MIRKOVIĆ, Mirko (Friedmann, Hermann), književnik i leksikograf (Zagreb, 6. VI. 1913 – Zagreb, 19. VII. 2012). Sin → Armina Friedmanna i Fride rođ. Klein. Ime i prezime promijenio je 1946. Diplomirao je u Zagrebu 1940. na Tehničkom fakultetu i 1954. na Filozofskom fakultetu. Prije II. svj. rata radio je kao urednik studentskih novina te sudjelovao u radu ljevičarskih studentskih organizacija u kojima je bio zadužen za prevođenje ilegalne literature. Kao istaknuti sportaš (mačevalac i atletičar) sudjelovao u nekoliko Makabijada. Po uspostavi NDH priključio se ilegalnom pokretu, no ubrzo ga je zarobila njem. vojska te je II. svj. rat preživio kao zarobljenik u logoru Fürstenberg u Njemačkoj. U Holokaustu mu je stradala cijela obitelj. U poratnom je razdoblju radio u odjelu za tisak Predsjedništva vlade NR Hrvatske (1945–47), a potom kao urednik kulturne rubrike Vjesnika (1947–49). Zbog kritike vlasti izgubio je posao u Vjesniku te je šest mjeseci bio zatvoren na Golom otoku. Veći dio radnoga vijeka (1954–75) proveo je u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža), gdje je kao urednik za kulturnu povijest napisao velik broj članaka. God. 1980–91. bio je gl. tajnik Hrvatskoga centra PEN te član odbora, koji se brinuo za proganjane pisce. Bio je erudit i poznavatelj stranih jezika, a istaknuo se mnogim esejima i satiričkim tekstovima u domaćim i inozemnim publikacijama, u kojima se zauzimao za kulturu razuma i prosvjetiteljstva u duhu franc. enciklopedista (u časopisima Republika, Forum, Erasmus i dr.). Često se bavio žid. tematikom: J’accuse… – sto godina poslije (Europski glasnik), Doprinos Židova duhovnoj i materijalnoj kulturi Zagreba (memorijalna publikacija ŽOZ, 1986), Holokaust – najgnusniji zločin u povijesti ljudskog roda (Studia Judaico-Croatica). Zapaženi su prilozi na engleskom i na njem. jeziku, npr. Writers versus Nationalism (PEN International). Dobio je nagradu BBC za kratku definiciju engleskog jezika te za esej o Williamu Shakespeareu. U više navrata bio je član Vijeća ŽOZ te član Kulturnoga društva »Miroslav Šalom Freiberger«. U braku sa suprugom Milom rođ. Kniewald otac je Zorana, informatičara (Zagreb, 1947).

DJELA: Pravni položaj i karakter Srpske crkve pod turskom vlašću (1459–1766). Beograd 1965. – Što može pisac na ovoj velikoj pozornici luđaka? Zagreb 2008.

IZV.: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Osobni dosje djelatnika.

LIT.: Novi Omanut, 6(1998) 31; 13(2005) 70. – (Nekrolog). Ha-kol, 2012, 126.

