Kategorija: H

HERZOG, Mavro (Hercog), pravnik (Osijek, 9. VI. 1871 – Auschwitz, V. 1943). Sin → Leopolda i Nanette rođ. Mautner, brat → Ivana. Sa suprugom Franciskom rođ. Beer (? – ?, 1938) imao je sina Egona. Nakon završenoga Pravnoga fakulteta u Zagrebu 1890, položio je 1894. odvjetničku prisegu. Imao je odvjetnički ured u Slatini 1894–1937, te nakon 1918. u Krajiškoj ul. u Zagrebu. Na poziv Narodnog vijeća SHS »na sabiranje prinosa« (29. X. 1918) ponudio je usluge prevođenja s francuskoga i na francuski kao jedan od prvih »prijatelja Franceske«. God. 1911. bio je suosnivač Društva za promet stranaca, koje je preraslo u »Putnik«. Člancima iz književnosti, kazališta i glazbe surađivao je u Agramer Tagblattu, političko-ekonomskim člancima i prijevodima iz franc. novina u pravaškoj Slobodi, a člancima o komunalnim pitanjima u Pokretu i Slobodnoj Tribuni. Preveo je i iz-dao Tolstojevu Kreutzerovu sonatu, dok je izvornik još bio zabranjen u Rusiji. Napisao je tekstove za šest izdanja Vodiča grada Zagreba na tri jezika te niz članaka o našim kupalištima i prirodnim ljepotama u mnogo domaćih i inozemnih novina i drugih publikacija. Časopis Odvjetnik u rubrici Naši odvjetnici (1933) o njemu je napisao: »Kad bi koji antisemita upoznao tog simpatičnog našeg druga, vjerojatno bi postao semitofil.« Po osnutku NDH morao je u lipnju 1941. Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, podnijeti prijavu o imovini, u kojoj navodi da je prešao na evangeličku vjeru. Unatoč tomu u svibnju 1943. bio je odveden u Auschwitz u istom transportu kao i njegova sestra Tereza, nastavnica klavira HGZ. – Sin Egon, inženjer (Zagreb, 23. IX. 1904 – Nantes, Francuska, 21. III. 1992). Osnovnu školu, gimnaziju i studij kemije završio je u Zagrebu. Zahvaljujući stipendiji doktorirao je u Lilleu 1932. Preživio je II. svj. rat u Francuskoj, djelomično zaštićen mješovitim brakom s Elisabeth rođ. Defour. Radio je u pokrajini Lorraine kao inženjer crne metalurgije te se bavio dobivanjem antikorozivnoga čelika za širu uporabu (rakete »Ariane«, gume »Michelin« i dr.). Dobio je veliku državnu nagradu za znanstvena istraživanja (1957) i franc. Legiju časti za te pronalaske.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 675. – Podaci o ulazniku M. Vlatković i P. Herzog.

LIT.: Advokatura, 40(1914) 4. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 7(1933) 4. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – M. Despot: Industrija građanske Hrvatske 1860–1873. Zagreb 1970. – Ista: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Prilog gospodarskoj povijesti u doba banovanja Ivana Mažuranića. Zagreb 1979. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HERZOG, Zoltan, poduzetnik (Gyarmat, Mađarska, 14. I. 1887 – ?). Sin Leopolda i Julijane rođ. Glaser. U međuratnom razdoblju bio je jedan od ravnatelja Našičke tvornice tanina i paropila d. d. te bio među optuženima u korupcijskoj aferi 1935.

IZV.: DAO, Kraljevski Sudbeni stol u Osijeku 1850–1945. Našička afera – Dr. Grgin Svetozar i dr. Kzp- 81/1932 (kut. 2463–2475).

