LEDERER, Branko, ginekolog (Osijek, 15. IV 1946). Sin Ladislava i Mire rođ. Samek. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1970, gdje je 1977. specijalizirao ginekologiju i opstetriciju. Usavršavao je laparoskopiju u Londonu 1978. Poslijediplomski studij perinatologije i neonatologije završio je u Zagrebu 1979. Od završetka studija radi u Odjelu za ginekologiju i porodništvo KBC Osijek kao voditelj Odjela 1989–93, a 1982–89. i od 1993. voditelj Odsjeka za operacijski dovršene porođaje Odjela za ginekologiju i porodništvo KBC Osijek. Vlasnik je privatne ginekološke klinike u Ul. sv. Ane u Osijeku. Sudionik je mnogobrojnih stručnih kongresa. Član je Hrvatskoga liječničkoga zbora i Društva ginekologa Hrvatske. – Otac Ladislav (Laci), dermatovenerolog (Belišće, 22. XII. 1915 – Osijek, 20. IX. 1953). Sin Samuila i Piroške rođ. Schossberger. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Osijeku, a Medicinski fakultet u Zagrebu upisao je 1934, a diplomirao 1945/46. i specijalizirao dermatovenerologiju. Po uspostavi NDH kao član tzv. leteće ekipe pomagao je pri smještaju žena i djece prispjelih u sabirni logor u Đakovu, a krajem 1941. u ekipi žid. liječnika poslan je u sela Jakeš i Podnoblje u BiH djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa. U travnju 1943. pridružio se partizanima djelujući kao referent saniteta 6. proleterske istočnobosanske brigade 17. divizije. Po završetku II. svj. rata, djelovao je kao major u sanitetu JNA, a 1948–53. radio je u splitskoj voj. bolnici. – Majka Mira, medicinska sestra (Vrbovsko, 10. IV. 1921 – Osijek, 23. V. 2000). Kći → R. Sameka i Ele rođ. Schulhof. Maturirala je u požeškoj gimnaziji i udala se u ljeto 1941. za Ladislava Lederera. Ubrzo je bila internirana u logor Stara Gradiška, gdje je 25. II. 1942. rodila sina, koji je ubrzo umro. Uz pomoć liječnika → Herbeta Krausa sa suprugom je bila poslana u BiH. U travnju 1943. priključila se partizanima djelujući kao bolničarka u bolnici 6. proleterske istočnobosanske brigade 17. divizije, a potom referentica saniteta bataljona te divizije. Po završetku II. svj. rata vratila se u Osijek, a 1948–53. djelovala u Splitu. Nakon suprugove smrti vratila se u Osijek i upisala Višu školu za medicinske sestre u Zagrebu. Od 1. VII. 1957. do umirovljenja 1986. bila je gl. medicinska sestra u osječkoj Općoj bolnici.
LIT.: V. Utvić: Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874–1974. Osijek 1974. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Lederer, Branko. Tko je tko u hrvatskoj medicini. Zagreb 1994.