DIRNBACH, Zora, scenaristica i dramaturginja (Osijek, 22. VIII. 1929). Kći Samuela i Marije rođ. Baumann. Nakon rastave roditelja 1933, s majkom i sestrom Gertrudom 1936. doselila se u Zagreb, gdje je krenula u gimnaziju. Nakon uspostave NDH, u lipnju 1941, vratila se u Osijek, gdje je preživjela rat i potom 1948. maturirala. U Zagrebu je apsolvirala povijest umjetnosti (1949–53), a 1949. zaposlila se kao novinarka u kulturnoj rubrici Narodnoga lista te pisala filmske kritike. Ujedno je surađivala u Vjesniku, Naprijedu, Ilustriranom vjesniku, Vjesniku u srijedu. UDBA joj je 1952. na tri godine onemogućila rad. Kao kontrolor programa zaposlila se na Radio Zagrebu, gdje je 1955. postala urednica filmske emisije te počela pisati filmske scenarije i radiodrame. Nakon prvoga scenarija prema kojem je snimljen film Deveti krug (1960) postala je dramaturginja urednica u radijskom dramskom programu, a potom od 1963. u televizijskom dramskom programu RTV Zagreb pa, osim filmskih i televizijskih scenarija, piše radijske, televizijske i kazališne drame. Poč. 1980-ih neko je vrijeme predavala televizijsku dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Nakon umirovljenja na vlastiti zahtjev 1991, posvetila se knjiž. radu. Za scenarij za film Deveti krug (redatelj France Štiglic) na Pulskom festivalu 1960. dobila je »Zlatnu arenu« i nagradu publike »Jelen«, a za radiodramu Voda »Nagradu slušalaca« (1968). Snimljeni su još filmski i televizijski scenariji Igre na skelama (1960; povučen iz distribucije jer »daje iskrivljenu sliku naše socijalističke omladine«), Moji dragi dobrotvori (1968), Harmonika (1972) i Nocturno (1974), televizijske serije Htio bih znati tko sam (1963), Dosije (1985) i Život u sjeni te televizijske drame i monodrame Taj dugi, dugi put (1965), Noćni razgovor Henriette von S. (1976), Come back (1986), Kanarinčeva ljubovca (1987) i Proljeće Janka Potlačeka (1988). Premda je sve tekstove pisala samo za scenske izvedbe, radiodrama Alkimonova jabuka objavljena je u Antologiji radio-drame (Zagreb 1966), a televizijska drama Taj dugi, dugi put u Antologiji televizijske drame (Zagreb 1966). Drama Noć štakora otkupljena je 1968. na anonimnom natječaju HNK. U pripovijetkama je pod utjecajem žid. nacionalnih i kulturnih tradicija, dok u romanima tematizira tragediju osječke žid. porodice tijekom II. svj. rata, a potom duhovnu i materijalnu pauperizaciju u socijalizmu. Od 1990-ih aktivna je u ŽOZ i Kulturnom društvu »Miroslav Šalom Freiberger«. Povremeno se tada javljala kritičkim tekstovima o društvenim prilikama i tadašnjoj vlasti. – Otac Samuel, industrijalac (Habjanovci kraj Valpova, 16. IV. 1891 – Lod, Izrael, 1972). Sin Morica i Hermine rođ. Glatter (? – logor Jasenovac, 1942). Brat → Cili Roth, Milana i → Ernesta. S prvom suprugom Marijom rođ. Baumann u Mariahilferstrasse u Beču pokrenuo je veleprodaju papira, a nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. u Osijeku osnivaju Prvu hrvatsku tvornicu papira i papirnate robe »Mursa Mill«. U braku su bili do 1933. te imali kćeri Zoru i Gertrudu ud. Nagler. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu, među ostalim industrijsku zgradu na Vinkovačkoj cesti vrijednu 1 680 000 din. te strojeve i alate vrijedne 2 500 000 din., a iz popisa dužnika vidljivo je kako je trgovao po cijeloj bivšoj Kraljevini Jugoslaviji. Zahvaljujući drugomu mješovitomu braku s Anom, preživio je konfiskaciju, internaciju u vinkovačkom logoru i sedam uhićenja. U njegovoj obiteljskoj kući u Vukovarskoj ul. u Osijeku, uz koju je isprva bila i tvornica papira, ustaške su vlasti podigle sabirni logor za žid. djecu i starce iz kojega su ih krajem kolovoza 1942. deportirali u logore Jasenovac i Auschwitz. Nakon II. svj. rata imovina mu je nakratko vraćena, no već nakon nekoliko tjedana ponovno je bio uhićen, a 1946. imovina mu je ponovno konfiscirana »zbog strojeva koji su kolaborirali s okupatorom«. God. 1948. sa suprugom i sinom Aleksandrom (?, 1937) iselio se u Izrael, gdje je živio uglavnom od mirovine i prihoda male slastičarnice, koju je u Lodu vodila supruga. – Majka Marija rođ. Baumann, gospodarstvenica (Beč, 20. XI. 1885 – Zagreb, 12. IX. 1963). Doselila se u Osijek 1920-ih, gdje je sa suprugom Samuelom bila vlasnica tvornice »Mursa Mill«. Tvornicu je vodila do rastave braka i preseljenja u Zagreb 1933. – Samuelov brat Milan, veletrgovac (Đakovo, 15. VIII. 1894 – New York, 1978). Bio je vlasnik veletrgovine papira u Županijskoj ul. u Osijeku 1930-ih. Nakon uspostave NDH, 28. VI. 1941, u prijavi imovine naveo je 2 838 364 din. uloženoga vlastitog kapitala u trgovinu te robu na skladištu u vrijednosti od 2 866 398 din. Sa suprugom Olgom rođ. Lederer prebjegao je u Split. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, otišao u Bolognu odakle je zahvaljujući supruzi, koja po završetku II. svj. rata počela raditi za UNRI, doselio u New York.

