 14. X. 1943. brodom »Bakar« u Metković, a potom u logor na Starom sajmištu u Beogradu. Prema jednim izvorima ubijen je na Banjici, prema drugima preko Beča otpremljen je u Theresienstadt, gdje je stradao. – Sin Josip, inženjer i žid. aktivist (Rovinj, 19. XI. 1908 – Split, 28. II. 1974). Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu. Diplomirao je elektrostrojarstvo u Torinu 1931. te se zaposlio u tvornici cementa »Split« kao gl. pogonski inženjer. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima na Biokovu, a potom na Visu. God. 1947–52. bio je generalni direktor cementne industrije u Beogradu. Potom se vratio u Split, gdje je bio na različitim funkcijama u cementnoj industriji. Bio je aktivan član splitske ŽO. Surađivao je s Duškom Kečkemetom pri pisanju knjige Židovi u povijesti Splita, a i sam se bavio publicističkim radom (Pomorski zbornik, 1964). – Kći Tina, slikarica (Split, 1907 – Jajinci, Srbija, 1943). Slikarstvo je učila privatno u Splitu, zatim šest mjeseci u Italiji i Njemačkoj. Slikala je pejzaže splitske okolice i mrtvu prirodu u realističkom stilu. Svojom prvom i jedinom izložbom u novootvorenom salonu u palači Geremia 18. IV. 1931. pokazala je veliki talent. Na izložbi, pod pokroviteljstvom gradonačelnika Jakše Račića, bili su nazočni ban Ivo Tartaglia sa suprugom, arheolog Frane Bulić i mnogi drugi uglednici te je istaknut kulturni i umj. napredak Splita, te umj. razvoj slikarice. Izložila je 60 radova ulja, tempera, akvarela i crteža, među kojima se ističe njezin autoportret. Od djela u tehnici ulja prevladavali su pejzaži i mrtve prirode, a u ostalim tehnikama motiv Marjana, marjanskih i sustjepanskih čempresa i borova, poljudski samostan, jablan uz rječicu Jadro i uvala Lora. Te večeri prodano je 12 radova, od kojih jedan za Bansku galeriju, a ubrzo još njih desetak. Kritičar Ante Petravić u prikazu izložbe u Ženskom listu istaknuo je njezinu darovitost te je uputio na daljnju likovnu izobrazbu. Po dolasku nacista u Split, odvedena je zajedno s roditeljima iz Splita u Beograd te stradala u Jajincima.

IZV.: Podaci o ulazniku S. Morpurgo.

LIT.: Židovska smotra, 8(1914) 3/4. – Židov, 15(1931) 17. – Novo doba, 14(1931), 17. IV, 20. IV, 25. IV. – B. Radica: Novi Split. Monografija grada Splita od 1918. do 1930. godine. Split 1931. – Jevrejski glas, 8(1935) 29. – K. Prijatelj: Splitska slikarica Tina Morpurgo. Jevrejski pregled, 11(1960) 10/11. – D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971. – P. Požar: Znameniti i zaslužni Splićani te spomena vrijedne osobe u splitskoj povijesti (1700 godina). Split 2001. – Mi smo preživeli, 2. Beograd 2004. – Z. Jelaska-Marijan: Društveni razvoj Splita između dva svjetska rata (doktorska disertacija). Zagreb 2006. – Ž. Rogošić: Slavne žene Dalmacije. Nacional, 13(2007) 632.

