MÜLLER, Oskar, službenik (Pakrac, 28. VIII. 1871 – Auschwitz, 1943). Sin Vilima i Agneze rođ. Deutsch. Živio je do 1919. u Požegi, gdje je stekao zavičajnost. Prešao je 1913. na evangeličku vjeru. Do I. svj. rata bio je veletrgovac, a 1919. zaposlio se kao službenik Prve hrvatske štedionice u Zagrebu i postao zamjenik ravnatelja do umirovljena 1929. Bio je dioničar poduzeća »S. Smidek i sinovi« d. d. iz Nove Gradiške, koja je 1941. bila u likvidaciji. U prijavi imovine vlastima NDH u lipnju 1941. naveo je da je vlasnik stambene dvokatnice u Trenkovoj ul. Molba za nenošenje žid. znaka bila je odbijena. Uhićen je u svibnju 1943. i u posljednjoj velikoj deportaciji zagrebačkih Židova odveden u Auschwitz.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28439.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MÜLLER, Oto, pedijatar (Cernik, 2. XI. 1873 – Zagreb, 6. II. 1950). Sin Antunov. Zavičajnost je 1934. stekao u Požegi, a potom u Zagrebu. Nakon završenog Medicinskoga fakulteta, dozvolu za obavljanje liječničkoga zvanja dobio je 1901. od Gradskoga poglavarstva u Zagrebu, gdje je vodio pedijatrijsku ordinaciju na Jelačićevu trgu. Istodobno je bio i željeznički liječnik. Rad O socijalnom osiguranju radnika u kojemu daje prikaz socijalnoga osiguranja radnika u nas s prijedlogom za njegovu reformu i kritikom Središnjega ureda za osiguranje radnika izazvao je polemiku u javnim i stručnim glasilima. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i bio iseljen iz stana i ordinacije u Ul. kraljice Marije te se preselio u susjedstvo kao podstanar. U siječnju 1943. bio je liječnik u staračkom domu za Židove u Rapskoj ul. u Zagrebu. Na nepoznat način uspio je preživjeti rat.

DJELA: O socijalnom osiguranju radnika. Zagreb 1933.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688. – JIM, ŽOZ, reg. br. 4973, sign. K-64-2-1/1-26; reg. br. 5386, sign. K-65-6-1/1-113, 1-120. – KŽZ. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – M. D. Grmek i V. Dugački: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 3, 1918–1940. Zagreb 1984. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MÜLLER, Robert, poduzetnik (Ledeč nad Sázavou, Češka, 2. VIII. 1879 – ?). Bio je u braku s Karolom rođ. Lichtenstein (?, o. 1883 – Zagreb, 11. X. 1964). Iz Češke je došao u Dugu Resu 1896. i ondje bio do 1899. U Hrvatsku je ponovno došao 1919, a 1933. je stekao zavičajnost u zagrebačkom Vrapču. U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj tekstilnih tvornica. Za uspostave NDH bio je bez zaposlenja i prihoda te posjedovao tada već bezvrijedne dionice Jugoslavenske banke d. d. Zagreb i Praške kreditne banke. Daljnja sudbina nepoznata. Supruga je preživjela Holokaust.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688.

MÜLLER, Sigmund, trgovac (Zagreb, 26. VII. 1863 – ?). Za uspostave NDH stanovao je sa suprugom Matildom rođ. Breyer u zagrebačkoj Kustošiji. Kako je u lipnju 1941. već bio teško bolestan, prijavu imovine u njegovo ime podnio je njegov zet Otto Glücksthal, brat → Robertov. Daljnja sudbina supružnika je nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688.

MÜLLER, Vera (Miler), novinarka (Zagreb, 31. III. 1921). Kći Jakova i Ljube rođ. Kraus. Po uspostavi NDH prebjegla je s majkom Ljubom u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943 priključila se partizanima te djelovala u odjelu za informacije pri ZAVNOH. Do 1948. radila je u zagrebačkom uredništvu Vjesnika. Potom se iselila u Izrael, gdje je bila suradnica glasila žid. doseljenika iz bivše Jugoslavije u Izraelu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Miler, Vera. Vjesnikov leksikon 1940–1990. Zagreb 1990.

