DIRNBACH, Zora, scenaristica i dramaturginja (Osijek, 22. VIII. 1929). Kći Samuela i Marije rođ. Baumann. Nakon rastave roditelja 1933, s majkom i sestrom Gertrudom 1936. doselila se u Zagreb, gdje je krenula u gimnaziju. Nakon uspostave NDH, u lipnju 1941, vratila se u Osijek, gdje je preživjela rat i potom 1948. maturirala. U Zagrebu je apsolvirala povijest umjetnosti (1949–53), a 1949. zaposlila se kao novinarka u kulturnoj rubrici Narodnoga lista te pisala filmske kritike. Ujedno je surađivala u Vjesniku, Naprijedu, Ilustriranom vjesniku, Vjesniku u srijedu. UDBA joj je 1952. na tri godine onemogućila rad. Kao kontrolor programa zaposlila se na Radio Zagrebu, gdje je 1955. postala urednica filmske emisije te počela pisati filmske scenarije i radiodrame. Nakon prvoga scenarija prema kojem je snimljen film Deveti krug (1960) postala je dramaturginja urednica u radijskom dramskom programu, a potom od 1963. u televizijskom dramskom programu RTV Zagreb pa, osim filmskih i televizijskih scenarija, piše radijske, televizijske i kazališne drame. Poč. 1980-ih neko je vrijeme predavala televizijsku dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Nakon umirovljenja na vlastiti zahtjev 1991, posvetila se knjiž. radu. Za scenarij za film Deveti krug (redatelj France Štiglic) na Pulskom festivalu 1960. dobila je »Zlatnu arenu« i nagradu publike »Jelen«, a za radiodramu Voda »Nagradu slušalaca« (1968). Snimljeni su još filmski i televizijski scenariji Igre na skelama (1960; povučen iz distribucije jer »daje iskrivljenu sliku naše socijalističke omladine«), Moji dragi dobrotvori (1968), Harmonika (1972) i Nocturno (1974), televizijske serije Htio bih znati tko sam (1963), Dosije (1985) i Život u sjeni te televizijske drame i monodrame Taj dugi, dugi put (1965), Noćni razgovor Henriette von S. (1976), Come back (1986), Kanarinčeva ljubovca (1987) i Proljeće Janka Potlačeka (1988). Premda je sve tekstove pisala samo za scenske izvedbe, radiodrama Alkimonova jabuka objavljena je u Antologiji radio-drame (Zagreb 1966), a televizijska drama Taj dugi, dugi put u Antologiji televizijske drame (Zagreb 1966). Drama Noć štakora otkupljena je 1968. na anonimnom natječaju HNK. U pripovijetkama je pod utjecajem žid. nacionalnih i kulturnih tradicija, dok u romanima tematizira tragediju osječke žid. porodice tijekom II. svj. rata, a potom duhovnu i materijalnu pauperizaciju u socijalizmu. Od 1990-ih aktivna je u ŽOZ i Kulturnom društvu »Miroslav Šalom Freiberger«. Povremeno se tada javljala kritičkim tekstovima o društvenim prilikama i tadašnjoj vlasti. – Otac Samuel, industrijalac (Habjanovci kraj Valpova, 16. IV. 1891 – Lod, Izrael, 1972). Sin Morica i Hermine rođ. Glatter (? – logor Jasenovac, 1942). Brat → Cili Roth, Milana i → Ernesta. S prvom suprugom Marijom rođ. Baumann u Mariahilferstrasse u Beču pokrenuo je veleprodaju papira, a nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. u Osijeku osnivaju Prvu hrvatsku tvornicu papira i papirnate robe »Mursa Mill«. U braku su bili do 1933. te imali kćeri Zoru i Gertrudu ud. Nagler. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu, među ostalim industrijsku zgradu na Vinkovačkoj cesti vrijednu 1 680 000 din. te strojeve i alate vrijedne 2 500 000 din., a iz popisa dužnika vidljivo je kako je trgovao po cijeloj bivšoj Kraljevini Jugoslaviji. Zahvaljujući drugomu mješovitomu braku s Anom, preživio je konfiskaciju, internaciju u vinkovačkom logoru i sedam uhićenja. U njegovoj obiteljskoj kući u Vukovarskoj ul. u Osijeku, uz koju je isprva bila i tvornica papira, ustaške su vlasti podigle sabirni logor za žid. djecu i starce iz kojega su ih krajem kolovoza 1942. deportirali u logore Jasenovac i Auschwitz. Nakon II. svj. rata imovina mu je nakratko vraćena, no već nakon nekoliko tjedana ponovno je bio uhićen, a 1946. imovina mu je ponovno konfiscirana »zbog strojeva koji su kolaborirali s okupatorom«. God. 1948. sa suprugom i sinom Aleksandrom (?, 1937) iselio se u Izrael, gdje je živio uglavnom od mirovine i prihoda male slastičarnice, koju je u Lodu vodila supruga. – Majka Marija rođ. Baumann, gospodarstvenica (Beč, 20. XI. 1885 – Zagreb, 12. IX. 1963). Doselila se u Osijek 1920-ih, gdje je sa suprugom Samuelom bila vlasnica tvornice »Mursa Mill«. Tvornicu je vodila do rastave braka i preseljenja u Zagreb 1933. – Samuelov brat Milan, veletrgovac (Đakovo, 15. VIII. 1894 – New York, 1978). Bio je vlasnik veletrgovine papira u Županijskoj ul. u Osijeku 1930-ih. Nakon uspostave NDH, 28. VI. 1941, u prijavi imovine naveo je 2 838 364 din. uloženoga vlastitog kapitala u trgovinu te robu na skladištu u vrijednosti od 2 866 398 din. Sa suprugom Olgom rođ. Lederer prebjegao je u Split. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, otišao u Bolognu odakle je zahvaljujući supruzi, koja po završetku II. svj. rata počela raditi za UNRI, doselio u New York.
DJELA: Kainovo nasljeđe. Starozavjetna slagalica ili moderne apokrifne priče. Zagreb 1996. – Dnevnik jednog čudovišta. Zagreb 1997. – Kao mraz. Roman o nestajanju. Zagreb 2000. – Sedam apokrifnih priča. Zagreb 2008.
IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 629.
LIT.: N. Vončina: Hrvatska radio-drama do 1957. Zagreb 1988. – J. Šonje: Dirnbach, Zora. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – M. Vugrinec: Slagalice i apokrifi. Vjesnik, 58(1997) 17853. – Isti: Čudovišna vremena. Vjesnik, 58(1997) 17914. – I. Vukelić: Protiv zaborava. Zarez, 2(2000) 27. – Ž. Godeč: Dirnbach Zora autorica romana o holokaustu nad hrvatskim Židovima. Nacional, 6(2000) 239. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – K. Petrović: Devet krugova Zore Dirnbach. Ženski svijet kao sudbina. Gloria, 8(2002) 408. – M. Altarac Hadji-Ristić: Mali portret Zore Dirnbach. Ha-kol, 1999, 57/58. – M. Jandrić: Gubitnica na dobitku. Vjesnik, 64(2003) 20032. – T. Ponoš: Haag ima dvostruka mjerila. Vjesnik, 65(2004) 20242. – Bilješka o piscu. Vjesnik, 65(2004) 20432. – B. Matejčić: Ne volim marširanje u jednom redu, s jednom mišlju i zapovijedi. Vjesnik, 66(2005) 20525. – J. Kodet: Lik Židova u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Novi Omanut, 27(2009) 96. – http://elmundosefarad.wikidot.com/dirnbach-zora, pristupljeno 22. VII. 2011.