DJELA: Kainovo nasljeđe. Starozavjetna slagalica ili moderne apokrifne priče. Zagreb 1996. – Dnevnik jednog čudovišta. Zagreb 1997. – Kao mraz. Roman o nestajanju. Zagreb 2000. – Sedam apokrifnih priča. Zagreb 2008.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 629.

LIT.: N. Vončina: Hrvatska radio-drama do 1957. Zagreb 1988. – J. Šonje: Dirnbach, Zora. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – M. Vugrinec: Slagalice i apokrifi. Vjesnik, 58(1997) 17853. – Isti: Čudovišna vremena. Vjesnik, 58(1997) 17914. – I. Vukelić: Protiv zaborava. Zarez, 2(2000) 27. – Ž. Godeč: Dirnbach Zora autorica romana o holokaustu nad hrvatskim Židovima. Nacional, 6(2000) 239. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – K. Petrović: Devet krugova Zore Dirnbach. Ženski svijet kao sudbina. Gloria, 8(2002) 408. – M. Altarac Hadji-Ristić: Mali portret Zore Dirnbach. Ha-kol, 1999, 57/58. – M. Jandrić: Gubitnica na dobitku. Vjesnik, 64(2003) 20032. – T. Ponoš: Haag ima dvostruka mjerila. Vjesnik, 65(2004) 20242. – Bilješka o piscu. Vjesnik, 65(2004) 20432. – B. Matejčić: Ne volim marširanje u jednom redu, s jednom mišlju i zapovijedi. Vjesnik, 66(2005) 20525. – J. Kodet: Lik Židova u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Novi Omanut, 27(2009) 96. – http://elmundosefarad.wikidot.com/dirnbach-zora, pristupljeno 22. VII. 2011.

