BENČIĆ-SCHWABENITZ, Adalbert, gospodarstvenik (Križevci, 10. VI. 1888 – logor Jasenovac, 1941). Sin Julija Schwabenitza i Tereze rođ. Karkai. U nepoznato doba, vjerojatno nakon 1918, pridodao je prezime Benčić. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik kina »Luxor« u Nikolićevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH, sa suprugom Ellom rođ. Steiner i kćeri Mirom (?, 1921), preuzeo je žid. znak te morao podnijeti prijavu o imetku Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj je naveo da je kino kupljeno 1939. za 800 000 din. te da je on kao vlasnik u 1940. napravio 2 770 000 din. prometa. Morao je vratiti staro prezime Schwabenitz. Iako je uoči II. svj. rata prešao na katoličanstvo te po osnutku NDH podnio molbu za priznavanje arijskih prava, 11. VII. 1941. uhićen je i sa suprugom i kćeri odveden u logor Slana na Pagu, dok je njihov stan u Draškovićevoj ul. zapečaćen. S Paga je prebačen u jasenovački logor Bročice, gdje je stradao. Čini se da su i supruga Ella i kći Mira preživjele boravak u paškom logoru Metajni, ali su potom prebačene u Loborgrad, a odatle u Auschwitz odakle se nisu vratile. Zapovjednik logora Loborgrada Karl Heger odbio je bolesnu Miru poslati u bolnicu s obrazloženjem da je za Kraljevine Jugoslavije sa suprugom špijunirala u korist Engleske. – Brat Alexander, trgovac (Bjelovar, 27. VI. 1890 – logor Jasenovac, 1941). Po ocu i po djedu stekao je zavičajnost u Zagrebu. U međuratnom razdoblju u Zagrebu je bio vlasnik poduzeća »Matador« u Oktogonu, specijalne trgovine pisaćih, računskih i ostalih uredskih strojeva, kao i mehaničke radionice za njihov popravak. Zastupao je poduzeća »Remington«, »Dalton«, »Kardex«, »Brunsviga«, »Ormig« i »Madas.« Poduzeće je 1940. imalo promet od 5 500 000 din. Po uspostavi NDH, kao i brat, morao je vratiti staro prezime, a kako je poduzeće, osim židovskih imalo »18 arijevskih namještenika« dobilo je državnoga povjerenika. U lipnju 1941. nalazio se na liječenju u Bolnici za živčane i duševne bolesti (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče, ali nakon što je otpušten na kućnu njegu, krajem listopada 1941. sa suprugom Sidonijom rođ. Brecher, kćeri Verom (?, 1923) i sinom Milanom (?, 1924) bio je uhićen i odveden u logor Jasenovac, gdje je stradao. Supruga je stradala u logoru u Đakovu, sin Milan na nepoznatu mjestu, a sudbina kćeri Vere nije poznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 661, 698. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27650, 28383, 29426. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BENEDICT, Francesco, kemijski inženjer (Budimpešta, 4. XII. 1898 – ?). Sin Marca i Rose. Kao kemijski inženjer bio je tehnički direktor riječke rafinerije ROMSA (Raffineria Olii Minerali Società Anonima), predsj. riječkog Dobrotvornoga društva Hevra Kadiša (1935–39). God. 1941. napušta Rijeku sa suprugom Rosemarie rođ. Wildi.

LIT.: I. Lukežić: Židovska dobrotvorna i kulturno-prosvjetna društva u Rijeci. Sveti Vid, 7(2001).

