ŠINKO, Ervin (Sinkó, Spitzer; Franjo), književnik (Apatin, Srbija, 5. II. 1898 – Zagreb, 26. III. 1967). Potekao je iz mađ. obitelji žid. podrijetla. God. 1919. sudjelovao je u mađ. revoluciji, a nakon sloma Sovjetske Republike Mađarske iselio se u Beč, potom u Pariz i Moskvu. U tom je razdoblju blizak Györgyju Lukacsu, čiji je sljedbenik u nekim književnopov. djelima. U Beču je izdavao časopis Testvér (1922) te surađivao u nizu mađ. časopisa. God. 1939. postao je državljanin Kraljevine Jugoslavije. Po uspostavi NDH boravio je sa suprugom, liječnicom Irmom, u Drvaru i Kninu, potom je bio interniran u logor na Braču te u Kampor na Rabu, gdje je bio jedan od organizatora antifašističkoga otpora. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao član Komisije za evakuaciju žid. logoraša s Raba na oslobođene teritorije Like, Korduna i Banije, a zatim bio polit. djelatnik u Otočcu. Po završetku rata, nastanio se u Zagrebu, gdje je stekao prijatelje u krugovima kritički raspoloženih intelektualaca, a osobit je pečat njegovu radu dalo druženje s Miroslavom Krležom, o čijem je stvaralaštvu poslije napisao niz eseja (Falanga Antikrista i drugi komentari). Društveno priznanje njegovu književnom djelovanju članstvo je u JAZU (danas HAZU; od 1951. je dopisni, a od 1960. redoviti član). Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu 1959. osnovao je Katedru za mađarski jezik i književnost na čijem je čelu ostao sve do smrti. U književnosti se javio pjesničkom zbirkom Éjszakák és hajnalok (1916), a javnosti se predstavio romanom Četrnaest dana, nastalim još u iseljeništvu, te zbirkom eseja Književne studije (1949), u kojima primjenjuje marksistički pristup kulturnim pojavama, srodan Lukacsevu, po prvi put u našoj sredini prisutan u književnopov. sintezama. Tumačeći književnost u duhu historijskog materijalizma, traži put koji je neovisan o vulgarnom determinizmu i o partijski usmjerenom dogmatskom »realizmu«. Gl. pripovjedno djelo, roman Optimisti (1954), prikazuje ljudske sudbine u mađ. revoluciji s psihološkoga, političkoga i etičkoga stajališta. To djelo, napisano u iseljeništvu, tada nije objavljeno. Neprilike s tim romanom, osobito u Moskvi sred. 1930-ih, prikazao je u memoarskoj knjizi Roman jednog romana (1955), sugestivnim svjedočanstvom o staljinizmu. Taj je »moskovski dnevnik« privukao i međunarodnu pozornost jer je u povijesnom trenutku obračuna sa Staljinovom politikom pružao autentičan uvid u metode polit. totalitarizma, na primjeru sudbine jednoga nepoćudnog rukopisa. Po uvjerenju kozmopolit, rijetko se doticao nacionalne ili vjerske problematike. Žid. građa prisutna je u jednoj od najzrelijih novela Aronova ljubav (1951). Kao pripovjedač istančan psiholog, u kasnijim se godinama ipak udaljio od beletristike, okrenuvši se više akademskomu diskursu. Posljednja publikacija sadržava rasprave o dalekoj kult. prošlosti: o književnosti, filozofiji srednjeg vijeka i renesanse (Tri književne studije, 1963). Na suprotnom je polu njegova dnevnopolitička publicistika, osobito u godinama obračuna s rezolucijama Informbiroa (Sablast kruži Evropom, 1951). Posmrtno mu je objavljen Drvarski dnevnik (1987). Trajno mjesto u hrvatskoj i južnoslavenskoj kulturi pripada pak senzibilnom pripovjedaču, čija djela još nisu u potpunosti vrednovana. – Supruga Irma (Spitzer, rođ. Rothart; Mici), liječnica i prevoditeljica (Budimpešta, 30. XI. 1890 – Zagreb, 7. VI. 1967). Medicinu je završila u Beču, gdje je specijalizirala rendgenologiju. Sa suprugom se doselila u Zagreb 1939. Po uspostavi NDH prebjegla je u Drvar, gdje se u srpnju 1941. priključila partizanima djelujući kao liječnica. Po povlačenju partizanskih jedinica, sa suprugom je otišla je u Knin te bila internirana u logor na Braču i u Kamporu na Rabu, gdje je organizirala tečajeve za bolničarke. Nakon kapitulacije Italije, sudjelovala je u evakuaciji žid. zatočenika iz logora i ponovo se priključila partizanima te radila kao upraviteljica bolnice br. 9 Karlovačkoga vojnog područja, voditeljica odjela bolnice Vojne oblasti 4. korpusa, referentica saniteta Kninskoga vojnog područja te potom Komande grada Splita. Nakon rata nastavila je raditi kao liječnica. Nije se sustavno bavila samostalnim knjiž. radom, ali je bila aktivna suprugova suradnica. U sklopu njegova Drvarskoga dnevnika objavljen je i njezin dnevnik pisan za ratnih godina. Prevela je na mađarski Krležine ratne novele (Magyar király honvéd novellák. Novi Sad 1952).

