PRAŠEK, Lea

PRAŠEK, Lea, liječnica (Bjelovar, 27. IX. 1925 – ?, Švicarska, 3. I. 2008). Kći → E. Neufelda i Albine rođ. Spiller, sestra Vere. Židovsku osnovnu školu i gimnaziju do 1941. pohađala je u Zagrebu. Nakon uspostave NDH s obitelji je preuzela žid. znak i sred. 1941. s majkom i sestrom Verom prebjegla na Sušak, a odatle u gradić Apricu, gdje su ih tal. vlasti internirale. Ondje je pohađala školu na hrv. jeziku, koje su vodile dvije učiteljice Židovke, također prebjegle iz Zagreba. U studenom 1942. iz Aprice se preselila u obližnji Sondario, gdje je njezina obitelj od tal. vlasti dobila kuću na korištenje. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, s obitelji je 10–16. IX. bježala u Švicarsku. Prešavši granice ukrcala se na vlak za mjesto Campo Cologno, gdje je bio ured za registraciju izbjeglica. Potom je boravila u izbjegličkom logoru Adilswil kraj Züricha, a zatim kod različitih švic. obitelji. Njezina sestra Vera također je bila kod različitih usvojitelja, dok su roditelje švic. vlasti selile iz hotela u hotel. U Zagreb se vratila s obitelji u kolovozu 1945, no kako im je bila opljačkana sva imovina otišli su u Beograd, gdje se otac zaposlio u bratovoj knjižari. Nakon očeve smrti 1947. s majkom se vraća u Zagreb. Maturirala je u Beogradu, a 1947. upisala se na Medicinski fakultet u Zagrebu, gdje je 1954. diplomirala te potom specijalizirala psihijatriju i neurologiju. God. 1959. iselila se u Švicarsku, gdje je radila u psihijatrijskim klinikama i kao voditeljica Psihijatrijske klinike u Kilchbergu kraj Züricha. Od 1981. imala je privatnu psihijatrijsku praksu u Zürichu. U spomen na svojega supruga Vladislava Prašeka i svekrvu Bronisławu Prašek-Całczyńsku (oboje su proglašeni Pravednicima među narodima), vlastitim je uspomenama nadopunila drugo izdanje njihove autobiografske knjige Memoari jedne liječnice.

DJELA: Memoari jedne liječnice (suautori B. Prašek-Całczyńska i V. Prašek). Zagreb 2005.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 689. – KŽZ. – Osobni podaci ulaznice.

LIT.: (Nekrolog). Ha-kol, 2008, 103. – B. Orešić: Put spasa 66 godina poslije. Alpski zbjeg 250 zagrebačkih Židova. Globus, 20(2009), 29. V.

PREISZ, Tibor

PREISZ, Tibor, inženjer kemije (Pečuh, Mađarska, 21. I. 1913 – Zagreb, 6. XI. 1987). Sin Mavrov. Maturirao je u Osijeku 1931. Diplomirao je kemiju na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu 1936. Nakon završetka studija zaposlio se u tvrtki »Cutrilin« u vlasništvu Oskara Winklera. God. 1941–45. bio je u njem. vojnom zarobljeništvu u Fürstenbergu blizu Berlina. Oženio se s Nadom Njemirovskij 2. VII. 1945, što je bilo prvo poslijeratno vjenčanje u ŽOZ. Nakon rata radio je do umirovljenja u Inženjerskom birou u Zagrebu, gdje je 1963. na Tehnološkom fakultetu doktorirao tezom Robit. Tijekom 1958. boravio je u Burmi kao stručni savjetnik UN. Bavio se i prevoditeljstvom, pisac je skripta za različite stručne škole i fakultete u Zagrebu, kožarsku školu u Karlovcu te je surađivao u zagrebačkom časopisu Izbor.

IZV.: Podaci o ulazniku T. Pfeiffer.