MORPURGO, Vito, slavist i prevoditelj (Split, 1913 – Bari, Italija, 2001). Sin Elije i Fanny rođ. Luzzi Finzi iz Milana. U Splitu je završio četiri razreda osmoljetke kod redovnica iz Brescie, a više je razrede pohađao u školi Nacionalnoga saveza. Talijanski licej završio je u Zadru, a potom je otišao na studij povijesti i filozofije na Sveučilište u Bologni te u Padovi, gdje je diplomirao. Za II. svj. rata priključio se partizanima (Partito d’Azione). Dugo se skrivao u Ferrari, no uhićen je i priveden u zatvor u Milanu, gdje je izdržavao kaznu sve do oslobođenja Italije. Nakon rata oženio se Annom Panaro iz Barija, s kojom je imao kćeri Annu, slavisticu na Sveučilištu u Arezzu, i Marinu (? – ?, 1998). Niz godina predavao je povijest i filozofiju na tal. gimnazijama, a bio je i jedan od prvih ugovornih profesora na Katedri za hrvatskosrpski jezik i književnost pri Facoltà di Lingue e Letterature Straniere Sveučilišta u Bariju. God. 1963–78. obnašao je dužnost prvoga razmjenskoga, a potom ugovornoga lektora za tal. jezik pri Odsjeku za talijanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bio je i privremeni direktor talijanskoga Centra za kulturu u Zagrebu (1978). Zadužio je tal. slavistiku mnogobrojnim interpretacijama naše narodne lirske baštine, a svojim studijama o Fortisu, Lovriću i Bajamontiju i znanost o komparativnom proučavanju hrvatske i talijanske književnosti. Znanstveno se usredotočio na istraživanje književne povijesti Dalmacije objavljujući radove u Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia. Preveo je, za isti časopis, studiju Josipa Torbarine Petrarca nella Ragusa Rinascimentale. Autor je prijevoda knjige Predraga Vranickoga Determinismo storico e libertà dell’uomo. Pretežito se bavio usmenom predajom narodâ s prostora bivše Jugoslavije objavivši u Italiji zapažene studije o manje poznatim aspektima muslimanske, srpske i hrv. narodne poezije. Autor je i dviju neobjavljenih priča Sogno te In memoria di Vera Alberti e dei suoi Maggiori. Pokopan je na Židovskom groblju u Rimu.

DJELA: I fratelli Ibro e Pašo Morić nell’intuizione popolare della ballata bosniaca. Bari s. a. – Il dramma umano nei canti popolari musulmani femminili della Bosnia e dell’Erzegovina. Bari 1954. – Pregiudizio, magia e superstizione nella lirica popolare musulmana della Bosnia e dell’Erzegovina. Bari 1961. – Problemi attuali dei folkloristi jugoslavi. Roma 1963. – La celebre poesia Smrt majke Jugovića et altre due canzoni popolari serbo-croate. Firenze 1965. – L’estetica crociana di Albert Haler nella critica serbocroata. Padova 1967. – L’originale cultura morlacca nell’interpretazione di Alberto Fortis e di Giovani. Zagreb 1973.

LIT.: M. Bošković-Stulli: Pregiudizio, magia e superstizione nella lirica popolare musulmana della Bosnia e dell’Erzegovina. Slovenski etnograf, 14(1961). – M. Lanzillotti: I Morpurgo di Spalato. Palestina nelle fotografie di Luciano Morpurgo. Rim 2001. – S. Glavaš: Tragom židovske djevojke iz Dalmacije u Panzinijevu pseudoromanu Viaggio con la giovane Ebrea. U: Hrvatsko-talijanski književni odnosi, 7. Zagreb 2002. – Ista: In memoriam Vito Morpurgo. Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 47/48(2002–2003).

MORPURGO, Zoran Haj, žid. aktivist (Split, 15. VIII. 1945). Sin Josipa i Julijane rođ. Hartmann. Završio je gimnaziju i Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Od 1997. do 2007. predsj. je ŽO u Splitu.

