Kategorija: H

HAHN, Viktor, kemijski inženjer (Budimpešta, 21. VIII. 1912 – Zagreb, 20. V. 1970). Sin → Željka i Kamile rođ. Löwy. U Zagrebu je završio realnu gimnaziju 1930. i 1934. diplomirao u Kemijskom odsjeku Tehničkoga fakulteta, na kojemu je od 1935. asistent volonter Franje Hanamana. God. 1936–38. kao stipendist franc. vlade radio je u Ernesta Fourneaua u Laboratoriju za terapeutsku kemiju Instituta Pasteur u Parizu i 1938. doktorirao na l’Université de Paris tezom Synthèse et étude pharmacologique de nouvelles bases quinoléiniques à fonction éther-oxide aminée. Nakon povratka u Zagreb te godine radi u tvornici »Kaštel« d. d. (danas »Pliva«) kao kemičar u znanstveno-istraživačkom laboratoriju Sintetskoga odjela, koji je surađivao sa Zavodom za organsku kemiju Tehničkog fakulteta kojemu je do 1941. na čelu bio Vladimir Prelog. Za NDH 1941. i 1942. dva je puta bio odvođen u logor Jasenovac, ali oba puta oslobođen na intervenciju tvornice »Kaštel«. U travnju 1942. iz logora u Đakovu uspio je osloboditi svoju majku, istodobno šaljući mnogobrojne pakete zatočenicima u Jasenovcu i financijski pomažući ŽOZ. God. 1946. prešao je na Tehnički fakultet, na kojemu je najprije honorarni nastavnik, zatim docent za predmet Organska kemija te predstojnik Zavoda za organsku kemiju, kojemu je na čelu do kraja života kao izvanredni profesor od 1949. i redoviti profesor od 1958. Utemeljitelj je i pročelnik Biokemijskog odjela IV. Instituta »Ruđer Bošković«, od 1960. i pročelnik Odjela za sintetsku organsku kemiju i biokemiju Sveučilišta, a od 1961. predavao je i na poslijediplomskom studiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Rani Hahnovi znanstveni radovi (1936–48) i patent (1941), pretežito u suradnji s Prelogom, odnose se na sinteze fiziološki aktivnih spojeva, a poslije se bavio posebice preparativnom organskom kemijom (osobito furanskih i drugih heterocikličkih spojeva) te sa suradnicima istraživao difeniletere, amide i tioamide, imidoil- i amidoil-kloride, amine i Schiffove baze, derivate barbiturne kiseline, 4-pirone i 4-piridone i još neke klase spojeve. Među prvima u svijetu prepoznao je spontanu intramolekulsku Diels-Alderovu (IMDA) reakciju u redu furana (Tetrahedron Letters, 1964; Croatica chemica acta, 1967). Prvi je u Hrvatskoj pokrenuo istraživanja organskih fotokemijskih reakcija. Znanstvenim i stručnim radovima surađivao je u periodici Arhiv za kemiju (1936, 1939, 1948–49, 1953–55), Collection des travaux chimiques de Tchécoslovaquie (1936), Berichte der Deutschen chemischen Gesellschaft (1939, 1941), Medicus (1939, 1941), Helvetica chimica acta (1943–44), Arhiv za medicinu rada (1946), Priroda (1946), Croatica chemica acta (1956–57, 1962, 1964–67, 1969–70), Naturwissenschaften (1964), Journal of Organic Chemistry (1965), Bulletin scientifique (1966), Chimia (1966), Journal of Chemical and Engineering Data (1966). Autor je skripata Organska kemija (Zagreb 1947) i suautor srednjoškolskog udžbenika Organska kemija (Zagreb 1947). Bio predsj. Hrvatskoga kemijskog društva 1958–60. i predsjedatelj nekih stručnih tijela SFRJ.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28536, 28879.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – K. Jakopčić: Hahn, Viktor. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

