KAPUANO, Leo

KAPUANO, Leo, veterinar (Štip, Makedonija, 15. X. 1911 – Zagreb, 19. II. 1993). Sin Hajimov. Bio je bug. državljanin. Došao je 1934. iz Štipa u Zagreb na studij veterine. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak te zajedno s još osmero makedonskih Židova na temelju odluke Ustaškog redarstva od 26. VI. 1941. dobio redarstvenu propusnicu da smije napustiti područje NDH i otputovati u Skoplje.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27282. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KARANFILOVIĆ, Elza

KARANFILOVIĆ, Elza, liječnica (Varaždin, 2. II. 1907 – ?). Kći Armina Hirschla. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1932/33, a ovlaštenje za obavljanje liječničkoga zvanja dobila je 1935. od Liječničke komore u Zagrebu, gdje je u Trnjanskoj ul. imala ordinaciju opće prakse. God. 1941. živjela je odvojeno od muža, koji se tada nalazio u Kičevu u Makedoniji. Po uspostavi NDH preuzela je žid. znak te je u skupini žid. liječnika poslana u Šipovo djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. U kolovozu 1943. priključila se partizanima djelujući kao liječnica u bolnici 3. korpusa. Preživjela je II. svj. rat. Dobitnica je dvaju vojnih odličja. – Otac Armin Hirschl (Hiršl), trgovac (Orahovica, 22. X. 1883 – logor Jasenovac, 1941). U međuratnom razdoblju bio je voditelj prodajnoga odjela u tvornici koža »Alkalaj i Meyer« u Zagrebu. Ubrzo po uspostavi NDH bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 676, 679. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KARDOŠ, Ernest