MIRSKI, Lav (Fritz, Leo), dirigent (Zagreb, 21. VI. 1893 – Osijek, 29. IV. 1968). Studij violončela završio je 1913. na Konzervatoriju u Zagrebu kod Umberta Fabbrija. Nakon kraćega djelovanja na Wiener Konzertverein u Beču (1913–14), na Sušaku (1914) i u Zagrebu od 1917, s kraćim prekidima, do smrti je bio dirigent HNK u Osijeku (1924–41. i 1947–56. kao ravnatelj Opere, 1956–61. intendant). Time je započela glasovita »era Mirski«, obilježena raznolikim, živim repertoarom i predstavama na zavidnoj razini. God. 1924. osnovao je i Osječku filharmoniju, s kojom je izvodio djela klasična simfonijskoga repertoara i kompozicije domaćih autora, a povremeno s hrv. pjevačkim i glazb. društvom »Franjo Kuhač« (čiji je bio umjetnički voditelj) i velika oratorijska djela. Također je 1926–41. bio ravnatelj Muzičke škole u Osijeku. Odlikovan je Ordenom sv. Save IV. reda 1925. Po uspostavi NDH dobio je otkaz u glazb. školi, a u srpnju 1941. i kao ugovorni ravnatelj osječke Opere. U prijavi imovine kao najveću vrijednost naveo je violončelo vrijedno 10 000 din. II. svj. rat preživio je u Italiji i u Izraelu. U logoru Ferramonti di Tarsia u juž. Italiji vodio je zbor, a nakon oslobođenja Italije ravnao je simfonijskim koncertima u Bariju. God. 1944. preuzeo je dužnost direktora Opere i simfonijskoga orkestra u Tel Avivu, gdje je ostao do 1947. U tom je razdoblju djelovao i na radiostanici u Jeruzalemu te u glazb. djelatnosti sindikata Histadruta. Po povratku u Osijek 1947. nastavio je prekinuti rad na svim područjima, čime je započela druga »era Mirski«, koja je potrajala gotovo do njegove smrti. Težište mu je djelatnosti, uz vođenje Opere, bio koncertni život, s izvođenjem standardnih programa, ali i suvremenih djela, npr. izr. kompozitora Marca Lavryja. Značajan je njegov edukacijski oblik muziciranja, praksa »otvorenih pokusa«, na kojima je pred publikom predočivao rad s orkestrom i komentirao narav i stil izvođenih djela. Bavio se i kompozicijom te nastupao kao violončelist u komornim sastavima. Po njemu je trg u Osijeku dobio ime. Bio je u braku s osječankom Ilkom rođ. Weingruber (?, 1892 – ?Vinkovci, 1942), s kojom je imao kćer Anicu. Supruga Ilka otpremljena je u svibnju 1942. u sabirni logor u Tenji, a u kolovozu 1942. otrovala se u transportu za Auschwitz. Kao lokacija njezine smrti navode se Vinkovci. – Kći Anica, pijanistica (Zagreb, 7. I. 1920 – ?logor, 1942–1943). Zavičajnost je imala u Osijeku od 21. IX. 1938, a prije toga u Zagrebu. Uoči uspostave NDH diplomirala je na Akademiji glazbene i kazališne umjetnosti u Zagrebu. Za uspostave NDH bila je neudana, bez zaposlenja, na stanu u Tomašićevoj ul. u Zagrebu. S majkom je preuzela žid. znak, a potom stradala u nepoznatom logoru.

IZV.: DAO, Jugoslavensko-čehoslovačka liga Osijek, 1933–1939, 387, knj. 1, kut. 1. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 670. – KŽZ.

LIT.: D. Mucić: Život, umjetnički i stvaralački put Lava Mirskog. Kazalište, 22/25(1968). – Mirski, Lav. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1984. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 10(2002) 50. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Mirski, Lav. Hrvatska enciklopedija, 7. Zagreb 2005.

MISKOLTZ, Julius (Miskolczy, Miškolczy; Julio), trgovac i gospodarstvenik (Mohač, Mađarska, 20. IV. 1853 – Osijek, 10. II. 1907). Sin Maxa i Josephine rođ. Rosenbaum. Završio je trg. školu u Mađarskoj, nastavio gospodarske nauke u Beču, gdje se zaposlio u banci. Kad mu je otac onemoćao, vratio se u Osijek te preuzeo njegovu tekstilnu trgovinu. Unapređuje ju trgujući češkim i moravskim tekstilom, posebno traženima među Šokicama i Bunjevkama za izradu narodne nošnje. God. 1890. stekao je zavičajnost u Osijeku, a u tom razdoblju napustio je tekstilnu struku i postao gl. agent osiguravajućega društva »Francohongroise«, bavio se osiguranjem robe na brodovima, koji su plovili Dravom i Dunavom. Bio je jedan od važnijih dioničara Dunavskoga parobrodarskoga društva. Potaknuo je osnivanje konjskoga tramvaja u Osijeku, bio suosnivač osječke tvornice stakla, koja je kao sirovinu koristila dravski pijesak, a važnu je ulogu imao pri osnivanju i izgradnji osječkog eksportnog mlina »Union«, koji je brašnom opskrbljivao Beč i veći dio Češke. Bio je potpredsjednik, a od 1894. predsjednik osječke Trgovačko-obrtničke komore. Kao tajnik Alliance Israélite za Slavoniju (od 1897), organizacije sa sjedištem u Parizu, pomagao je izbjeglicama iz ist. Europe, posebice Rusije i Rumunjske, pribavljao im dokumente za putovanje u prekomorske zemlje (SAD, Brazil, Argentinu i Južnu Afriku). Sa suprugom Charlotte rođ. Weiss (Osijek, 1857 – Osijek, 15. II. 1935) otac je → Vilme Vukelić.

IZV.: Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku.

LIT.: Die Handels- und Gewerbekammer für Slavonien in den ersten fünfzig Jahren seit ihrem Bestande 1853–1903. Osijek 1903. – V. Vukelić: Spuren der Vergangenheit. München 1992. – M. Kolar-Dimitrijević: Židovi u gospodarstvu sjeverne Hrvatske od 1873. do 1941. godine. U: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

MISNER, Hugo, poduzetnik (Ogulin, 6. VIII. 1886 – ?). Bio je u mješovitom braku, a 1925. prešao je na katoličanstvo. Djelovao je kao član ravnateljstva poduzeća »Tegma« d. d. iz Zagreba i dioničar elektrane u Ogulinu. U lipnju 1941. bio je bez namještenja. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688.