HAHN, Željko, liječnik (Vukovar, 19. I. 1876 – Zagreb, 21. I. 1941). S Kamilom rođ. Löwy otac je → Viktora i Stjepana. Gimnaziju je pohađao u Novom Sadu, a studij medicine završio je 1900. u Beču. Od 1901. radio u Budimpešti kao bolnički liječnik i liječnik Okružne blagajne za osiguranje radnika. God. 1910. postaje gl. liječnik Okružne blagajne, a 1913. njegovom je zaslugom u Budimpešti izgrađena moderno uređena bolnica radničkoga osiguranja. Na tom je mjestu ostao do 1919 (osim za I. svj. rata kad je bio voj. liječnik). Potom je praktični liječnik u Somboru i od 1921. liječnički referent Zemaljske blagajne za osiguranje radnika u Bačkoj, Banatu i Baranji. God. 1922. dolazi u Zagreb za načelnika te od 1927. direktora Zdravstvenog odjeljenja Središnjega ureda za osiguranje radnika. Na toj dužnosti ostao je do umirovljenja potkraj 1936. – Cijeli svoj radni vijek bavio se organizacijom socijalnoga osiguranja prema modernim zasadama medicinske znanosti i zdravstvene službe. Organizirao je plansku borbu protiv profesionalnih bolesti i nezgoda pri radu, te je u svoje doba bio jedini stručnjak na tom području. Pri Središnjem uredu za osiguranje radnika osnovao je 1934. stalnu izložbu higijene rada, 1935. prvu našu ambulantu za suzbijanje obrtnih (tj. profesionalnih) bolesti, a na njegovim je zasadama 1937. osnovan posebni Odsjek za higijenu rada i obrtne bolesti. Vodio je organiziranu borbu protiv tuberkuloze te osnovao stanicu socijalne skrbi za rekonvalescentne tuberkulozne radnike, a 1927. osnovao je i sanatorij za liječenje tuberkuloze u Klenovniku te modernizirao lječilište Brestovac kraj Zagreba, kojemu je 1925–36. bio administrativni ravnatelj. Njegovom je zaslugom u tadašnjoj Jugoslaviji podignut niz zdravstvenih ustanova radničkog osiguranja: lječilišta, oporavilišta, vrtića, kupališta, ambulanti i stacionara, stanica za rehabilitaciju, ambulanti za fizikalnu terapiju. Od 1932. bio je član Stalnoga odbora stručnjaka pri Međunarodnom birou rada Lige naroda u Ženevi. Bio je aktivist ŽOZ te pročelnik njezina Socijalnog odbora 1930-ih. Radove s područja svojega djelovanja objavljivao je u časopisima Die Heilkunde (1907), Liječnički vjesnik (1925–27, 1929–30), Radnička zaštita (1925–38), Lekar (1927), Socijalna misao (1928–30), Privatni namještenik (1930), Ujedinjeni sindikati (1930), Radnički glasnik (1931, 1933, 1935–36), Ars therapeutica (1934), Sigurnost u rudnicima (1934), Zdravniški vestnik (1934), Delo proti tuberkulozi(1935), Grafički almanah (1935–36), Deutsche Zeitschrift für öffentliche Versicherung und Volkswohlfahrt 1936), Vojno-sanitetski glasnik (1936). Surađivao je i u Jugoslovenskom socijalnom almanahu (Zagreb–Beograd–Ljubljana 1930). – Sin Stjepan, inženjer (Budimpešta, 1907 – Zagreb, 20. III. 1991). U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj »munjare« u Zagrebu, a nakon II. svj. rata voditelj Instituta za produktivnost rada. Od 1962. djelovao je kao profesor u Subotici.

DJELA: Betriebsunfall und Berufskrankheit. Düsseldorf 1912. – L’assurance sociale ouvrière dans le Royaume des Serbes, Croates et Slovènes. National Health Insurance in the Kingdom of the Serbs, Croats and Slovenes. Die Sozialversicherung im Königreiche der Serben, Kroaten und Slovenen (suautor M. Glaser). Zagreb 1925. – Bolovanje i pomor našega radništva s naročitim obzirom na tuberkulozu. Zdravstvena služba i zdravstvene ustanove Središnjeg ureda za osiguranje radnika. Zagreb 1928. – Naučna organizacija rada po Tayloru i socijalna medicina. Zagreb 1931. – Nemocenská statistika a její význam pro léčebnou a preventivní péči v sociálním pojištění. Praha 1938.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Židov, 21(1936) 4. – Hahn Željko. Ko je ko u Jugoslaviji. Beograd 1970. – V. Dugački: Hahn, Željko. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

HAIDU, Imre, strojarski inženjer (Várpalota kraj Veszpréma, Mađarska, 14. III. 1882 – ?). God. 1906. iz Mađarske se doselio na Sušak, a zavičajnost je stekao u Jastrebarskom. U međuratnom razdoblju u Zagrebu je bio zaposlen u Industriji papira i ljepenke »Sladki vrh«, no po osnutku NDH izgubio je namještenje. U svibnju 1941. primljen je na liječenje u Psihijatrijskoj bolnici (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675.

