Kategorija: Š

ŠTERN, Mano, posebnik (? – ?logor, 1941–1945). Podrijetlom je iz Virovitice. Bio je član HSS. Iako se po osnutku NDH deklarirao kao ustaša i postao inicijator i sudionik rušenja hrama u Virovitici, završio je u nepoznatom logoru.

LIT.: Ž. Weiss: Židovi Virovitice i okolice 1790–2011. Virovitica 2011.

ŠTERN, Mavro, liječnik (? – ?). Djelovao je kao liječnik u Vukovaru, gdje se spominje kao istaknuti građanin.

ŠTERN, Oskar (Stern), stomatolog i žid. aktivist (Slatina, 16. X. 1901 – Zagreb, 18. XII. 1983). Sin Filipa, suprug Vande rođ. Pordes i otac Draganov. Osnovnu školu završio je u Slatini, a gimnaziju u Zagrebu. Medicinu je studirao u Zagrebu, Frankfurtu i Beču, a diplomirao 1925. u Zagrebu. Specijalizirao je stomatologiju 1928. u Beču. God. 1929–31. bio je stomatolog u Higijenskom zavodu u Zagrebu i Školskoj poliklinici u Petrinji, a 1931–40. u Bolnici za duševne bolesti (danas Klinika za psihijatriju) u Vrapču, gdje je osnovao prvu stomatološku ambulantu za duševne bolesnike. Po uspostavi NDH radio je u privatnoj praksi te u Školskoj poliklinici jer je obitelj uživala zaštitu Slavka Kvaternika. Uhićen je 12. I. 1942. te deportiran u logor Jasenovac, iz kojega je, na intervenciju S. Kvaternika, pušten 20. II. 1942. Kad je u listopadu 1942. Kvaternik pao u nemilost, prebjegao je s obitelji u Mostar, tada u sastavu tal. okupacijske zone, gdje je radio u Domu narodnoga zdravlja. Odatle su ga tal. okupacijske snage 1943. najprije internirale u logor Kupari kraj Dubrovnika, a zatim u logor Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima te bio ravnatelj bolnice Diljskoga vojnog područja, stomatolog u nekoliko partizanskih bolnica na području Slavonije, Dalmacije i Italije te voditelj pozadinske stomatološke ambulante u Slavoniji. Nakon demobilizacije u činu majora, od 1946. bio je voditelj stomatološke službe grada Zagreba. Osnivač je i 1947–53. ravnatelj Zubotehničke i Više zubarske škole u Zagrebu, a 1951–52. ravnatelj Odontološkoga odsjeka Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Na Stomatološkom odjelu (današnjem Stomatološkom fakultetu) u Zagrebu osnovao je Zavod za dječju i preventivnu stomatologiju, čiji je 1961–73. bio prvi predstojnik. U okviru KBC Zagreb osnovao je Stomatološku polikliniku, kojoj je od 1961. bio pročelnik. God. 1968. postao je prvi redoviti prof. dječje stomatologije u Hrvatskoj. Organizirao je i proveo prevenciju zubnoga karijesa u djece (uveo je široku primjenu fluorida) te organizirao stomatološku zdravstvenu službu u Hrvatskoj. Umirovljen je 1981. U međuratnom razdoblju bio je član Hevre Kadiše i Bnei Brita, a u poslijeratnom potpredsj. ŽOZ, član odbora za obnovu Doma »Lavoslav Schwarz« i član kuratorija Doma. Istaknuo se u prikupljanju priloga za »Šumu mučenika« (Jaar Hakdoshim) u Izraelu. – Sin Dragan, epidemiolog (Zagreb, 23. VIII. 1931 – Zagreb, 30. VII. 2011). Sa suprugom Evom rođ. Bauer otac je blizanaca Daniela i Ilana (Zagreb, 1964). Pohađao je osnovnu i srednju školu u Zagrebu. Po uspostavi NDH, 1942, s obitelji je izbjegao u Mostar te su bili internirani u logore u Kuparima i u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao kurir u partizanskim bolnicama 6. korpusa u Slavoniji na Krndiji i na Psunju (1943–44), a zatim u Topuskom i Glini (1944–45). Za boravka u Glini školovao se u tamošnjoj gimnaziji, a nastavio u Zadru i Zagrebu, gdje je maturirao na II. muškoj gimnaziji (1945). Studirao je na Filozofskom fakultetu (filozofija i povijest umjetnosti, 1949–50) i Medicinskom fakultetu (1950–56) u Zagrebu. God. 1964. specijalizirao je higijenu i epidemiologiju te magistrirao u Školi narodnoga zdravlja »Andrija Štampar« u Zagrebu, a 1966–67. usavršavao se na John Hopkins School of Hygiene and Public Health University Baltimore u SAD. Djelovao je kao liječnik u Dubrovniku (1958–59), a potom kao voditelj Higijensko-epidemiološkog odsjeka u Domu narodnoga zdravlja Remetinec u Zagrebu (1960–66. i 1967–69). Nakon povratka iz SAD, radio je na osnivanju Centra za naučno istraživački rad u organizaciji zdravstvene službe u Republičkom zavodu za zaštitu zdravlja SR Hrvatske i predavao u Školi narodnoga zdravlja »Andrija Štampar« (1967–70). Bio je voditelj medicinskoga programa JOINT u Casablanci u Maroku (1970–71) i zdravstveni stručnjak i savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u današnjoj Jakarti u Indoneziji (1971–73), Bangkoku u Tajlandu (1973–78. i 1986–91), Manili na Filipinima (1979–85), Port Moresbyju u Papua Novoj Gvineji (1985–86). Bio je gostujući prof. na Michigan School of Public Health (1992). Uz to 1980-ih intenzivno je radio na uvođenju programa WHO u Kinu. Zaslužan je za unapređenje javnoga zdravstva i zdravstvene skrbi na područjima Azije i Pacifika te za uvođenje programa WHO u te zemlje. Nakon umirovljenja i povratka u domovinu radio je kao savjetnik u Uredu časnika za vezu WHO u Hrvatskoj i bio gl. urednik Hrvatske politike i strategije »Zdravlje za sve« (1991–98). Uz to djelovao je u ŽOZ kao član Socijalnoga odbora, Kluba zdravstvenih djelatnika, Vijeća ŽOZ i Kuratorija Doma »Lavoslav Schwarz«, bio prvi predsj. obnovljene lože Bnei Brit »Gavro Schwarz« (1998) te član Izvršnoga odbora Bnei Brit Europa (2001). Bavio se pretežito organizacijom i ekonomikom zdravstva. – Oskarova supruga Vanda, pedagoginja (Sarajevo, 1907 – Zagreb, 16. IX. 1986). Kći Sigmunda Pordesa. U međuratnom razdoblju bila je gimnazijska profesorica u Zagrebu. Po uspostavi NDH prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logor u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključila se partizanima. Poslije završetka II. svj. rata vratila se u Zagrebu. Spasila je ostavštinu bratića skladatelja → A. Pordesa i ustupila je arhivu Jevrejskoga muzeja.