KARDOŠ, Ernest, veletrgovac (Jánosháza, Mađarska, 6. II. 1875 – na putu za Rižarnu, Italija, III. 1944). Sin Adolfa i Katinke rođ. Kohn. U braku sa Zlatom rođ. Rosenberg otac je Zlatka, Vilka, Silve, Ervina, Ladislava i Ade. Otac ga je nakon majčine smrti, 1878. poslao u Zagreb, gdje je imao veliku trgovinu mješovitom robom u Ilici te bio osnivač i vlasnik trg. poduzeća »Coloniale« d. d. Oko 1925. osnovao je poduzeće »Autobus-promet«. Uveo je autobusnu liniju na Pantovčak, liniju Crikvenica–Plase i prvi iz Zagreba organizirao izlet autobusom na maškare na franc. rivijeru. Bio je zastupnik »Opela« i »Studebakera«, »Blitz« autobusa i »Dunlop« guma. Po uspostavi NDH sa suprugom i najmlađom kćeri Adom poslije ud. Stamenković (Zagreb, 6. II. 1919 – Zagreb, 2. VI. 2012), studenticom farmacije, preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. U prijavi imovine kao zanimanje naveo je »bivši nadčinovnik trgovačkog poduzeća«. Izbačen je iz stana u Savskoj cesti, a u ožujku 1942. iz stana u Ogrizovićevoj ul. Sa suprugom je preko Mostara i Hvara stigao na Rab, gdje su, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, ostali kad su stigle njem. snage, koje su ih ukrcale na brod za Trst. Nema pouzdanih podataka je li skončao skočivši s broda ili su ga na brodu ubili Nijemci. Supruga je umrla u Rižarni. Kći Ada bila je primorana prekinuti studij, ali se spasila pobjegavši sa sestrom Silvom na Sušak. Ondje se udala i II. svj. rat preživjela u mješovitom braku i pod drugim imenom. Zlatko, Vilko i Ladislav stradali su u logoru Jasenovac. – Sin Ladislav (Kremen), strojarski inženjer (Zagreb, 28. XI. 1909 – logor Jasenovac, 22. IV. 1945). S braćom je 1937. prezime Kardoš promijenio u Kremen. Prije II. svj. rata radio je u Osijeku kao tehnički poslovođa u tvornici »Patria« za preradu papira i ljepenki. U braku s Nadom rođ. Rotman imao je sina Branka. Po uspostavi NDH s obitelji je 1942. odveden u sabirni logor Tenja, a odande u logor Jasenovac, gdje je stradao u proboju logoraša 22. IV. 1945. Sin Branko spašen je iz transporta za Jasenovac, a nakon rata prihvatila ga je očeva sestra Ada. – Sin Vilko (Kremen, Vilim), veletrgovac (Zagreb, 27. III. 1905 – logor Jasenovac, 1942). S braćom je 1937. promijenio prezime u Kremen, a u nepoznato doba prešao je na katoličanstvo. Bio je vlasnik trgovine »Kolonialna i živežna roba« 1930-ih u Zagrebu, osnovane 1901. God. 1938. i 1939. plaćao je ŽOZ 2200 din., odnosno 2400 din. godišnjega bogoštovnoga prinosa, što je bilo predviđeno i za 1940. Te ga brojke, s još sedmoricom trgovaca, stavljaju između 52. i 59. mjesta po visini prinosa od 625 zagrebačkih žid. trgovaca. Dan nakon što je Banska vlast donijela »Naredbu o obvezatnom prijavljivanju zaliha robe«, 12. IX. 1940. bio je uhićen pod optužbom da je preprodavao brašno. Tri dana poslije bio je upućen na »prisilni boravak« u Donji Lapac. Za njegove odsutnosti u Zagrebu je započeo sudski postupak, kojim je bio oslobođen. Kako je vlada 5. X. donijela »Uredbu o merama koje se odnose na Jevreje u pogledu obavljanja radnja s predmetima ljudske ishrane«, poč. studenoga zatvorena je njegova trgovina, među ostalim, jer je navodnim preprodavanjem brašna remetio odnose na tržištu. Inventar trgovine predan je Nabavno prodajnoj i potrošačkoj zadruzi (zadruzi »Sloge Hrvata Privrednika« u Zagrebu). Po osnutku NDH u prijavi imovine 19. VII. 1941. naveo je da stanuje u Savskoj cesti (kao i njegovi roditelji) te da je suvlasnik trgovine boja »Marinić i Kardoš« s ulogom od 300 000 din. Iako je zatražio arijska prava, navodeći da mu je pradjed s majčine strane bio Zagrepčanin, a jedan član obitelji liječnik zagrebačkoga nadbiskupa Maksimilijana Vrhovca, u ožujku 1942. najvjerojatnije je s roditeljima izbačen iz stana u Ogrizovićevoj ul. i u svibnju deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. – Sin Zlatko (Kremen), trgovac (Zagreb, 20. XI. 1903 – logor Jasenovac, 1941). S braćom je prezime promijenio u Kremen. Bio je vlasnik prodavaonice automobila i rezervnih dijelova u zagrebačkoj Ilici. God. 1941. rastavljen je od supruge Branke s kojom je imao sina Tomislava (?Zagreb, 1933 – ?), a po uspostavi NDH najvjerojatnije je preuzeo žid. znak. U ljeto 1941. bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao. U logor su mu iz ŽOZ poslana dva paketa poč. studenoga 1941. – Sin Ervin (Kremen), trgovac (Zagreb, 1908 – Zagreb, 15. IV. 1985). S braćom je prezime Kardoš 1937. promijenio u Kremen. U Brnu je 1933. pohađao tekstilnu školu i usavršio se za procjenu tepiha. Prije II. svj. rata bio je kraljevski dobavljač i procjenitelj tepiha za beogradski dvor, a poslije i za Josipa Broza Tita. Uoči II. svj. rata prešao je na islamsku vjeru. Po uspostavi NDH prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pridružio se partizanima kao borac diverzant u Diverzantskoj četi u Pokuplju i pomoćnik Ivana Hariša (Ilija Gromovnik). Nakon II. svj. rata živio je u Voloskom.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 633, 679. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29307. – KŽZ. – Podaci o ulazniku A. Stamenković.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – (Nekrolog). Ha-kol, 2012, 128.

