Kategorija: M

MONTIGLIA, Santo, žid. aktivist (? – ?Split, ?). Krajem XIX. st. bio je predsj. ŽO u Splitu, zaslužan za uređenje Židovskoga groblja na Marjanu i sadnju šume.

LIT.: Z. Efron i D. Kečkemet: Židovsko groblje u Splitu. Split 1973.

MONTILIJA, Rafael, javni djelatnik i žid. aktivist (Bijeljina, BiH, 2. IX. 1897 – Zagreb, 13. IV. 1982). Podrijetlom je iz religiozne obitelji. Završio je školovanje u rodnom mjestu, gdje je potom radio kao državni službenik, ali je nakon I. svj. rata kao član KPJ otpušten iz službe. Bio je bankarski činovnik u Bijeljini i tajnik tamošnje Hevre Kadiše, a potom voditelj Porezne uprave i potpredsjednik ŽO u Visokom. Prije 1941. službovao je i u Sarajevu, gdje je po uspostavi NDH ilegalno živio, a 1942. prebjegao u Mostar i Split. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima. U Zagrebu je nakon rata radio kao voditelj kućnoga ureda Vladimira Nazora, a po pjesnikovoj smrti djeluje kao financijski stručnjak u Saboru SRH. Bio je predsj. kuratorija Doma »Lavoslav Schwarz« u pet uzastopnih mandata, brinuo se i za štićenike doma u Brezovici kraj Zagreba. U znak zahvalnosti štićenici doma upisali su ga u Zlatnu knjigu Keren Kajemeta. Imao je suprugu Sidu (?, 3. VIII. 1908 – Zagreb, 25. IV. 1998), koja je stanovala u Grškovićevoj ul. i bila bolničarka V. Nazora, koji joj je navodno posvetio i pjesmu.

IZV.: Podaci u ulazniku S. Pavić.

LIT.: Jevrejski pregled, 21(1982) 3/4. – Spomenica povodom 50-godišnjice Doma staraca Saveza Jevrejskih opština Jugoslavije (Zaklade Lavoslava Švarca) u Zagrebu 1910–1960. Beograd–Zagreb 1960.

MONTILJO, Haim (Hinko), stomatolog (Sarajevo, 1. XII. 1897 – ?). Sin Jakova i Estere rođ. Levi. U I. svj. ratu kao austroug. vojnik 1916–18. bio je na bojišnici u Albaniji, a 1918. ranjen je u Karpatima. Doselio se 1923. u Zagreb, gdje je od 1926. imao stomatološku ordinaciju. God 1930–40. bio je gl. tajnik Dentističke komore i tajnik Društva za podupiranje slijepih »Sv. Vid« u Zagrebu. Po uspostavi NDH prešao je na katoličanstvo i podnio molbu za priznavanje arijskih prava, koju je svojim potpisima poduprlo tridesetak članova društva slijepih. Bio je u mješovitom braku. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28324.

MONTILJO, Hana, ekonomistica (?, 1926). Diplomirala je ekonomiju u Zagrebu 1952. te radila kao savjetnica u Izvršnom vijeću Hrvatskoga sabora. Udana je za ekonomista Dragomira Vojnića.

IZV.: Podaci o ulaznici V. Stipetić.

MONTILJO, Mihael (Mihajlo, Mišo), pravnik i žid. aktivist (Sarajevo, 16. V. 1928 – Zagreb, 17. XII. 2006). Sin Isaka i Sare rođ. Papo. Rođen je u tradicionalnoj obitelji te se od rane mladosti uključio u aktivnosti žid. zajednice. Bio je član Hašomer Hacaira. Zajedno s obitelji bio je u ljeto 1941. zatočen u sabirni ustaški logor za Židove u Sarajevu, iz kojeg su uspjeli pobjeći u Dalmaciju. U srpnju 1943. bio je interniran u logor Kampor na Rabu, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima kao borac u četi slatinskoga područja u Slavoniji. Nakon rata je maturirao, a 1957. diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Više od 30 godina radio je na konzularnim i protokolarnim poslovima u uredu Izvršnoga vijeća Sabora, odnosno Vlade Republike Hrvatske. Bavio se međunarodnim javnim pravom u svojstvu stručnoga savjetnika, pomoćnika predsjednika Republičkoga komiteta za odnose s inozemstvom SR Hrvatske i pomoćnika ministra za vanjske poslove Republike Hrvatske za izvaneuropske države (1990–92). Bio je predsj. Omladinske sekcije u ŽOZ, a 1954. je osnovao Zagrebački jevrejski hor (od 1959. Mješoviti pjevački zbor »Moša Pijade«, a od 1990. »Lira«) pod umjetničkim vodstvom Emila Cossetta. Punih 50 godina organizirao je turneje zbora po europskim državama, SAD i Kanadi te pet puta u Izrael. Upisan je u Zlatnu knjigu Keren Kajemeta u Izraelu za širenje žid. glazbe. Bio je u nekoliko mandata član Vijeća ŽOZ i član Izvršnoga odbora te potpredsjednik ŽOZ (1986–90), a 1994. osnivač i predsjednik Hrvatsko-izraelskoga društva. Organizirao je sedam hodočašća iz Hrvatske u Izrael te o. 200 književnih i glazbenih večeri i likovnih izložbi. Dobio je odličje »Marka Marulića« za doprinos u kulturi, odličje predsjednika RH na području međunarodne suradnje te njemačka, talijanska i francuska odličja. Jedan je od osnivača Židovske vjerske zajednice Bet Israel 2005. te njezin prvi potpredsjednik.