PREMERL, Nada

PREMERL, Nada, povjesničarka umjetnosti (Otočac, 4. II. 1939). Kći Željka Krausa i Elze rođ. Goldberger. U braku s arhitektom Tomislavom Premerlom ima sina Daniela (Zagreb, 1972), također povjesničara umjetnosti. God. 1941. krštena je u Drežnik Gradu. Zbog ratnih okolnosti u Lici, preselila se potkraj 1941. baki u Zagreb, a zatim u Gornju Stubicu, gdje je rat preživjela s bakom Olgom i sestrom Tatjanom (1940 – 1945), koja je umrla od dizenterije. U ratu je izgubila oba roditelja, a sestrama je život spasio župnik Adam Šimecki, koji je svima koji su ih tražili uporno tvrdio da ih ondje nema. Osnovnu školu pohađala je u Gornjoj Stubici, potom u Varaždinu. Školu primijenjene umjetnosti završila je u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala 1963. povijest umjetnosti i germanistiku. Iste se god. zaposlila u Muzeju grada Zagreba, gdje je radila do umirovljenja (2008) kao muzejska savjetnica. Istražuje teme iz kulturnopovijesnog života, urbanističke i graditeljske povijesti Zagreba. Autorica je mnogobrojnih izložaba, među kojima se ističu Satovi zagrebačkih urara 18. i 19. stoljeća (1969), Likovni prikazi Zagreba od 16. do 19. stoljeća (1978), Zagrebački potres 1880. (1981), Zagrebački Grič još jedna žrtva bezumnog rata (Zagreb–Beč 1991), Potok u srcu Zagreba – uz potok Medveščak od izvora do ušća (2005), te izložba Milka Ternina and Royal Opera House u Royal Opera House u Londonu 2006. Autorica je muzeološke koncepcije i scenarija stalnoga postava Muzeja grada Zagreba (1992–98), koji je nominiran za Nagradu Europskoga muzeja 2000. Objavila je više od 70 stručnih i znanstvenih tekstova u katalozima, vodičima, časopisima i zbornicima. Od ožujka 1991. do ožujka 1992. obnašala je dužnost v. d. ravnatelja Muzeja grada Zagreba. Početkom 1991. ured Predsjednika Republike imenovao ju je stručnom suradnicom na obnovi Banskih dvora te je izradila prijedlog zaštite kulturnopovijesnih vrijednosti i interijera. Odlukom Predsjednika Republike 1996. odlikovana je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Dobitnica je i Nagrade grada Zagreba za 2004. za osobite zasluge u muzejskoj djelatnosti te Nagrade Hrvatskoga muzejskog društva »Pavao Ritter Vitezović« za životno djelo 2005. – Njezina baka Olga Goldberger-Steiner, trgovkinja (Lupinjak kraj Krapine, 13. X. 1880 – Zagreb, 15. IV. 1955). Kći Leopolda Fürsta i Rozalije rođ. Kirschner. Nakon smrti supruga Salamuna Goldbergera, posjednika u Bjelovaru, na galicijskoj bojišnici 1916, udala se 1920. u Bjelovaru za trgovca Alberta Steinera. Živjeli su u Varaždinu, a pred II. svj. rat doselila se u Gornju Stubicu, gdje je nakon smrti roditelja naslijedila trgovinu.

IZV.: Kartoteka članova ŽOZ. – Osobni podaci ulaznice. – Spomenik poginulima u I. svj. ratu na groblju u Križevcima.

PRERADOVIĆ, Draga

PRERADOVIĆ, Draga, službenica (Laduč, 1892 – ?). Kći trgovca → M. Friedmana i Erne. Bila je udana za Milana Preradovića, potomka hrv. pjesnika Petra Preradovića. Nakon uspostave NDH podnijela je molbu za oslobođenje nošenja žid. znaka, koju je supotpisalo više od stotinu uglednih žitelja Laduča, ističući zasluge njegova oca za tamošnji narod i kraj. U molbi je također navela kako smatra da je teško spojivo nošenje slavnoga i povijesnoga prezimena sa žid. znakom. Molba je odobrena te je, zaštićena prezimenom Preradović i mješovitim brakom, preživjela II. svj. rat.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27171.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

