EISNER, Emil (Milan), građevinski poduzetnik (Zagreb, 1. V. 1857 – Beč, 3. VIII. 1927). Suprug Olge rođ. Alexander (Zagreb, 20. VI. 1877 – Beč, 22. VII. 1927). Bio je suvlasnik poduzeća »E. Eisner & A. Ehrlich«, koje je izvodilo građevine od armiranoga betona te, među ostalim, betoniralo korito potoka Tuškanac. Imao je udjela u radu Zagrebačke ledane, Dioničkoga društva breganskih ugljenika i u Zagrebačkom dioničkom društvu tvornice opeka. Sudjelovao je u izgradnji Rudolfove vojarne na kraju Deželićeva prilaza. U Zagrebu je gradio i posjedovao kuće na trgu Kralja Tomislava (projektanti Viktor Kovačić i Gjuro Carnelutti) te palaču u Beču (danas veleposlanstvo Velike Britanije).

IZV.: Podaci o ulazniku I. Mirnik.

LIT.: S. Knežević: Zagrebačka zelena potkova. Zagreb 1996.

EISNER, Herman (Armin, Ignjat), veletrgovac (Hidas-Németi, Mađarska, 15. VII. 1830 – Osijek, 20. IX. 1906). Sin Jakova i Rose. Oženio se 1861. u Aljmašu Katom rođ. Kohn (Aljmaš, 1840 – ?). Istaknuo se novčanim prilozima za izgradnju sinagoge 1869. te bio član Hevre Kadiše. Kao trgovac svojim je proizvodima (vino i šljivovica) sudjelovao na Prvoj hrvatsko-slavonskoj izložbi u Zagrebu 1864. i Gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu 1891. God. 1865. s I. Kleinom kupio naselje Ernestinovo (Ernestinenhof) kraj Laslova u ist. Slavoniji i naselio pedesetak obitelji iz Bačke.

IZV.: HDA, M-3430, Matični ured u Osijeku, Židovska općina u Osijeku, rođ. 1780–1899, rođ. 1882–1896, rođ. 1897–1905, rođ. 1913–1942.

LIT.: Prva izložba dalmatinsko-hrvatsko-slavonska 1864. u Zagrebu. Zagreb 1864. – M. Despot: Slavonija na gospodarskoj izložbi u Zagrebu 1864. U: Prvo radničko društvo u Jugoslavenskim zemljama – Osijek 1867. Slavonski Brod 1969. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003.

EISNER, Jakob, rabin i vjeroučitelj (Kolín, Češka, o. 1815 – Zagreb, 13. X. 1882). Studirao je na Sveučilištu u Pragu. Doselio se u Zagreb prije 1859, kad je tiskan njegov prigodni govor izrečen 24. XI. u povodu smrti dobrotvora → Jacquesa Epsteina. Bio je podrabin zagrebačke žid. vjerske zajednice 1858–67, više desetljeća vjeroučitelj i upravitelj žid. osnovne škole te od 1880. zagrebački rabin. Nauk o vjeri predavao je i u nižim razredima zagrebačkih srednjih škola. Izdao je 1875. udžbenik na njem. jeziku. Naučivši hrv. jezik odmah po dolasku u Zagreb, zauzimao se za njegovu uporabu u privatnom i javnom životu te je prvi u žid. bogoslužje uveo molitve na hrvatskome. Izdao je na hrvatskom prvi dio Bibličkog katekizma za izraelite, drugi dio ostao je u rukopisu.

DJELA: Der bittere Kelch und die Himmelsblume. Agram 1859. – Leitfaden beim Religionsunterricht der Israeliten. Agram 1875. – Biblički katekizam za izraelite, 1. Zagreb 1880.

LIT.: (Nekrolozi): Agramer Zeitung, 57(1882), 14. X, 16. X, 17. X; Narodne novine, 48(1882), 14. X. – T. Radauš: Eisner, Jakob. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998.