MISNER, Jelisaveta (Pečuh, Mađarska, 29. VIII. 1918 – ?Auschwitz, 1942). Po ocu je zavičajnost imala u Belom Manastiru. U vrijeme uspostave NDH bila je studentica medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Čini se da je 1942. deportirana u Auschwitz.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MITTAG-FODOR, Ettel (Etel), arhitektica i fotografkinja (Zagreb, 1905 – Cape Town, ?). Studirala je na privatnoj umjetničkoj školi Álmos Jaschik u Budimpešti 1925–28, a potom je započela arhitektonski studij uz vodstvo Josefa Albersa i Waltera Peterhansa, koji ju je uveo u posao te je postala bliska školi »Bauhaus«. Od 1932. radila je kao novinarka za Viennese i Pest, a istodobno je djelovala i kao fotografkinja. Udala se za Ernesta Mittaga 1930, a 1938. se iselila u Cape Town, gdje je osnovala arhitektonsko poduzeće i vodila tkalačku radionicu kao pomoć u društvenim aktivnostima osakaćenih ili onesposobljenih ljudi.

LIT.: http://bauhaus-online.de/en/atlas/personen/etel-fodor-mittag, pristupljeno 4. I. 2013.

MITTLER, Rikard, osigurateljski stručnjak (Varaždin, 27. VII. 1891 – Zagreb, 20. VIII. 1947). Sin Lavoslavov. Radio je kao osigurateljski stručnjak u direkciji Assicurazioni Generali u Zagrebu. Bio je u braku s Ljubom Antonijom rođ. Liebermann (?, 1898 – Zagreb, 23. XII. 1979), koja je u svibnju 1941. Odboru za židovsku kontribuciju predala zlatninu vrijednu 14 000 din. Supružnici su prebjegli u Hrvatsko primorje te bili internirani u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, ostao je sa suprugom na Rabu kod stanodavca koji im je u vrijeme nacističke okupacije otoka 1944. spasio život, a zatim ih otpremio u karlovačku bolnicu, gdje ih je do kraja rata štitio liječnik Pavao Herceg, sin stomatologa → Ž. Herzoga.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 687.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MOGAN, Bruno (Vinkovci, 11. I. 1920 – logor Jasenovac, 16. IX. 1941). Sin Alfreda i Albertine (Tina) (Vinkovci, 1882 – logor Stara Gradiška, 1942). U lipnju 1941. bio je zaposlen kao pomoćni skladištar u tvornici kandita i čokolade »Union« u Zagrebu s plaćom od 2675 din. U prijavi imovine naveo je stan u Zvonimirovoj ul. u Zagrebu, džepni sat i odjeću i obuću vrijednu 4000 din. Deportiran u logor Jasenovac, gdje je ubrzo stradao. – Otac Alfred, trgovac (Orahovica, 8. XI. 1884 – ?logor Jasenovac, ?1942). S Adolfom Reichmanom otvorio je 1908. u Vinkovcima trgovinu »Reichman i Mogan«. Po uspostavi NDH bio je primoran prijaviti imovinu te su mu zaplijenjene sve pokretnine i roba u trgovini. God. 1942. deportiran je u logor Jasenovac, gdje je stradao. U logoru je stradala i kći Blanka (Vinkovici, 1912 – logor Stara Gradiška, 1942).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688.

LIT.: A. Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945. Dokumenta, 1. Beograd–Jasenovac 1986. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002.

MOGAN, Dane, pravnik (Našice, 1882 – logor Jasenovac, 1941). Nakon završenoga Pravnoga fakulteta, odvjetnikom je imenovan 1915. te je radio kao pravnik i javni bilježnik u Našicama. God. 1929–34. vodio je žid. matične knjige rođenih, umrlih i vjenčanih. Po uspostavi NDH, odlukom Odvjetničke komore od 30. VI. 1942, u akciji »čišćenja« Židova iz pravosuđa NDH brisan je iz Odvjetničkoga imenika. Iz Našica je sa suprugom Blankom rođ. Drechsler (Našice, 1898) i kćerima Nevenom (Našice, 1919) i Vlastom (Našice, 1923) deportiran u logor Jasenovac, gdje su 1941. svi stradali.