MOSES, Albert (Mosé), slikar (Varaždin, 25. XII. 1835 – Beč, 4. III. 1903). U Varaždinu je završio osnovnu školu te pohađao satove crtanja u Stjepana Lypolda. Studirao na Arhitektonskoj školi (Architekturschule) na Likovnoj akademiji u Beču kod Karla Blaasa i Petra Johanna Nepomuka Geigera (1852–56), izuzev 1854, kad se zbog bolesti liječio u Varaždinu. Nakon završena studija, vratio se u Hrvatsku i živio uglavnom u Varaždinu, Zagrebu i Đakovu. Putovao je po Italiji. U nepoznato doba nakon povratka u domovinu promijenio je prezime Moses u Mosé. Preko Ivana Kukuljevića Sakcinskoga upoznao se s Franjom Račkim i biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, koji su mu pomogli u slikarskoj karijeri. Istaknuo se kao slikar portreta (Dama u hermelinu, 1877), isprva u stilu bidermajera, potom akademskoga realizma. Portretirao je varaždinskoga trgovca → Samuela Leitnera i njegovu suprugu Juliju (1854), Amaliju Horvat (1857) i Korneliju Kukuljević (1855–60), cara i kralja Franju Josipa I. (1857), čiji portret je 1858. poklonio gradu Varaždinu, potom biskupa Jurja Haulika i Franju Krežmu (oba 1876). Slikao je i pejzaže, žanr-prizore i vjerske prizore. Bio je član bečkoga Künstlerhausa (od 1872), s kojim je izlagao na Svjetskoj izložbi u Beču 1873. Sudjelovao je na izložbama u Zagrebu (1874, 1876–77, 1891) te Ptuju, Varaždinu, Đakovu i Osijeku.

LIT.: M. Mirković: Albert Moses ili Mose. Godišnjak Gradskog muzeja Varaždin, 1(1961). – Moses (Mosé), Albert. Likovna enciklopedija Jugoslavije, 2. Zagreb 1987. – G. Piasek: Nekoliko povijesnih podataka o Židovima u Varaždinu. Novi Omanut, 3(1995) 11. – Moses (Mosé), Albert. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – Moses (Mosé), Albert. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1995. – T. Maroević: San i krik. Likovna umjetnost Židova iz Hrvatske (katalog izložbe). Zagreb 2000. – M. Lončarić: Albert Moses Mose. U: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003.

MOSES, Samuel (Samojlo), gospodarstvenik (Varaždin, 1823 – Zagreb, 12. I. 1912). Suprug Amalije (Emilije) rođ. Simonsfeld (?, o. 1835 – Zagreb, 22. II. 1866) te otac Emme (Zagreb, 12. X. 1859 – ?), Cecilije (Zagreb, 8. III. 1861 – ?) i Bele. God. 1851. doselio se u Zagreb. Zajedno s → L. Pulzerom suvlasnik je trg. poduzeća »Pulzer i Moses«, rudnika sumpora u Radoboju (1865), Tvornice obuvala (1873),Tvornice žigica u Zagrebu (1873) i banke. S → Vilimom Schwarzom bio je predsj. ŽOZ (1860–73). – Sin Bela (Milić, Bernard), bankar (Zagreb, 10. II. 1875 – Auschwitz, 1942). Bio je u braku s Ružom rođ. Jozefović (Karlovac, 19. I. 1889 – Auschwitz, 1942). Kao austroug. časnik sudjelovao je u I. svj. ratu na tal. bojišnici. God. 1919. promijenio je prezime u Milić. Prije II. svj. rata bio je ravnatelj Jugoslavenske udružene banke d. d., odnosno Hrvatske udružene banke u Zagrebu. God. 1931. kupio je kuću u Mesničkoj ul. u Zagrebu te su posjedovali više od 1 000 000 din. u vrijednosnim papirima i na štednim knjižicama. Po uspostavi NDH morao je vratiti prezime u Moses. Uhićen u kolovozu 1942. i deportiran u Auschwitz, gdje je stradao.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 45, 94, 589. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 687. – Gradska groblja Zagreb. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – M. Despot: Industrija građanske Hrvatske 1860–1873. Zagreb 1970. – Ista: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Prilog gospodarskoj povijesti u doba banovanja Ivana Mažuranića. Zagreb 1979. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Tvornica šibica. Zagrebački leksikon, 2. Zagreb 2006.