ŠINKO, Ervin (Sinkó, Spitzer; Franjo), književnik (Apatin, Srbija, 5. II. 1898 – Zagreb, 26. III. 1967). Potekao je iz mađ. obitelji žid. podrijetla. God. 1919. sudjelovao je u mađ. revoluciji, a nakon sloma Sovjetske Republike Mađarske iselio se u Beč, potom u Pariz i Moskvu. U tom je razdoblju blizak Györgyju Lukacsu, čiji je sljedbenik u nekim književnopov. djelima. U Beču je izdavao časopis Testvér (1922) te surađivao u nizu mađ. časopisa. God. 1939. postao je državljanin Kraljevine Jugoslavije. Po uspostavi NDH boravio je sa suprugom, liječnicom Irmom, u Drvaru i Kninu, potom je bio interniran u logor na Braču te u Kampor na Rabu, gdje je bio jedan od organizatora antifašističkoga otpora. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao član Komisije za evakuaciju žid. logoraša s Raba na oslobođene teritorije Like, Korduna i Banije, a zatim bio polit. djelatnik u Otočcu. Po završetku rata, nastanio se u Zagrebu, gdje je stekao prijatelje u krugovima kritički raspoloženih intelektualaca, a osobit je pečat njegovu radu dalo druženje s Miroslavom Krležom, o čijem je stvaralaštvu poslije napisao niz eseja (Falanga Antikrista i drugi komentari). Društveno priznanje njegovu književnom djelovanju članstvo je u JAZU (danas HAZU; od 1951. je dopisni, a od 1960. redoviti član). Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu 1959. osnovao je Katedru za mađarski jezik i književnost na čijem je čelu ostao sve do smrti. U književnosti se javio pjesničkom zbirkom Éjszakák és hajnalok (1916), a javnosti se predstavio romanom Četrnaest dana, nastalim još u iseljeništvu, te zbirkom eseja Književne studije (1949), u kojima primjenjuje marksistički pristup kulturnim pojavama, srodan Lukacsevu, po prvi put u našoj sredini prisutan u književnopov. sintezama. Tumačeći književnost u duhu historijskog materijalizma, traži put koji je neovisan o vulgarnom determinizmu i o partijski usmjerenom dogmatskom »realizmu«. Gl. pripovjedno djelo, roman Optimisti (1954), prikazuje ljudske sudbine u mađ. revoluciji s psihološkoga, političkoga i etičkoga stajališta. To djelo, napisano u iseljeništvu, tada nije objavljeno. Neprilike s tim romanom, osobito u Moskvi sred. 1930-ih, prikazao je u memoarskoj knjizi Roman jednog romana (1955), sugestivnim svjedočanstvom o staljinizmu. Taj je »moskovski dnevnik« privukao i međunarodnu pozornost jer je u povijesnom trenutku obračuna sa Staljinovom politikom pružao autentičan uvid u metode polit. totalitarizma, na primjeru sudbine jednoga nepoćudnog rukopisa. Po uvjerenju kozmopolit, rijetko se doticao nacionalne ili vjerske problematike. Žid. građa prisutna je u jednoj od najzrelijih novela Aronova ljubav (1951). Kao pripovjedač istančan psiholog, u kasnijim se godinama ipak udaljio od beletristike, okrenuvši se više akademskomu diskursu. Posljednja publikacija sadržava rasprave o dalekoj kult. prošlosti: o književnosti, filozofiji srednjeg vijeka i renesanse (Tri književne studije, 1963). Na suprotnom je polu njegova dnevnopolitička publicistika, osobito u godinama obračuna s rezolucijama Informbiroa (Sablast kruži Evropom, 1951). Posmrtno mu je objavljen Drvarski dnevnik (1987). Trajno mjesto u hrvatskoj i južnoslavenskoj kulturi pripada pak senzibilnom pripovjedaču, čija djela još nisu u potpunosti vrednovana. – Supruga Irma (Spitzer, rođ. Rothart; Mici), liječnica i prevoditeljica (Budimpešta, 30. XI. 1890 – Zagreb, 7. VI. 1967). Medicinu je završila u Beču, gdje je specijalizirala rendgenologiju. Sa suprugom se doselila u Zagreb 1939. Po uspostavi NDH prebjegla je u Drvar, gdje se u srpnju 1941. priključila partizanima djelujući kao liječnica. Po povlačenju partizanskih jedinica, sa suprugom je otišla je u Knin te bila internirana u logor na Braču i u Kamporu na Rabu, gdje je organizirala tečajeve za bolničarke. Nakon kapitulacije Italije, sudjelovala je u evakuaciji žid. zatočenika iz logora i ponovo se priključila partizanima te radila kao upraviteljica bolnice br. 9 Karlovačkoga vojnog područja, voditeljica odjela bolnice Vojne oblasti 4. korpusa, referentica saniteta Kninskoga vojnog područja te potom Komande grada Splita. Nakon rata nastavila je raditi kao liječnica. Nije se sustavno bavila samostalnim knjiž. radom, ali je bila aktivna suprugova suradnica. U sklopu njegova Drvarskoga dnevnika objavljen je i njezin dnevnik pisan za ratnih godina. Prevela je na mađarski Krležine ratne novele (Magyar király honvéd novellák. Novi Sad 1952).
DJELA (izbor): Četrnaest dana. Zagreb 1947. – Eto ide naša sila… (uz omladinsku prugu). Zagreb 1947. – Književne studije. Zagreb 1949. – Pripovijetke. Zagreb 1950. – O sramoti besramnih ili spektakularno uskrsnuće oca Escobara (marginalije uz budimpeštanski proces). Zagreb 1949. – Aronova ljubav. Lirska pripovijetka. Zagreb 1951. – Sablast kruži Evropom. Članci, rasprave i predavanja (1948.–1951.). Zagreb 1951. – Optimisti. Roman jedne revolucije. Zagreb 1954. – Moskovski dnevnik iz god. 1936. (ulomak). Zagreb 1955. – Roman jednog romana. Bilješke iz moskovskog dnevnika od 1935. do 1937. godine. Zagreb 1955. – Falanga Antikrista i drugi komentari. Zagreb 1957. – Lik književnika danas. Zagreb 1957. – Pjesme u prozi. Pripovjetke. Zapisi. Ogledi. Zagreb 1969. – Drvarski dnevnik. Beograd 1987.
LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. Frangeš: Ervinu Šinku nad grobom. Forum, 6(1967) 3/4. – M. Matković: Ervin Šinko u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, 103. Zagreb 1969. – E. Čengić: S Krležom iz dana u dan, 3. Zagreb 1985. – Đ. Zelmanović: Šinko, Ervin. Krležijana, 2. Zagreb 1999. – Isti: Šinko, Irma. Ibid. – Šinko, Ervin. Hrvatska enciklopedija, 8. Zagreb 2010.