DJELA (izbor): Četrnaest dana. Zagreb 1947. – Eto ide naša sila… (uz omladinsku prugu). Zagreb 1947. – Književne studije. Zagreb 1949. – Pripovijetke. Zagreb 1950. – O sramoti besramnih ili spektakularno uskrsnuće oca Escobara (marginalije uz budimpeštanski proces). Zagreb 1949. – Aronova ljubav. Lirska pripovijetka. Zagreb 1951. – Sablast kruži Evropom. Članci, rasprave i predavanja (1948.–1951.). Zagreb 1951. – Optimisti. Roman jedne revolucije. Zagreb 1954. – Moskovski dnevnik iz god. 1936. (ulomak). Zagreb 1955. – Roman jednog romana. Bilješke iz moskovskog dnevnika od 1935. do 1937. godine. Zagreb 1955. – Falanga Antikrista i drugi komentari. Zagreb 1957. – Lik književnika danas. Zagreb 1957. – Pjesme u prozi. Pripovjetke. Zapisi. Ogledi. Zagreb 1969. – Drvarski dnevnik. Beograd 1987.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. Frangeš: Ervinu Šinku nad grobom. Forum, 6(1967) 3/4. – M. Matković: Ervin Šinko u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, 103. Zagreb 1969. – E. Čengić: S Krležom iz dana u dan, 3. Zagreb 1985. – Đ. Zelmanović: Šinko, Ervin. Krležijana, 2. Zagreb 1999. – Isti: Šinko, Irma. Ibid. – Šinko, Ervin. Hrvatska enciklopedija, 8. Zagreb 2010.

