BENEDIK, Slavko, arhitekt i građevinski poduzetnik (Križ, 10. I. 1880 – Zagreb, 10. II. 1954). Sin Salamona i Terezije, brat Markov. Graditeljski odjel Obrtne škole završio je 1899. u Zagrebu, a Visoku tehničku školu 1904. u Karlsruheu. S Aladárom Baranyaijem 1905. osnovao je i do 1933. vodio građevinsko-arhitektonski atelijer, u kojem je bio zadužen za inženjerska rješenja i pravne poslove. Njihovim djelovanjem u Zagrebu je dosegnut vrhunac secesijske slobodne figuracije te artikuliran tzv. zagrebački tlocrt najamne stambene zgrade. Među više od 200 projekata posebno se ističu zgrada Popović na Jelačićevu trgu i sanatorij Brestovac na Medvednici (1908), palača Srpske banke na uglu Jurišićeve i Petrinjske ul. (1914) i Inženjerski dom na Trgu Burze (danas Trg hrvatskih velikana, 1927), obiteljske kuće na Tuškancu (Weiss–Aleksander, 1916; Ilić, 1922; Benedik, 1922) te činovnička kolonija malih dvojnih vila u Hercegovačkoj ul. (1912) kao jedna od najranijih srednjoeuropskih primjena zamisli tzv. vrtnoga grada. Atelijeru pripada i prvenstvo u gradnji ravnih krovova zahvaljujući revolucionarnoj primjeni drvocementne konstrukcije (zgrada Varžička–Prikril u Gundulićevoj ul., 1907) te u sustavnoj uporabi armirano-betonskoga skeleta (skladište tvrtke Socher u Preradovićevoj ul., 1913). Od 1930-ih bio je suvlasnik građevnoga poduzeća »Asfalt Beton«. Nakon uspostave NDH njegova supruga Jelka rođ. Deutsch Maceljski (?, 2. IV. 1887 – Zagreb, 16. IV. 1941) počinila je samoubojstvo, a on preuzeo žid. znak. Iako je stavljen na popis neophodno potrebnih stručnjaka, oduzeta mu je dozvola za rad te je vlastima morao prijaviti imetak. Do svršetka II. svj. rata živio je dijelom u Zagrebu, dijelom u Italiji. Za novine Agramer Tagblatt (1902–03) pisao je izvještaje s izložaba hrv. proizvoda u Njemačkoj. – Njegov sin Vojko, građevinski inženjer i arhitekt (Zagreb, 2. XI. 1909 – Montreal, Kanada, 4. V. 2001) u međuratnom razdoblju bio je zaposlen u poduzeću »Asfalt Beton« u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i izgubio posao. God. 1943. priključio se partizanskomu pokretu, a potom se preko Italije iselio u SAD. – Brat Marko, gospodarstvenik (Križ, 13. VII. 1876 – Zagreb, 10. I. 1953) u međuratnom razdoblju bio je vlasnik poduzeća za izradu drvenih proizvoda »Miami« sa sjedištem u Kučerinoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Zahvaljujući mješovitu braku s Hortenzijom rođ. Vradač (?, o. 1895 – Zagreb, 6. IV. 1978), s kojom je imao sina Borisa, preživio je II. svj. rat. – Majka Terezija rođ. Bernstein (Lupoglav, 21. II. 1847 – ?Auschwitz, nakon V. 1943), udovica je trgovca drvom Salamona, koji je 1915. bio jedan od najvećih prinosnika poreza ŽOZ. U Zagreb je stigla iz Križa te je za NDH stanovala u Jurišićevoj ul. U prijavi imetka navodi da je majka troje djece starije od 60 godina. U svibnju 1943. deportirana je najvjerojatnije u Auschwitz, u 97. godini života, što je čini jednom od najstarijih žrtava Holokausta u Hrvatskoj.
IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 661. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27247. – KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Polić. – Telefonski imenik 1941.
LIT.: A. Laszlo: Croquis za urotu sjećanja. Bilten ŽOZ, 1989, 12. – J. Galjer: Aladar Vladimir Baranyai: arhitektura i dizajn 1899–1936. (katalog izložbe). Zagreb 1999. – A. Laslo: Lica moderniteta 1898.–1918., zagrebačka arhitektura secesijske epohe. U: Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – http://migs.concordia.ca/memoirs/Vertes/, pristupljeno 27. XII. 2011.