BINDER, Dragutin David, gospodarstvenik (Zemun, Srbija, 28. VIII. 1890 – ?). Bio je vlasnik poduzeća »Sječa šuma i veletrgovina drvom, drvenom građom te ljekovitim biljkama na veliko« sa sjedištem u Vlaškoj ul. u Zagrebu. Također je u međuratnom razdoblju bio dioničar te likvidator dioničkoga društva za proizvodnju hrastova ekstrakta Zagreb–Županja te dioničar poduzeća za proizvodnju leda Zagreb–Beograd. U prijavi imovine, koju je po uspostavi NDH opunomoćenik tvrtke podnio u njegovo ime Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, navodi se da stanuje u Beogradu te da je prešao na islamsku vjeru. Njegova supruga Claire (Lavov, Ukrajina, 1894 – logor Stara Gradiška, 1942), kći Henrikova, koja je ostala u Zagrebu, u svojoj je prijavi navela da je suprug 6. IV. 1941. mobiliziran. U međuvremenu je preuzela žid. znak i prešla na katoličanstvo. Do 18. VI. 1941. izbačena iz stana u Gundulićevoj ul. i poslije deportirana u logor Staru Gradišku, gdje je stradala, dok je Dragutinova daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – KŽZ.

BING, Albert (Berti), povjesničar (Novi Sad, Srbija, 6. XII. 1956). Sin Ota i Ane rođ. Amon. Diplomirao povijest i filozofiju 1985. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirao 1999. tezom Američki način života u zagrebačkom dnevnom listu Obzor 1929.–1933. i doktorirao 2005. tezom Hrvatsko-američki odnosi 1991.–1995. Od 2001. zaposlen je u Hrvatskom institutu za povijest na projektu »Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat 1991.–1995.–1998«. God. 1991–98. sudjeluje u radu Hrvatskoga informativnog centra na prikupljanju građe povezane uz žrtvoslovlje. Suosnivač je arhiva Domovinskog rata i arhiva o ratnim zločinima. U istom razdoblju radi i kao novinar vanjski suradnik Večernjeg lista (kolumnist podlistka za inozemstvo Dom i Svijet) te objavljuje u Novom listu, Matici iseljenika i drugdje. U razdoblju 1991–93. kao scenarist i redatelj surađuje s HTV (vanjsko-politička emisija Spektar, redakcija inozemnoga programa). U studenom 1992. izabran je za prvog predsj. hrv. ogranka svjetske organizacije »International Society for Human Rights« (ISHR) sa sjedištem u Frankfurtu, usmjerene na humanitarnu pomoć žrtvama rata. S nekolicinom suradnika osmislio je krovni projekt »Victims Voice, Voice for the Victims« (»Glas žrtve, glas za žrtve«; 13 potprojekata), koji se bavi problemima utvrđivanja, predstavljanja i zastupanja interesa i prava žrtava rata te je predstavljen na mnogim skupovima i međunarodnim konferencijama (EU Parlament u Strasbourgu 1992, Königsteinu, Amsterdamu i Hagu 1994). Dva potprojekta dobila su 1995–96. financijsku potporu »Phare« programa EU te su realizirana u šest država Europe. Također sudjeluje u mnogim humanitarnim akcijama (»Bijeli put«, »Preživjeti zimu«). God. 1994 u samostalnoj produkciji započeo je snimati dokumentarni film o Bosni Srebrenoj (nedovršen) te surađivao s Mandy Jacobson na dokumentarnom filmu o stradanju žena u BIH Calling the Ghosts, nagrađen nagradom »Emy« 1995, kad je radio i kao izvršni producent za Rai Uno. Bavi se problematikom međunarodnog položaja Hrvatske nakon državnoga osamostaljenja, amerikanistikom, ljudskim pravima, medijima, filozofijom povijesti te općenito temama vezanima uz suvremenu povijest.