DOBRIN, Miroslav (Gutman, Gutmann; Fritz), atletičar (Zagreb, 16. VI. 1894 – Caracas, 18. I. 1985). Sin Gustava i Caroline rođ. Weiss, koja je, ostavši rano udovica, 1920-ih držala trafiku u tadašnjoj Ul. Marije Valerije. U nepoznato doba promijenio je prezime Gutman u Dobrin. Završio je 1914. gimnaziju, a potom trg. tečaj u Zagrebu. Sportom se počeo baviti 1907. igranjem nogometa u srednjoškolskom sportskom klubu ARX, čiji je bio suosnivač. Za I. svj. rata kao podčasnik austroug. vojske bio je na rus. bojišnici i dobio više odlikovanja za hrabrost. U međuratnom razdoblju bio je zaposlen u Hrvatskoj udruženoj banci d. d. u Zagrebu. Atletikom se počeo baviti 1911. u HAŠK te iste god. prvi put nastupio na cross-country natjecanju u Maksimiru. Nastupao je za HAŠK (1911–25) i ASK (1925–26), a nakon I. svj. rata uglavnom se bavio brzim hodanjem na 3.5 do 10 km; u toj je disciplini niz godina bio rekorder i prvak države (1919. rekorder Kraljevine SHS na 800 m sa 2:19.2; oborio je sedam puta državni rekord na 800 m, 2 km i 3 km hodanje i u olimpijskoj štafeti; prvak države na 3 km hodanje 1922–25). Nastupio je 1922. za reprezentaciju u troboju protiv Čehoslovačke i Poljske, kad je zauzeo 3. mjesto na 2 km hodanja. Bio je suosnivač Lakoatletskoga saveza za Hrvatsku i Slavoniju, preteče Jugoslavenskoga lakoatletskog saveza (JLAS), osnovanoga 1921. U JLAS bio je tehnički referent (1921–36) i supisac prvih pravila te vođa momčadi na inozemnim natjecanjima (OI u Parizu 1924, Amsterdamu 1928, gdje je bio i atletski sudac i Berlinu 1936, gdje je bio vođa reprezentacije). God. 1924. potaknuo je organiziranje Balkanskih igara (prve održane u atletici 1929). Bio je jedan od organizatora i tehnički referent V. balkanskih igara (Zagreb 1934). Kao amaterski trener djelovao je u atletskim sekcijama HAŠK (1921–25), AKS (1926–27), HŠK »Concordia« (1928–45) i FSD »Zagreb« (1946–48). Za njegova djelovanja »Concordia« je bila ekipni prvak Jugoslavije (1930–31, 1937) i pobjednik Pokala Jugoslavenskoga atletskog saveza (1933–35). Vodio je reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije u međuratnom razdoblju, kad nije bilo funkcije saveznoga kapetana. Bio je generalni tajnik Olimpijskog odbora (1931–41) te urednik mjesečnika Olimpijski sport (1934–36). Članke iz područja sporta, napose atletike, objavljivao je u periodicima Jugoslavenska njiva (1922), Naš sport (1926), Gimnastika (1929–30), Olimpijski sport (1934–36), Štampa (1934), Telesno vaspitanje (1934–36) i Atletika (1939). S Lucijanom Kovačićem i Veljkom Ugrinićem preveo je prva atletska pravila na našem prostoru. Po uspostavi NDH zatražio je oprost od nošenja žid. znaka, no bio je odbijen. Preuzeo je žid. znak, dok su supruga i sin Aleksandar kao »arijevci« bili zaštićeni. Iako mu je kao Židovu bio zabranjen pristup na stadion, potajno je vodio treninge, pod zaštitom atletičara. U tom razdoblju »Concordia« je bila pobjednik Pokala Hrvatskoga lakoatletskog saveza (1943) i ekipni prvak NDH (1944). Iselio se u Izrael 1948, a 1950–52. djelovao kao trener u Boliviji. Nakon izbijanja građ. rata izbjegao u Venezuelu, gdje je bio nacionalni trener i vođa ekipe na OI 1960. u Rimu (u štafeti 4×100 m zauzeto 5. mjesto), 1969. Ciudad de Méxicu, 1972. u Münchenu i 1976. u Montrealu, kao i na više Panameričkih igara (1959. u Chicagu osvojena srebrna medalja) i prvenstava Južne Amerike (1961. u Limi osvojena srebrna medalja).

DJELA: Laka atletika. (s. l.) 1931. – Moderni olimpijski petoboj. Zagreb 1935. – Cross country. (s. l.) 1936. – Umjetnost i olimpijske igre. (s. l.) 1939.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27414. – KŽZ.

LIT.: B. Cuvaj: Dobrin, Miroslav. Enciklopedija fizičke kulture, 1. Zagreb 1975. – Dobrin, Miroslav. Sportski leksikon. Zagreb 1984. – Balkanske igre. Sportski leksikon. Zagreb 1984. – M. Radović: Dobrin, Miroslav. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – Dobrin, Miroslav. Hrvatska enciklopedija, 3. Zagreb 2001. – V. Luncer: Hrvati su 1940. htjeli svoje olimpijske igre. Novi list, 55(2001) 17297. – Z. Jajčević: 100 godina atletike u Hrvatskoj. Olimp, 7(2005) 14. – Isti: Organiziranje športa u Kraljevini SHS. Olimp, 11(2009) 33. – Isti: Prva krovna organizacija jugoslavenskog športa. Ibid.