DJELA: Čuvaj i njeguj zube u mladosti. Zagreb 1958. – Dječja i preventivna stomatologija. Zagreb 1969.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28040, 28929. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Stern, Dragan. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – (Nekrolozi): Vjesnik, 44(1983), 20. XII; Jevrejski pregled, 35(1984) 1/2; Ha-kol, 2011, 121. – Štern, Oskar. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – Štern, Oskar. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008. – I. Rochlitz: Accident of Fate. A Personal Account 1938–1945. Waterloo 2011.

ŠTERNBERG, Zdenko (Sternberg), fizičar i žid. aktivist (Osijek, 28. VII. 1920). Sin → Julija Sternberga i Irme rođ. Papai. Nakon završenoga studija fizike, radio je u Institutu »Ruđer Bošković« kao voditelj laboratorija, a 1958–82. kao sveučilišni profesor. Predavao teoriju optičkih mjerenja i spektroskopske metode u kemijskoj fizici. Član je Upravnoga odbora Kulturnoga društva »Miroslav Šalom Freiberger«, član Vijeća ŽOZ. Objavljivao je tekstove o žid. povijesti i tradiciji u žid. glasilima. S Dušankom otac je psihijatrice Sanje (Zagreb, 7. VII. 1955).

LIT.: Novi Omanut, 4(1995) 8.

