Kategorija: H

HOLZMANN, Hugo Ivan, gospodarski i pravni pisac (Tuzla, BiH, 19. IV. 1881 – Zagreb, 25. XI. 1953). Sin Ludwiga i Terezije rođ. Scheinberger. Njegov otac, trgovac, u Tuzlu se doselio iz Slovačke odmah nakon austroug. okupacije BiH 1878. H. je prešao na katoličanstvo 1897. Gimnaziju je polazio u Grazu, gdje je 1904. završio i pravo s doktoratom. God. 1905. službovao je u Okružnom sudu u Tuzli, 1909. bio odvjetnički vježbenik u Bihaću, a potom u odvjetnika Nikole Mandića u Sarajevu, gdje je položio i odvjetnički ispit. Tijekom 1910. službovao je u Zemaljskoj vladi u Sarajevu, 1913. otvorio je odvjetnički ured u Zagrebu, 1914–24. bavio se odvjetništvom u Bugojnu. God. 1924. bio je i zamjenik gl. urednika zagrebačkoga tjednika Der Morgen. Osim knjiga, monografija i brošura, pisao je članke i rasprave s područja financijskoga, poreznoga i trg. prava, industrije, financija, poljodjelstva, turizma i monetarno-kreditne politike u časopisima i listovima Südslavische Revue (1912–13), Der Morgen (1924–26), Nova Evropa (1924–29), Ekonomist (1926–27), Finansijski arhiv (1926, 1930–37, 1939–40), Privreda (1926–27, 1930–37), Glasnik urarske i zlatarske struke (1927–28), Mjesečnik Pravničkog društva u Zagrebu (1927), Morgenblatt (1927, 1932–36, 1941), Jugoslovenski tekstilni vjesnik (1928–29), Narodni val (1928), Südslawischer Holzwirt (1929–30), Narodna šuma (1931), Frankfurter Zeitung (1930–35), Sisački glas (1933), Obzor (1938), Nova riječ (1940). Njegov referat Fiskalni tereti i narodni dohodak (O poreznom zakonodavstvu u Jugoslaviji) objavljen je kao dodatak Spomenici Kongresa pravnika u Zagrebu, održanoga 7. IX. 1934. God. 1933. imenovan je tumačem njemačkoga jezika za područje Kraljevskoga sudbenog stola u Zagrebu. Nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. zbog polit. članaka, koje je upućivao u inozemstvo, bio je osuđen na 14 dana zatvora. Rješenjem Banske vlasti Banovine Hrvatske od 24. VI. 1940. postavljen je za redovnoga člana suda pri financijskom ravnateljstvu u Zagrebu. Po uspostavi NDH brisan je iz Odvjetničkoga imenika i s popisa stalnih sudskih tumača stranoga jezika. Bio je uhićen u skupini zagrebačkih odvjetnika i 30. IV. 1941. odveden u Kerestinec, gdje je bio zadržan 6 tjedana, a potom pušten. Zatražio je priznavanje arijskih prava. Iako se ne zna je li molba odobrena, na nepoznat je način preživio II. svj. rat. Bio je u braku s Ruskinjom Ksenijom Ljušenko. Imao je petero djece iz dvaju brakova (među ostalim kćeri Irenu i Evu).

DJELA: Das Forstgesetz des Königreiches Jugoslavien vom 21. Dezember 1929. mit Geltung vom 1. Juli 1930. Zagreb 1930. – Reforma narodne banke i njen privredni značaj. Zagreb 1931. – Svjetska privredna kriza i njezino rješenje s osobitim obzirom na privredu Jugoslavije. Zagreb 1931. – Konsolidovani državni dugovi Kraljevine Jugoslavije. Zagreb 1932. – Die Devisenvorschriften in Jugoslawien. Zagreb 1933. – Fiskalni tereti i narodna imovina i dohodak. Zagreb 1935. – Fiskalni tereti i narodni dohodak. Zagreb 1935. – Zaposlenje stranaca. Zagreb 1935. – Kartelna uredba uz pravilnike, uputstva i kartelni registar. Zagreb 1937. – Unifiziertes Handelsgesetzbuch im Königreich Jugoslawien. Zagreb 1938. – Gesellschaftssteuerrecht im Königreich Jugoslawien. Zagreb 1939. – Wortlaut, Grundriss und Kritik der Körperschaftssteuer in Jugoslawien. Zagreb 1939. – Pravo društvenog poreza u Jugoslaviji. Zagreb 1939. – Das Gesetz über die Liquidierung der Agrarreform auf den Grossgrundbesitzen in Jugoslavien vom 19. Juni 1931. und vom 24. Juni 1933. samt Durchführungsvorschrift vom 8. August 1933. Zagreb (s. a.). – Fremde als Arbeiter und Angestellte in Jugoslavien. Zagreb (s. a.).