ŠLAJ, Mladen, stomatolog (Zagreb, 17. VII. 1957). Sin liječnika Mavra (?, 1925 – Zagreb, 16. VII. 1981) i Dušanke rođ. Novaković. U Zagrebu je 1976. maturirao te se upisao na Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je 1981. diplomirao. Od 1984. radi u Zavodu za ortodonciju Stomatološkoga fakulteta, najprije kao znanstveni pripravnik, a zatim kao istraživač. Doktorirao je 1986. tezom Strain gauge kao posrednik registracije sila koje proizvode mobilne ortodontske naprave. Iduće je god. izabran u zvanje asistenta, a 1991. u zvanje docenta. Izvanredni profesor postao je 1996, a redoviti 2001 (od 2006. u trajnom zvanju). Specijalistički ispit iz ortodoncije položio je 1990. Od 2003. predstojnik je Zavoda za ortodonciju Stomatološkoga fakulteta i pročelnik Kliničkoga zavoda za ortodonciju, Klinike za stomatologiju KBC Zagreb. Nositelj je kolegija Pretklinička ortodoncija i Ortodoncija na integriranom preddiplomskom i diplomskom studiju dentalne medicine Stomatološkoga fakulteta, a uža područja djelovanja u nastavi su mu biomehanika u ortodonciji, suvremena ortodontska dijagnostika i terapija te odabrana područja iz kraniofacijalne biologije. Bio je član Vijeća biomedicinskoga područja Sveučilišta u Zagrebu, zamjenski član Senata Sveučilišta u Zagrebu, a tijekom dva mandata vršio je dužnost prodekana Stomatološkoga fakulteta. Član je Matičnoga odbora za područje biomedicine u drugom mandatu. Osnivač je Poliklinike Šlaj-Anić 2003, a u privatnoj praksi djeluje od 1984. Izrazito je usmjeren na estetsku dentalnu medicinu, osobito ortodonciju, ali djeluje i u ostalim područjima. Organizator je i voditelj trajne edukacije iz područja ortodoncije za ortodonte specijaliste. Sudjelovao je u radu znanstvenoga projekta Problemi rasta i razvoja djece i omladine, te prenatalnoga razvoja i projekta Ortodontski aspekti rasta i razvoja i funkcijskih osobitosti orofacijalne regije. Također je bio istraživač u međunarodnom znanstvenom projektu iz područja kraniofacijalne biologije sa Sveučilištem u Mainzu. Član je Hrvatskoga liječničkoga zbora, Hrvatskoga stomatološkog društva, predsj. Hrvatskoga ortodontskog društva, član i osnivač Hrvatskoga društva za dentalnu traumatologiju, član Hrvatskoga društva za medicinsku i biološku tehniku, European Orthodontic Society, American Association of Orthodontics, World Federation of Orthodontists, International College of Dentists. Bio je predsj. Povjerenstva za privatnu praksu i ustanove, Povjerenstva za informatizaciju i Povjerenstva za trajnu edukaciju Hrvatske stomatološke komore. Predsj. je Odbora za ortodonciju Hrvatske stomatološke komore. Autor je mnogobrojnih stručnih radova. – Sestra Mirjana Šlaj-Frelih, ekonomistica (Zagreb, 21. X. 1954). Dugogodišnja je turistička djelatnica i vlasnica turističke tvrtke »Magen«. Od 2005. kulturni je ataše Veleposlanstva Države Izrael u Zagrebu.

LIT.: http://www.slaj-anic.com/lijecnici/mladen-slaj/, pristupljeno 29. III. 2013.

ŠOSBERGER, Đorđe (Schossberger, Đuro), liječnik (Novi Sad, Srbija, 16. V. 1914 – Osijek, 1. I. 1991). Sa suprugom Boriškom rođ. Polak otac je Đurđice, majke → Lee Šiljak. Nakon završene gimnazije u Novom Sadu, studirao je u Beču i Grazu, a 1939. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Beogradu. Pobjegao je iz Novoga Sada u Mađarsku prije novosadske racije (siječanj 1942). U Mađarskoj je uhvaćen i odveden u radni logor (Mungosi) iz kojega je pobjegao i priključio se partizanima. Nakon rata dobio je vojnu prekomandu u Osijek. Do 1957. bio je major u sanitetskoj službi JNA, a 1960–74. ravnatelj osječkoga Doma zdravlja. Radio na sprječavanju širenja zaraznih bolesti, sustavnoj imunizaciji, mjerama za smanjenje smrtnosti dojenčadi. Bio je zastupnik u Saboru Republike Hrvatske. Aktivni član ŽO Osijek do smrti. – Supruga Boriška rođ. Polak, žid. aktivistica (Novi Sad, Srbija, 20. V. 1921 – Osijek, 17. IV. 1966). U mladosti je živjela u Zagrebu i bila gimnastičarka u sportskom društvu Makabi. Rat je provela skrivajući se u Budimpešti. Po završetku rata, 1947. udala se za Đ. Šosbergera s kojim se preselila u Osijek. Radila je na Radio Osijeku u uredništvu za mađ. manjinu te djelovala u ŽO Osijek u socijalnom odboru i ženskoj sekciji.