IZV.: JUSP Jasenovac.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 5(1931) 1.– Bilten ŽOZ, 1989, 12. – Novi Omanut, 4(1996) 18/19. – B. Polić: Vjetrenjasta klepsidra. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

MOGAN, Julije, pravnik (Orahovica kraj Požege, 10. X. 1879 – logor Jasenovac, 17. XI. 1941). Nakon završene požeške gimnazije 1897, studirao je pravo u Beču i Zagrebu, gdje je 1903. doktorirao temeljem rigoroza. Pomorsko pravo specijalizirao je u Parizu. God. 1905–21. bio je odvjetnik u Rijeci, a 1916–42. privatni docent pomorskoga prava na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Za boravka u Rijeci oženio se 1907. Maximilianom rođ. Sachs pl. Gričkom, kćeri odvjetnika → H. Sachsa, što mu je pribavilo značajna poslovna poznanstva. U međuratnom razdoblju imao jedan od vodećih odvjetničkih ureda u Hatzovoj ul. u Zagrebu koji je zastupao, među ostalim, njemačka, austrijska i britanska poduzeća (šivaći strojevi »Singer«, The Central European Mines Ltd., Mežica; Allgemeine Truhand und Wirtschaftsprufung Gesselschaft, Deutsche Werke A. G. Kiel; Epple&Buxbaum Werke A. G. Wells, Fine Cotton Spinners & Doublers, J. M. Thompson & Co. Ltd., Beočinska fabrika cementa, »Croatia« d. d. za industriju drva, Merkur banka »Herzog, Fischer i drug« d. d.). Bavio se kodifikacijom pomorskoga prava te bio član komisije za izradu pomorskoga trgovačkog zakona, sudjelovao je u osnivanju Udruženja za pomorsko pravo Kraljevine SHS. Bio je član jugoslav. delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu (1919) te član Savjetodavnog odbora za pregovore s Italijom prilikom razgraničenja, zauzimao se za priključenje Rijeke Kraljevini SHS, te bio odbornik Advokatske komore u Zagrebu i sudac Stola sedmorice. Upisan je u Imenik odvjetnika u lipnju 1905. u Zagrebu, no iz njega brisan 30. VI. 1942, nakon što se pod prisilom odrekao odvjetništva jer mu je već 19. IV. 1941. odlukom Odvjetničke komore bio imenovan privremeni zamjenik. U prijavi imovine koju je 23. VI. 1941. ustaškim vlastima podnijela njegova supruga Maximiliana navodi se da je kuću u Hatzovoj ul., koja je bila u njezinu vlasništvu, zaposjela njem. vojska, a da je u njoj ostao namještaj u devet soba, sva srebrnina te etnografska zbirka vrijedna 4 000 000 din., koja je podneskom od 13. VI. 1941. darovana Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH. Iz toga se pretpostavlja da su on i supruga iz kuće bili izbačeni prije lipnja 1941. Dozvolom Ustaškog redarstva od 10. VII. 1941. njemu i supruzi odobreno je nenošenje žid. znaka (do 31. VII) te stanovanje u Solovljevoj ul. Od srpnja 1941, a moguće već i prije, bio je u Zakladnoj bolnici na Sv. Duhu (danas KB »Sveti Duh«), što je vidljivo iz vlastoručno potpisane prijave imovine od 26. VII. 1941. Okolnosti njegova uhićenja i deportacije u logor Jasenovac nisu poznate. Supruga i kći Renée ud. Reichsmann puštene su iz logora Loborgrad uoči Božića 1941, nakon toga su izbjegle u Italiju i potom u SAD. Njegovo djelo o pomorskim ugovorima bio je prvi udžbenik pomorskoga prava studentima. Na Kongresu pravnika Kraljevine Jugoslavije u listopadu 1932. održao je izlaganje Hipoteka na pomorske brodove. Surađivao je u Odvjetniku i Finansijskom arhivu. – Sin Nikola, pravnik (Rijeka, 13. XI. 1911 – Santo Domingo, 7. XI. 1967). Doktorirao je temeljem rigoroza na Pravnome fakultetu u Zagrebu 1936. te radio kao vježbenik u očevu odvjetničkom uredu u Hatzovoj ul. u Zagrebu. Iako je po uspostavi NDH deportiran u logor Jasenovac, preživio je II. svj. rat, odselio na Kubu, a potom u Dominikansku Republiku, gdje je 1964. stekao državljanstvo. S Mary, kćeri Emila Severa i Gize rođ. Kohn (Korvin), otac je Glorie. Supruga i kći emigrirale su u Švicarsku, potom u Španjolsku, gdje se Mary preudala i gdje danas žive Glorijine kćeri Eva i Alejandra.

DJELA: Naš trgovački zakon i željezničko pravo. Rijeka 1912. – Pomorski vozarski ugovor. Rijeka 1915.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 688. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27628, 28625. – JUSP Jasenovac. – Podaci o ulazniku N. Budak.

LIT.: Vijesti advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1929) – 15(1941). – Bilten ŽOZ, 1989, 12; 1991, 17. – Novi Omanut, 4(1996) 16. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – A. Budaj: Vallis Judaea. Povijest požeške židovske zajednice. Zagreb 2007.