MÜLLER, Vladimir → MILO, Zeev

MURAI, Jurica, pijanist i glazb. pedagog (Varaždin, 26. III. 1927 – Zagreb, 26. I. 1999). Sin Roberta i Dragice rođ. Somogy, brat Dragutina (?, 1930 – ?, 1988) i Roberta (?, 1940 – ?, 1965). Podrijetlom je iz žid. posjedničke obitelji Mandl, koja bilježi svoje korijene još od sred. XVIII. st. u Bácsalmásu. Na njegov glazb. odgoj utjecala je baka Angela Eszter Finaly Murai (Budimpešta, 1864 – Varaždin, 1940), koja ga je odvela u Zagreb, gdje je poduku iz glasovira isprva trebala započeti ugledna pijanistica → Antonija Geiger-Eichhorn, koja je uvjetovala da se preseli k njoj te je njegovo obrazovanje preuzeo Svetislav Stančić. Započeo je studij glasovira u Budimpešti u klasi Béle Böszörményi-Nagyja, koji je morao prekinuti zbog II. svj. rata te je 18. II. 1945. transportom odveden u logor Bemerode kraj Hannovera u Njemačkoj, odakle se vratio pješke na imanje u Svetom Jurju u ljeto 1945. Upisao je studij glasovira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je 1950. diplomirao u klasi S. Stančića. Kao stipendist franc. vlade studirao je u Parizu kod Marguerite Long, a u Sieni je na Accademiji Chigiana pohađao majstorske tečajeve kod Guida Agostija i Alfreda Cortota. Od 1951. do smrti djelovao je na Odjelu za glasovir Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, isprva kao asistent S. Stančića, a od 1966. kao redoviti profesor i pročelnik Odjela za glasovir u dva mandata. Umirovljen je 1994. Ostvario je bogatu koncertantnu karijeru, svraćajući pozornost istančanom sklonošću čistoći izraza, koja je često vezala njegov repertoarni izbor uz djela klasičnoga razdoblja te je na tom području ostvario neke od najboljih interpretacija. Često je u svoje programe uključivao i djela hrv. skladatelja, osobito iz ranijih razdoblja, a bavio se i redigiranjem djela hrv. glazbene baštine te priređivanjem za tisak instruktivnih izdanja djela velikih majstora. Koncertirao je i u ŽOZ te izvodio djela žid. autora. Održao je više od 800 koncerata (od toga oko 40 inozemnih turneja) u suradnji s 38 stranih i oko 32 domaća dirigenta, 27 europskih orkestara i 18 orkestara bivše Jugoslavije. Odgojio je niz kvalitetnih pedagoga i koncertanata. Snimao je za radio, televiziju i nosače zvuka; nagrađivan mnogobrojnim priznanjima i nagradama: Godišnja nagrada »Vladimir Nazor« (1970) i Nagrada za životno djelo (1993), Nagrada »Milka Trnina« (1959, 1972), Nagrada grada Zagreba (1962), »Zlatna lira« (1970), »Ivo Tijardović« (1978), »Ivan Lukačić« (1985), Nagrada »Lovro pl. Matačić« za životno djelo (1996), a 1997. izabran je za redovitoga člana HAZU. Veći dio njegove značajne i bogate nototeke, koja se sastoji od više od 1940 naslova, doniran je 2004. NSK u Zagrebu kao ostavština njega i supruge Elle Kovačić-Murai. Varaždinske barokne večeri, čiji je bio suosnivač, ustanovile su Nagradu »Jurica Murai«, a u Varaždinu je 2004. šetalište nazvano njegovim imenom te postavljena spomen-ploča na njegovu rodnu kuću. – Otac Robert, posjednik (Belica, 10. V. 1887 – ?, 1951). Sin Roberta Mandla. Nakon što je 1861. Međimurje pripojeno Mađarskoj, njegov djed Mihaly Mandl (? – Belica, 1883) sa sinom Robertom (? – Merano, Italija, 9. IV. 1914) kupio je imanje u Belici. R. se nakon završenoga studija agronomije u Budimpešti i usavršavanja vinogradarstva u Francuskoj, bavio vinogradarstvom i voćarstvom na imanju Sveti Juraj na Vodama u Međimurju. Promijenio je prezime u Murai i osnovao poduzeće »Vinogradarstvo i voćarstvo Robert Muraj Čakovec«. Bio je član ravnateljstva Čakovečko-međimurske štedionice i 1907. županijski virilist. Deportiran je u mađ. logor 1944. Brat Aurel završio je studij prava u Budimpešti, gdje se trajno nastanio.