BENEDIK, Slavko, arhitekt i građevinski poduzetnik (Križ, 10. I. 1880 – Zagreb, 10. II. 1954). Sin Salamona i Terezije, brat Markov. Graditeljski odjel Obrtne škole završio je 1899. u Zagrebu, a Visoku tehničku školu 1904. u Karlsruheu. S Aladárom Baranyaijem 1905. osnovao je i do 1933. vodio građevinsko-arhitektonski atelijer, u kojem je bio zadužen za inženjerska rješenja i pravne poslove. Njihovim djelovanjem u Zagrebu je dosegnut vrhunac secesijske slobodne figuracije te artikuliran tzv. zagrebački tlocrt najamne stambene zgrade. Među više od 200 projekata posebno se ističu zgrada Popović na Jelačićevu trgu i sanatorij Brestovac na Medvednici (1908), palača Srpske banke na uglu Jurišićeve i Petrinjske ul. (1914) i Inženjerski dom na Trgu Burze (danas Trg hrvatskih velikana, 1927), obiteljske kuće na Tuškancu (Weiss–Aleksander, 1916; Ilić, 1922; Benedik, 1922) te činovnička kolonija malih dvojnih vila u Hercegovačkoj ul. (1912) kao jedna od najranijih srednjoeuropskih primjena zamisli tzv. vrtnoga grada. Atelijeru pripada i prvenstvo u gradnji ravnih krovova zahvaljujući revolucionarnoj primjeni drvocementne konstrukcije (zgrada Varžička–Prikril u Gundulićevoj ul., 1907) te u sustavnoj uporabi armirano-betonskoga skeleta (skladište tvrtke Socher u Preradovićevoj ul., 1913). Od 1930-ih bio je suvlasnik građevnoga poduzeća »Asfalt Beton«. Nakon uspostave NDH njegova supruga Jelka rođ. Deutsch Maceljski (?, 2. IV. 1887 – Zagreb, 16. IV. 1941) počinila je samoubojstvo, a on preuzeo žid. znak. Iako je stavljen na popis neophodno potrebnih stručnjaka, oduzeta mu je dozvola za rad te je vlastima morao prijaviti imetak. Do svršetka II. svj. rata živio je dijelom u Zagrebu, dijelom u Italiji. Za novine Agramer Tagblatt (1902–03) pisao je izvještaje s izložaba hrv. proizvoda u Njemačkoj. – Njegov sin Vojko, građevinski inženjer i arhitekt (Zagreb, 2. XI. 1909 – Montreal, Kanada, 4. V. 2001) u međuratnom razdoblju bio je zaposlen u poduzeću »Asfalt Beton« u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i izgubio posao. God. 1943. priključio se partizanskomu pokretu, a potom se preko Italije iselio u SAD. – Brat Marko, gospodarstvenik (Križ, 13. VII. 1876 – Zagreb, 10. I. 1953) u međuratnom razdoblju bio je vlasnik poduzeća za izradu drvenih proizvoda »Miami« sa sjedištem u Kučerinoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Zahvaljujući mješovitu braku s Hortenzijom rođ. Vradač (?, o. 1895 – Zagreb, 6. IV. 1978), s kojom je imao sina Borisa, preživio je II. svj. rat. – Majka Terezija rođ. Bernstein (Lupoglav, 21. II. 1847 – ?Auschwitz, nakon V. 1943), udovica je trgovca drvom Salamona, koji je 1915. bio jedan od najvećih prinosnika poreza ŽOZ. U Zagreb je stigla iz Križa te je za NDH stanovala u Jurišićevoj ul. U prijavi imetka navodi da je majka troje djece starije od 60 godina. U svibnju 1943. deportirana je najvjerojatnije u Auschwitz, u 97. godini života, što je čini jednom od najstarijih žrtava Holokausta u Hrvatskoj.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 661. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27247. – KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Polić. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: A. Laszlo: Croquis za urotu sjećanja. Bilten ŽOZ, 1989, 12. – J. Galjer: Aladar Vladimir Baranyai: arhitektura i dizajn 1899–1936. (katalog izložbe). Zagreb 1999. – A. Laslo: Lica moderniteta 1898.–1918., zagrebačka arhitektura secesijske epohe. U: Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – http://migs.concordia.ca/memoirs/Vertes/, pristupljeno 27. XII. 2011.

BENEDIK, Vlado, novinar (Križ, 10. VII. 1918 – Zagreb, 17. VI. 1993). Sin Josipov. Suprug Eve rođ. Heinrich (Zagreb, 1926 – Zagreb, 10. I. 2015). Nakon završene Državne trgovačke akademije u Zagrebu 1938, zaposlio se u poduzeću »Trgopromet«. Po osnutku NDH, zajedno s obitelji Lavoslava Hermana, a uz pomoć Anke Oštrić i Mate Buterina, prebjegao je u Novigrad kraj Zadra. Anka Oštrić spasila je dovevši u Novigrad u svoju kuću iz Zagreba i njegove sestre Mimu i Ernu. U jesen 1942. bio je interniran u logor u Kraljevici, zatim u Kamporu na Rabu. U rujnu 1943. pristupio je partizanima kao borac Židovskoga rapskog bataljona i 7. banijske divizije te djelatnik Agitpropa 7. banijske divizije. Novinarstvom se počeo baviti 1946. kao suradnik zagrebačkoga Vjesnika i beogradskoga Rada. Od 1947. do umirovljenja 1978. bio je dopisnik i stenograf u zagrebačkom uredništvu novinske agencije Tanjug, s prekidom 1965–70, kad je djelovao kao dopisnik iste iz Beča. Surađivao je u Privrednom vjesniku (1978–80), Turizmu (1982), Borbi, Politici i Večernjim novostima. Dobitnik je ratnih i mirnodopskih odličja.