ŠTOTER, Artur (Stotter), inženjer (Turbe kraj Travnika, BiH, 6. XI. 1922 – Haifa, Izrael, 1993). U Izrael se iselio 1948. U Haifi završio studij strojarstva, započet u Zagrebu. Još za studija počeo je raditi na Tehnionu, na odjelu za fiziku (solarna energija), isprva kao tehničar, potom kao diplomirani inženjer. Specijalizirao se u Velikoj Britaniji, a doktorirao na Sveučilištu u Aachenu. Biran je u najviše znanstvene forume i neko vrijeme bio je dekan Fakulteta strojarstva. Vodio je mnoge znanstvene centre i laboratorije i bio savjetnik i akademski mentor studenata drugoga stupnja. Često je predavao kao gostujući profesor na fakultetima izvan Izraela. Sudjelovao je u različitim povjerenstvima i bio znanstveni savjetnik prilikom projektiranja dijelova za izr. tenk »Merhava«.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.

ŠTRAUS, Božidar (Strauss, Darko), biokemičar (Zagreb, 5. III. 1923 – Zagreb, 23. XI. 2010). Sin → J. Straussa i Blaženke rođ. Njemčić. U braku s farmaceutkinjom Nedom rođ. Miholjević otac je ekonomistice Dinke-Štraus Balabušić i liječnice Maje Štraus-Patko. Po uspostavi NDH bio je student farmacije. Prebjegao u Dalmaciju 1942. te bio interniran u logor u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se Židovskom rapskom bataljonu, a potom djelovao u sanitetskom skladištu Glavnoga Štaba Hrvatske. Bio je referent za ljekarništvo Unske operativne grupe i ljekarnik Centralne apoteke 4. korpusa. Stekao je čin majora. Diplomirao je na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu 1948, a doktorirao 1962. Docent je od 1963, izvanredni profesor od 1969, a redoviti od 1977. Specijalizirao je medicinsku biokemiju 1951–54, a usavršavao se u Zürichu i Winterthuru (1957) te u Parizu (1964). Bio je voditelj Centralnoga kliničkoga laboratorija Vojne bolnice u Zagrebu 1954–84, predstojnik Zavoda za medicinsku biokemiju 1977. te voditelj poslijediplomskoga studija medicinske biokemije Sveučilišta u Zagrebu 1969–85. Njegovim dolaskom u laboratorij broj pretraga koje se rade u laboratoriju znatno se povećao; uvedeno je određivanje jetrenih proba (bilirubin, timol, Weltman i sublimat), alkalna fosfataza, ukupni kolesterol, elektroliti (kalij, natrij, kloridi, kalcij i fosfor) i elektroforeza bjelančevina. Uveo je enzimsku dijagnostiku u Hrvatsku i automatizaciju kliničkog laboratorija. Bio je počasni član Société de la biologie clinique, Društva medicinskih biokemičara i Hrvatskoga farmaceutskoga društva. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

DJELA: Medicinska biokemija. Zagreb 1988. – Analitičke tehnike u kliničkom laboratoriju (suautor). Zagreb 1997.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – Štraus, Božidar. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994.

ŠULTAJS, Oto, trgovac (Karlovac, 27. XI. 1908 – ?). Sin Maksa i Irme rođ. Kohn. Po uspostavi NDH, prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u Kraljevicu i Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac u Židovskom rapskom bataljonu te kao komesar čete u 3. brigadi 7. banijske divizije. – Brat Rudi, stomatolog (Karlovac, 1912 – ?). Po uspostavi NDH također je prebjegao u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima djelujući kao zamjenik referenta saniteta Židovskoga rapskoga bataljona, zamjenik referenta saniteta 3. brigade 7. banijske divizije, stomatolog u medicinskom sanitetskom bataljonu 7. banijske divizije i pri Štabu 4. armije. – Brat Zlatko, revolucionar (Karlovac, 1922 – ?). Po uspostavi NDH s braćom je prebjegao u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima djelujući kao referent saniteta Banijskoga partizanskog odreda.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