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28303. – KŽZ.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 2(1933), 11. – Bilten ŽOZ, 1989, 12. – Z. Komarica: Kerestinečka kronika. Zagreb 1989. – T. Delibašić: Holzmann, Hugo Ivan. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

HOLZNER, Pavao, poduzetnik (Hronov, Češka, 13. VI. 1895 – ?). Sin Šimonov. U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj tekstilne tvornice »Čvrsnica« (prije Jugoslavenska tekstilna tvornica »Braća Holzner« d. d.) u Zagrebu. Bio je u braku s »arijevkom« Anom rođ. Hamaček, dioničarkom tvornice. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak te u prijavi imovine 30. VI. 1941. naveo da je supruga Odboru za sakupljanje židovskoga imetka predala nakit (par briljantnih naušnica i briljantni prsten, sat od platine, zlatnu narukvicu, dijamantnu iglu s biserima i briljantni soliter), dok je on Odboru predao 500 000 din. gotovine i dragocjenosti (briljatni prsten, briljantnu iglu i zlatni sat s lancem). Prebjegao je u Italiju i preživio II. svj. rat.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HÖNIGSBERG, Bernard (Benko), knjigoveža (Sarajevo, 5. III. 1884 – ?). Imao je zavičajnu pripadnost u Zagrebu. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik knjigovežnice u Gundulićevoj ul. u Zagrebu, a 1924. osnovao je Knjigovešku sekciju Saveza hrvatskih obrtnika. Po uspostavi NDH njegova supruga Klara rođ. Heldt (?, o. 1884 – Zagreb, 14. VII. 1968), podrijetlom iz Njemačke, zatražila je da se njoj, suprugu, sinu → I. Mediću, snahi Ireni rođ. Politzer i unuci Zori priznaju arijska prava te da ih se oslobodi od nošenja žid. znaka. Pritom se pozivala na dugogodišnje prisno prijateljstvo s Milanom Šufflayem, čija je bila osobna tajnica i s kojim je na njem. jezik prevela njegov roman Na Pacifiku. Nakon što je Benko preuzeo znak, obitelji je izdana »dopustnica s dozvolom za nenošenje znaka«, a 1. VII. 1941. propusnica za slobodan prolaz iz Zagreba u Mikuliće radi obrađivanja zemlje koju su ondje posjedovali. Preživio je II. svj. rat.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27279, 27320.

HÖNIGSBERG, Bernhard, pravnik (? – ?). God. 1913–1914. bio je član ugledna društva za potporu siromašnih učenika I. klasične gimnazije u Zagrebu.

IZV.: DAZ, Izvještaj Kraljevske gornjogradske velike gimnazije za 1913–1914.

HÖNIGSBERG, Ivo → MEDIĆ, Ivo

HÖNIGSBERG, Lavoslav (Henigsberg, Lav), pravnik i pisac (Varaždin, 14. I. 1877 – Zagreb, 7. II. 1936). Maturirao je 1894. u Varaždinu, pravo studirao u Grazu i Beču, gdje je 1899. i doktorirao. Posvetivši se sudačkomu zvanju, 1900. položio je pravosudni ispit pri Banskom stolu. Službovanje je počeo kao prislušnik kod Sudbenoga stola u Zagrebu (1900), potom je bio sudbeni pristav kotarskih sudova u Slavonskom Brodu (1901), Novoj Gradiški (1902) i Državnom odvjetništvu u Varaždinu (1903). God. 1904–11. bio je zamjenik državnoga odvjetnika u Državnom odvjetništvu u Varaždinu, 1912–14. njegov upravitelj, potom državni odvjetnik i zamjenik državnoga odvjetnika u Srijemskoj Mitrovici (1916–18). Od 1924. na radu je u Državnom nadodvjetništvu u Zagrebu. God. 1925. imenovan je sucem Banskoga stola, a 1931. sucem Stola sedmorice, na kojoj je dužnosti umirovljen 1935. Od 1933/34. do 1936. honorarno je predavao kazneni postupnik na Pravnom fakultetu u Zagrebu; suautor je skripte Krivični postupak (Zagreb 1936). Osim pravnih knjiga i monografija, objavljivao je znanstvene i stručne članke i rasprave s područja reforme kaznenoga prava i postupka u stručnim časopisima, spomenicama i glasilima Mjesečnik Pravničkoga društva (1902, 1905, 1907, 1909–10, 1915, 1923–29, 1936), Agramer Tagblatt (1909), Hrvatske pravice (1909–10), Nova Evropa (1924), Spomenica Pravničkoga društva k Zakonu o taksama (1924), Morgenblatt (1929). Bavio se i tiskarskim pravom te izradio tekst zakona o tisku, poprativši ga tumačenjima i sudskim rješenjima (1926).

