KOSTOLITZ, Josip, komunistički aktivist (Čakovec, 29. VIII. 1921 – kraj Virovitice, IV. 1945). Sin trgovca konjima Aleksandra i Regine rođ. Klein. Završio je bravarski zanat i uoči izbijanja Travanjskoga rata primljen u SKOJ. Uhićen je 1942. u Čakovcu, osuđen u Pečuhu i odveden na ist. bojišnicu, gdje je prebjegao i borio se u sastavu Crvene armije. S Jugoslavenskom dobrovoljačkom brigadom osnovanom u SSSR 1944. ušao je u Jugoslaviju. Poginuo je kraj Virovitice u činu zastavnika.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

KOŠ, Julija, bibliotekarka i žid. aktivistica (Split, 30. VIII. 1953). Kći Egona i Jelke rođ. Šprung. Osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti završila je u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je povijest umjetnosti i arheologiju 1978. te studij bibliotekarstva 1985. Magistrirala je 2000. bibliotečne znanosti tezom Pojmovnik za likovne umjetnosti. God. 1992–2012. bila je voditeljica knjižnice ŽOZ, a od 2012. voditeljica knjižnice, odnosno informacijsko-obrazovnoga centra Židovske vjerske zajednice Bet Israel. Bavi se judaistikom, napose prezentacijom judaističkih tema za širu hrv. javnost, iz čega je proizašla knjiga Alef bet židovstva (Zagreb 1999). Surađuje u žid. periodici u Hrvatskoj. Suradnica u Leksikonu stranih pisaca za hebrejsku književnost (Zagreb 2001).

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: P. Požar: Koš, Julija. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001.

KOVACS, Jolan (rođ. Müller, Molnar), obrtnica (Tokaj, Mađarska, 12. II. 1884 – ?). U međuratnom razdoblju na Trgu N u Zagrebu imala je radionicu za proizvodnju lutaka od tekstila, koje je isporučivala kupcima u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Vojvodini i Sloveniji. U radionici je kao poslovođa radio njezin suprug Leopold. Po uspostavi NDH bila je primorana prijaviti imovinu. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 682.

KOVAČ, Dita (rođ. Fritz, Fritz-Kovač, Kovacs; Ditta, Judita, Judit), pjevačica i pedagoginja (Zagreb, 12. VII. 1891 – Kirjat Gat, Izrael, 12. IX. 1976). Sestra dirigenta → L. Mirskoga. U Zagrebu je u školi HGZ 1904–09. učila violinu u Václava Humla i 1907–13. pjevanje u Leonije Brückl. Debitirala je 1913. u HNK kao Mignon u operi Ambroisa Thomasa. Članica je Opere u Trstu 1913/14, potom nastupa u Zagrebu, Osijeku i Sarajevu. God. 1917–49. djelovala je u Osijeku. Stalna je gošća do 1939. i 1945–46. korepetitorica u Operi HNK te u Gradskoj muzičkoj školi profesorica pjevanja 1930–40. U rujnu 1944. priključila se partizanima djelujući kao bolničarka u bolnici 6. korpusa, zatim kulturna djelatnica u Slavoniji. Nakon rata vratila se u Osijek, gdje je 1945–49. bila ravnateljica glazb. škole. Odgojila je niz vrsnih osječkih opernih pjevačica poput Marije Glavačević, Slavice Pfaff i dr. Od 1950. je u kibucu Gat u Izraelu djelovala je kao glazb. pedagoginja. U opernom i operetnom repertoaru zapažena je kao Agatha (Carl Maria von Weber, Strijelac vilenjak), Lakmé (Léo Delibes), Musette i Cho-Cho-San (Giacomo Puccini, La Bohème i Madame Butterfly), Rosina (Gioachino Rossini,Seviljski brijač), Nedda (Ruggero Leoncavallo, Pagliacci), Gilda, Violetta i Aida (Giuseppe Verdi, Rigoletto, Traviata i Aida), Jelena (Ivan Zajc, Nikola Šubić Zrinjski), Marženka (Bedřich Smetana, Prodana nevjesta), Eudoksija (Fromental Halévy, Židovka), Rusalka (Antonín Dvořák), Galateja (Franz von Suppé, Lijepa Galateja) i Marija (Carl Zeller, Ptičar). Više puta nastupila je u izvedbama oratorijskih djela uz Osječku filharmoniju i uz Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo »Kuhač« pod vodstvom brata, koji ju je kao pijanist pratio i na recitalima. Kao koncertna pjevačica izvodila je raznolik program solo-popijevka (→ R. Schwarz, → Ž. Hirschler). Odlikovala se mekanim lirskim sopranom, posebno izražajnim u visokim registrima, muzikalnošću i koloraturnom tehnikom. – Imala je sina Ivu i kćer Miru (Osijek, 1922) sa suprugom Isom, liječnikom (Osijek, 21. II. 1891 – ?). Ovlaštenje za obavljanje liječničkog zvanja dobio je 1916. od Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade. U međuratnom razdoblju u Osijeku je bio liječnik Središnjega ureda za osiguranje radnika. Po uspostavi NDH bio je umirovljen. S obitelji je uspio pobjeći iz Osijeka, a 1944. pristupio je partizanima te djelovao kao liječnik saniteta 6. korpusa. – Sin Ivo (Jichak) (Osijek, 7. X. 1920 – ?). Po uspostavi NDH bio je student medicine. U rujnu 1944. priključio se partizanima te djelovao u sanitetu bataljuna Slavonskoga partizanskog odreda, zatim u Vojnoj bolnici u Osijeku. Iselio se u kibuc Gat u Izraelu.