KARDOŠ, Vojko (Kavić)

KARDOŠ, Vojko (Kavić) (Zagreb, 13. V. 1918 – Jadovno, 1941). Sin Franje (Kaposvár, Mađarska, 1890 – ?) i Olge rođ. Kovač (Sümeg, Mađarska ili Poprad, Slovačka, ? – ?). Studirao je filozofiju i od 1939. bio polaznik glumačke škole »Glumac – početnik« u zagrebačkom HNK. Pokazivao je nadarenost i smisao za komiku. Po uspostavi NDH s obitelji i mlađim bratom Aleksandrom (Sašom) (Zagreb, 1924 – ?) prešao je na katoličanstvo. Između 27. i 29. V. 1941. uhićen je u skupini od 165 žid. omladinaca i odveden u logor Danica kraj Koprivnice, potom u Jadovno kraj Gospića, gdje je stradao. Netko od članova obitelji ispunio je umjesto njega 24. VI. 1941. prijavu imovine u kojoj je naveo odjeću vrijednu 3000 din. Roditelji i brat preuzeli su žid. znak i ostali u Zagrebu, gdje su tijekom 1942. nastojali dobiti propusnice za odlazak u tal. zonu, no s obzirom da su nabavljene propusnice bile loše krivotvorene nisu ih htjeli preuzeti ni platiti. Iste su noći bili uhićeni te prema jednim izvorima ubijeni u zagrebačkom zatvoru, a prema drugima deportirani u nepoznati logor, vjerojatno Auschwitz, što je izglednije.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, Ponova, Varia. – KŽZ.

LIT.: Hrvatsko narodno kazalište 1894–1969. Zagreb 1969. – Z. Milo: Tako je to bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945.) S opširnim historijskim pregledom toga razdoblja. Beograd 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KARFUNKEL, Josip

KARFUNKEL, Josip, osiguravateljski stručnjak (Slavonski Brod, 9. II. 1882 – logor Flossenbürg, jesen 1944). Preci su mu se doselili u Hrvatsku 1815. Od 1902. stalno je nastanjen u Zagrebu, gdje je zavičajnost stekao 1938. Od 1897. radio je u Prvom ugarskom osiguravajućem društvu, potom u osiguravajućem društvu »Foncière«. Od 1906. bio je ravnatelj Jadranskoga osiguravajućeg društva iz Trsta, ravnateljstva u Zagrebu, i zagrebačke podružnice »Internationale«, osiguravajućega društva iz Beča. U međuratnom razdoblju novcem spomenutih društava u Zagrebu je sagradio ili kupio devet golemih kuća pa je za njegova ravnateljevanja imovina tih društava u Hrvatskoj samo u nekretninama dosegnula vrijednost 65 milijuna din. Bio je član i podupiratelj mnogih hrv. kulturnih društava, među ostalima i promicatelj »Hrvatskoga radiše«. Po uspostavi NDH sa suprugom Ilonkom rođ. Zempleny i sinom Đurom, zatražio je arijska prava, navodeći među ostalim da za radnoga vijeka nije stekao nikakvu imovinu, osim pokretnina (namještaja) i prava na imovinu. Preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Na ime žid. kontribucije predao je zlatnu tabakeru vrijednu 20 000 din. te još toliko u gotovini. Morao je predati i radioaparat vrijedan 3000 din., dvije puške i samokres. Molba za arijska prava odbijena mu je ujesen 1941, a najvjerojatnije je 1942. ili 1943. bio uhićen i deportiran u neki od poljskih logora, najvjerojatnije Płaszów kraj Krakova, gdje su u proizvodnji radili različiti (židovski) stručnjaci. U rujnu 1944. ili nešto poslije, s ostalim je zatočenicima prebačen u logor Flossenbürg, gdje su ubrzo svi stradali. Govorilo se i da je umro u Montecatiniju prirodnom smrću. Sin Đuro (Gjuro) (Budimpešta, 3. VIII. 1917 – ?), u doba uspostave NDH bio je apsolvent prava u Zagrebu. Nakon II. svj. rata s majkom se vratio u Zagreb u stan u Amruševoj ul.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28095. – KŽZ.