DOJČ, Vera (Deutsch), pedagoginja i žid. aktivistica (Zagreb, 18. IX. 1920 – Caracas, 31. III. 2004). Kći Oskara Becka i Antonije rođ. Steiner. Pohađala je žid. osnovnu školu u Zagrebu. U gimnaziji se priključila Hašomer Hacairu, a kao studentica germanistike i romanistike učlanila se u SKOJ. Po uspostavi NDH prebjegla je s obitelji na Sušak, učlanila se u KPJ, počela sudjelovati u organiziranju ustanka. U listopadu 1941, priključila se partizanima djelujući kao pozadinska polit. djelatnica u Istri, potom borac i prosvjetna djelatnica. Poč. 1942. radila je u delničkom partizanskom logoru te bila zarobljena prilikom napada Talijana na logor Tuhobić 12. XI. 1942. U proljeće 1943. održavala je tečajeve za prosvjećivanje žena u kotaru Vrbovsko i Delnice, u rujnu 1943. izabrana u kotarski odbor AFŽ Delnice, bila nastavnica u partizanskoj gimnaziji u Prokuplju. Dobitnica je Partizanske spomenice 1941. Nakon II. svj. rata kratko je boravila s obitelji u Zagrebu, potom otišla u Beograd, odakle se 1957. preselila u Bjelovar, Varaždin i potom u Ljubljanu, gdje je završila započeti studij. God. 1968. vratila se u Zagreb i angažirala u ŽOZ kao potpredsjednica i predsjednica Ženske sekcije i članica socijalne sekcije Kuratorija doma »Lavoslav Schwarz«, suosnivačica prosvjetne sekcije. Bila je vrsna prevoditeljica s jidiša. – Suprug Božo, oficir (Križevci, 15. I. 1920 – Zagreb, 12. X. 1999). Sin Mavre i Eugenije rođ. Goldberger. U listopadu 1941. djelovao je kao pozadinski polit. radnik u Istri, a poslije se priključio partizanima djelujući kao komesar bataljuna u 13. primorsko-goranskoj brigadi, a potom komesar bataljuna i obavještajni oficir u jedinicama 25. divizije. Dobitnik je Partizanske spomenice 1941. Nakon II. svj. rata pukovnik je JNA.

LIT.: Žene Hrvatske u NOB, 1. Zagreb 1955. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Bilten ŽOZ, 1990, 16. – M. Altarac Hadji-Ristić: Vera Dojč, rođ. Beck. Ha-kol, 2004, 83.

DOMANY, David, gospodarstvenik (Tuzla, BiH, 24. II. 1910 – ?, Izrael, 1998). Od 1931. u Varaždinu je vodio tvornicu tekstila TIVAR. U Palestinu se iselio iz Italije 1. VI. 1944. Isprva je radio u kibucu Šaar Haamakim kao tehničar u tekstilnoj tvornici »Ata«, a 1953. postavljen je za direktora tvornice tekstila u Petah Tikvi, potom je 12 godina bio direktor tvornice »Meši Zaks« u Bnei Beraku. Bio je angažiran za organizaciju i nadzor izgradnje tekstilne tvornice u Bet-Šeanu, koju je vodio sedam godina, a idućih sedam bio direktor tekstilne tvornice »Of-Ar« u Ofakimu. – Sin Reuven, psiholog (Varaždin, 1937). Iselio se s roditeljima u Palestinu. Mobiliziran 1956. u sklopu NAHAL u kibuc Nirim na sjeverozapadu Negeva, gdje živi i radi do danas. Do 1967. radio je sve poslove u domaćinstvu kibuca te bio, tajnik i ravnatelj oblasne škole. Nakon ranjavanja u III. arapsko-izraelskom ratu (tzv. šestodnevni rat), studirao je psihologiju te potom radio kao klinički psiholog u sklopu kibučkoga pokreta i vodio njegovu podružnicu u Beer Ševi.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 44/45.

DOMANY, Robert (Ivanović, Vladimir), revolucionar (Orahovica, 16. IV. 1908 – Balinka Peć, 3. IV. 1942). Sin Josipa i Debore rođ. Kohn, brat → Rudolfov. Gimnaziju završio u Osijeku 1927, a u Zagrebu upisao studij strojarstva. Član KPJ od 1937; u nepoznato doba uzeo pseudonim Vladimir Ivanović. God. 1937 kao dragovoljac otišao je u Španjolsku, gdje se borio u internacionalnim brigadama (komandant baterije »Liebknecht«, zapovjednik 2. divizije »Škoda«). Nekoliko je puta ranjen. Nakon povlačenja pripadnika internacionalnih brigada iz Španjolske, bio je interniran u franc. logor (1939–40). Prijavio se za rad u Njemačku (1940), gdje se je zaposlio u tvornici aviona »Junkers« u Dessau. Nakon što je Gestapo doznao da je španj. borac, u proljeće 1941. bio je odveden u logor Braunschweig, a nakon mjesec dana vraćen u tvornicu. U srpnju 1941. ilegalno se vratio u Zagreb, gdje se uključio u rad Odbora za pomoć španj. dragovoljcima. Od kolovoza iste god. organizira partizanske jedinice na Kordunu, gdje je postao član Operativno-političkoga vodstva za Petrovu goru te zapovjednik 2. kordunaškoga partizanskog odreda i u listopadu 1941. operativni oficir Štaba partizanskih odreda Korduna i Banije. Kao žrtvu izdaje ubili su ga četnici; tijelo je bačeno u jamu Balinka i pronađeno tek 1966. te prebačeno u zajedničku grobnicu u Plaškom. Narodnim herojem proglašen je 24. VII. 1953. Po njemu i bratu (Rudolfu) naziva se zagrebačka ulica na Srednjacima (Ul. braće Domany).

