BJELINSKI, Bruno (WEISS), skladatelj (Trst, Italija, 1. XI. 1909 – Silba, 3. IX. 1992). Otac → Alana i Deana. Najraniju mladost proveo je u Trstu, gdje mu je otac radio u tvrtki za trgovinu kavom, a nakon majčine smrti vratio se u Zagreb i odrastao kod bake. Za Velike gospodarske krize (1929–33) otac mu je bankrotirao te se zaposlio kao upravitelj Ugljenokopâ Golubovec. Već kao dječak učio je klavir te, iako je na očev zahtjev upisao studij prava, istodobno je studirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Blagoja Berse i Franje Dugana. Doktorat iz pravnih znanosti stekao je 1934, a kompoziciju je diplomirao 1936. Sonatom za violinu i glasovir u klasi F. Dugana st. Do II. svj. rata radio je kao sudski tumač i odvjetnički pripravnik. Po osnutku NDH prebjegao je u Split te bio u internaciji u Korčuli i Bariju, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pristupio je partizanima. Kao član Kazališta narodnoga oslobođenja na Visu, skladao je veći broj partizanskih borbenih pjesama. Nakon II. svj. rata kraće je vrijeme djelovao u Srednjoj muzičkoj školi u Splitu (1944–45) te u Državnoj muzičkoj školi u Zagrebu, a od jeseni 1945. do umirovljenja 1977. bio je profesor kontrapunkta i (od 1960) polifone kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. – Iznimno je plodan skladatelj, isprva više okrenut klaviru i komornim sastavima, potom simfonijskim, koncertnim, vokalnim i scenskim oblicima. God. 1954–88. skladao je petnaest simfonija i svakoj je dao podnaslov ili osobnu posvetu (In memoriam poetae, 1961; Muzika za prijatelje, 1964; Sinfonietta brasiliera, 1963). Među koncertnim djelima ističu se Koncertantna simfonija za klavir i orkestar (1967) te Serenada za trublju, klavir, gudače i udaraljke (1957), nadahnuta južnoameričkom glazbom. Posebnu važnost u njegovu stvaranju imao je klavir, kojemu je posvetio Sedam bagatela (1950), Proljetne igre (1957) te Na velikom brodu (1960), dok je u vokalnoj glazbi bio nadahnut stihovima Otona Župančiča (Ciciban, 1947), Gustava Krkleca (Pjesme za Bezimenu, 1953), Grigora Viteza (Šuma spava, 1965), Antuna Branka Šimića (Dialog za mezzosopran i glasovir, 1975) kao i brazilskim folklorom (Candomblé za sopran, klavir i udaraljke, 1972). Osobit je smisao pokazao za stvaranje dječje glazbe pa je više svojih glazbeno-scenskih djela posvetio dječjem kazalištu (opere Pčelica Maja, 1952 i Ružno pače, 1981; baleti Pinocchio, 1959, Peter Pan, 1966. i Mačak u čizmama, 1976), čime je stekao popularnost u domovini i inozemstvu. Iako je u operi Orfej XX stoljeća (1978) unio elemente rock-glazbe i blues-glazbe nije bio sklon avangardnim glazb. eksperimentiranjima. Skladao je i glazbu za film Plavi 9 Kreše Golika (1950). Vrednovan je kao majstor »u kompoziciji sklon klasičnim oblicima, glazbi koncertantnoj i komornoj lirskog karaktera koju prožima vedrinom i mjestimice mediteranskim ugođajem« te se smješta među najznačajnije hrvatske glazb. autore. Osim glazbom bavio se i pisanjem, među ostalim i vlastitih uspomena, a bio je i vrstan karikaturist. Dobitnik je više nagrada za životno djelo (»Mlado pokoljenje«, 1965; »Vladimir Nazor«, 1976; »Josip Slavenski«, 1986). Bio je redovni član JAZU (danas HAZU) od 1988. Njegovo ime nosi glazbena škola u Daruvaru te ulice u Zagrebu i Osijeku.
IZV.: Podaci o ulazniku B. Polić.
LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 5(1934) 1. – K. Kovačević: Bjelinski, Bruno. Enciklopedija Jugoslavije, 1. Zagreb 1955. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – K. Kovačević: Bjelinski, Bruno. Enciklopedija Jugoslavije, 2. Zagreb 1982. – Bjelinski, Bruno. Muzička enciklopedija, 1. Zagreb 1971. – Bjelinski, Bruno. Leksikon Jugoslavenske muzike, 1. Zagreb 1984. – Komorni koncert. Jevrejski pregled, 36(1985) 1/2. – A. P.: Kompozitor Bruno Bjelinski osamdesetogodišnjak. Jevrejski pregled, 40(1989) 9/12. – I. Ajanović: Bjelinski, Bruno. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – Bjelinski, Bruno. Hrvatska enciklopedija, 2. Zagreb 2000. – M. Stanetti: Čuvar glazbenog reda. Večernji list, 36(1992) 10432. – B. P.: Bruno Bjelinski – s njim samim. Novi Omanut, 3(1995) 12. – B. Polić, S. Vereš i B. Bjelinski – odlomci iz sjećanja. Novi Omanut 7(1999) 12/13. – I. Meštrović: Skladatelj prve hrvatske skladbe za fagot. Zadarski list, 13(2007) 2765. – Z. Weber: Bruno Bjelinski, hrvatski skladatelj europskih obzora. Uz 100. obljetnicu umjetnikova rođenja. Kolo, 19(2009) 3/4.