DJELA: Amerika, zemlja nemogućih mogućnosti. Percepcija Amerike u Hrvatskoj, američki način života u zagrebačkom dnevnom listu Obzor 1929.–1933. godine. Zagreb 2003. – Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat (suautori Z. Radelić, N. Barić, D. Marijan i D. Živić). Zagreb 2006. – Hrvatska i ljudska prava 1990.–1992. Zagreb 2008.

LIT.: http://www.isp.hr/index.php?Itemid=38&id=85&op tion=com_content&task=view, pristupljeno 4. I. 2012.

BING, Josip (Joško), kemijski inženjer (Bušetina kraj Virovitice, 8. VIII. 1919 – Naharija, Izrael, 28. VII. 1996). Kao srednjoškolac u Virovitici pristupio je cionističkomu pokretu. God. 1938. upisuje Kemijski odjel Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, a po izbijanju II. svj. rata bježi u Mađarsku, odakle je vraćen u NDH. Potom je prebjegao u Hrvatsko primorje te je 1942. interniran u logor u Kraljevici, a 1943. u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac Židovskoga partizanskog bataljona i 6. korpusa. Nakon rata nastavlja studij uz rad u laboratoriju Hrvatskoga sabora. Po završetku studija radio kao analitički kemičar u privredi te do umirovljenja kao voditelj laboratorija zagrebačke carinarnice. Bio je aktivan član ŽOZ i član Vijeća općine. Umro je prilikom posjeta svojim kćerima liječnici Dini, stomatologinji Ruth i socijalnoj radnici Miriam u Izraelu.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Ha-kol, 1997, 48.

BISCHITZ, Franjo (Bischütz), neuropsihijatar (Pisarovina, 25. VIII. 1914 – Brčko ili Trnovo, BiH, IV. 1944). Sin burzovnog mešetara Mavra (Sopron, Mađarska, 27. VII. 1872 – ?Auschwitz, ?1942) koji je 1889. došao iz Mađarske u Hrvatsku i Kornelije (Nelly) (Eisenstadt, Austrija, 16. III. 1889 – ?Auschwitz, ?1942). F. je gimnaziju završio u Zagrebu, gdje je 1938/39. diplomirao na Medicinskom fakultetu te specijalizirao neuropsihijatriju. Radio je na neurološkom odjelu Zakladne bolnice na Svetom Duhu (danas KB »Sveti Duh«), a 4. VII. 1940. ban Ivan Šubašić postavio ga je za zdravstvenoga vježbenika 8. položajne skupine u Psihijatrijskoj bolnici (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče, gdje je gotovo od poč. rata prikupljao lijekove i odjeću za partizanske borce. Kao liječnik u državnoj službi 15. VIII. 1942. tražio je da se iz sabirnoga logora puste njegovi roditelji, koji su 8. VIII. 1942. odvedeni iz svoga stana u Zagrebu, no oni su već bili transportirani u neki od logora. Iste god. premješten je u Pakrac, gdje je djelovao do 1943. kad se priključio partizanima djelujući kao referent saniteta 7. banijske divizije s kojom je dospio u Bosnu i prošao 4. i 5. ofenzivu. Kad se u srpnju 1943. Vrhovni štab morao povlačiti, ostao je s najtežim ranjenicima preboljevši pjegavac. U takvom stanju pratio je stotinu teških ranjenika na Majevicu u Semberiji. Od ljeta 1943. do svibnja 1944. ostao je na Majevici kao šef zarazne bolnice 3. korpusa, pokušavajući suzbiti epidemiju pjegavca. Tamo ga je zatekla 7. ofenziva te je ostao u zemunicama s ranjenicima. Otkriven je i odveden u Brčko (prema drugomu izvoru u Trnovo) i strijeljan.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28173, 29821.

LIT.: J. Desider: (Nekrolog). Liječnički vjesnik, 68(1946) 1/2. – Š. Novosel: Liječnici iz Hrvatske u NOB. Liječnički vjesnik, 73(1951) 8/9. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – B. Blau: Studenti Židovi Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 2006.