IZV.: Podaci o ulazniku E. Kovačić-Murai.

LIT.: (Nekrolog). Novi Omanut, 7(1999) 36/37. – E. Krpan: Murai. Varaždin 2000. – Jurica Murai 1927.–1999. Zagreb 2001. – J. i V. Kalšan: Murai, Jurica. Međimurski biografski leksikon. Čakovec 2012. – http://info.hazu.hr/murai_biografija, pristupljeno 10. I. 2012.

MURAJ, Aleksandra, etnologinja (Zagreb, 12. II. 1937). Kći Rudolfa i Jolande rođ. Eisenstädter. II. svj. rat preživjela je u Zagrebu djelomično zaštićena mješovitim brakom roditelja. Gimnaziju je završila 1955. u Zagrebu, gdje je diplomirala (1960) i magistrirala (1972) etnologiju na Filozofskom fakultetu. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani 1988. tezom Kultura stanovanja u ruralnom naselju (na primjeru Sošica u Žumberku). Kao kustosica Gradskoga muzeja u Karlovcu (1961–65) bavila se terenskim istraživanjima, pribavljanjem i obradbom muzejske građe te izložbenom i izdavačkom djelatnošću muzeja. Od 1965–79. kao asistentica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sudjelovala je u redovnoj nastavi i u znanstvenoistraživačkim projektima Odsjeka i Zavoda za etnologiju. Od 1980. radi u Institutu za etnologiju i folkloristiku kao znanstvena savjetnica istražujući pojave pučke materijalne kulture, tradicijske i suvremene ruralne i urbane običaje, narodnu nošnju, kulturu stanovanja te povijest hrvatske etnologije. Objavila je nekoliko knjiga i stotinjak studija i članaka u domaćim i inozemnim znanstvenim publikacijama, izlagala na stručnim i znanstvenim skupovima. Uredila je više svezaka različitih etnoloških časopisa te bila suurednica reprezentativne etnološke monografije Hrvatske narodne nošnje, objavljene na hrvatskom, engleskom, njemačkom i španjolskom jeziku. Suautorica je koncepcije i izložbenih kataloga etnografske izložbe Hrvatska tradicijska kultura 2000. u Budimpešti, postavljene u gradovima Buenos Aires i Santiago de Chile 2007. Surađuje u tiskovnim i elektroničkim medijima, domaćim i inozemnim turističkim publikacijama te časopisima za djecu. Bavi se i leksikografskom djelatnošću surađujući u Hrvatskoj enciklopediji i Hrvatskom biografskom leksikonu Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža te kao suradnica Opće i nacionalne enciklopedije. Dobitnica je Godišnje državne nagrade za znanost 1998. i Nagrade za životno djelo »Milovan Gavazzi« 2007.

DJELA: Pokupska sjećanja. Etnografska ekspedicija 1923. (suautori N. Eckhel, V. Zorić). Zagreb 1993. – Narodna nošnja Žumberka. Zagreb 1998. Etnografija. Svagdan i blagdan hrvatskoga puka (suautor). Zagreb 1998. – Hrvatske narodne nošnje. Turistička monografija. Zagreb 2001. – Narodna nošnja otoka Zlarina. Priručnik za rekonstrukciju nošnje. – Zagreb 2003. Zagrebačka blagdanska ozračja: slavlja, priredbe, zabave na početku 20. stoljeća. Zagreb 2013.

LIT.: Muraj, Aleksandra. Hrvatska enciklopedija, 7. Zagreb 2005.

MUSAFIJA, Giacomo Amadio (Mussafia), rabin (Split, 1810 – Split, II. 1854).