PRESSBURGER, Vilko

PRESSBURGER, Vilko, revolucionar (Zagreb, 5. IV. 1906 – Belchite, Španjolska, IX. 1937). Sin Izidora i Franciske rođ. Polak, brat Ota i Drage. Otac mu je poginuo u I. svj. ratu. Kao dječak bio je gimnastičar u zagrebačkom Makabiju, poslije aktivist radničkoga sindikalnog pokreta. Radio je kao trgovački pomoćnik, ali je zbog revolucionarne aktivnosti bio uhićivan i protjerivan iz Zagreba. U ožujku 1937. otišao je u Španjolsku, gdje se borio u internacionalnim brigadama (bataljun »Rakoši« u 13. brigadi). U borbi na Aragonskoj fronti poginuo je kraj Belchitea. – Brat Drago, komunistički aktivist (Berak kraj Vukovara ili Zagreb, nakon 1900 – Beograd, 1942). U međuratnom razdoblju uključio se u revolucionarni radnički pokret i bio član KPJ. Partizanima se priključio 1941. te je u Beogradu djelovao kao politički radnik u ilegali. Gestapo ga je 1942. otkrio te je strijeljan na beogradskom Sajmištu. – Brat Oto, službenik (Berak kraj Vukovara, 1902 – ?, 1944–1945). Nakon uspostave NDH prebjegao je u Italiju, gdje je interniran u logor Ferramonti di Tarsia. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. pristupio je jedinici britanske vojske u Italiji, a 1944. partizanima kao borac u 2. divizionu artiljerijske brigade 9. dalmatinske divizije, a zatim u jedinicama 13. divizije. Stradao je za II. svj. rata na nepoznatom mjestu.

LIT.: M. Perić: Jugoslavenski Jevreji – španski borci. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1975, 3. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

PRIMORAC, Igor

PRIMORAC, Igor, filozof (Moskva, 6. X. 1945). Sin Rudolfa i Ružice (Rachel) rođ. Deutsch. Školovao se u Beogradu, gdje je, na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju 1970. te doktorirao 1980. Ondje je radio od 1970. do 1983, kad je odselio u Izrael. Od 1983. predaje filozofiju na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, u zvanjima od višega predavača do redovitoga profesora. Od 2001. znanstveni je savjetnik Centra za primijenjenu filozofiju i javnu etiku Sveučilišta u Melbourneu, gdje živi od 2005. Također je od 2006. stalni gostujući profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se poglavito temama iz etike, političke filozofije, filozofije prava te filozofije seksualnosti. Surađuje u periodici: American Philosophical Quarterly, Analysis, Archiv für Rechts- und Sozialphilosophie, Ethical Theory and Moral Practice, Hegel-Studien, Journal of Applied Philosophy, Journal of Moral Philosophy, Kant-Studien, The Philosophical Forum, Philosophy, Filozofska istraživanja, Politička misao, Polemos i Erasmus i dr. Tijekom 1990-ih osobito se u izraelskoj i međunarodnoj javnosti zauzimao za prihvaćanje tvrdnje da su u tadašnjim ratovima Srbija, Crna Gora i JNA izvršile agresiju na Hrvatsku i BiH.

DJELA: Kazna, pravda i opće dobro. Zagreb 1995. – Justifying Legal Punishment. New York 1989. – Human Sexuality (ur.). Aldershot 1997. – Ethics and Sex. London–New York 1999. – Filozofija na djelu. Rasprave i ogledi iz praktične filozofije. Zagreb 2001. – Patriotism (ur.). New York 2002. – Suvremena filozofija seksualnosti (ur.). Zagreb 2003. – Terrorism. The Philosophical Issues (ur.). Basingstoke–New York 2004. – Etika na djelu. Ogledi iz primijenjene etike. Zagreb 2006. – Identity, Self-Determination and Secession (ur. s A. Pavkovićem). Aldershot 2006. – Politics and Morality (ur.). Basingstoke–New York 2007. – Civilian Immunity in War (ur.). Oxford 2007.

LIT.: Primorac, Igor. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997.