IZV.: Arhiv ŽOO. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 634.

LIT.: W. Siess (S-s.): (O nastupu D. Fritz u operi Mignon A. Thomasa u Zagrebu). Agramer Tagblatt, 28(1913), 30. IV. – Isti: Aus dem Landesmusikinstitut. Ibid., 24. VI. – ef.: (Konzert Fritz). Ibid., 29(1914), 10. III. – Nordost: Der erste Liederabend der Saison. Die Drau, 54(1921), 25. X. – A. Urban: Verdiev Requiem. Straža, 9(1927), 21. XI. – J. Brečko: Prvi koncert Osječke filharmonije. Glasnik muzičkog društva Stanković, 3(1930) 7. – A. Canjuga: Kuhačeva izvedba Haydnova oratorija bila je glazbeni događaj prvoga reda. Hrvatski list, 21(1940), 24. III. – M. Malbaša: Glazbeni život u Osijeku. Osječki zbornik, 1965, 9/10. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – B. Ban: Glazbena škola Franje Kuhača – povijest i život. Osijek 1996. – A. Bogner-Šaban: Kazališni Osijek. Zagreb 1997. – D. Mihalek: Odjeci hrvatske glazbene kulture u Izraelu. U: Glazba, folklor i kultura. Svečani zbornik za Jerka Bezića. Zagreb 1999. – Z. Živaković-Kerže: Stradanja i pamćenja. Osijek 2006. – N. Leverić Špoljarić: Kovač, Dita. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.

KOVAČ, Pavao (Pavle), pravnik i komunistički aktivist (Čakovec, 1909 – Beograd, ?1948). Pred II. svj. rat bio je odvjetnik u Čakovcu te član KPJ. Nastavio je komunističkom aktivnošću i nakon mađ. okupacije Međimurja, ali su ga vlasti 1941. otkrile te 1942. osudile i uputile u radnu jedinicu na ist. bojišnicu u Ukrajini. Preko zaleđenoga Dona prebjegao je na sovjetsku stranu i stupio u redove Crvene armije. Poslije je postavljen za zamjenika komandanta (načelnik za kulturno-prosvjetni rad) 1. brigade NOVJ koja je formirana 1943. u SSSR te 1944. upućena na bojišnicu u Srbiji. Nakon II. svj. rata živio je u Beogradu. Radio je u Saveznoj upravi – Zavodu za organizaciju uprave. Nakon što je bio osumnjičen kao strani agent, izvršio je samoubojstvo.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

KOVAČ, Šandor, ugostitelj (Stari Sivac, Srbija, 3. XII. 1876 – Auschwitz, nakon 22. VIII. 1942). U međuratnom razdoblju bio je vlasnik i poslovođa kolodvorske restauracije u Osijeku, koju je vodio sa suprugom Dorom rođ. Schiller i sinom Tiborom. Po uspostavi NDH, u ljeto 1942, s drugim osječkim Židovima bio je uhićen, odveden u logor Tenja kraj Osijeka te deportiran u Auschwitz, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 634.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

