LAŽANSKI, Aleksandar, pedijatar (? – ?Zagreb, 1915). Nakon završena studija medicine, djelovao je kao pedijatar u Zagrebu.

LEDECKI, Artur (Ledetzki), liječnik (Kutina, 1901 – logor Jasenovac, 1942). Sin Ise (Kutina, 1870 – Zagreb, 25. XI. 1940) i Irene rođ. Braun. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1926/27. te od 1932. bio liječnik u ugovornom odnosu s bolesničkom blagajnom činovnika Poštanske štedionice i sa Zadrugom PTT službenika u Zagrebu. Po uspostavi NDH, u travnju 1941, zatražio je arijska prava za sebe, mlađega brata Ervina i majku Irenu, no u lipnju 1941. bio je uhićen i deportiran vjerojatno u Gospić, potom u logor Jasenovac, gdje je stradao. Izgleda da je ista sudbina zadesila i druge članove obitelji.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27335. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Glasilo Spomen-područja Jasenovac, 7(1976) 1. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LEDERER-DAVIČO, Ruth (Rut), liječnica (Hrvatska Kostajnica, 1912 – Beograd, o. 1992). Kći → H. Lederera. Medicinu je diplomirala u Zagrebu 1938/39. Kao studentica pristupila je lijevomu političkomu pokretu i postala članica marksističke skupine na fakultetu te ju je zagrebačka policija nekoliko puta uhitila zbog polit. aktivizma. Po uspostavi NDH prebjegla je u Dalmaciju, a odande u Italiju. U studenom 1944. vratila se u Jugoslaviju i priključila partizanima. Nakon rata radila je u Zavodu za transfuziju krvi u Beogradu. Suprug joj je bio književnik Oskar Davičo.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

LEDERER-SANTRIĆ, Greta, javna djelatnica (Zagreb, 1933). Po uspostavi NDH majka joj se preudala za redatelja bliskoga vlasti zahvaljujući čemu su preživjele II. svj. rat. G. se sred. 1950-ih udala za Vojka Santrića, koji je zastupao »Genex« i bio uvoznik nafte u Italiji. Živjela je u Milanu, gdje je bila predsjednica Društva prijatelja »Scale«. Krajem 1970-ih sa suprugom se preselila u Lugano u Švicarskoj.

IZV.: Podaci o ulaznici V. Stipetić.

LEDERER, Armin Lavoslav, liječnik, žid. aktivist i javni djelatnik (Vinkovci, 21. VII. 1863 – Vinkovci, 22. IX. 1935). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vinkovcima, a studij medicine u Zagrebu. Kao liječnik ukupno je službovao punih 47 godina, od toga čak 36 godina kao liječnik Okružnoga ureda u Vinkovcima. Bio je dugogodišnji predsjednik ŽO u Vinkovcima i mohel. Za njegova mandata izgrađena je sinagoga. Po opredjeljenju bio je cionist, prvi je od desetorice vinkovačkih Židova koji je 1904. tražio odobrenje za rad lokalnoga cionističkog društva. God. 1900. bio je član utemeljitelj Matice hrvatske te 1908. član potpomagatelj Hrvatskoga pjevačkoga i tamburaškoga društva »Relković« u Vinkovcima. Polemizirao je 1909. s vinkovačkim župnikom zbog njegovih protužidovskih stajališta. Stručne članke objavljivao je u Liječničkom vjesniku (1898, 1914). – U braku s Emmy (Etelkom) rođ. Varga (Kula, Srbija, 1874 – ?, 1941–1945) imao je dvije kćeri. Starija kći Olga bila je učiteljica glasovira i supruga vinkovačkoga liječnika → Lava Schwarza, a od 1932. zagrebačkoga odvjetnika Karla Spillera, a mlađa Emmy supruga Feliksa Bauma, sina → Salamona. Uoči II. svj. rata njegova udovica preselila se u Zagreb, gdje je dočekala uspostavu NDH te stradala u nepoznatom logoru.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28058.