PRISTER, Boris

PRISTER, Boris, arheolog (Zagreb, 8. XI. 1950). Sin → Brune i Ilonke rođ. Racz (Zagreb, 26. IX. 1918 – Zagreb, 10. III. 2004), unuk Alfonsa i praunuk → Girolama ml. Osnovnu školu pohađao je na Kaptolu (1957–59), u Križanićevoj ul. (1959–61) te u Mlinarskoj ul. (1961–65) u Zagrebu. Školovanje je nastavio na zagrebačkoj VII. gimnaziji, gdje je maturirao 1969. Iste god. upisao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij arheologije koji je diplomirao 1974. Od 1975. radio je kao kustos u Povijesnom muzeju Hrvatske (danas Hrvatski povijesni muzej), zatim kao viši kustos (od 1987) te muzejski savjetnik (od 1993). U istoj instituciji vodio je Zbirku odlikovanja, najveću takvu zbirku u Republici Hrvatskoj, Zbirku medalja i plaketa te Zbirku značaka (1991–2015). Tajnik je (1989–93) i dopredsjednik Hrvatskoga numizmatičkog društva (od 2008) te gl. urednik časopisa Obol (od 1994). Samostalno i u suautorstvu objavio je velik broj kataloga muzejskih zbirki, knjiga te šezdesetak znanstvenih i stručnih radova s područja faleristike i medaljistike, pretežito u numizmatičkim časopisima Numizmatičke vijesti i Obol.

DJELA: Odlikovanja Povijesnog muzeja Hrvatske. Zagreb 1984. – Sportske značke i odličja do Univerzijade 1987. (suautorica J. Burašak-Marjanović, katalog izložbe). Zagreb 1987. – Odlikovanja Habsburške Monarhije iz Zbirke odlikovanja Veljka Malinara. Zagreb 1991. – Hrvatska odlikovanja (suautori S. Adanić, K. Kašpar i I. Ružić). Zagreb 1996. – Odlikovanja Nezavisne Države Hrvatske iz Zbirke odlikovanja Veljka Malinara. Zagreb 1997. – Novac, medalje i odlikovanja u Hrvatskoj 1848–1849. godine. U: Godina 1848. u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 1998. – Odlikovanja Crne Gore, Srbije, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevine Jugoslavije) i socijalističke Jugoslavije iz Zbirke odlikovanja Veljka Malinara. Zagreb 2000.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – R. Bajruši, M. Biluš i V. Zahtila: Židovi koji su izgradili Zagreb. Nacional, 11(2005) 483. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdoblju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007.