IZV.: Podaci o ulazniku L. Šiljak.

LIT.: Jevrejski pregled, 41(1990) 7/12. – Bilten ŽOZ, 1991, 18.

ŠOSBERGER, Vera, pijanistica (Novi Sad, Srbija, 15. V. 1927 – Novi Sad, Srbija, 9. I. 1972). Diplomirala je 1949. na Muzičkoj akademiji u Beogradu (Ciril Ličar), a usavršavala se u Zagrebu (Svetislav Stančić), Lausannei (Edwin Fischer), Parizu (Aldo Ciccolini) i Salzburgu (Carlo Zecchi). Nastupala je i kao koncertantica.

LIT.: Šosberger, Vera. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1984.

ŠOVARY, Roman (Šovari), prevoditelj i jezikoslovac (Nova Bukovica kraj Slatine, 27. XII. 1892 – Zagreb, 13. VIII. 1957). Završio je gimnaziju u Osijeku. II. svj. rat preživio je u Zagrebu zahvaljujući mješovitomu braku i rodbinskim vezama svoje supruge Božene rođ. Stanzer. Bio je oslobođen od nošenja žid. znaka. Nakon rata bio je među osnivačima Društva hrvatskih književnih prevodilaca 1953. i njegov prvi potpredsjednik. Prevoditelj je klasične ruske književnosti, osobito Gogoljeve, Čehovljeve i Tolstojeve novelistike, kao i proza Saltikov-Ščedrina. Među prijevodima s engleskoga ističe se Taipi (Zagreb 1952) Hermana Melvillea. Surađivao u izradi Englesko-hrvatskoga rječnika Rudolfa Filipovića (Zagreb 1955).

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27184.

LIT.: Šovary, Roman. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ŠPACAPAN, Vivian, stomatologinja (Rijeka, 27. IV. 1953). Kći Jordana i Jelene rođ. Brüll. Osnovnu i srednju školu završila je u Rijeci, gdje je 1979. diplomirala na Stomatološkom fakultetu. Diplomirala je i prvi stupanj engleskog i njemačkog na Ekonomskom fakultetu u Rijeci. Nakon diplome radi kao stomatologinja u Domu zdravlja Rijeka te u Hitnoj pomoći, predaje u Medicinskoj školi, a od 1989. posjeduje privatnu stomatološku praksu u Rijeci. Sudjeluje u različitim žid. aktivnostima na prostoru Hrvatske i bivše Jugoslavije. Članica je Upravnoga odbora ŽO Rijeka.