IZV.: Kartoteka članova ŽOZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

MORENO, Armand, poduzetnik i žid. aktivist (Beč, 21. VI. 1920). Školovao se u Beču. Pol. 1930-ih s obitelji se iselio u Jugoslaviju, gdje se priključio pokretu Hašomer Hacair te ubrzo postao madrih (učitelj) mlađemu naraštaju. Upućen je na poljoprivredno imanje Golenić kraj Slatine, gdje se organizirala hahšara (priprema mladih za život u kibucu u Palestini) i gdje ga je 250 članova izabralo za Sadran ha Avoda (voditelja rada). U rujnu 1940. SJVJOJ i ŽOZ pozivaju ga u Zagreb, gdje se pod rukovodstvom osnivateljice Omladinske alije (Jugendalija) Rehe Freier i Henriette Szolt pripremao prihvat mladih, koji su iz Trećeg Reicha ilegalno prešli jugoslav. granicu. Radio je s → J. Itaijem i Zehavom (Zlatom) Weiner na smještaju djece kod žid. obitelji. Prebacio je 25. III. 1941. skupinu od 70-ero djece iz Zagreba u Beograd, koja je 3. IV. stigla u Istanbul, a potom u Palestinu (Haifa). To je bio posljednji vlak iz Beograda za Istanbul. Za Travanjskoga rata bio je u Beogradu te je, kao i ostali žid. muškarci od 16. do 65. godine, bio upućen na prisilni rad iskopavanja žrtava njem. bombardiranja. Pobjegao je 13. VII. s prisilnog rada i prešao u ilegalu te se preko Zagreba prebacio u Split. Talijanske su ga vlasti internirale u Italiji, ali je na molbu djece o kojoj se već brinuo u Zagrebu i na zahtjev žid. organizacije DELASEM (Delegazione Assistenza Emigranti), oslobođen iz logora te se ponovo, s J. Itaijem i → J. Weiner, brinuo za djecu kao madrih. Nakon kapitulacije Italije, dolaskom Nijemaca u Nonantolu, uz pomoć vodstva samostana i građana Nonantole, skupina je prebačena u Švicarsku preko ilegalnog prelaza kraj Cernobbija. Bio je odvojen od djece te smješten u radni logor, odakle se 1944. ilegalno prebacio u Francusku. Uz pomoć pokreta otpora išao je ususret snagama koje su se iskrcavale u Normandiji te se brodom prebacio u Bari. U kolovozu 1944. priključio se partizanima kao borac u redovima 8. dalmatinskoga korpusa. Od 1945. radio je u Ministarstvu vanjskih poslova u Pravnom odsjeku na izručivanju ratnih zločinaca, a od 1947. bio je tajnik Diplomatske škole Ministarstva vanjskih poslova. God. 1949. postavljen je za šefa misije UNICEF. Nakon što je misija 1953. zatvorena bavio se turizmom. Bio je i predavač na Ekonomskom fakultetu u Splitu kolegija Ekonomski publicitet u turizmu. God. 1961–75. bio je inicijator i organizator više turističko-promidžbenih manifestacija i festivala, 1966. osnovao je Međunarodnu federaciju festivalskih organizacija (Fédération des Organizations des Festivals, FIDOF), a 1975. bio je osnivač splitskoga društva prevoditelja TEZEKAS. Umirovljen je 1975. u Splitu. Objavio je niz članaka s područja turizma u državi i inozemstvu te preveo mnogobrojne napise. God. 1984. preselio se u Los Angeles, SAD, gdje i dalje vodi FIDOF, koji ima članove u 72 države svijeta.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

MORET, Hermina, ftiziologinja (Osijek, 1898 – Osijek, 1977). Medicinski studij započela je 1916. u Beču, a diplomirala 1940/41. u Zagrebu. Do 1947. radila je na internom odjelu osječke bolnice. Usavršavala se u Golniku i Brestovcu te stekla kvalifikaciju ftiziologa. God. 1953–64. radila je kao voditeljica Antituberkuloznoga dispanzera u osječkom Domu narodnoga zdravlja, potom je na vlastiti zahtjev umirovljena. Zbog pomanjkanja stručnih kadrova reaktivirala se već poslije godinu dana te nastavila službovanje kao rendgenolog i konzilijarni ftiziolog za školsku polikliniku i dječji dispanzer do konačnoga umirovljenja 1968.