PRISTER, Bruno

PRISTER, Bruno, glazbenik i skladatelj (Zagreb, 21. I. 1909 – Zagreb, 18. I. 1996). Sin Alfonsa i Helene rođ. Kornitzer, te unuk → Girolama ml. S Ilonkom rođ. Racz otac je → Borisa i Zlatka. Završio je Trgovačku akademiju, a privatno je glazb. naobrazbu stekao kod Franje Dugana. Bio je aktivan u SBOTIČ, gdje je surađivao s Pavlom Markovcem. Također je bio zborovođa radničkoga pjevačkog društva »Kustošija«, s kojim je 1940. nastupao na smotri pjevačkih društava s revolucionarnim programom. Iste je god. uhićen te više mjeseci zatočen u Lepoglavi. Za Travanjskoga rata bio je rezervni potporučnik u Banja Luci. Vratio se u Zagreb, gdje je, pozivajući se na zasluge predaka, tražio oslobođenje od nošenja žid. znaka za sebe i roditelje, no bio je odbijen. Sa suprugom Jelkom rođ. Susmel prebjegao je u Selce te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. U Kraljevici je vodio pjevački zbor uz vjerske obrede. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima. Ubrzo je zarobljen na Lošinju i odveden u nacistički logor u Dachau. Preživio je Holokaust te se vratio u Zagreb. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu završio je studij povijesti glazbe (1953), a kompoziciju je učio kod Krste Odaka. Radio je prvotno kao službenik, 1945–46. predavao je na Muzičkoj školi u Splitu, a od 1946. u Zagrebu je bio referent u Ministarstvu prosvjete i gimnazijski profesor glazbe te 1962–65. stručni suradnik Zavoda za školstvo grada Zagreba. Kao skladatelj slijedio je pretežno neoromantične uzore. Najveći umjetnički doseg bile su mu Pjesme hromog đavla (1940), balada za bas-bariton i orkestar na stihove Miroslava Krleže. Ostala su mu važnija djela Scherzo quasi tarantella (1953), Bar-Kochba, koreografska poema (1963), Pjesma nad pjesmama, kantata (1971). Radio je i obrade žid. melodija. Djela su mu tiskana i izvođena u zemlji i inozemstvu, a neke su kompozicije i nagrađene. Bio je aktivan u ŽOZ, ponajviše kao organizator glazb. događanja. – Sin Zlatko, glazb. pedagog (Zagreb, 20. III. 1948 – Velebit, 30. IV. 1985). Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1972. Obnovio je mješoviti zbor I. i IV. gimnazije u Zagrebu, koji je vodio od 1972. do 1974, nastupao s njim i dobivao priznanja. Bavio se i skladanjem. Radio je kao nastavnik na Glazbenoj školi »Ivan Zajc« u Zagrebu te bio aktivan u ŽOZ; među ostalim učio je hebrejski. Sa suprugom Ljubicom stradao je u snježnoj mećavi na Velebitu. – Brunin otac Alfonso, službenik (Zagreb, 18. XII. 1872 – logor Stara Gradiška, ?1942). Sin → Girolama ml. i Elvire. Po nalogu UNS od 4. VIII. 1942. sa suprugom Helenom rođ. Kornitzer deportiran je u logor Staru Gradišku gdje su oboje stradali.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 692. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27363. – KŽZ.

LIT.: M. Peršen: Dugi dani – Lepoglava, škola revolucionara. Zagreb 1975. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. Kompozitor Bruno Prister 75 godišnjak. Jevrejski pregled, 35(1984) 3/4. – Prister, Bruno. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1984. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

PRISTER, Đuro

PRISTER, Đuro, inženjer (Zagreb, o. 1860 – ?Budimpešta, 1912). God. 1891. oženio se Natalijom rođ. Spitzer, s kojom je imao kćeri Gemu, Margitu i Paulu. Čini se da je duže vrijeme živio u Budimpešti. Nakon uspostave NDH supruga je prijavila imovinu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 692.

PRISTER, Emanuel (Priester, Manojlo)

