ELDAR, Reuben (Lederer, Ruben), neurolog i general (Osijek, 27. XI. 1926 – Tel Aviv, 15. IV. 2015). Sin → Miroslava Lederera i Jelke rođ. Selinger, brat Dinin, praunuk osječkog rabina Samuela Spitzera i otac Dorit (?, 1957) i Noom (?, 1963). God. 1957. promijenio je ime i prezime iz Ruben Lederer u Reuben Eldar. Pripada obitelji slavonskih Židova naseljenih na to područje poč. XIX. st. Isprva je živio u rodnom gradu, a od 1931. u Novom Sadu gdje je pohađao osnovnu školu i II. mušku gimnaziju te bio član Makabija i Hašomer Hacaira. Uoči mađ. okupacije Bačke 20. IV. 1941. s ocem, majkom i sestrom pobjegao je najprije u BiH, a potom u Zagreb, gdje je s ostalim članovima obitelji preuzeo žid. znak. U srpnju 1941. sklonio se u Kaštel Lukšiću, gdje su ga uhitile tal. okupacijske vlasti i s ostalim žid. izbjeglicama iz Splita prebacile u Italiju. Do kapitulacije Italije u rujnu 1943. interniran je u selo Cocconato d’Asti u Pijemontu, a uoči njem. okupacije Italije s obitelji se sklonio u Švicarsku, čije su ga vlasti zajedno s ocem odvele u radni logor Laufen kraj Basela. Premda je dobio švic. školsku stipendiju, u kolovozu 1945. vratio se s obitelji u Novi Sad, gdje je 1947. maturirao na mješovitoj gimnaziji te se upisao na Medicinski fakultet u Beogradu. God. 1948. oženio se s Evom rođ. Smetana (? – ?, 1973), koja je preživjela Auschwitz. Iste god. iselio se s prvom organiziranom alijom brodom »Kefalos« u Izrael. Isprva je radio kao lučki radnik i na plantažama naranača, a potom se u Jeruzalemu upisao na novoosnovani Medicinski fakultet, zarađujući istodobno za život kao noćni čuvar. Nakon diplomiranja 1955. odslužio je voj. rok i završio časnički tečaj. Za II. arapsko-izr. rata (1956) služio je u oklopnim postrojbama, a nakon rata specijalizirao je neurologiju u bolnici Rambam u Haifi (1957–61), a javno zdravstvo u Londonu (1961–62. i 1965–67). U međuvremenu je obnašao dužnost gl. liječnika Sjevernoga zapovjedništva sanitetske službe izr. vojske (1962–65) i načelnika sanitetske službe izr. vojske (1967–73) u činu brigadnoga generala. Nakon demobilizacije djelovao je isprva kao neurolog, a zatim kao ravnatelj bolnice Karmel i Medicinskog centra Rambam u Haifi (do 1979). Potom je bio u službi Svjetske zdravstvene organizacije na Dalekom istoku (1979–81), za potrebe koje je u Manili vodio obuku liječnika u upravljanju bolnicama. Po povratku u Izrael djelovao je kao prof. zdravstvene administracije i prodekan Medicinskoga fakulteta Sveučilišta Ben Gurion u Ber Ševi (1981–86), a zatim do umirovljenja kao ravnatelj rehabilitacijske bolnice Loewenstein u Raanani (1986–93). Uoči umirovljenja ponovno je bio u službi Svjetske zdravstvene organizacije, koja ga je 1992. poslala na područje bivše Jugoslavije da prouči mogućnosti rehabilitacije ranjenika. U tom svojstvu znatno je pridonio hrv. zdravstvenom sustavu tijekom Domovinskoga rata (1991–95) i u godinama neposredno nakon njega. Za zasluge odlikovan je 2007. Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića. Bio je počasni član Hrvatskoga liječničkog zbora (1996), član uredništva Croatian Medical Journal (od 1999) i International Journal of Rehabilitation Research te gostujući predavač na hrv. sveučilištima (od 2001). Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova.
DJELA: Vrsnoća medicinske skrbi. Zagreb 2003.
IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 684. – Osobni podaci ulaznika.
LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – Most, bilten Udruženja useljenika iz bivše Jugoslavije u Izraelu, 52(2004) 6. – Reuben Eldar. Ha-kol, 2005, 88. – S. Milković: Dr. Eldar: Veseli me orden zemlje gdje su me htjeli ubiti. Jutarnji list, 10(2007), 13. X. – B. Ostajmer: Povijesne bilješke o obitelji Selinger. Scrinia Slavonica, 10(2010).