DJELA: Zaštita poštenja i reforma kaznenog zakona. Zagreb 1909. – Zakon o štampi od 6. augusta 1925. Tekst zakona sa tumačenjima i postojećim sudskim rješenjima. Zagreb 1926. – Zakonik o sudskom krivičnom postupku za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca od 16. februara 1929. i zakon od 16. februara 1929., kojim se stavljaju na snagu i uvode u život Krivični zakonik, Zakonik o sudskom krivičnom postupku i Zakon o izvršavanju kazni lišenja slobode, 1–2. Zagreb 1929–1930. – Obrasci za primenu Zakonika o sudskom krivičnom postupku od 16. februara 1929. i Krivičnog zakonika od 27. januara 1929. Zagreb 1931. – Komentar štamparskog prava. Beograd 1932. – Krivični postupak o pravnim lekovima. Beograd 1933. – Osnovni propisi sudskog krivičnog postupka. Zagreb 1934.

LIT.: Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – T. Delibašić: Hönigsberg, Lavoslav. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

HÖNIGSBERG, Lavoslav (Lav, Leo), arhitekt i žid. aktivist (Zagreb, 1861 – Zagreb, 2. V. 1911). Sin Maura i Matilde rođ. Kohn (?, o. 1836 – Zagreb, 24. VII. 1912). U Zagrebu je 1879. završio realku, a u Beču 1883. diplomirao arhitekturu na Visokoj tehničkoj školi u Henricha von Ferstela, predstavnika bečkoga historicizma. Tu se usavršavao u atelijeru Ludwiga Tischlera do 1888. kad se vratio u Zagreb. Već od 1886. projektirao je i podigao u Zagrebu zgrade koje su u ono doba značile arhitektonske novine: 1886–87. stambenu palaču s kupolom na uglu Strossmayerova trga i Matičine ul.; 1887–88. stambene palače u Medulićevoj ul. i Ilici; 1888–89. Hrvatski učiteljski dom, monumentalnu samostojeću palaču s kupolom na Trgu maršala Tita. Njima se u Zagrebu proširio bečki tip neorenesanse, tada dominantni stil srednje Europe. U Tuškancu i Ul. Ivana Gorana Kovačića sagradio je u duhu romantizma ljetnikovce asimetrična tlocrta, sa zabatima i tornjem šiljasta završetka. God. 1889. oženio se s Idom Kohn iz Beča, a s kolegom sa studija → Julijem Deutschem osnovao je u Zagrebu projektno-građevnu tvrtku »Hönigsberg i Deutsch«. Oni su u posljednjem desetljeću XIX. st. bili najplodniji zagrebački graditelji, no danas je u njihovu zajedničkom opusu nemoguće odrediti koji je od njih autor kojega objekta. U stilu neorenesanse, neobaroka i neorokokoa podignuli su brojne stambene i javne zgrade, koje su dale ton zagrebačkomu Donjemu gradu, među ostalim palaču Schlesinger (1891–92, od 1907. hotel »Palace«) i kuću Priester (1892–93) na Trgu Josipa Jurja Strossmayera, kuću Vlahe Bukovca na Trgu kralja Tomislava (1896–97) te Starčevićev dom (1894–95) na istoimenom trgu. Razvili su tip stambene palače, a kao novinu unijeli kupolu (osobito za naglašavanje uglova) i započeli podizanje vila u zelenilu (ljetnikovci na Tuškancu). Projektirali su i izgradili fotografski atelijer »Mosinger« u Ilici (1894) te velike industrijske objekte (tvornica papira na Zavrtnici, 1894–95; novi zagrebački paromlin, 1907). Zasluga im je da je preko njihova projektnoga biroa bečka secesija prodrla vrlo rano u Zagreb. Od 1899. u njihovoj je tvrtki secesijske zgrade projektirao Vjekoslav Bastl, među ostalim Trgovačko-obrtni (danas Etnografski) muzej (1902–03) i zgradu »Elsa-fluid« na uglu Jelačićeva trga i Jurišićeve ul. (1905–06, pročelja modernizirana 1927). Izvan Zagreba su podigli sinagoge u Križevcima (1895, pregrađena 1956) i Slavonskom Brodu (1896, srušena krajem II. svj. rata) te izradili projekt rekonstrukcije zagrebačke sinagoge (1901–04), kao i zgrade bivše Županije i financijskog ravnateljstva u Požegi te tzv. kušaonicu na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. Projekte su izlagali u Zagrebu na Jubilarnoj gospodarsko-šumarskoj izložbi (1891), na izložbi Celestina Mate Medovića, Otona Ivekovića i drugova (1901), na izložbi Hrvatskoga društva umjetnosti (1913), na Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896) i na IV. jugoslovenskoj umetničkoj izložbi u Beogradu (1912), a svoje su radove objavljivali u stručnim časopisima Wiener Bauindustrie Zeitung i Der Architekt (1900, 1904) te u albumima fotografija Album Agramer Neubauten, entworfen und ausgeführt von Hönigsberg & Deutsch, Architekten u. k.u.k. Hofbaumeister (1896–97) i Neue Folge (1907). Posljednje tri godine života bio je predsj. ŽOZ i član Vijeća Hrvatsko-slavonske centralne štedionice. – Otac Mauro (Mordehaj), bankar i žid. aktivist (?, 1830 – Zagreb, 24. III. 1892). Jedan je od prvih zagrebačkih Židova, koji se odmaknuo od trg. djelatnosti. Bio je jedan od supotpisnika prvih pravila zagrebačke Hevre Kadiše 1854. Podržavao je nakon izgradnje hrama 1867. posebnu bogomolju po starom obredu, ali nije bio pristaša autonomne ortodoksne općine koju su osnovali → J. Hochstädter i → Josip Engelsrath.