EISNER, Josef, žid. aktivist (? – ?). Poč. XX. st. spominje se kao ugledni osječki građanin. U osječkoj ŽO pripadao je manjinskoj anticionističkoj struji koju je predvodio → V. Winter, a koja se u veljači 1909. sukobila s cionistima na čelu s → H. Spitzerom.

LIT.: Židovska smotra, 3(1909) 3/4.

EISNER, Oskar, pravnik (Osijek, 21. IX. 1882 – ?). U Zagreb se doselio iz Osijeka 1923. te djelovao kao sudbeni vijećnik. Umirovljen je prije uspostave NDH, kad je bio primoran prijaviti imovinu. Preživio je II. svj. rat najvjerojatnije zahvaljujući mješovitom braku s Rozom rođ. Schramm s kojom je imao sina Božidara.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667.

EISNER, Oto, pravnik (Zagreb, 1. XI. 1872 – Zagreb, 3. VII. 1943). Sin Jakova i Ivane rođ. Goldman. Doktorirao je 1896. temeljem rigoroza na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a 1902. je imenovan odvjetnikom. Od kraja XIX. st. do 1936. u Radišinoj ul. u Zagrebu imao je odvjetnički ured. Po uspostavi NDH zatražio je za sebe i suprugu Martu rođ. Eisner oslobođenje od nošenja žid. znaka, no bio je odbijen. U prijavi imovine vlastima NDH naveo da sa suprugom posjeduje kuće u Dalmatinskoj (gdje živi) i Jukićevoj ul. u Zagrebu. Preminuo je u Zagrebu, iako neki izvori pogrešno tvrde da je stradao u nepoznatom logoru. Supruga je deportirana u Auschwitz. – Sin Srećko, obrtnik (Zagreb, o. 1911 – ?). Bio je urar i draguljar te je u međuratnom razdoblju na Jelačićevu trgu u Zagrebu imao trgovinu satova i bižuterije. Po uspostavi NDH sa suprugom Sofijom pobjegao je iz Zagreba te je prijavu imovine umjesto njega 28. VI. 1941. podnio izvjesni Ante Jurišić. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27157. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 4(1930) 1; 6(1932) 1. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

EJTAN, Mirjam (Eytan Plohn), pjesnikinja (Zagreb, 22. VIII. 1935). S obitelji se iselila u Palestinu 1939. Nakon odsluženja voj. roka (1953–55), studirala je u Londonu statistiku i ekonomiju, a na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu i na Sveučilištu u Tel Avivu studirala povijest, engleski i hebrejsku književnost. Usavršavala se u Kopenhagenu. God. 1959–68. predavala je hebrejski jezik i književnost u Ašdodu, a 1978–87. bila je nastavnica gimnazije Denmark u Jeruzalemu. Šest godina vodila je središnju školu za doseljenike, a jedno vrijeme bila inspektorica Ministarstva prosvjete za novodoseljene učitelje. Bavi se književnom kritikom i prijevodima poezije i proze s engleskoga, danskoga i njemačkoga. Objavila je pet knjiga pjesama.

DJELA: Duaḥ ha-merkaz. Jeruzalem 2000. – Teʼenah ‘al shen ha-sela‘, shirim. Jeruzalem 1996. – Raḳ ba-maḳom shel ha-gan. diʼalog shiri ṿe-ilturi’ al ha-Tanakh. Tel Aviv 1992. – Shanah. Tel Aviv 1990. – Yasmin u-venzin. Tel Aviv 1983.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 44/45.

EKŠTAJN, Dragan (Eckstein), građevinski inženjer (Veles, Makedonija, 2. I. 1947). Sin Mihajla i Branke rođ. Ristić. Predsj. je Izvršnoga odbora ŽOZ i član njegova predsjedništva. Zaposlen je u Institutu građevinarstva Hrvatske.