BIŠICKI, Antonija (Bišicky, Bischitzky; Tonka), glazb. pedagoginja (Travnik, BiH, 17. II. 1907 – Zagreb, 13. XI. 1996). Kći Ljudevita i Hermine rođ. Feldbauer. U međuratnom razdoblju živjela je u Zagrebu. Po osnutku NDH ostala je bez posla i preuzela žid. znak. Prebjegla je na Hrvatsko primorje te bila internirana u logor u Kraljevici, potom u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943, pristupila je partizanima djelujući kao bolničarka u dječjoj bolnici u Buzetu, a zatim nastavnica glazbe u partizanskoj gimnaziji u Glini. Nakon II. svj. rata vratila se u Zagreb te bila profesorica klavira na zagrebačkim glazb. školama te 1951–60. ravnateljica Glazbene škole »Pavao Markovac«. – Otac Ljudevit, bankovni službenik (Sluhy, Češka, 5. VII. 1876 – Zagreb, 27. V. 1957). Iz Češke se 1898. doselio u Bosanski Šamac, gdje postaje direktor tamošnje ekspoziture Privilegovane banke za BiH. Poslije seli u Travnik, gdje se oženio Herminom (Minom) rođ. Feldbauer. Oko 1930. doselio se s obitelji u Zagreb te kupio kuću u Babonićevoj ul. Mirovinu stekao kao činovnik Zemaljske banke za BiH. Po uspostavi NDH sa suprugom je preuzeo žid. znak te su izbjegli iz Zagreba. Oboje su preživjeli II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662. – KŽZ. – Podaci o ulaznici B. Polić. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BJEGOVIĆ, Vlatka (Vladimira), spikerica (Zagreb, 15. VIII. 1939). Kći → O. Pancera i Ille rođ. Lemberger. Sestra → Rebecce Berkovitz. Po uspostavi NDH obitelj je preuzela žid. znak i prešla na katoličanstvo, što ih nije spasilo od progona. Rat je preživjela sklonjena u Začretju u Hrvatskom zagorju. Nakon II. svj. rata školovanje je završila u Zagrebu, a od 1963. radi na Radio Zagrebu kao spikerica. Prevodi s engleskoga tekstove za Treći program Hrvatskog radija. Pisala je pjesme te sudjelovala u različitim aktivnostima ŽOZ.

IZV.: KŽZ. – Osobni podaci ulaznice.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BJELINSKI-WAISZ, Mirko, violončelist (Zagreb, 1867 – ?Boston, SAD, 1916). Učio je u Zagrebu kod Jana Oertla. Bio je član Prvoga hrvatskog diletantskog kvarteta (1884–85), Diletantskoga orkestra Hrvatskoga sokola i njegova gudačkoga kvarteta. S bratom Aurelom otišao je u London, gdje se bavio podukom, a zatim djelovao u Bostonu kao solist, komorni glazbenik i glazb. pedagog. – Brat Aurel, violinist (Zagreb, 1865 – ?, 1910). Violinu je učio u Zagrebu, zatim u Leipzigu i Beču. God. 1888. bio je nastavnik u glazbenoj školi HGZ u Zagrebu. Iduće god. otišao je u Hamburg, a zatim u London kao koncertni majstor Simfonijskoga orkestra u Queen’s Hallu. Ondje je osnovao svoj gudački kvartet, a često je koncertirao i solistički.

LIT.: Bjelinski-Waisz, Mirko. Leksikon Jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – Bilten ŽOZ, 1989, 12.