KOVAČ, Vlasta, novinarka, prevoditeljica i žid. aktivistica (Osijek, 20. VI. 1938 – Zagreb, 19. VI. 2016). Kći → P. Kolara i Cvjetne rođ. Cepelić (Osijek, 8. IX. 1912 – Opatija, 10. XII. 2003). Supruga kritika i feljtonista Slavka Kovača (Zagreb, 12. VIII. 1932 – Zagreb, 10. IX. 2005), dugogodišnjeg urednika časopisa za umjetnost i kulturu 15 dana i autora knjige feljtona Daleko od Bostona – Trešnjevačke teke (Zagreb 2002). II. svj. rat preživjela je u Osijeku, djelomično zaštićena okolnošću da je majčin otac, osječki odvjetnik Iso Cepelić, bio Hrvat i katolik, dok je baka po majci Lola rođ. Springer bila Židovka, koja je udajom prešla na katoličanstvo. Diplomirala je engleski i njemački jezik i književnost 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je 1979. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu tezom Ekonomika i organizacija privatnog sektora u ugostiteljstvu i turizmu Hrvatske. U novinarstvu je radila od 1964, prvo u Izboru, potom 1965. u Vjesniku u srijedu, od 1966. do kraja 1991. u Vjesniku kao novinarka u unutrašnjopolitičkoj rubrici, prevoditeljica, reporterka te turistička novinarka. Surađivala je u Danasu, Svijetu, Vikendu, Privrednom vjesniku i specijaliziranim turističkim listovima i časopisimaUgostiteljstvo i turizam, Turizam i Turističke novine. Nakon 1991. objavljivala je u časopisima Banka, Erazmus. O žid. zajednici u Hrvatskoj 1990-ih pisala je za Jewish Telegraphic Agency. Knjiž. tekstove prevodila je u časopisu 15 dana pod vlastitim imenom i pod pseudonimima, najčešće kao Vlatka Polić. Surađuje u Trećem programu Hrvatskog radija. Dugogodišnja je aktivistica ŽOZ, članica Vijeća i urednica Ha-kola te suradnica, izvršna urednica i od 2015. gl. urednica Novoga Omanuta. God. 1995–98. snimala je video intervjue za zakladu »Survivors of the Shoah« Stevena Spielberga. Bavi se prevođenjem s njemačkog i engl. jezika. Dobitnica je nagrade »Turističko pero« Saveza turističkih novinara Jugoslavije 1985, a za podlistak Židovi Vukovara, objavljen u Biltenu ŽOZ, nagrađena je 1996. nagradom »Marija Jurić Zagorka« Hrvatskog novinarskog društva za najzapaženiji rad. Autorica je knjige putopisnih reportaža Nedovršena slagaljka.

DJELA: Nedovršena slagaljka. Turistički putopisi. Zagreb 1989.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: S. Marijanović: Cepelić, Iso. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – Bilten ŽOZ, 1990, 14. – B. Kobali: Kovač, Pavla, Vlasta. Vjesnikov leksikon 1940–1990. Zagreb 1990. – Novi Omanut, 1(1994) 6. – P. Požar: Kovač. Vlasta. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001. – B. Kragić: Kovač, Slavko. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.