LIT.: T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LEDERER, Branko, ginekolog (Osijek, 15. IV 1946). Sin Ladislava i Mire rođ. Samek. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1970, gdje je 1977. specijalizirao ginekologiju i opstetriciju. Usavršavao je laparoskopiju u Londonu 1978. Poslijediplomski studij perinatologije i neonatologije završio je u Zagrebu 1979. Od završetka studija radi u Odjelu za ginekologiju i porodništvo KBC Osijek kao voditelj Odjela 1989–93, a 1982–89. i od 1993. voditelj Odsjeka za operacijski dovršene porođaje Odjela za ginekologiju i porodništvo KBC Osijek. Vlasnik je privatne ginekološke klinike u Ul. sv. Ane u Osijeku. Sudionik je mnogobrojnih stručnih kongresa. Član je Hrvatskoga liječničkoga zbora i Društva ginekologa Hrvatske. – Otac Ladislav (Laci), dermatovenerolog (Belišće, 22. XII. 1915 – Osijek, 20. IX. 1953). Sin Samuila i Piroške rođ. Schossberger. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Osijeku, a Medicinski fakultet u Zagrebu upisao je 1934, a diplomirao 1945/46. i specijalizirao dermatovenerologiju. Po uspostavi NDH kao član tzv. leteće ekipe pomagao je pri smještaju žena i djece prispjelih u sabirni logor u Đakovu, a krajem 1941. u ekipi žid. liječnika poslan je u sela Jakeš i Podnoblje u BiH djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. U travnju 1943. pridružio se partizanima djelujući kao referent saniteta 6. proleterske istočnobosanske brigade 17. divizije. Po završetku II. svj. rata, djelovao je kao major u sanitetu JNA, a 1948–53. radio je u splitskoj voj. bolnici. – Majka Mira, medicinska sestra (Vrbovsko, 10. IV. 1921 – Osijek, 23. V. 2000). Kći → R. Sameka i Ele rođ. Schulhof. Maturirala je u požeškoj gimnaziji i udala se u ljeto 1941. za Ladislava Lederera. Ubrzo je bila internirana u logor Stara Gradiška, gdje je 25. II. 1942. rodila sina, koji je ubrzo umro. Uz pomoć liječnika → Herbeta Krausa sa suprugom je bila poslana u BiH. U travnju 1943. priključila se partizanima djelujući kao bolničarka u bolnici 6. proleterske istočnobosanske brigade 17. divizije, a potom referentica saniteta bataljona te divizije. Po završetku II. svj. rata vratila se u Osijek, a 1948–53. djelovala u Splitu. Nakon suprugove smrti vratila se u Osijek i upisala Višu školu za medicinske sestre u Zagrebu. Od 1. VII. 1957. do umirovljenja 1986. bila je gl. medicinska sestra u osječkoj Općoj bolnici.

LIT.: V. Utvić: Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874–1974. Osijek 1974. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Lederer, Branko. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994.

LEDERER, Ernest (Ruben), obrtnik (Zagreb, 1. XI. 1917 – okolica Siska, V. 1945). Sin Vatroslavov. Od 1941. u braku je s Mirom rođ. Altarac, privatnom namještenicom u zagrebačkoj trgovini obuće. Po uspostavi NDH sa suprugom je iz Zagreba prebjegao u Hrvatsko primorje te su bili internirani u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac Židovskoga rapskoga bataljona i 7. banijske divizije. Poginuo je u borbi s njem. snagama u okolici Siska posljednjih dana II. svj. rata. Supruga je bila bolničarka 4. brigade 7. divizije. Njezina je daljnja sudbina nepoznata.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

LEDERER, Fedor, javni djelatnik (Zagreb, 29. XI. 1925 – Pariz, 20. II. 2017). Sin Stjepana (Stephana) i Eleonor (Elle), kćeri → A. Schreinera. Osnovnu školu pohađao je u Zagrebu, a 1935. djed ga je poslao na školovanje u internat u Švicarskoj, otkuda se vraća 1939. te se seli u Split, gdje mu je nakon rastave radila majka. Ubrzo po uspostavi tal. fašističke vlasti u travnju 1941. interniran je u radni logor Castelnuovo Don Bosco, na sjev. Italije. U studenom 1942. bježi iz logora, prelazi franc. granicu kraj Ventimiglie i smješta se kod rodbine u Monacu. Nakon iskrcavanja saveznika na jugu Francuske u kolovozu 1944, vojska SAD angažirala ga je kao prevodioca na aerodromu Marignane kraj Marseillea. Ondje se susreo s majkom koja je 1941. preko Barija deportirana na Lipare, gdje je provela rat, a nakon oslobođenja je angažirana kao liječnica u brit. vojsci. Potkraj 1944. počinje raditi za Haganu, žid. organizaciju kojoj je cilj bio prebacivanje preživjelih iz Holokausta s juga Francuske u Palestinu, a od ljeta 1946. za JOINT, amer. židovsku organizaciju koja je pomagala Židovima u Europi, a imala sjedište u Milanu. Posebno se angažirao oko oboljelih od tuberkuloze. Od sljedeće god. radi za argentinsku državnu brodarsku tvrtku sa sjedištem u Parizu, a od 1956. za indijsku zračnu kompaniju »Air India«. Zbog prirode posla seli iz Pariza u Hamburg i potom u Ženevu. Od 1961. radi kao savjetnik za odnose s javnošću u Uredu komesarijata UN za izbjeglice u Ženevi, a od 1965. kao gl. tajnik Svjetskoga savjeta za menadžment CIOS, u kojem ostaje do 1977. Tada prelazi u baselski tjednik Journal pour le Transport International kao savjetnik za međunarodne odnose. Nakon umirovljenja živi u franc. gradiću Confolens, a od 2000. u Parizu. Životni put opisao je u knjizi La cinquième generation (Paris 2014).