HAIMAN, Fanika, pjevačica i glumica (Božjakovina, 27. VII. 1871 – Zagreb, 10. IV. 1930). Pjevanje je učila u Ide Wimberger u glazb. školi HGZ, gdje je diplomirala 1889, potom se usavršavala u Beču. God. 1897. postala je članica zagrebačkoga kazališta u kojemu je nastupala do kraja života. Debitirala je 1897. ulogom Filipjevne u operi Evgenij Onjegin (Petar Iljič Čajkovski), zatim pjevala manje mezzosopranske i altovske uloge u operama i operetama te glumila u komedijama, salonskim igrama, lakrdijama. Nastupala je u doba izgrađivanja repertoara HNK pa je mnoge uloge, osobito pjevačke, ostvarila na prvim zagrebačkim izvedbama među kojima su zapažene Liverotto u operi Lucrezia Borgia (Gaetano Donizetti), jedna od Walküra u istoimenom Wagnerovu djelu, Droll u Oberonu (Carl Maria von Weber), Mistress Bentson u Lakmé (Léo Delibes), Krčmarica u Borisu Godunovu (Modest Petrovič Musorgski), Alvarez u komičnoj operi Giroflé-Girofla (Charles Lecocq), Klotilda u Malom divljanu (Ivan Zajc). U operetnom repertoaru bila je prva zagrebačka Mirabella u Barunu ciganinu (Josef Strauss ml.), Rose u Lijepoj Lurette (Jacques Offenbach), Jadviga u Poljačkoj krvi (Oskar Nedbal), Julča u Ciganskoj ljubavi i Staza u Grofu Luxemburgu (obje Franz Lehár), Ema u Adieu Mimi (Ralph Benatzky), Kudenstein u Grofici Marici i Anhilte u Kneginji čardaša (Imre Kálmán), Betulija u Umjetničkoj žici (Edmund Eysler), Miss Thompson u Princezi dolara (Leo Fall), Kornelija u Barunu Trenku i Sarabul u Bosonogoj plesačici (obje Srećko Albini), Vilim u Momcima na brod (Ivan Zajc), Eveline u Maloj Floramye (Ivo Tijardović). U komediografskom repertoaru igrala je najrazličitije uloge počev od Seljakinje u Molièreovu Gospodinu de Pourceaugnacu, Phtatateete u Cezaru i Kleopatri te Emmy u Liječniku u dilemi (obje Bernard Shaw), Barbare u Gričkoj vještici (Marija Jurić-Zagorka) i Želazne u Panni Maliczewskoj (Gabriela Zapolska) do nezaboravne Miss Prism u Glavno je da se zove Ernest (Oscar Wilde). God. 1922. proslavila je 25. obljetnicu umjetničkog rada ulogom Amerikanke Lizzi u komediji Muž na lutriju (Rida Johnson-Young), a posljednji put nastupila je na sceni 7. IV. 1930. kao Corinne u opereti Pobjednica oceana (→ Ž. Hirschler). Iako je tijekom karijere tumačila epizodne uloge po temeljitosti i predanosti radu svrstana je među stupove repertoara HNK. Svaku pa i najmanju ulogu razradila je u tančine, s urođenim darom za karakterizaciju likova. Varirajući intonaciju glasa, mimiku i geste »stvorila je čitavu galeriju originalnih tipova« (Slavko Batušić) i stekla golemu popularnost. Bila je cionistički orijentirana te vrlo aktivna u žid. društvima.

LIT.: Židov, 16(1931). – K. Kovačević: Haiman, Fanika.Muzička enciklopedija, 2. Zagreb 1974. – I. Ajanović-Malinar: Haiman, Fanika. Hrvatski biografski leksikon 5, Zagreb 2002.