LIT.: R. Hilberg: The Destruction of European Jews. Chicago 1961. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KARLOVIĆ, David (Wohl)

KARLOVIĆ, David (Wohl), ekonomist i političar (Virovitica, 14. VII. 1885 – Zürich, 10. XII. 1946). Sin krčmara Salamona Wohla (Virovitica, 1833 – ?) i Julie rođ. Kohn (Virovitica, 28. X. 1855 – ?). U nepoznato doba promijenio je prezime u Karlović. U Zagrebu je završio gimnaziju 1904. i studij matematike i fizike na Mudroslovnom fakultetu 1910. Šk. god. 1908/09. studirao je na Visokoj trgovačkoj školi u Beču. Doktorirao je temeljem rigoroza 1920. na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Nakon završetka Mudroslovnoga fakulteta predavao je na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu, a osnutkom Visoke škole za trgovinu i promet (poslije Ekonomsko-komercijalna visoka škola) imenovan je 1920. docentom te 1921. redovitim profesorom predmeta znanost o trgovini, tehnika međunarodne trgovine i trgovačka aritmetika. Umirovljen je 1943. God. 1934–41. bio je predstojnik Trgovačkoga instituta u Zagrebu. Od 1919. bio je član vodstva Hrvatske stranke prava te je nakon parlamentarnih izbora 1927. podupro odlazak odvjetnika Ante Pavelića u beogradsku Narodnu skupštinu. Od 1921. do 1930 – kad je smijenjen nakon uhićenja u svezi sa slučajem Stipe Javora – na stranačkoj je ili koalicijskoj listi (od veljače 1929. kraljevom odlukom) bio gradski zastupnik u Zagrebu, sudjelovao u radu nekoliko odbora, a potaknuo je i donošenje Zaključka Gradskoga zastupstva od 21. XI. 1927. kojim se prosvjedovalo protiv namjeravanoga zatvaranja dijela zagrebačkih visokoškolskih ustanova. Iako o njegovim stajalištima za II. svj. rata u literaturi nema pouzdanih podataka, po osnutku NDH nije bio uveden u Imenik Ponove, što znači da ga vlasti NDH nisu smatrale Židovom ili da je, vjerojatnije, imao veze u vrhovima vlasti. Odlukom Ministarstva unutrašnjih poslova NDH u svibnju 1941. »do daljega« je bio oslobođen od nošenja žid. znaka, a vjerojatno je dobio i arijska prava. U veljači 1942. odazvao se pozivu u Hrvatski državni sabor, u ožujku 1943. vodio je posjet zadrugarskih djelatnika Sofiji, a od polovice te god. boravio u Švicarskoj. Navodi se da se, već nakon potpisa Rimskih ugovora u svibnju 1941, razišao s Pavelićem, a prema izvještaju Augustina Juretića i Stjepana Jakšekovića iz kolovoza 1943. u Zürichu je s Vinkom Kriškovićem radio na osnivanju odbora kojim je promovirao svoje polit. ciljeve. Na njegove odnose s ustaškim režimom neizravno može uputiti i izvještaj Grge Ereša iz studenoga 1944, u kojem navodi kako se K., kojemu je odbijeno produljenje putovnice, priklonio zamisli o podunavskoj konfederaciji. Bio je predsj. Nadzornoga odbora Središnjega saveza hrvatskih seljačkih zadruga, potpredsjednik Gospodarskoga odbora Matice hrvatske 1931–38, predsj. HAŠK 1931–36, a od 1942. vodio je Maticu hrvatskih kazalištnih dobrovoljaca. Napisao je udžbenik Tehnika međunarodne trgovine, (1–2 Zagreb 1921–1922) i priručnik Praktične vježbe iz trgovačke aritmetike (1. Zagreb 1923, 19262, 19403; 2. 1926, 19292). Surađivao je u listovima i časopisima Hrvatski trgovački list (1916), Hrvatska njiva (1917), Virovitički glasnik (1917), Trgovac (1919), Obzor (1922), Službeni vjesnik Zagrebačkog sajma uzoraka (1922; Vjesnik Zagrebačkog zbora, 1928, 1930), Ital-Jug (1924), Virovitičan (1924), Pravaš (1928), Pantheon (1929), Jutarnji list (1932, 1935), Ekonomist (1935), Hrvatski dnevnik (1936), Hrvatski list (1936), Alma Mater Croatica (1937–38), Hrvatski radiša (1939), Hrvatski tjednik (1939), Zadrugar (1940–41), Hrvatska gruda (1942), Nova Hrvatska (1942) i u izdanju Znameniti i zaslužni Hrvati (Zagreb 1925).