MORGANI, Teodoro (Morgenstern), trgovac i žid. aktivist (Rijeka, prva pol. XX. st. – ?, o. 1975). U međuratnom razdoblju živio je s roditeljima u Rijeci, a nakon II. svj. rata u Genovi. Pokretač je projekta očuvanja Židovskoga groblja na Kozali u Rijeci. Nakon eksproprijacije groblja 1976, uz 117 nekadašnjih građana Rijeke iz osam zemalja i s triju kontinenata te potporu ŽO Rijeka, pokrenuo je sklapanje nagodbe o plaćanju naknade za grobna mjesta na izdvojenu grobnom polju za sljedećih 30 godina radi zaštite groblja kao povijesne i kulturološke cjeline. Objavio je sustavan prikaz povijesti žid. zajednice u Rijeci i Opatiji pod naslovom Ebrei di Fiume e di Abbazia (1441.–1945.) u kojoj je obradio povijest Židova u Rijeci od prvih spomena u XV. st., doseljenja krajem XIX. st., do stradavanja u nacističkim progonima 1943–45.

DJELA: Ebrei di Fiume e di Abbazia (1441–1945). Rim 1979. (hrv. prijevod Židovi Rijeke i Opatije 1441.–1945. Rijeka 2006).

LIT.: S. Simper: Židovska zajednica Rijeke i liburnijske Istre u svjetlu fašističkog antisemitizma (doktorska disertacija). Zagreb 2012.

MORGENSTERN, Franci (Morgenstajn, Mladenović; Franjo), pravnik (Daruvar, 12. V. 1915 – logor Jasenovac, 1942). Sin Sigmundov. Bio je pravnik i predratni član KPJ. Po nalogu UNS od 27. VI. 1942. iz Zagreba je deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29642.

MORPURGO, David (Elia), gospodarstvenik (Split, 1809 – Split, 1881). Najmlađi od desetero djece Giacoma Vita, koji je napisao povijest obitelji do 1869. Dnevnik je nastavio njegov brat Giuseppe, otac → Lucianov. Nakon što je D. kao devetogodišnjak ostao bez oca, o njemu se brinuo stric Abramo, koji mu je omogućio školovanje. Hebrejski i talijanski učio je kod privatnih učitelja, a potom u Izraelitskoj osnovnoj školi, otvorenoj 1817. Majka ga je poučavala svojemu materinjem jeziku – njemačkomu. God. 1823. stupio je u službu trgovca Abrama Elie Jesuruma Gentiloma, kod kojeg izučava zanat, a 1830. sa šurjakom Raffaelom Pensom otvara manufakturno poduzeće. God. 1836. u Goriziji je upoznao Annu rođ. Gentilli, s kojom je sklopio bračni ugovor te ih je 1837. vjenčao rabin Abramo Reggio. Imali su sinove → Vida (Vito), Josipa i Gentilea (? – ?Split, 1930). U svojoj kući u Splitu uz pomoć supruge započeo je manufakturnu proizvodnju svile. Bio je također proizvođač boja, bavio se oblaganjem namještaja, uvezivanjem knjiga te prodavao žito i vino. Imao je dućan tiskanoga papira, a 15 godina proizvodio je maces. Posljednjih godina života ulagao je u dionice i kupovao nekretnine. No, najveću mu je zaradu donio uzgoj dudova svilca i proizvodnja svile, koju je prodavao u Trstu i Beču i širio trgovinu na juž. Dalmaciju. God. 1864. sudjelovao je na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu s uzorcima svilenih niti, a Privredna ga je komora nagradila brončanom medaljom s diplomom. Bio je i učitelj talijanskoga i hebrejskoga jezika i vjerske povijesti u ŽO u Splitu. Iskušao se i kao slikar amater. – Sin Josip (Bepo), trgovac i žid. aktivist (Split, 1840 – Split, 1920). Od rane mladosti pomagao je ocu u trgovini »D. Morpurgo« za prodaju metražne robe, platna i zavjesa u Krešimirovoj ul. u Splitu, koja je bila jedna od najvažnijih te vrste u gradu. Zahvaljujući uspjelu poslovanju, izdašno je pomagao brata Vida u njegovim političkim i gospodarskim djelatnostima. Poštovao je šabat pa je trgovinu subotom otvarao tek nakon zalaska sunca te je držao otvorenom do kasnih noćnih sati. Bio je dugogodišnji predsj. ŽO u Splitu. – Josipov sin Eugen, trgovac i gospodarstvenik (Split, 1877 – logor Banjica, 14. X. 1943). Diplomirao je ekonomiju u Beču, a nakon očeve smrti nastavio je voditi obiteljsku trgovinu metražne robe »D. Morpurgo« u Splitu. Od 1925. imao je 16% dionica jugoslavenske tvornice alimentarnih konzervi »Itak« d. d., koje je imalo u vlasništvu više tvornica ribljih konzervi na Jadranu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, ostao je u Splitu, no nakon ulaska Nijemaca u grad bio je uhićen i deportiran s preostalim splitskim Židovima u logor Banjica, gdje je stradao.

LIT.: D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971. – I. Mosettig: Sto godina splitskog poduzetništva, trgovine i zanatstva. Split 2001. – M. Lanzillotti: I Morpurgo di Spalato. U: Palestina 1927 nelle fotografie di Luciano Morpurgo. Roma 2002. – Z. Jelaska-Marijan: Društveni razvoj Splita između dva svjetska rata (doktorska disertacija). Zagreb 2006.