KOVAČIĆ, Emanuel (Kohn), liječnik (okolica Plzeňa, Češka, 1870 – Oriovac kraj Slavonskoga Broda, 1944). Nakon završena osnovnoga školovanja u Plzeňu, pohađao je gimnaziju u Pragu, gdje je 1894. završio Medicinski fakultet i potom djelovao kao voj. liječnik u Sarajevu. Zbog supruge Helene rođ. Makovica promijenio je prezime u Kovačić i prešao na katoličanstvo, zbog čega ga se obitelj odrekla. Vjenčani kum, kao i kum sinu Dobrici, preminulom u dojenačkoj dobi, bio je tadašnji ravnatelj brodske bolnice Dobroslav Brlić. Na dužnost prvoga primarnog liječnika brodske bolnice stupio je 1. II. 1901. te obavljao sve poslove u bolnici, koja je pokrivala cijeli kotar Brod s više od 30 000 stanovnika. Bio je primarni, ali i jedini liječnik u bolnici u razdoblju 1901–16, stoga ga se smatra utemeljiteljem bolničke medicine u Slavonskom Brodu. God. 1905. dobio je pomoć od sestara Svetoga križa u Đakovu, koje su zbrinjavale bolesnike te je u bolnici bilo trajno zaposleno od 5 do 10 sestara. Dana 1. V. 1916. postao je gradski fizik i ravnatelj bolnice, ali nastavio je raditi i sve poslove u bolnici (liječio zarazne i internističke bolesti, traume, izvodio operacije, obavljao porode i liječio ginekološke bolesti). U međuratnom razdoblju grad se razvio i industrijalizirao te su se 1920. dolaskom Josipa Benčevića kirurgija i ginekologija odvojile u poseban odjel, a K. je vodio Interni odjel i ostao ravnatelj bolnice. God. 1930. otvorio je privatnu praksu u svojoj kući i radio kao liječnik Okružne blagajne. Aktivno je bio uključen u društveni život grada. Među prvima je u Brodu već 1928. imao automobil i garažu u blizini kuće u Širokoj ul. Bio je član Hrvatskoga sokola, Rotary kluba i lovačkih društava. Zahvaljujući tim aktivnostima 1935–39. obnašao je dužnost gradonačelnika Slavonskoga Broda kao nestranački čovjek, ali ujedno je obavljao privatnu praksu. Godine 1939. brodski HSS protiv njega je pokrenuo polit. kampanju, pod optužbama da provodi teror, za gospodarske prijevare »kojima je osigurao polit. podršku beogradske vlade«, a njegove su izjave o Mačeku proglašene »pravim provokaterstvom«. U veljači 1939. pokrenuta je inicijativa da ga se isključi iz Društva gradskih namještenika te je sâm dao ostavku na članstvo. Po osnutku NDH kći Ivana ud. Stefanović (Slavonski Brod, 1901 – ?), sa suprugom Brankom i sinom Bogdanom (Slavonski Brod, 1925 – ?, 2009), prebjegla je u Beograd, jer je navodno Branko bio upozoren da se skloni. Kći Olga ud. Horvat (Slavonski Brod, 1904 – ?), sa suprugom i sinom Stankom (Slavonski Brod, 1928 – ?), ostala je u Brodu. Zbog žid. podrijetla i zeta Srbina, koji je pobjegao u Beograd, ustaške vlasti su mu oduzele kuću za potrebe voj. komande, no ipak mu je bilo dozvoljeno obavljati privatnu praksu u iznajmljenoj kući. U proljeće 1944. počeo je pobolijevati. U bolnici ga je zateklo jedno od najtežih bombardiranja grada 24. VI. 1944, u kojem je i bolnica teško oštećena. Kći Olga smjestila ga je u kuću suprugovih roditelja u Oriovcu, gdje je i preminuo. Sahranjen je na brodskom groblju u obiteljskoj grobnici Makovica. Njegov brat Albert bio je bogati industrijalac u Češkoj, no s ostatkom obitelji stradao je u logorima za II. svj. rata.

IZV.: DASB, Povijesni arhiv u Slavonskom Brodu, Gradsko poglavarstvo o zdravstvu, Povijesti bolesti 1900–1940. – Podaci o ulazniku B. Stefanović, I. i M. Balen.

LIT.: Razvoj zdravstva na području općine Slav. Brod. Slavonski Brod 1975. – I. Balen: Povijest zdravstva u Slavonskom Brodu. U: 100 godina Opće bolnice u Slavonskom Brodu – prilozi za povijest zdravstva. Slavonski Brod 1998. – S. Leček: Slavonski Brod i uspostava Banovine Hrvatske 1939. Scrinia Slavonica, 5(2005).