IZV.: HDA, Ponova, Varia. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27275. – Matična knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih Židovske općine Virovitica 1852–1931.

LIT.: Z. Dizdar: Karlović. David. Tko je tko u NDH. Zagreb 1997. – J. Jareb: Zlato i novac Nezavisne Države Hrvatske izneseni u inozemstvo 1944. i 1945. Zagreb 1997. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – F. Hameršak i T. Blažeković: Karlović, David. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.

KARPATSKÝ, Dušan

KARPATSKÝ, Dušan, knjiž. povjesničar, bohemist i kroatist (Trebišov, Slovačka, 28. II. 1935 – Prag, 1. II. 2017). Prvi od dvojice sinova češ. Židova Maximiliana Rosenzweiga i Slovakinje Ružene rođ. Maťašovske. Otac, sudionik borbi čehoslovačkih legija protiv Nijemaca i boljševika na rus. bojišnici 1915–21, postao je po povratku poštanski činovnik u ist. Slovačkoj, no nakon raspada I. čehoslovačke republike 1939, zbog židovsko-češkoga podrijetla u »nezavisnoj« je Slovačkoj ostao bez zaposlenja i prisilno se preselio u Sepekov u Češko-moravskom protektoratu, gdje je ubrzo umro (16. VIII. 1940). Majka je, nakon II. svj. rata, da bi zaštitila djecu od biljega njem. prezimena, uzela novo prezime, koje ju je podsjećalo na zavičajnu Potkarpatsku Rusiju. – Gimnaziju je polazio u Rakovníku i završio u Pragu, gdje je 1953. upisao bohemistiku i srpsko-hrvatski na Filozofskom fakultetu. Diplomiravši 1958, radio je kao odgojitelj u đačkom domu Strojarske industrijske škole za mehanizaciju građevinarstva u Táboru, a potom učiteljevao u osnovnoj školi u Líbeznicama, a potom postao urednik – najprije u kulturnoj rubrici Zrcadlo kultury Čehoslovačkog radija, a onda u književnim časopisima Saveza čehoslovačkih književnika Plamen (1962–67) i Sešity pro literaturu a diskusi (1968–69). Pisao je prikaze, a kao urednik poezije nastojao je u književni život vratiti pisce, koji su godinama bili na ledu, među ostalim je tiskao poemu Noć s Hamletom Vladimíra Holana (Plamen 1964), koju je potom sa Slavkom Mihalićem prepjevao na hrvatski. God. 1966–67. i 1969–70. bio je lektor češkoga jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zbog djelovanja za Praškoga proljeća 1968, dobio je otkaz u Pragu, isključen iz Partije bez mogućnosti objavljivanja i javnoga djelovanja. U svibnju 1972. po »kriterijima Ministarstva kulture« dospio je na listu nepoćudnih, vraćeno mu je sedam gotovih prijevoda i svi su ugovori raskinuti. Radio je različite poslove, bio pomoćni radnik u praškoj Nacionalnoj knjižnici, a 1974. sudjelovao je u pripremama i snimanju filma Veljka Bulajića Sarajevski atentat u koprodukciji »Jadran-filma« i Studija »Barrandov« iz Praga. Kao vrstan poznavatelj hrv. jezika radio je kao stručni prevoditelj u Konferencijskom servisu Međunarodne organizacije novinara, a 1978–89. honorarno je predavao srpsko-hrvatski jezik u praškoj državnoj Jezičnoj školi. – Prevoditeljstvom se počeo baviti još za studentskih dana. Njegov prijevod Krležina eseja Književnost danas iz 1945. za reviju Světová literatura (1958) oduševio je mnoge češ. pisce i kritičare i postao temeljni kamen njegova cjeloživotnoga bavljenja Krležinim djelom. Napisao je predgovore novomu izdanju Povratka Filipa Latinovicza (1959), Baladama Petrice Kerempuha (u češ. prepjevu Josefa Hiršala i Irene Wenigove; 1963) te prijevodu Gospode Glembajevih I. Wenigove (više od stotinu izvedbi u praškom Komornom i Narodnom kazalištu). Njegov je prijevod Areteja 1964. izveden u Brnu, 1965. u Pragu, a 1964. je objavljen i njegov prvi knjiž. prijevod Krležina djela Na rubu pameti, koji je kao i prijevod desetak novela, dramskih Legendi i triju knjiga eseja ušao u Spisy Miroslava Krleži, čijih je 9 knjiga izlazilo od 1965. do 2000. Do 1969. uz spomenuta Krležina djela i dr. (Davičeva Pesma i Selimovićev Derviš i smrt) objavio je prijevode