ELAZAR, David (Dado), general (Sarajevo, 27. VIII. 1925 – Tel Aviv, 15. IV. 1976). Sin Salamona (Monija) i Zlatice rođ. Levi. Kao dijete s roditeljima se doselio u Split, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Nakon što mu je poč. 1933. umrla majka, s ocem se preselio u Zagreb, u kojem je boravio do 1940, kad je sa skupinom od 27 omladinaca u useljeničkoj kvoti Alijat hanoar emigrirao preko Turske, Sirije i Libanona u tadašnju Palestinu te se nastanio u kibucu Ein Šemer. God. 1946. stupio je u Palmah, udarnu žid. postrojbu, koju su Britanci izobrazili za borbu protiv osovinskih snaga (djelovala ilegalno od 1943. do uspostave Države Izrael), da bi za I. arapsko-izraelskoga rata (1948–49) sudjelovao u borbama oko Staroga grada u Jeruzalemu kao zapovjednik bojne Haportzim u sastavu brigade Harel. Potom je studirao ekonomiju i Bliskoistočne studije na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Za II. arapsko-izraelskoga rata 1956. pridružio se oklopnim postrojbama te kao zamjenik → H. Bar-Leva, zapovjednika 27. motorizirane oklopne brigade, sudjelovao u zauzimanju pojasa Gaze i u izbijanju na Sueski kanal. Zatim je obnašao dužnost zapovjednika svih oklopnih postrojba (1961–64). God. 1962. promoviran je u generalski čin. Kao zapovjednik Zapovjednoga područja Sjever (1964–69) osvojio je tijekom III. arapsko-izraelskoga ili tzv. šestodnevnoga rata (1967) u nepunih dva dana strateški važnu Golansku visoravan. Od 1969. obnašao je dužnost šefa operativnoga odjela Glavnoga stožera oružanih snaga, a u studenom 1971. bio je promoviran u čin general-poručnika. God. 1972. postao je zapovjednik Glavnoga stožera oružanih snaga. Zbog navodnih propusta u spremnosti izraelske vojske tijekom IV. arapsko-izraelskoga ili tzv. jomkipurskoga rata (1973), na zahtjev izr. premijerke Golde Meir podnio je 1974. ostavku te se povukao iz djelatne voj. službe. Do 1976. bio je na položaju direktora izr. brodarske kompanije ZIM. U Izraelu mnoge ustanove i ulice nose njegovo ime, a također i šuma posađena u njegovu čast kraj Ben Šemena. Pokopan je uz visoke počasti na voj. groblju Mount Herzl u Jeruzalemu. – Otac Salamon (Moni), trgovac (Gračanica, BiH, 27. V. 1900 – ?Split, 1975). Sin Davidov. U Zagreb se doselio iz Splita nakon smrti supruge 1933. te bio vlasnik radnje »Modna konfekcija« u Tratinskoj ul. u Zagrebu. U prijavi imovine vlastima NDH, 30. VI. 1941, navodi da je udovac sa sinom u Jeruzalemu, nastanjen kao podstanar na Novoj cesti (kod izvjesnog Obersona), bez ikakve imovine, osim 4000 din. gotovine i odjeće vrijedne 5000 din. Dugovao je za porez, za robu braći Wagner te stanarinu za svoju trg. radnju vlasniku lokala »arijevcu«; ukupno 16 383 din. Upisan u Kartoteku židovskoga znaka, ali se čini da znak nije preuzeo. Vjerojatno je prebjegao u Split, odakle se nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio partizanima kao borac Splitskoga i Dinarskoga partizanskog odreda. Poslije je djelovao u štabu 8. korpusa. Nakon II. svj. rata ostao je u voj. službi kao pukovnik.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. − H. Bartov: Dado, 48 Years and 20 Days, the Full Story of the Yom Kippur War and of the Man who led Israel’s Army. Tel-Aviv 1981. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.