LIT.: Zbornik narodnih heroja Jugoslavije. Beograd 1957. – M. Bekić, L. Butković i S. Goldstein: Okrug Karlovac 1941. Zagreb 1965. – I. Šibl: Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve. Zagreb 1967. – V. Kljaković: Domani, Robert. Vojna enciklopedija, 2. Beograd 1971. – Domany, Robert. Narodni heroji Jugoslavije, 1. Beograd 1975. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – R. Bulat: Svjedočanstvo iz Petrove gore. Zagreb 1980. – F. Peterka: Domany, Robert. Enciklopedija Jugoslavije, 3. Zagreb 1984. – F. Jelić-Butić: Četnici u Hrvatskoj. Zagreb 1986. – V. Humski: Domany, Robert. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – M. Radović: Istaknuti Makabejci. Bilten ŽOZ, 1990, 13. – N. Lengel-Krizman: Narodni heroji iz Hrvatske – Židovi. Novi Omanut, 9(2001) 47/48. – Gimnazije u Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti 1729.–2000. Zagreb–Osijek 2001. – I. Goldstein: Solidarnost i pomoć Židovima u Hrvatskoj. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 34/36(2001–2004).

DOMANY, Rudolf, komunistički aktivist (Orahovica, 18. IX. 1909 – Rakov Potok, 9. IX. 1941). Sin Josipa i Debore rođ. Kohn, brat → Robertov. Studirao je ekonomiju u Parizu i Beču, gdje je završio Visoku trgovačku akademiju. Prije II. svj. rata bio je zaposlen u poduzeću Našička tvornica tanina i paropila d. d., a potom kao prokuratist u veletrgovini koža »Braća Baum« u Jurišićevoj ul. u Zagrebu. God 1940. oženio se → Evom Grlić, s kojom je imao kćer Vesnu Domany Hardy. U njihovu je stanu 1941. bila ilegalna tiskara, u kojoj su tiskani komunistički leci i drugi dokumenti za komunističke ilegalce. Uhićen 1941. nakon atentata komunističkih aktivista na ustaške sveučilišne postrojbe kraj Botaničkoga vrta u Zagrebu te u znak odmazde strijeljan kraj Rakova potoka u skupini 90 talaca, Srba, Židova i komunista. Po njemu i bratu naziva se zagrebačka ulica na Srednjacima (Ul. braće Domany). – Otac Josip, trg. zastupnik (Megyefa, Mađarska, 22. VI. 1877 – ?logor, 1941 ili 1942). Bio je naseljen u Orahovici od 1928, a 1930-ih se s obitelji preselio u Zagreb, gdje je radio kao trg. zastupnik. Po uspostavi NDH ostao je bez namještenja. U njegovoj kući prikupljala se Crvena pomoć za španj. borce zatočene u franc. logorima i pisale peticije vlastima za njihovo oslobođenje. Sa suprugom je deportiran u nepoznati logor.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – E. Grlić: Sjećanja. Zagreb 1997. – Eva Grlić. Sjećanja. Salon, 1998, 9. – V. Domany Hardy: Overlapping Linking Fragments. Voice, 1998, 2.