KOZLOVIĆ-HEIM, Jasna, keramičarka i žid. aktivistica (Laminac kraj Štefanja, 31. XII. 1936). Kći Olgina. Roditelji su joj bili učitelji u rodnom mjestu. Otac je poginuo u partizanima, a majka je stradala u logoru Jasenovac. S braćom su je preuzeli partizani, vodili ih kroz borbe i konačno smjestili u dom za ratnu siročad, odakle ih je preuzela baka po ocu, kod koje su ostali nekoliko godina. U Zagrebu je završila učiteljsku školu 1957. te 1967. diplomirala likovne umjetnosti na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Od 1957. nastavnica je likovnoga odgoja u osnovnim školama u Rijeci i Puli te u Zavodu za rehabilitaciju djece u Iki, od 1970. samostalna umjetnica u Grožnjanu, a od 1990. u Zagrebu. Istodobno radi sa žid. djecom i omladinom, isprva na ljetovanjima, potom drži tečajeve iz primijenjene umjetnosti u ŽOZ, u Židovskoj vjerskoj zajednici Bet Israel te u Domu umirovljenika »Lavoslav Schwarz« u Zagrebu. Oblikuje dekorativnu keramiku od 1967. razvijajući motive iz žid. ikonografije u fajansi (Pano, 1972; Svitak I, 1984) i motiv bijelih mikrooblika u crnoj glazuri (Kocka, 1977; Pano I, 1982). Izrađuje keramički nakit, uporabne predmete (Stolna svjetiljka, 1980) i sitnu plastiku (ciklus Židovski praznici, 1998–2000). Izlagala je samostalno u Zagrebu (1970, 1979), Opatiji (1970), Požegi (1971. s J. Jandom), Puli (1974, 1981–82, 1983. s Majom Štrk-Snoj, 1984, 1988), Ljubljani (1974), Grožnjanu (1976, 1979), Beogradu (1976) i Umagu (1981), a skupno na izložbama ULUPUH (od 1972), Zagrebačkom salonu (1974 – otkupna nagrada, 1977, 1983–84, 1996), Trijenalu jugoslovenske keramike (Beograd 1974–83), međunarodnim izložbama umjetničke keramike (Faenza 1975–76, 1979; Tokyo i Nagoya 1977) i Svjetskom triennalu male keramike (Zagreb 1984, 1990–2001). Sudjelovala je u Umjetničkoj koloniji u Grožnjanu. – Kći Silvija, žid. aktivistica i sportašica (Rab, 13. IV. 1981). Završila je učiteljski koledž u Jeruzalemu i od 2003. poučava skupinu žid. predmeta u žid. školi »Lauder – Lea Deutsch« u Zagrebu. Od 1990. trenira karate u različitim klubovima u zemlji i inozemstvu te je osvojila tri brončane medalje u karateu na Makabijadama u Tel Avivu (1997. i 2001), kao prve i jedine medalje koje su nakon II. svj. rata osvojili makabejci iz Hrvatske i s područja Jugoslavije. Članica je Vijeća ŽOZ.

LIT.: K. Čuturilo: Jasnine samotne čarolije. Novi list, 30(1976), 6–7. III. – Lj. Domić: Keramički grafizmi Jasne Kozlović. Oko, 5(1977) 145. – G. Ostojić-Cvajner: Jasna Kozlović Heim i Maja Štrk-Snoj (katalog izložbe). Pula 1983. – I maestri della ceramica moderna 1984. Bologna–Faenza 1984. – S. Staničić: Suvremena hrvatska keramika (katalog izložbe). Zagreb 1984. – Kozlović, Jasna. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1994. – T. Maroević: San i krik. Likovna umjetnost Židova iz Hrvatske (katalog izložbe). Zagreb 2000. – M. Ljubić: Kozlović-Heim, Jasna. Hrvatski biografski leksikon, 7. Zagreb 2009.

KOZMA, Alfred, trgovac i žid. aktivist (Jamnica, 11. I. 1883 – logor Jasenovac, 16. X. 1942). Sin Lavoslava i Josefine rođ. Fischer. Oženio se u Osijeku 1910. Elsom rođ. Montag (Osijek, 13. XII. 1889 – logor Jasenovac, 16. X. 1942), kćeri Josipa i Ivane rođ. Ehrenfreund. U braku su rođena djeca Livija (Osijek, 29. I. 1911 – logor Jasenovac, 16. X. 1942) i Vera. Tijekom radnoga vijeka zastupao je proizvođače strojeva za pletenje. Bio je aktivan član Upravnoga odbora osječke ŽO Gornji grad, a supruga Elsa u Udruženju cionističkih žena. Sa suprugom i kćerima deportiran je krajem 1941. u logor Jasenovac, gdje su stradali svi osim Vere. – Kći Vera, ekonomistica (Osijek, 4. X. 1914 – Kumanovo, Makedonija, 10. VIII. 1994). U međuratnom razdoblju aktivna je članica omladinske sekcije osječke ŽO Gornji grad. S roditeljima je krajem 1941. odvedena u logor Jasenovac te u proljeće 1942. razmijenjena za zarobljene ustaše. Odmah nakon oslobođenja iz logora priključila se partizanima. Nakon II. svj. rata u Zagrebu se udala za Dragutina Gregurovića. Do odlaska u Makedoniju radila je u Ministarstvu trgovine NR Hrvatske.

IZV.: Podaci o ulazniku A. Kozma.

LIT.: S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.