LIT.: http://prabook.org/web/person-view.html?profile Id=758384, pristupljeno 22. X. 2015.

LEDERER, Gordan, novinar, televizijski i filmski snimatelj (Zagreb, 21. IV. 1958 – kraj Hrvatske Kostajnice, 8. VIII. 1991). Sin Prvislavov. Diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1989. Fotografijom i amaterskim filmom bavio se od kraja 1970-ih. Bio je reporter nekoliko listova. Bavio se i grafičkim dizajnom. U kratkoj je snimateljskoj karijeri na televiziji dao nekoliko vrijednih ostvarenja (putopisna serija Tunguska katastrofa snimljena u sibirskoj tajgi i dr.). Tijekom Domovinskoga rata bio je ratni izvjestitelj. Uoči pogibije snimio je dokumentarni film Banijska praskozorja, koji se bavio prvim danima rata. Film je postao slikovna metafora početka Domovinskoga rata i stvaranja Hrvatske vojske. Ubijen je hicem iz snajpera prilikom snimanja na bojištu kraj Hrvatske Kostajnice. Njegova je smrt dobila iznimnu medijsku pozornost, a na mjestu njegove pogibije podignuto je spomen-obilježje u obliku metalnoga križa, a 2015. spomenik »Slomljeni pejzaž«. U Zagrebu (1992) i Genovi (1993) priređena je posmrtna izložba njegovih radova. Posmrtno mu je podijeljeno i Posebno priznanje HND za osobite zasluge na području novinarstva u Domovinskom ratu.

LIT.: V. Flego: Lederer, Gordan. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – Lederer, Gordan. Leksikon radija i televizije. Zagreb 2006. – P. Požar: Lederer, Gordan. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001.

LEDERER, Hinko, kolekcionar, numizmatičar i žid. aktivist (Hrvatska Kostajnica, 18. V. 1886 – Beograd, 16. IV. 1979). Gimnaziju i Višu trgovačku školu (1905) završio je u Zagrebu, a u Leipzigu i Berlinu studirao je agronomiju. Od 1931. živio je s obitelji u Zagrebu, gdje je bio aktivan član cionističko-revizionističkoga pokreta. Nakon kongresa cionista u Luzernu i kongresa cionista-revizionista u Beču objavio je u Jevrejskom glasu članak Zašto iz Lucerna a ne iz Beča da vodi put u Cijon (1935). Već je tada bio priznati numizmatičar; u povodu 50. rođendana numizmatičari su mu iskovali medalju (1936). Sakupio je veliku umjetničku zbirku, osobito slikara mlađe generacije te zbirku oružja. Objavljivao je u časopisu Numizmatičke vijesti (1939). Također je posjedovao trgovinu sirovom kožom u Zagrebu u Ul. Mošinskoga (danas Nazorova ul.). Po uspostavi NDH rekviriran mu je automobil marke »Adler« te predan na uporabu Zapovjedništvu Ustaškoga odreda, a numizmatička zbirka, skulpture i umjetničke slike iz stana stavljene su pod zaštitu Ministarstva prosvjete u Gipsoteku grada Zagreba. Prijavu imovine ustaškim vlastima umjesto njega u lipnju 1941. podnio je njegov punomoćnik i skladištar u trgovini → Marko Lederer, dok je on sa suprugom Irmom pravodobno izbjegao na Korčulu, potom u Italiju, odakle se naposljetku iselio u Izrael. Od 1952. živio je u Beogradu. Svoje preostale umjetnine poklonio je JIM u Beogradu, gdje mu je posvećena soba. Imao je kćeri → Ruth Lederer-Davičo, Sonju i Edu (Hrvatska Kostajnica, 1919 – Jeruzalem, 2010).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684.

LIT.: I. Armanda i I. Mirnik: Lederer, Hinko. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2013.