ŠPANIĆ, Miroslav (Spitzer), poduzetnik (Zagreb, 1894 – ?Izrael, ?). Unuk Hinka (Zagreb, 1825 – ?), sin Mavra – Egidija (Zagreb, 1854 – Zagreb, 18. X. 1924) i Tinke rođ. Neumann, kćeri Vuka (Varaždin, 1822 – ?) i Amalije rođ. Mosinger (Varaždin, 1826 – ?). Brat Stjepana, Nade ud. Müller i Vilka (Zagreb, 1886 – ?, 1916). U I. svj. ratu sudjelovao je 1915. u Bitki na Soči, na rus. bojišnici za Brusilovljeve ofenzive i na tal. bojišnici. Odlikovan je s nekoliko kolajni za hrabrost, brončanim i srebrnim »Signum laudis« i drugim ordenjem. God. 1919. promijenio je prezime Spitzer u Španić. U međuratnom razdoblju bio je suvlasnik i vjerojatno ravnatelj poduzeća → Lavoslava Steinera u Zagrebu. Po uspostavi NDH u molbi za stjecanje arijskih prava naveo je da se njegova obitelj ubraja u deset najstarijih žid. obitelji doseljenih u Zagreb. U kolovozu 1941. s majkom, bratom Stjepanom, suprugom Blankom rođ. Mermelstein i sinom Božidarom privremeno je stavljen pod zaštitu Slavka Kvaternika. U proljeće 1942. prebjegao je u Crikvenicu te je izdan nalog da se obitelji zaštitnica smjesta oduzme. Bio je interniran u logore u Kraljevici, Kamporu na Rabu i Tarantu. Preživio II. svj. rat i 1948. se iselio u Izrael. – Brat Stjepan, poduzetnik (Zagreb, 1898 – Auschwitz, 1942). U I. svj. ratu sudjelovao je u Bitki na Soči te bio višestruko odlikovan. Od 1932. vlasnik je Prve hrvatske tvornice kandita u Zagrebu. Po uspostavi NDH, u svibnju 1942, s majkom se ukrcao na vlak za Hrvatsko primorje, ali ih je navodni »pratitelj« u Karlovcu iskrcao iz vlaka i predao redarstvu. Deportiran je u Auschwitz, gdje je stradao. Sudbina majke nije poznata.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28094. – Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ŠPARGER, Oskar (Sparger), inženjer (Linz, Austrija, 1881 – logor Jasenovac, 1941). Sin Emanuelov. U međuratnom razdoblju bio je inženjer u Zagrebu i član Zagrebačke inženjerske komore. Po uspostavi NDH, u srpnju 1941, zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Ubrzo je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

ŠPICER, Fric (Spitzer, Fritz), liječnik (Požega, 20. III. 1914 – Zagreb, 3. X. 2003). Sin požeškoga trgovca Samuela i Irene rođ. Moskowitz, praunuk → V. Selingera. Sa Zdenkom rođ. Davidović otac je Vladimira. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Požegi 1932, a diplomirao je 1940. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. God. 1941. služio je voj. rok u Beogradu, a nakon Travanjskoga rata povukao se s jugoslav. vojskom do Sarajeva, gdje je zarobljen i poslan kao voj. zarobljenik u njem. logore Fürstenberg na Odri i Luckenwalde. Nakon rata radio je kao liječnik u Zagrebu, Petrinji i Sisku te kao ravnatelj bolnice u Vinkovcima, gdje je intenzivno sudjelovao u pripremama, a zatim i u etapnoj izgradnji novoga Medicinskoga centra. God. 1958–62. bio je ravnatelj bolnice »Ras Desta« u Addis Abebi. Po povratku u Zagreb 1966, stekao je naslov primarijusa, doktorirao 1976. tezom Ustanovljenje bolesti srca i krvnih žila koje su uzrokovale trajnu nesposobnost za rad (invalidnost) aktivnih osiguranika u SR Hrvatskoj radi poduzimanja preventivnih mjera te radio u Republičkom zavodu za socijalno osiguranje završivši karijeru 1979. na mjestu predsjednika II. stupanjske Invalidske komisije. Predavao je kolegij Ocjena radne sposobnosti i sudjelovao u poslijediplomskom studiju Medicinskoga fakulteta. Predmet njegovih interesa u medicini bili su interna, infektologija, organizacija bolničke službe i kriteriji za ocjenu radne sposobnosti o čemu je napisao mnogobrojne stručne radove. Dobio je plaketu Hrvatskoga liječničkog zbora i Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima. Nakon umirovljenja bio je među osnivačima današnjeg Društva umirovljenih liječnika Hrvatskoga liječničkoga zbora, predsj. Društva te doživotni počasni predsjednik. – Sin Vladimir, novinar (Zagreb, 14. IX. 1946). U osnovnu školu krenuo je u Vinkovcima, a 1959–62. s roditeljima je boravio u Addis Abebi, gdje je pohađao franc. školu. Gimnaziju je završio u Zagrebu, gdje je upisao Pravni fakultet, a potom je studirao francuski i tal. jezik i književnost na Filozofskom fakultetu na kojem je diplomirao 1972. Od 1970. honorarno je radio kao novinar na Televiziji Zagreb, a od 1973. redovito je vodio vanjskopolitičke blokove Dnevnika. Od 1989. urednik je Odjela za razmjenu Međunarodnoga programa u sklopu Službe za međunarodne odnose Televizije Zagreb. Od 1991. koordinator je za međunarodne projekte i međunarodne televizijske festivale u Odjelu za međunarodne poslove HRT. Suosnivač je i u više navrata član žirija na televizijskom festivalu etničkih manjina u Krakovu. Bavi se organizacijom stručnih skupova i kongresa i stručnim usavršavanjem novinara HRT na stranim ili domaćim seminarima. Surađuje u Biltenu ŽOZ i Ha-kolu.