IZV.: Podaci o ulazniku M. Veber.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Z. Munko: Benedik, Vlado. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – (Nekrolog). Bilten ŽOZ 1993, 31/32. – M. Steiner-Aviezer: Hrvatski pravednici. Zagreb 2008.

BENEDIKT, liječnik (XIV. st.). Prešavši na katoličanstvo, bio je 1354–57. liječnik u Dubrovniku te prvi Židov, čije se ime spominje u dubrovačkoj arhivskoj građi.

LIT.: V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546–1808). Zagreb–Dubrovnik 2005.

BENEDIKT, Bela, gospodarstvenik (Čakovec, 1865 – Čakovec, 5. II. 1940). Krajem I. svj. rata bio je član mađ. Narodnoga vijeća u Čakovcu. Spominje se kao veletrgovac i bankar nadtutor grada Čakovca te predsjednik i upravitelj Čakovečko-međimurske štedionice. Bio je i predsj. ravnateljstva Čakovečkih javnih skladišta te od 1921. član uprave Prve međimurske tvornice pletene žice i željeznog pokućstva u Čakovcu. Supruga mu je bila Linka rođ. Wettendorfer.

LIT.: V. Kalšan: Građansko društvo u Međimurju. Šenkovec 2000.

BENEDIKT, Edo, bankar i žid. aktivist (Szent Miklós, Mađarska, 24. II. 1824 – Čakovec, 6. III. 1916). Bio je upravitelj Štedionice za Čakovec i okolicu i 1884. prvi predsj. Trgovačkoga kasina »Čakovec«. Poduzeće »Benedikt Edo i sin« u međuratnom je razdoblju bilo gl. zastupnik zagrebačkog osiguravajućeg društva »Sava« u Čakovcu. Također je djelovao kao predsj. ŽO u Čakovcu do 1897. te predsj. Dobrotvornoga društva za pomaganje židovske sirotinje, a 1895. predsj. Židovskoga pogrebnog društva. Supruga mu je bila Betti rođ. Mattersdorfer, podrijetlom iz Szolnoka u Mađarskoj.

LIT.: Z. Karoly: Csaktornya monografiaja. Csáktornya 1905. – V. Kalšan: Židovi u Međimurju. Čakovec 2006.

BENEŠ, Jaroslav, liječnik (Jarosław, Poljska, 11. VIII. 1899 – Rakovník, Češka, 5. I. 1965). Suprug Klotilde rođ. Cignerov (od 4. VII. 1932). Vodio je privatnu liječničku praksu u Pragu. Po uspostavi Češko-moravskoga protektorata, zbog strepnje oko zadržavanja liječničke dozvole te mogućnosti progona, u listopadu 1939. doselio se u Zagreb, gdje se nastanio u Vlaškoj ul. te često boravio u Stubičkim Toplicama. Tijekom siječnja 1941. uspio je pribaviti putovnicu za izvaneuropska putovanja te se s obitelji iselio u Palestinu. Ondje je ostao do srpnja 1949, kad se kao ideološki orijentirani pacifist vratio u Čehoslovačku.

LIT.: http://www.crt-ii.org/index_en.phtm, pristupljeno 27. XII. 2011.

BENEŠ, Zdenko, službenik (Vlčeves, Češka, 24. VII. 1904 – ?). Sin Josipov. U Zagreb se doselio 1927. iz Dolní Počernice kraj Praga. U međuratnom razdoblju bio tehnički poslovođa poduzeća »Baby«, za proizvodnju lutaka i igračaka. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, a u spise je uveden kao češki državljanin. Supruga Elča upisana je kao »arijevka«, a sin Ivan pokršten. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 661. – KŽZ.

BERGER-SEDLAR, Regina, liječnica (Šibenik, 8. VIII. 1922 – Zagreb, 16. X. 2009). Kći Borisa i Sali rođ. Weinbaum. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1952/53.