DOMAŠ, Jasminka, novinarka, spisateljica i žid. aktivistica (Banja Luka, BiH, 5. IX. 1948). Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 1973. zaposlena je na Hrvatskom radiju i televiziji. Stručnjakinja za biblijski i suvremeni judaizam te religijsku i bliskoistočnu tematiku. Objavila više od četiri stotine priloga s područja judaizma. Scenaristica i autorica dokumentarnih filmova, za amer. zakladu »Survivor of the Shoah« utemeljitelja Stevena Spielberga snimila 253 dokumentarna iskaza žrtava Holokausta. Vanjski je predavač judaizma na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, Teološkom fakultetu »Matija Vlačić Ilirik« i na Sustavnom karmelskom studiju duhovnosti u Zagrebu. Među utemeljiteljima je Židovske vjerske zajednice Bet Israel. Članica je PEN i Hrvatskoga društva pisaca. Objavila je knjige, monografije, romane, poeziju Obitelj (prir., Zagreb 1996), Tjedne minijature slobode (Zagreb 1997), Šabat šalom (Zagreb 1999), Biblijske priče – prinos razumijevanju biblijskog značenja (Zagreb 2000), Rebeka u nutrini duše (Zagreb 2001), Knjiga o ljubavi ili kako sam srela Anu Frank (Zagreb 2004), Kabalističke poruke (Zagreb 2006), 72 imena (Zagreb 2008), Nebo na zemlji (Zagreb 2010), Poetski mistik (Zagreb 2011), I Bog moli. Prilog istraživanju židovske usmene tradicije (Zagreb 2013), Žena sufi (Zagreb 2013), Dan po dan. Židovska duhovnost. Zagreb 2014. Uvrštena je u Hrvatsku književnu enciklopediju (1. Zagreb 2010) te u antologiju suvremene žid. ženske priče (Beograd 2005), antologiju hrvatsko-židovske književnosti (Prag 2011) i u knjigu Žene spisateljice (Jeruzalem 2013). Pojedine knjige, priče i pjesme objavljene su na talijanskom, njemačkom, engleskom, češkom, slovenskom i hebrejskom.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: Z. Šundov: Dvije knjige o židovskom identitetu. Kolo, 10(2000) 4. – J. Kodet: Lik Židova u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Novi Omanut, 27(2009) 96.

DONAT, Šandor, trgovac i sportski djelatnik (?, 1889 – Karlovac, 1980). Bio je sportski djelatnik, predsj. karlovačkih sportskih klubova, 1925. prvi predsj. Karlovačkoga sportskog udruženja za sportove na vodi i laku atletiku te od 1928. predsj. nogometnog kluba »Olimpija«. II. svj. rat preživio zahvaljujući mješovitom braku.

LIT.: R. Radovinović: Židovi u Karlovcu. Od osnutka Zajednice do njezina uništenja. Svjetlo, 2002, 3/4. – Isti: Karlovačka groblja. Karlovac 2007.

DONNER, Jakov, gospodarstvenik (Dubrava kraj Čazme, 13. IX. 1897 – ?). Sin Mavra (?, o. 1853 – Zagreb, 22. I. 1928) i Beti rođ. Lustig (?, o. 1856 – Zagreb, 26. VIII. 1924). Po uspostavi NDH živio je u Dubravi, a u lipnju 1942. uhitio ga je Gestapo. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, UNS, kut. 1, 1–2–2, Ured upravitelja, 291/1942.

DONNER, Kazimir, pravnik (?, 1899 – Slunj, 1944). Sin Aleksandrov, nećak Julijev. Doktorirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu temeljem rigoroza 1920, a odvjetnikom je imenovan 1926. Od 1929. držao je odvjetnički ured na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Po uspostavi NDH podnio je molbu za dobivanje arijskih prava, no s ostalim zagrebačkim žid. odvjetnicima uhićen je krajem travnja 1941. i odveden u Kerestinec. Ubrzo je pušten i ponovno uhićen 20. VI. s još 23 zagrebačka odvjetnika, ali zbog lošeg zdravlja prebačen kao uhićenik u Zakladnu bolnicu na Sv. Duhu (danas KB »Sv. Duh«). U rujnu 1941. na intervenciju pušten je iz bolnice na kućnu njegu. Tomu je pripomogla činjenica da je njegov stric Julije navodno bio pristaša ustaškoga pokreta. Prebjegao je u Hrvatsko primorje, gdje su ga poč. studenoga Talijani internirali u logor u Kraljevici, potom u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pridružio se partizanima kao tajnik Kotarskog narodnog suda u Slunju. Umro je u slunjskoj bolnici, posmrtni ostaci 1946. prebačeni na Mirogoj. Supruga Blanka (?, 1889 – Zagreb, 2. 1. 1978) dugogodišnja je predsjednica Ženske sekcije i aktivistica u ŽOZ.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28524. – Gradska groblja Zagreb. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 3(1929) 5; 6(1932) 1. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.