HAJON, Lilly, posebnica (Pečuh, Mađarska, 1896 – Zagreb, 16. X. 1991). U Zagreb doselila iz Beča 1925. nakon vjenčanja za Alberta (?, 1894 – Zagreb, 3. XII. 1977) s kojim je imala sina Izaka (Zagreb, 1929) i kćer Lijanu (Zagreb, 1927). Po osnutku NDH, u lipnju 1941, suprug se smatrao nestalim. Supružnici su na nepoznat način preživjeli II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675.

HAJON, Viktor, komunistički aktivist, novinar i sportaš (Dubrovnik, 30. V. 1916 – Zagreb, 27. IV. 1982). Sin Bernarda i Irme rođ. Engel. Pohađao je gimnaziju u Dubrovniku i studirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bio je igrač vaterpolo kluba »Jug«, s kojim je osvojio prvenstva Kraljevine Jugoslavije 1937. i 1940. Također je bio član reprezentacije Kraljevine Jugoslavije. U Dubrovniku se uključio u radnički pokret, a prije II. svj. rata postao je član KPJ. God. 1941. bio je izabran, kao jedini Židov, u Mjesni komitet SKH Dubrovnik. Iste se god. priključio partizanima. Sudjelovao je u oslobađanju instruktora Pokrajinskoga komiteta KPH Grubišića iz zatvorske bolnice u Dubrovniku 1942. U studenom 1942. tal. snage internirale su ga u logor u Kuparima, a u lipnju 1943. u Kampor na Rabu. U Kuparima je bio sekretar partijske organizacije logoraša, a u Kamporu je radio na povezivanju partijskoga rada u židovskom i slov. dijelu logora. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se Židovskom rapskom bataljonu, a potom ostalim partizanskim jedinicama. Po evakuaciji rapskih logoraša postavljen je za sekretara Komiteta KPH pri Komandi mjesta Senj, a potom i u Krku, Lošinju, Rijeci i Puli. Poslije je radio u Oblasnom komitetu KPH za Istru i Hrvatsko primorje. Nakon II. svj. rata radio je u Direkciji za tekstilnu industriju NR Hrvatske. God. 1951–54. bio je urednik privredne rubrike u Vjesniku. Poslije je u različitim poduzećima obavljao vodeće dužnosti; bio je predstavnik poduzeća »Astra« u Berlinu i Milanu. Istaknuo se i kao sportski djelatnik te je 1951. bio predsj. Plivačkoga saveza Hrvatske. Odlikovan je nizom odličja, među ostalima Ordenom rada i Ordenom bratstva i jedinstva. S Mirom rođ. Hofman otac je Maje, slikarice (Zagreb, 25. V. 1948). – Viktorova sestra Elvira, revolucionarka (Dubrovnik, 1923 – ?). Poč. studenoga 1942. bila je internirana u logor u Kuparima, a od lipnja 1943. u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima djelujući kao bolničarka u Slovenskom bataljonu i drugim slov. partizanskim jedinicama. – Viktorov brat Majer (Majo), revolucionar (?Dubrovnik, 1921 – Rijeka, 1945). Pod utjecajem starijega brata pred II. svj. rat učlanio se u KPJ. Poč. studenoga 1942. bio je interniran u logor u Kuparima, a od lipnja 1943. u Kamporu na Rabu. Bio je član logorskoga komiteta KPJ, zadužen za rad s omladinom. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima te bio borac u jedinicama 7. banijske divizije. Stekao je čin kapetana. Stradao je u prometnoj nesreći. – Otac Bernard, obrtnik (Sarajevo, 1880 – Zagreb, o. 1960). U međuratnom razdoblju u prizemlju hotela »De la Ville« na Gundulićevoj poljani u Dubrovniku imao je krojačku radnju s petnaestak zaposlenih. Umro je u Domu »Lavoslav Schwarz« u Zagrebu.

IZV.: Podaci o ulazniku S. Goldstein i M. Ferera.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – B. Kobali: Hajon, Viktor. Vjesnikov leksikon 1940–1990. Zagreb 1990. – P. Požar: Hajon Viktor. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001.