IZV.: DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 102. – Gradska groblja Zagreb. – JIM. – Zapisnik sjednice Vijeća Hevre Kadiše u Zagrebu, 25. XI. 1928.

LIT.: G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – V. Lunaček: Das neue Handels-Kammer- und Museal Palais. Agramer Zeitung, 78(1903) 3. – Isti: Moderne Bauten in Agram. Ibid., 79(1904) 116. – I. Kršnjavi: Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba. Hrvatsko kolo, 1(1905). – M. Filipović (Ph.): Arh. Lavoslav Hönigsberg. Vijesti Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta, 32(1911) 6. – L. Dobronić: Zagrebački arhitekti Hönigsberg i Deutsch. Zagreb 1965. – N. Mikac i A. Laslo:Arhitektonski vodič. Čovjek i prostor, 29(1982) 9(354). – L. Dobronić: Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova. Zagreb 1983. – A. Laslo i Z. Jurić: Hoenigsberg i Deutsch. Novi Omanut, 1(1993) 1. – L. Dobronić: Hönigsberg i Deutsch. Enciklopedija hrvatskih umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – S. Knežević: Zagrebačka zelena potkova. Zagreb 1996. – Z. Karač: Arhitektura sinagoga u Hrvatskoj u doba historicizma. Zagreb 2000. – Historicizam u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2000. – L. Dobronić: Hönigsberg, Lavoslav. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2003.

HÖNIGSBERG, Samuel, žid. aktivist i poduzetnik (?, 1819 – Zagreb, 1877). Djelovao je kao član direkcije zagrebačke Tvornice koža. Bio je predsj. ortodoksne Židovske općine u Zagrebu 1854–55. te jedno vrijeme i predsj. Hevre Kadiše. God. 1842. potpisao je s puncem → L. J. Ornsteinom ugovor o kupnji zemljišta za žid. groblje. Nakon punčeve smrti bio je »najgorljiviji zastupnik posebne konzervativne laškoulične općine«.

LIT.: G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – M. Despot: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Prilog gospodarskoj povijesti u doba banovanja Ivana Mažuranića. Zagreb 1979.

HÖNIGSBERG, Slavoljub, trgovac (?, o. 1840 – ?). Od 1880-ih bio je nastanjen u Zagrebu i upisan u Kazalo II za slobodne obrte i trgovine grada Zagreba. Uredovnu dozvolu za vođenje trgovine kožom »Eduard Hönigsberg« na Jelačićevu trgu dobio je 17. XII. 1881. Trgovinu je 1886. prenio u Ilicu, a 1. X. 1893. napustio je posao.