ŠVAB, Mladen, povjesničar, arhivist i leksikograf (Zagreb, 19. IV. 1945 – Zagreb, 24. X. 2000). Sin Gezin. Osnovnu školu (1961) i gimnaziju »Bogdan Ogrizović« završio je u Zagrebu (1965). Te god. upisao je studij povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koji je privremeno prekinuo radi odsluženja voj. roka. Nakon završetka studija (1973) kao stipendist Fonda za naučni rad upisao je poslijediplomski studij iz pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru, koji je okončao 1977. obranom magistarske radnje Kronologija arhidjakona Ivana Goričkog kao izvor za hrvatsku povijest. God. 1989. Filozofski fakultet u Zagrebu prihvatio je njegovu temu za doktorski rad pod naslovom Pojava Hrvata na istočnoj obali Jadrana i u njezinom zaleđu, od koje je tijekom 1990-ih odustao te prijavio za doktorski rad novu temu o Mati Ujeviću i Hrvatskoj enciklopediji, a koju je u ožujku 1999. prihvatio Senat Sveučilišta u Zagrebu. Od 1973. radio je kao arhivist u Historijskom arhivu u Zagrebu (danas Državni arhiv u Zagrebu), iste god. zaposlio se kao znanstveni asistent u Institutu za historiju radničkoga pokreta (danas Hrvatski institut za povijest) u Zagrebu. Od 1981. radio je u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža), gdje je djelovao u redakciji Hrvatskoga biografskog leksikona kao član uredništva i autor približno 150 članaka (1–5. Zagreb 1983–2002). Uz to bio je suradnik Hrvatskoga leksikona (1–2. Zagreb 1996–97) i leksikona Tko je tko u NDH (Zagreb 1997). Bavio se pretežito izvorima za hrv. srednjovjekovnu povijest, ulozi slobodnih zidara objavljujući radove u periodici: Onomastica jugoslavica (1977), Časopis za suvremenu povijest (1978, 1997), Historijski zbornik (1980, 1982–84), Gordogan (1980–81, 1984), Oko (1983–84, 1986), Radovi Instituta za hrvatsku povijest (1985) i Arhivski vjesnik (1989). Uz to razvio je značajnu publicističku djelatnost tijekom 1980-ih i 1990-ih pišući za Vijenac, Start, Nedeljnu Dalmaciju, Globus, Hrvatsko slovo, Večernji list i Vjesnik. Priredio je za pretisak Tomašićev hrv. prijevod spisa Konstantina Porfirogeneta O upravljanju carstvom (Zagreb 1994), dodavši mu i prijevod careva spisa De thematibus iz rukopisne ostavštine Nikole Tomašića te biografski esej o prevoditelju obaju spisa. Od ostalih pretisaka i kritičkih izdanja u čijem je priređivanju za objavljivanje sudjelovao ističu se knjige Naše nebo Otona Kučere (Zagreb 1995), Politički zemljopis hrvatskih zemalja Ive Pilara (Zagreb 1995), Povijest Zagreba Franje Buntaka (Zagreb 1996), Tužna povijest Hercegove zemlje 1437.–1482. Bare Poparića (Zagreb 1997) te Hrvatska narodna samobitnost Filipa Lukasa (Zagreb 1997). Sudionik je mnogobrojnih znanstvenih skupova. Bio je član Povijesnoga društva Zagreba – Saveza povijesnih društava Hrvatske.

DJELA: Zagrebačke ulice (suautor). Zagreb 1994.

IZV.: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Osobni dosje djelatnika.

LIT.: Švab, Mladen. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – N. Lučić: Mladen Švab (1945.–2000.). Radovi Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, 2000, 9.

ŠVABENIC, Zlata, posebnica (Velika Gorica, 20. IX. 1920 – Zagreb, 23. IV. 2013). Kći Lea i Fanike rođ. Rosenberg. Po uspostavi NDH prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima djelujući u NOO Pokuplje.

IZV.: Gradska groblja Zagreb.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

ŠVARC-KOHN, Ira (Irena), pijanistica i glazb. pedagoginja (Lódż, Poljska, 20. XII. 1909 – Zagreb, 16. I. 1998). Od 1928. studirala je klavir na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i 1934. diplomirala kod Svetislava Stančića. Bila je koncertantica i glasovirska pedagoginja u Zagrebu u međuratnom razdoblju, a za NDH boravila je u Italiji i Švicarskoj. Nakon rata djeluje kao glasovirska pedagoginja na Gradskoj muzičkoj školi (poslije »Pavao Markovac«) i od 1950–67. na Muzičkoj školi »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu. Među njezinim učenicima ističe se pijanist Vladimir Krpan.

LIT.: Švarc-Kohn, Ira. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1984. – Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998.