ELDAR, Reuben (Lederer, Ruben), neurolog i general (Osijek, 27. XI. 1926 – Tel Aviv, 15. IV. 2015). Sin → Miroslava Lederera i Jelke rođ. Selinger, brat Dinin, praunuk osječkog rabina Samuela Spitzera i otac Dorit (?, 1957) i Noom (?, 1963). God. 1957. promijenio je ime i prezime iz Ruben Lederer u Reuben Eldar. Pripada obitelji slavonskih Židova naseljenih na to područje poč. XIX. st. Isprva je živio u rodnom gradu, a od 1931. u Novom Sadu gdje je pohađao osnovnu školu i II. mušku gimnaziju te bio član Makabija i Hašomer Hacaira. Uoči mađ. okupacije Bačke 20. IV. 1941. s ocem, majkom i sestrom pobjegao je najprije u BiH, a potom u Zagreb, gdje je s ostalim članovima obitelji preuzeo žid. znak. U srpnju 1941. sklonio se u Kaštel Lukšiću, gdje su ga uhitile tal. okupacijske vlasti i s ostalim žid. izbjeglicama iz Splita prebacile u Italiju. Do kapitulacije Italije u rujnu 1943. interniran je u selo Cocconato d’Asti u Pijemontu, a uoči njem. okupacije Italije s obitelji se sklonio u Švicarsku, čije su ga vlasti zajedno s ocem odvele u radni logor Laufen kraj Basela. Premda je dobio švic. školsku stipendiju, u kolovozu 1945. vratio se s obitelji u Novi Sad, gdje je 1947. maturirao na mješovitoj gimnaziji te se upisao na Medicinski fakultet u Beogradu. God. 1948. oženio se s Evom rođ. Smetana (? – ?, 1973), koja je preživjela Auschwitz. Iste god. iselio se s prvom organiziranom alijom brodom »Kefalos« u Izrael. Isprva je radio kao lučki radnik i na plantažama naranača, a potom se u Jeruzalemu upisao na novoosnovani Medicinski fakultet, zarađujući istodobno za život kao noćni čuvar. Nakon diplomiranja 1955. odslužio je voj. rok i završio časnički tečaj. Za II. arapsko-izr. rata (1956) služio je u oklopnim postrojbama, a nakon rata specijalizirao je neurologiju u bolnici Rambam u Haifi (1957–61), a javno zdravstvo u Londonu (1961–62. i 1965–67). U međuvremenu je obnašao dužnost gl. liječnika Sjevernoga zapovjedništva sanitetske službe izr. vojske (1962–65) i načelnika sanitetske službe izr. vojske (1967–73) u činu brigadnoga generala. Nakon demobilizacije djelovao je isprva kao neurolog, a zatim kao ravnatelj bolnice Karmel i Medicinskog centra Rambam u Haifi (do 1979). Potom je bio u službi Svjetske zdravstvene organizacije na Dalekom istoku (1979–81), za potrebe koje je u Manili vodio obuku liječnika u upravljanju bolnicama. Po povratku u Izrael djelovao je kao prof. zdravstvene administracije i prodekan Medicinskoga fakulteta Sveučilišta Ben Gurion u Ber Ševi (1981–86), a zatim do umirovljenja kao ravnatelj rehabilitacijske bolnice Loewenstein u Raanani (1986–93). Uoči umirovljenja ponovno je bio u službi Svjetske zdravstvene organizacije, koja ga je 1992. poslala na područje bivše Jugoslavije da prouči mogućnosti rehabilitacije ranjenika. U tom svojstvu znatno je pridonio hrv. zdravstvenom sustavu tijekom Domovinskoga rata (1991–95) i u godinama neposredno nakon njega. Za zasluge odlikovan je 2007. Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića. Bio je počasni član Hrvatskoga liječničkog zbora (1996), član uredništva Croatian Medical Journal (od 1999) i International Journal of Rehabilitation Research te gostujući predavač na hrv. sveučilištima (od 2001). Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova.

DJELA: Vrsnoća medicinske skrbi. Zagreb 2003.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – Osobni podaci ulaznika.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – Most, bilten Udruženja useljenika iz bivše Jugoslavije u Izraelu, 52(2004) 6. – Reuben Eldar. Ha-kol, 2005, 88. – S. Milković: Dr. Eldar: Veseli me orden zemlje gdje su me htjeli ubiti. Jutarnji list, 10(2007), 13. X. – B. Ostajmer: Povijesne bilješke o obitelji Selinger. Scrinia Slavonica, 10(2010).