MUSAFIJA, Haim Isak, rabin (Jeruzalem, 1754 – ?, 1831). Otac Abrahama Haja Isaka i Jakova Amadea. God. 1796. imenovan je za »av bet din« u Splitu. Njegov jedini objavljeni rad Hajim va-Hesed (Livorno 1844) odgovor je na djela Jom Tova ben Abrahama Išbilija i talmudističke razgovore nekih davnih rabina. Napisao je i komentare na Petoknjižje, kao odgovor na komentare Rašija i Elijaha Mizrahija. – Sin Abraham Haj Isak, rabin (Jeruzalem, o. 1780 – Split, prva pol. XIX. st.). Već u mladosti služio je kao rabin u Jeruzalemu, gdje je osnovao i ješivu Ševet Ahim (akronim od Abraham Haj Isak Musafija) koja je postojala sve do pred I. svj. rat. Na mjestu splitskoga rabina naslijedio je oca. Skladao je pjesme i pridonosio Ha-Maggidu. – Abrahamov sin Jakov Amedeo, rabin (?, 1814 – Split, 1854). Za splitskog rabina izabran je 1837, naslijedivši na tom položaju svojega oca, koji ga je uveo u nauk Biblije i teologije. Bio je odličan govornik, osobito o temi milosrđa. Dugo je radio na opširnom Talmudskom rječniku, enciklopedijskom djelu istaknutih osoba, obreda i znanstvenih disciplina u vezi s Talmudom. Pisao ga je hebrejskim jezikom, a namjeravao objaviti uz talijanski, francuski ili latinski prijevod. Dovršio je manje djelo Rasprave o Gaonima. Putovao je u Italiju i Njemačku te se upoznao s klasičnim djelima literature i znanosti. Židovske općine na Krfu, u Firenzi, Rimu i Gorici nudile su mu položaj rabina, ali nije želio napustiti svoje splitske vjernike. Splitski su Židovi nakon njegove smrti skupljali priloge za njegovu udovicu Ninu kako bi mogla u Beču školovati sina Abrahama. – Jakovljev sin Abraham (Mussafija, Adolf), filolog (Split, 15. I. 1834 – Firenza, Italija, 7. VI. 1905). Jedna je od najpoznatijih osobnosti poteklih iz kruga splitskih Židova. Rođen je u kući Lanza, poslije Morpurgo. Gimnaziju je pohađao u Splitu, a kad mu je bilo 18 godina otac ga je poslao na studij medicine u Beč, a nakon očeve smrti, majka ga je dalje školovala novčanom potporom, koju su prikupljali splitski Židovi. Prekinuvši studij medicine, bavio se romanskom filologijom i lingvistikom, disciplinama koje su tada bile u povoju i kojima je udario čvrste temelje. Prvi znanstveni rad napisao je s 20 godina te vrlo mlad počeo predavati na Bečkom sveučilištu, najprije talijanski (1855), a sa samo 26 godina i bez titule doktora postao je sveučilišni profesor na katedri romanske filologije kao izvanredni (1860–67) i redoviti profesor (1867–1904). Njegova tal. gramatika bila je najpoznatija u Austriji i izišla je u 27 izdanja. Objavljena je i u Zagrebu u više izdanja pod naslovom Talijanska slovnica (1902). Napisao više stotina rasprava i knjiga, uglavnom o povijesnoj gramatici romanske jezične skupine (Monumenti antichi dei dialetti italiani, 1864). Jedan je od začetnika proučavanja tal. dijalekata, kao i komparativne književnosti, osobito korijena srednjovjekovnih svetačkih životopisa (Sulla leggenda del segno della Croce, 1870). Poučavao je prijestolonasljednika Rudolfa, a od hrvatsko-ug. kralja i austr. cara dobio je zlatnu medalju za umjetnost i znanost i viteški red Franje Josipa. Bio je dvorski savjetnik i član Senata. Djelovao je 1850-ih u Beču, odbivši ponuđene katedre u Strasbourgu i Milanu. Boravio je često u Dalmaciji. Preselio se u Firenzu 1903.
LIT.: Musafija, Adolfo. Enciclopedia Italiana, 24. Roma 1934. – D. Kečkemet: Židovi u povijesti Splita. Split 1971. – Musafija, Abraham. Encyclopaedia Judaica, 12. Jeruzalem 1971. – Musafija, Haim Isak. Ibid. – Musafija, Abraham Haj Isak. Ibid.