BJELINSKI, Alan, dirigent (Zagreb, 16. VI. 1964). Sin → Brune i Ljerke rođ. Pleslić. Stekavši niže i srednje glazb. obrazovanje (klavir), diplomirao je dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Igora Gjadrova te magistrirao 1990. u klasi Pavla Dešpalja. Kao stipendist Fonda za usavršavanje mladih dirigenata »Lovro Matačić«, usavršavao se u Salzburgu na Mozarteumu kod Michaela Gielena. Surađivao je 1980-ih s mnogim vodećim hrv. rock-grupama (Film, Aerodrom, Haustor). God. 1989. osnovao je u Zagrebu komorni orkestar Windstrings, a 1991–94. bio je stalni dirigent Simfonijskog orkestra HRT. Dirigirao je Zagrebačkom filharmonijom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, orkestrima HNK u Zagrebu, Splitu i Rijeci, Simfonijskim orkestrom Brigham Young University (Utah, SAD) te Udinskim filharmonijskim orkestrom. Vodio je i klezmer grupu ŽOZ (Žozeri). Nastupa u zemlji i inozemstvu, vrlo često vodi orkestre, koji prate rock i pop-pjevače (Eurosong, Oslo 1996). Sklada komornu glazbu te glazbu za film, kazalište, video i televiziju. Dobitnik je nagrade »Porin« za najbolji aranžman (1998) te Nagrade hrvatskoga glumišta za dirigiranje u predstavi Mačak u čizmama B. Bjelinskoga (2003). Član je Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika.

LIT.: Bjelinski, Alan. Hrvatski leksikon, 1. Zagreb 1996. – Bjelinski, Alan. Hrvatska enciklopedija, 2. Zagreb 2000. – J. Ilić: Klasičar na estradi. Nedjeljni Vjesnik, 61(2000) 18856. – P. Boić: Klasika mi je najveća ljubav, ali od nje ne mogu živjeti. Vjesnik, 63(2002) 19754. – V. Paleček: Koncert mi je svetinja. Slobodna Dalmacija, 62(2004) 19342. – D. Sinovčić: Alan Bjelinski – klasični dirigent među pop zvijezdama. Nacional, 10(2004) 429. – Ž. Ciglar: Život za pljesak, srce za kazalište i glumište. Večernji list, 46(2006) 15454. – N. Ožegović: Alan Bjelinski – rockerski život dirigenta u fraku. Ibid., 15(2009) 729.