HAJOŠ-SCHIFF, Geza, knjižar (Novi Sad, Srbija, 1895 – logor Jasenovac, ?1942). Sin Maksa i Vilme. U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj nakladne knjižare »Minerva« u Zagrebu. Po uspostavi NDH, u ljeto 1941, bio je uhićen i deportiran u logor Jasenovac, njegov stan u Gajevoj ul. bio je je zapečaćen, a namještaj zaplijenjen. Čini se da je u ljeto 1942. još bio živ jer je na zahtjev povjerenika »Minerve« trebao biti dopraćen iz Jasenovca u Zagreb da objasni kamo su nestale trg. knjige poduzeća.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29582.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HALAS, Hinko, šahist (Hrženica, 1889 – Čakovec, II. 1942). U braku s Ilonom rođ. Eisler iz Svete Marije. U međuratnom razdoblju bio je zaposlen u Čakovečkom paromlinu. Bio je vrstan šahist i član Šahovske sekcije Čakovečkoga sportskoga kluba. Poginuo je nesretnim slučajem.

LIT.: Megyimurje, 1942, 6. III.

HALASZ, Nikola, trgovac (Orlovat, Srbija, 27. III. 1897 – ?, Izrael, ?). Djelovao je kao trgovac poljoprivrednim proizvodima. Doselio se 1930. iz Zrenjanina u Zagreb, gdje je osnovao poduzeće za promet poljoprivrednim i mlinskim proizvodima, ali je zbog slaba poslovanja uoči II. svj. rata morao obustaviti rad poduzeća, a zbog dugova morao je dati kuću u najam. Po uspostavi NDH bio je blagajnik Odbora za kontribuciju ŽOZ. Sa suprugom Rosom rođ. Krausz, kćerima Verom (?, 1927) i Klarom (?Zagreb, 1931) prebjegao je u Hrvatsko primorje te su bili internirani u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključili su se partizanima djelujući u Komandi mjesta Zagorje, a potom u Komandi kordunaškoga vojnog područja. Obitelj se 1948. iselila u Izrael.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675. – Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

HALER, Ivana (Seka), revolucionarka (Sarajevo, 16. II. 1928 – Bari, Italija, 1. XI. 1944). Kći Maksa i Vali rođ. Goldstein. Do 1941. bila je učenica sarajevske ženske gimnazije. Po uspostavi NDH, a prije ulaska ustaša i njem. vojske u Sarajevo (13. IV. 1941), prebjegla je s roditeljima, bratom Mirkom i sestrom Itom u Trebinje, a u svibnju u Herceg Novi, gdje je obitelj bila internirana. Poslije su prebačeni u logor u Kavaji u Albaniji, zatim u logor Ferramonti di Tarsia te u selo Bomba. Nakon kapitulacije Italije, 24. XII. 1943. stižu u Bari. Tečaj za bolničarku položila je u Grumu, a u proljeće 1944. prešla je na hrv. obalu te se priključila partizanima. Bila je ranjena u napadu njem. zrakoplovstva na Pelješcu u listopadu 1944. i prebačena u savezničku bolnicu u Bariju, gdje je umrla. Majka je umrla za internacije u Italiji. – Brat Mirko, službenik (Sarajevo, 4. V. 1921 – Pula, 4. XI. 1999). Nakon djetinjstva i školovanja u Sarajevu, gdje je počeo raditi kao automehaničar, po uspostavi NDH s obitelji bježi iz grada. U listopadu 1943. pridružio se I. prekomorskoj brigadi NOVJ. U Sarajevu je završio strojarsku tehničku školu, potom je živio u Karlovcu, a 1954. trajno se nastanio u Puli, gdje je predavao u Brodograđevnoj industrijskoj školi te radio kao instruktor vožnje (s prvom dozvolom za obučavanje u Puli). Umirovljen je kao referent za održavanje i nabavu u elektromlinu. U braku s Marijom rođ. Srblin (Sv. Petar u Šumi, 12. VIII. 1920 – Pula, 17. VI. 2006), s kojom se vjenčao 1946. u Beogradu, imao je Ivana (Ivicu) (Sarajevo, 25. VIII. 1948), Juditu (Ditu) (Sarajevo, 1. XI. 1950), Vali (Sarajevo, 22. I. 1949) i Mirjanu (Karlovac, 17. I. 1954). Ivan, Vali i Mirjana žive u Puli i Štinjanu, a Judita u Nišu. – Sestra Ita (Sarajevo, 26. VI. 1922 – Jeruzalem, 21. VII. 2013) iselila se u Izrael, gdje se udala za → J. Ladora.

IZV.: Podaci o ulaznici I. Lador i R. Fuart.