IZV.: DAZ, Obrtni odjel, Obrtovno kazalo za 1881.

HÖNIGSFELD, Ervin (Henigsfeld, Emin), arhitekt (Beč, 12. IV. 1900 – Dubrovnik, 4. IX. 1980). Sin Ignjata (Ignatza) i Šarlote. Odrastao je i školovao se u Beču, gdje je diplomirao na Visokoj tehničkoj školi. U Zagreb se doselio 1923, gdje mu je živio otac. Zaposlio se kao arhitekt u arhitektonskom birou »Benedika i Baranyaija«, a 1935. osnovao je vlastiti arhitektonski biro. Bio je član Zagrebačke inženjerske komore. Tijekom 1930-ih u sjevernom je dijelu Zagreba projektirao i sagradio nekoliko vila (vilu Mihajlov u Vinkovićevoj ul., vilu Kraus u Grškovićevoj ul., vile Heinrich i Kauffmann u Zamenhoffovoj ul. te vilu Ladanyi u Nazorovoj ul.). Čini se da je već 1931. prešao na islam (prema dokumentima iz 1941). Po uspostavi NDH sa suprugom Verom rođ. Kohn preuzeo je žid. znak, a u srpnju 1941. zaveden je u popis vlastima NDH neophodno potrebnih stručnjaka. Ubrzo je bio uhićen i pušten na intervenciju zagrebačkoga gl. imama. Od njega je dobio propusnicu na ime Emin Hönigsfeld s kojom je iz Zagreba stigao do Dubrovnika. Interniran je 1943. u logor u Kuparima, a potom u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pridružio se partizanima radeći u ZAVNOH u Otočcu, a poslije u Topuskom na zbrinjavanju žid. izbjeglica. Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevinarstva, kao direktor »Dalmacijacementa« te kao savjetnik u Izvršnom vijeću NR Hrvatske. Bio je jedan od autora tehničkih propisa i normi u građevinarstvu nužnih za obnovu i izgradnju države nakon rata. Od 1959. bio je direktor Biroa za izgradnju Dubrovnika i stručni savjetnik u dubrovačkom Građevinskom poduzeću Dubac. Na tom je položaju sljedećih desetak godina bitno utjecao na izgradnju novih pogona, hotela, škola i stanova u Dubrovniku. – Supruga Vera (Emina), pravnica (Brčko, BiH, 12. VI. 1907 – Zagreb, 18. VIII. 1990). Kći Feliksa Kohna i Vilme rođ. Deutsch. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1934, a 1937. radi udaje (uz protivljenje zagrebačkog rabina → G. Schwarza) prešla je na muslimansku vjeru i preuzela ime Emina. Nakon uspostave NDH s propusnicom zagrebačkog imama i djevojačkim prezimenom preinačenim u Kolin prebjegla je u Hrvatsko primorje, u Kraljevicu, odakle je otišla suprugu u Dubrovnik. Bili su internirani u logor u Kuparima, a potom s dubrovačkim Židovima prebačeni u Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pristupila je partizanima djelujući kao nastavnica pri ZAVNOH. Nakon II. svj. rata radila je kao pravnica u »Naftaplinu« do umirovljenja, a od poč. 1960-ih sa suprugom je živjela u Dubrovniku. – Otac Ignjat, službenik (Novi Dvori kraj Klanjca, 26. IV. 1866 – Auschwitz, 1942). Sin Leopoldov. Zavičajnu pripadnost imao je u Zagrebu. Djelovao je kao privatni činovnik u otpremništvu do umirovljenja. Od roditelja je naslijedio vinograd i voćnjak u Bizeljskome. Po uspostavi NDH ostao je bez mirovine. Sa suprugom Šarlotom i kćeri Lidijom preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo, a u kolovozu 1942. iz svojega zagrebačkoga stana deportirani su u Auschwitz.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 678. – HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, Ovjerena kopija dokumenta imamata Džemata za Savsku banovinu. – Hrvatski institut za povijest, Vera Henigsfeld, biografija. – KŽZ. – Podaci o ulazniku V. Kovač, B. Igrec i B. Polić.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – D. Kahle: Stambene kuće novog građenja u sjevernim dijelovima Zagreba u razdolju od 1928. do 1945. godine (doktorska disertacija). Zagreb 2007.