Ahilove baštine i Ranjene ptice Marijana Matkovića, Glorije Ranka Marinkovića, izbor iz poezije Tina Ujevića, izbor iz kratkih priča i radiodrama Vojislava Kuzmanovića, a s Irenom Wenigovom Snímky krajiny poezie – mali izbor iz jugoslavenskoga pjesništva XX. stoljeća, za koji je obradio hrvatski dio od Krleže do Mihalića. U tom su razdoblju izašla i prva tri sveska Krležinih izabranih djela: Hrvatski bog Mars, Hiljadu i jedna smrt i Glembajevi. Uz to je napisao ili preradio natuknice o češkim i slovačkim piscima za 2. izdanje leksikona Strani pisci, Davoru Kapetaniću napravio je izbor i prijevod češkoga dijela Velike Epohine antologije aforizama, Tomislavu Sabljaku je za njegov Teatar XX. stoljeća izabrao i preveo trojicu Rusa (Vsevolda Emiljeviča Mejerholda, Nikolaja Pavloviča Ohlopkova, Aleksandra Jakovljeviča Tairova) i trojicu Čeha (Jana Císařa, Václava Havela, Jana Patočku) te surađivao na antologiji 100 pjesnika svijeta. Njegov prijevod poglavlja Ljubav na odru iz Zastava izišao je 1969. u 17. broju tjednika Listy u kojem je tadašnji urednik Karol Sidon (današnji vrhovni češki i praški rabin) cijelu duplericu posvetio »Miroslavu Krleži – neprijatelju ljudske gluposti«, a u časopisu Orientace objavio je Krležin govor Kako stoje stvari iz 1952. Surađivao je u Slovníku spisovatelů Jugoslávie (Prag 1979) i Slovníku dramatiků – Jugoslávští autoři (Prag 1984). Pronašao je, preveo i objavio Praške zapise Stjepana Radića (Zagreb 1985) i također je pronašao češ. prijevode Bartola Đurđevića. Među zaboravljenim svescima našao je i sedmojezični rječnik češkoga benediktinca Petra Lodereckera iz 1605, koji se temelji na poznatom Vrančićevu petojezičnom rječniku iz 1595, i potaknuo njegov pretisak (Zagreb 2005). U Zagrebu je objavio Zlatnu knjigu češkoga pjesništva (2003), a u Pragu Koráb korálový. Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníků (2007). Dosad je na češki preveo više od 100 djela hrvatskih i drugih južnoslavenskih pisaca, među kojima se nalaze Ivo Andrić, Ivan Aralica, Branko Belan, Ivan Bodrožić, Ivo Brešan, Ivana Brlić Mažuranić, Dobrica Ćosić, Oskar Davičo, Slavko Grum, Fadil Hadžić, Jovan Hristić, Miroslav Jančić, Vuk Stefanović Karadžić, Danilo Kiš, Miroslav Krleža, Vojislav Kuzmanović, Ranko Marinković, Milivoj Matković, Predrag Matvejević, Ivan Mažuranić (Smrt Smail-age Čengića), Slavko Mihalić, Slobodan Novak, Neven Orhel, Josip Osti, Luko Paljetak, Pavao Pavličić, Isak Samokovlija, Meša Selimović, Andriana Škunca, Slobodan Šnajder, Antun Šoljan, Igor Štiks, Dragutin Tadijanović, Tin Ujević, Marija Jurić Zagorka. O njegovu 50-godišnjem druženju s piscima bivše Čehoslovačke i bivše Jugoslavije svjedoči Epistolar, izbor pisama 140-ak književnika upućenih mu kao prevoditelju, uredniku i prijatelju, čije je prošireno izdanje (176 pisaca) izašlo na češkom kao Listář. O njegovu uvjerenju da je i gastronomija sastavni dio svake kulture svjedoči njegova Jugoslávská kuchyně, koja je, prerađena i dopunjena, izišla još dva puta pod naslovima Nostalgická kuchařka i Lahůdky od Jadranu. Organizirao je izložbe 500 godina hrvatske književnosti u Češkoj u NSK u Zagrebu (2000) i Půl tisíciletí česko-charvátských literárních vztahů ve vzájemných překladech u praškoj Nacionalnoj knjižnici (2002). Od 1990. dopisni je član HAZU. Te godine dobio je Nagradu »Julije Benešić«, 2001. je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a 2002. je dobio Nagradu INA za promicanje hrvatske kulture u svijetu, 2008. Nagradu Matice hrvatske »Ljudevit Jonke« i 2015. plaketu »Marija i Stjepan Radić« Hrvatsko-češkoga društva. U Češkoj je dobio Državnu nagradu za prevoditeljstvo (2003) i nagradu ministra vanjskih poslova »Gratias agit« (2008). Za vrijeme zabrane objavljivanja služio se pseudonimima (zapravo alonimima) Milada Nedvědová, Irena Wenigová, Viktor Kudělka i Ema Dohnalová.