MUSAFIJA, Haim Isak, rabin (Jeruzalem, 1754 – ?, 1831). Otac Abrahama Haja Isaka i Jakova Amadea. God. 1796. imenovan je za »av bet din« u Splitu. Njegov jedini objavljeni rad Hajim va-Hesed (Livorno 1844) odgovor je na djela Jom Tova ben Abrahama Išbilija i talmudističke razgovore nekih davnih rabina. Napisao je i komentare na Petoknjižje, kao odgovor na komentare Rašija i Elijaha Mizrahija. – Sin Abraham Haj Isak, rabin (Jeruzalem, o. 1780 – Split, prva pol. XIX. st.). Već u mladosti služio je kao rabin u Jeruzalemu, gdje je osnovao i ješivu Ševet Ahim (akronim od Abraham Haj Isak Musafija) koja je postojala sve do pred I. svj. rat. Na mjestu splitskoga rabina naslijedio je oca. Skladao je pjesme i pridonosio Ha-Maggidu. – Abrahamov sin Jakov Amedeo, rabin (?, 1814 – Split, 1854). Za splitskog rabina izabran je 1837, naslijedivši na tom položaju svojega oca, koji ga je uveo u nauk Biblije i teologije. Bio je odličan govornik, osobito o temi milosrđa. Dugo je radio na opširnom Talmudskom rječniku, enciklopedijskom djelu istaknutih osoba, obreda i znanstvenih disciplina u vezi s Talmudom. Pisao ga je hebrejskim jezikom, a namjeravao objaviti uz talijanski, francuski ili latinski prijevod. Dovršio je manje djelo Rasprave o Gaonima. Putovao je u Italiju i Njemačku te se upoznao s klasičnim djelima literature i znanosti. Židovske općine na Krfu, u Firenzi, Rimu i Gorici nudile su mu položaj rabina, ali nije želio napustiti svoje splitske vjernike. Splitski su Židovi nakon njegove smrti skupljali priloge za njegovu udovicu Ninu kako bi mogla u Beču školovati sina Abrahama. – Jakovljev sin Abraham (Mussafija, Adolf), filolog (Split, 15. I. 1834 – Firenza, Italija, 7. VI. 1905). Jedna je od najpoznatijih osobnosti poteklih iz kruga splitskih Židova. Rođen je u kući Lanza, poslije Morpurgo. Gimnaziju je pohađao u Splitu, a kad mu je bilo 18 godina otac ga je poslao na studij medicine u Beč, a nakon očeve smrti, majka ga je dalje školovala novčanom potporom, koju su prikupljali splitski Židovi. Prekinuvši studij medicine, bavio se romanskom filologijom i lingvistikom, disciplinama koje su tada bile u povoju i kojima je udario čvrste temelje. Prvi znanstveni rad napisao je s 20 godina te vrlo mlad počeo predavati na Bečkom sveučilištu, najprije talijanski (1855), a sa samo 26 godina i bez titule doktora postao je sveučilišni profesor na katedri romanske filologije kao izvanredni (1860–67) i redoviti profesor (1867–1904). Njegova tal. gramatika bila je najpoznatija u Austriji i izišla je u 27 izdanja. Objavljena je i u Zagrebu u više izdanja pod naslovom Talijanska slovnica (1902). Napisao više stotina rasprava i knjiga, uglavnom o povijesnoj gramatici romanske jezične skupine (Monumenti antichi dei dialetti italiani, 1864). Jedan je od začetnika proučavanja tal. dijalekata, kao i komparativne književnosti, osobito korijena srednjovjekovnih svetačkih životopisa (Sulla leggenda del segno della Croce, 1870). Poučavao je prijestolonasljednika Rudolfa, a od hrvatsko-ug. kralja i austr. cara dobio je zlatnu medalju za umjetnost i znanost i viteški red Franje Josipa. Bio je dvorski savjetnik i član Senata. Djelovao je 1850-ih u Beču, odbivši ponuđene katedre u Strasbourgu i Milanu. Boravio je često u Dalmaciji. Preselio se u Firenzu 1903.

LIT.: Musafija, Adolfo. Enciclopedia Italiana, 24. Roma 1934. – D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971. – Musafija, Abraham. Encyclopaedia Judaica, 12. Jeruzalem 1971. – Musafija, Haim Isak. Ibid. – Musafija, Abraham Haj Isak. Ibid.