DJELA: Ocjena radne sposobnosti. Zagreb 1981. – Izgradnja nove bolnice u Vinkovcima i razvoj bolničke službe od 1953. do 1958. Vinkovci 1984.

IZV.: R. Eldar: Descendants of Leopold and Ružica Selinger (rukopis). Tel Aviv 2009.

LIT.: Špicer, Fric. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994. – P. Požar: Špicer, Fric. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001.

ŠPICER, Mavro, pisac i prevoditelj (Našice, 1. IV. 1862 – Zagreb, 14. VII. 1936). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Osijeku. Studirao je slavistiku i klasičnu filologiju u Beču. Do I. svj. rata službovao je kao domobranski časnik u Budimpešti i Zagrebu, a nakon rata do 1921. kao potpukovnik u intendanturi Vojnoga ministarstva u Beogradu. Autor je Magjarsko-hrvatskoga i hrvatsko-magjarskoga rječnika te suautor mađarsko-hrvatskoga i hrvatsko-mađarskoga Vojničkoga rječnika. Utemeljitelj je Društva hrvatskih esperantista (1909), suutemeljitelj prvoga hrv. esperantskoga časopisa Kroata Esperantisto (1909–11) i sastavljač udžbenika esperanta Praktična obuka u esperantu s rječnikom. Autor antologija hrv. književnosti na njemačkom i esperantu te je preveo spjev Ivana Mažuranića Smrt Smail-age Čengića na esperanto. Odgovorni urednik novina Penzioner 1933–34.

DJELA: Magjarsko-hrvatski i hrvatsko-magjarski rječnik. Budimpešta 1893. – Blätter und Blüthen aus Kroatiens Gauen. Berlin 1894. – Peter Preradović’s ausgewählt Gedichte. Leipzig 1896. – Kroatische Lieder und Erzahlüngen. Erfurt 1896. – Vojnički rječnik. Hrvatsko-magjarski dio (suautor). Budimpešta 1903. – Der Militarismus im Reiche der Poesie. Zagreb 1906. – Vom Landsknecht bis zum modernen Soldaten. Zagreb 1908. – Praktična obuka u esperantu s rječnikom. Zagreb 1909. – Medjunarodni jezik esperanto i njegovo općenito značenje. Zagreb 1909. – Kriegskunst u. Tonkunst. Zagreb 1910. – Das Weib im Kriege und in der Politik. Zagreb 1911. – Kroataj Poeziajoj. Zagreb 1912. – Leksikon za odgonetače i sastavljače zagonetaka s uvodom, tumačem i primjenama. Zagreb 1930. – Dvije tri o »Jugoslavenskom leksikonu«, jedan književni unikum. Zagreb 1931. – La morto de Smail-aga Ĉengijiĉ. Slavonski Brod 1933. – Ženska duša u svetlu povijesti. Zagreb 1936.

LIT.: Špicer, Mavro. Hrvatska enciklopedija, 10. Zagreb 2008.