DJELA: Snímky krajiny poezie. Malý výbor z jugoslávských básníků XX. století. Praha 1966. – Malý labyrint literatury. Praha 1982. – Croatica na češkom jeziku. Zagreb 1983. – Nostalgická kuchařka. Praha 1994. – Má duše je moře. Poezie charvátského jadranu. Praha 2001. – Lahůdky od Jadranu. Praha 2002. – Zlatna knjiga češkoga pjesništva. Zagreb 2003. – Koráb korálový. Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníků. Praha 2007. – Epistolar. Zagreb–Pula–Sarajevo 2010. – Jugoslávská kuchyně. Praha 1988. – Listář. Praha 2014.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1990, 15. – D. Dorotić Sesar: Dušan Karpatsky ili Sve što sam bio, volio sam biti. Kolo, 18(2008) 3/4.

KÄSTENBAUM, Samuel

KÄSTENBAUM, Samuel, gospodarstvenik i žid. aktivist (Nagygéres, Mađarska, 1841 – Osijek, 15. X. 1934). U Osijek se doselio 1867. Kao predsj. ŽO u Osijeku (1883–97) bio je iznimno aktivan i uspješan: stabilizirao je općinske financijske prilike, znatno proširio djelatnost humanitarnih institucija općine te bio osnivač osječkoga žid. hrama (1869). Poslije je bio predsj. osječke Hevre Kadiše (1905–21). Njegovim zauzimanjem provedena je uspjela akcija pomaganja protjeranim rus. Židovima. U braku s Terezijom rođ. Straus imao je sinove → Roberta Korskog, Alfreda (1873 – ?), odvjetnika, i Huga (1875 – ? ). Njegovi su unuci → Ivan, Vladimir i Nada te → Ivo i → Vera Korsky.

IZV.: Podaci o ulazniku N. Korsky.