PRISTER, Emanuel (Priester, Manojlo), gospodarstvenik, dobrotvor, gradski zastupnik i žid. aktivist (Gradisca d’Isonzo, Italija, 27. IV. 1814 – Zagreb, 1. III. 1882). Sin Mojsija (Gradisca d’Isonzo, Italija, 1751 – Gradisca d’Isonzo, Italija, o. 1860) i Sare Gentili di Gorizia, brat → Girolama st. i Giacoma (?, 1815 – ?, 1887). Sa suprugom Karolinom imao je petero djece, ali poživjeli su samo Eduard i Elvira (Zagreb, 1853 – Zagreb, 3. IV. 1911), koja se udala za bratića → Girolama ml. Školovao se u Trstu. O. 1840. otac ga je s 40 000 forinti poslao u Zagreb, gdje se 1848. trajno nastanio. Za života u Zagrebu znatno je uvećao svoje bogatstvo. Bio je vlasnik ist. strane današnje Praške ul., a njegova stoka pasla je po današnjem Zrinjevcu. U njegovom je vlasništvu bio veći dio Črnomerca, gdje je držao stoku u velikim stajama. Posjede u donjoj Ilici eksproprirala mu je vojska za gradnju vojarni, koje i danas postoje. Zajedno s Pongratzom i Sternom osnovao je u Zagrebu Tvornicu kože, jednu od najstarijih tvornica u Zagrebu. Uz to bio je dioničar zagrebačkog Paromlina, Hrvatske eskomptne banke, Plinare i član uprave tih poduzeća. Držao je velika imanja u ist. Furlaniji – u San Lorenzu, Violi, San Egidiju i u Aquileji. Kao veletrgovac izvozio je od 1853. volove, konje i mazge za Krimski rat. God. 1859. jedan je od glavnih poduzetnika za opskrbu austr. vojske u Italiji stokom, a 1864, u doba proboja Sueskoga kanala, dobavljao je stoku za njegove graditelje. Dvije godine poslije napustio je obrt i postao zakupnikom daća u Trstu, Grazu, Pragu, Ljubljani i Gorici, potom i u Zagrebu. God. 1864. dobio je diplomu s pravom građanstva grada Zagreba, koja se čuva u Muzeju grada Zagreba. Od tada do smrti bio je gradski zastupnik. Gradu Zagrebu darovao je troškovnike i nacrte vodovoda, koji je u početku htio graditi sam, ali se poslije predomislio i potaknuo Gradsko poglavarstvo na gradnju vodovoda, koji je otvoren 1878. – Bio je predsj. ŽOZ (1860–65), počasni predsj. i predstojnik Općinskoga odbora za gradnju sinagoge (od 1861) kojem je ustupio zemljište u današnjoj Praškoj ul. i darovao 10 000 forinti za izgradnju. Kraj ulaza u sinagogu postavljena je mramorna ploča (danas u Muzeju grada Zagreba), koja je podsjećala vjernike na njegovo dobročinstvo. Na dvojezičnom natpisu (na hebrejskom i hrvatskom jeziku) piše: »Spomen u slavu Manojla Pristera koji je svojim znamenitim darom ovom hramu temelj postavio«. Oporučno je ostavio nekoliko tisuća forinti za stipendije JAZU (danas HAZU), Vatrogasnom društvu i Izraelitskoj općini, koju je za života obilno darivao. Nakon njegove smrti u njoj je oformljena zaklada na njegovo ime. – Sin Eduard, gospodarstvenik i dobrotvor (Zagreb, 20. XI. 1854 – Gorizia, Italija, 13. VII. 1927). U prvom braku nije imao djece, a kad mu je žena Jelena umrla, oženio se njezinom sestrom Elizom, s kojom je imao desetero djece. Od oca je naslijedio znatno bogatstvo. Na početku Ilice sagradio je otmjeni hotel »K caru austrijskom« (na mjestu današnje zgrade »Name«). Suosnivač je Društvene osnove Zagrebačke dioničke tvornice papira 1893, a imao je velik udio u Prvoj hrvatskoj štedionici, Tvornici kože i Paromlinu. Bio je obrazovan, sklon umjetnosti i darivanju. Gradu Zagrebu poklonio je glazbeni paviljon na Zrinjevcu, koji je svečano otvoren 22. XI. 1891. Nakon smrti prve žene osnovao je Izraelitsko gospojinsko društvo »Jelena Prister«, koje je pomagalo siromašnu žid. djecu. U fond društva priložio je 12 000 kruna. Pomagao je školovanje kipara Ivana Rendića u Italiji, koji je u znak zahvalnosti sagradio grobnicu obitelji Prister pod kupolom mirogojskih arkada. U tu grobnicu prenio je posmrtne ostatke oca Emanuela, ali on sam pokopan je u Gradisci d’Isonzo na starom žid. groblju.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27363. – Podaci o ulazniku B. Prister. – Zapisnik sjednice Predstojništva JVO u Zagrebu, 15. III. 1914.

LIT.: (Nekrolog). Pozor, 2(1882) 50. – Sjednica gradskog zastupstva. Ibid., br. 53. – G. Schwarz: Iz starina zagrebačke izraelitske općine. Vjesnik Zemaljskog arkiva, 16(1914). – Židov, 1(1917) 4; 11(1927) 25. – G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – M. Despot: Industrija građanske Hrvatske 1860–1873. Zagreb 1970. – M. Kolar-Dimitrijević: Židovi u gospodarstvu sjeverne Hrvatske od 1873. do 1941. godine. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1988. – Jevrejski pregled, 40(1989) 5/8. – Bilten ŽOZ, 1992, 27. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – R. Bajruši, M. Biluš, V. Zahtila: Židovi koji su izgradili moderni Zagreb. Nacional, 11(2005) 483.