BJELINSKI, Bruno (WEISS), skladatelj (Trst, Italija, 1. XI. 1909 – Silba, 3. IX. 1992). Otac → Alana i Deana. Najraniju mladost proveo je u Trstu, gdje mu je otac radio u tvrtki za trgovinu kavom, a nakon majčine smrti vratio se u Zagreb i odrastao kod bake. Za Velike gospodarske krize (1929–33) otac mu je bankrotirao te se zaposlio kao upravitelj Ugljenokopâ Golubovec. Već kao dječak učio je klavir te, iako je na očev zahtjev upisao studij prava, istodobno je studirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Blagoja Berse i Franje Dugana. Doktorat iz pravnih znanosti stekao je 1934, a kompoziciju je diplomirao 1936. Sonatom za violinu i glasovir u klasi F. Dugana st. Do II. svj. rata radio je kao sudski tumač i odvjetnički pripravnik. Po osnutku NDH prebjegao je u Split te bio u internaciji u Korčuli i Bariju, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pristupio je partizanima. Kao član Kazališta narodnoga oslobođenja na Visu, skladao je veći broj partizanskih borbenih pjesama. Nakon II. svj. rata kraće je vrijeme djelovao u Srednjoj muzičkoj školi u Splitu (1944–45) te u Državnoj muzičkoj školi u Zagrebu, a od jeseni 1945. do umirovljenja 1977. bio je profesor kontrapunkta i (od 1960) polifone kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. – Iznimno je plodan skladatelj, isprva više okrenut klaviru i komornim sastavima, potom simfonijskim, koncertnim, vokalnim i scenskim oblicima. God. 1954–88. skladao je petnaest simfonija i svakoj je dao podnaslov ili osobnu posvetu (In memoriam poetae, 1961; Muzika za prijatelje, 1964; Sinfonietta brasiliera, 1963). Među koncertnim djelima ističu se Koncertantna simfonija za klavir i orkestar (1967) te Serenada za trublju, klavir, gudače i udaraljke (1957), nadahnuta južnoameričkom glazbom. Posebnu važnost u njegovu stvaranju imao je klavir, kojemu je posvetio Sedam bagatela (1950), Proljetne igre (1957) te Na velikom brodu (1960), dok je u vokalnoj glazbi bio nadahnut stihovima Otona Župančiča (Ciciban, 1947), Gustava Krkleca (Pjesme za Bezimenu, 1953), Grigora Viteza (Šuma spava, 1965), Antuna Branka Šimića (Dialog za mezzosopran i glasovir, 1975) kao i brazilskim folklorom (Candomblé za sopran, klavir i udaraljke, 1972). Osobit je smisao pokazao za stvaranje dječje glazbe pa je više svojih glazbeno-scenskih djela posvetio dječjem kazalištu (opere Pčelica Maja, 1952 i Ružno pače, 1981; baleti Pinocchio, 1959, Peter Pan, 1966. i Mačak u čizmama, 1976), čime je stekao popularnost u domovini i inozemstvu. Iako je u operi Orfej XX stoljeća (1978) unio elemente rock-glazbe i blues-glazbe nije bio sklon avangardnim glazb. eksperimentiranjima. Skladao je i glazbu za film Plavi 9 Kreše Golika (1950). Vrednovan je kao majstor »u kompoziciji sklon klasičnim oblicima, glazbi koncertantnoj i komornoj lirskog karaktera koju prožima vedrinom i mjestimice mediteranskim ugođajem« te se smješta među najznačajnije hrvatske glazb. autore. Osim glazbom bavio se i pisanjem, među ostalim i vlastitih uspomena, a bio je i vrstan karikaturist. Dobitnik je više nagrada za životno djelo (»Mlado pokoljenje«, 1965; »Vladimir Nazor«, 1976; »Josip Slavenski«, 1986). Bio je redovni član JAZU (danas HAZU) od 1988. Njegovo ime nosi glazbena škola u Daruvaru te ulice u Zagrebu i Osijeku.

IZV.: Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 5(1934) 1. – K. Kovačević: Bjelinski, Bruno. Enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1955. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – K. Kovačević: Bjelinski, Bruno. Enciklopedija Jugoslavije, 2. Zagreb 1982. – Bjelinski, Bruno. Muzička enciklopedija, 1. Zagreb 1971. – Bjelinski, Bruno. Leksikon Jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – Komorni koncert. Jevrejski pregled, 36(1985) 1/2. – A. P.: Kompozitor Bruno Bjelinski osamdesetogodišnjak. Jevrejski pregled, 40(1989) 9/12. – I. Ajanović: Bjelinski, Bruno. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – Bjelinski, Bruno. Hrvatska enciklopedija, 2. Zagreb 2000. – M. Stanetti: Čuvar glazbenog reda. Večernji list, 36(1992) 10432. – B. P.: Bruno Bjelinski – s njim samim. Novi Omanut, 3(1995) 12. – B. Polić, S. Vereš i B. Bjelinski – odlomci iz sjećanja. Novi Omanut 7(1999) 12/13. – I. Meštrović: Skladatelj prve hrvatske skladbe za fagot. Zadarski list, 13(2007) 2765. – Z. Weber: Bruno Bjelinski, hrvatski skladatelj europskih obzora. Uz 100. obljetnicu umjetnikova rođenja. Kolo, 19(2009) 3/4.

BJELINSKI, Egon, gospodarstvenik (Zagreb, 1. VI. 1888 – Zagreb, 8. II. 1950). U braku sa Zlatom pl. Stanisavljević prešao je na katoličanstvo 1914. U međuratnom razdoblju bio je prokurist i dioničar Zagrebačke tvornice papira. Po uspostavi NDH dobio je otkaz te morao podnijeti prijavu imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 662.