LIT.: N. Schwarz: Nešto iz povijesti Židovske bogoštovne općine u Osijeku. Jevrejski almanah, 1927–1928. – M. Hardy: Jewish Family Registers for Southern Hungary and Northern Croatia. London 2001. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

KASTL, Dragan (Drago)

KASTL, Dragan (Drago), pravnik i sportaš (Zagreb, 11. III. 1893 – Zagreb, 4. X. 1975). Sin Bernardov. God. 1905. stekao je zavičajnost u Zagrebu, prije toga u Koprivnici. Doktorirao je temeljem rigoroza 1920. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Također je bio svestrani sportaš. Bavio se sportskom gimnastikom, mačevanjem, tenisom, planinarenjem, konjičkim sportom i bilijarom. God. 1934. nastupio za reprezentaciju Zagreba na SP u bridgeu. Bio je član SK Slaven (1906–07), HAŠK (1907–14, 1919–25) te Građanskoga sportskog kluba »Marsonija« (1921). Od 1923. imao je odvjetnički ured u Boškovićevoj ul., a 1930-ih bio je član »Lože Zagreb 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit. Odmah po uspostavi NDH odveden je u skupini istaknutih zagrebačkih odvjetnika u Graz, ubrzo je pušten, no 19. VI. 1941. morao se odreći odvjetništva. Preuzeo je žid. znak, ali je ubrzo prebjegao u Italiju. Nakon II. svj. rata vratio se u Zagreb te radio kao istražitelj u Zemaljskoj komisiji za istraživanje ratnih zločina. Ubrzo potom zbog bolesti je napustio pravnički posao i do kraja života bavio se prevođenjem, ponajviše s engl. jezika.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 679. – HDA, ZKRZ GUZ, kut. 3, br. 1096/45 i 1382/45, 3. V. 1945. – HDA, ZKRZ CGK, kut. 715, br. 1339/46, 17. V. i br. 1700/46, 31. VIII. 1946. – KŽZ.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Kastl, Dragan. Sportski leksikon. Zagreb 1984. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – M. Grahek Ravančić: Djelovanje Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba u razdoblju od 1944. do 1947. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2010.

KASTL, Đuro (Juraj)

KASTL, Đuro (Juraj), arhitekt (Zagreb, 6. XII. 1890 – Zagreb, 9. XII. 1971). Sin Bernarda i Ljube rođ. Hirschl. U braku s Čehinjom Josefom (Josipom) Vavrinkovom otac je → Sonjin. Imao je zavičajnu pripadnost u Koprivnici, a od 1905. u Zagrebu. U međuratnom razdoblju radio je kao arhitekt i građevinski poduzetnik, vlasnik poduzeća »Špiller & Kastl« te bio član Zagrebačke inženjerske komore. Iako je na katoličanstvo prešao 1923. prilikom stupanja u brak, po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak (supruga i kći bile su pošteđene), a potom privremeno oslobođen od nošenja do rješenja molbe za dobivanje arijskih prava. U srpnju 1941. bio je zaveden u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. U prijavi imovine naveo je da posjeduje 105 dionica Zanatske banke, dok je osobni automobil »Škoda« 6. IV. 1941. predao Štabu Savske divizije. Rat je preživio zahvaljujući mješovitomu braku i skrivajući se po Zagrebu. Radio je za ŽOZ, nakon svibnja 1943. Poslije rata SJOJ odao mu je priznanje, baš kao i → R. Glücksthalu i Oskaru Kišickom što je od svih žid. općina u međuratnoj Jugoslaviji jedino ŽOZ uspješno opstala. – Brat Milan, ekonomist (Banja Luka, BiH, 1888 – Zagreb, 6. II. 1963). U međuratnom razdoblju radio je kao bankarski stručnjak u Zagrebu i Beogradu. Za Travanjskoga rata 1941. zatekao se u Beogradu. Preživio je bombardiranje grada 6. IV. 1941, vratio se u Zagreb te prebjegao u Italiju. Po završetku II. svj. rata iselio se u SAD. U Zagreb se vratio kasnih 1950-ih.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 67. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28004. – KŽZ. – Podaci o ulazniku S. Kastl.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.