HERZOG, Žiga (Hercog), stomatolog (Šarengrad, 21. X. 1871 – Zagreb, 22. VII. 1955). Sin Mavrov. Radio je u klinici Juliusa Scheffa u Beču, a studirao je otorinolaringologiju. Po dolasku u Zagreb 1898, s Teodorom Wickerhauserom i → Dragutinom Schwarzom radio je na timskom kirurško-stomatološkom tretmanu maksilofacijalnih bolesti utirući temelje maksilofacijalnoj kirurgiji u nas. Istodobno je vodio i stomatološku ordinaciju na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Bavio se izradbom specijalnih proteza namijenjenih zatvaranju velikih postoperativnih defekata. Pisao je o tuberkulozi sluznice nosa, etiologiji, simptomatologiji i terapiji akutne gnojne upale maksilarnoga sinusa, protezi nakon resekcije donje čeljusti, usnoj kozmetici, neuralgiji trigeminusa, ozljedama čeljusti, protezi uške po Henningu. Radove objavljivao u časopisima Liječnički vjesnik (1899–1900, 1903–06, 1913, 1915, 1917, 1926) i Österreichisch-ungarische Vierteljahresschrift für Zahnheilkunde (1900). Bio je član Zbora liječnika od 1897. i jedan od osnivača Zadruge hrvatskih stomatologa 1903, kojoj je 1937–39. bio predsjednik (tada pod imenom Stomatološko društvo Savske banovine). God. 1912. bio je izabran za vijećnika zagrebačke ŽO. Po uspostavi NDH, u svibnju 1941, podnio molbu za priznanje arijskih prava kao i molbu za oslobođenje od nošenja žid. znaka, koja je 18. VII. 1941. odbijena. Stoga je sa suprugom Alice rođ. Kronfeld (?, o. 1879 – Zagreb, 13. V. 1956) preuzeo znak i 19. VI. 1941. prešao na katoličanstvo. U studenom 1941. molio je da se sa suprugom preseli u sobu u ul. Pod zidom jer ne može plaćati stan u Vlaškoj ul., no i ta je molba bila odbijena. Na nepoznat način preživio je II. svj. rat u Zagrebu. – Sin Drago, stomatolog (Zagreb, 5. X. 1905 – Zagreb, 3. IV. 1989). Bio je u braku s balerinom Erikom (? – ?). Diplomirao je 1929. stomatologiju u Berlinu, gdje je iste god. obranio doktorsku disertaciju na temu hemangioma usne šupljine. Bio je asistent na klinici u Berlinu, a potom voditelj Protetske ambulante u Zagrebu. Ujedno je imao i stomatološku ordinaciju u Gajevoj ul. Po uspostavi NDH u stanu u Derenčinovoj ul. isključen mu je telefon, a molba za ponovno ukapčanje bila je odbijena. S ostalim članovima obitelji u lipnju 1941. prešao je na katoličanstvo. Bio je osobni stomatolog Ante Pavelića. U kolovozu 1944. priključio se partizanima, obnašajući različite dužnosti, sve do voditelja zubnoga odjela bolnice 8. korpusa. Nakon II. svj. rata bio je voditelj Protetske ambulante u Zagrebu (1948–51), a potom je ponovno otvorio privatnu ordinaciju. – Sin Pavao Herceg, liječnik (Zagreb 6. IX. 1900– Osijek 7. III. 1966). Osnovno i srednje obrazovanje stekao u Zagrebu i diplomirao 1924. na Medicinskom fakultetu u Beču. God. 1926–41. radio je kao asistent na internoj klinici Medicinskog fakulteta u Zagrebu i volontirao na Institutu za eksperimentalnu patofiziologiju u Pragu, gdje je s profesorom Selyeom radio na proučavanju Adaptacionog sindroma. Po uspostavi NDH bio je primoran prijaviti imovinu u kojoj navodi privatnu ordinaciju u Vlaškoj ul., a 19. VI. 1941. s ostalim članovima obitelji i suprugom Verom rođ. Fuchs prešao je na katoličanstvo. U rujnu 1941. sa skupinom žid. liječnika bio je poslan u BiH djelovati na suzbijanju endemskoga sifilisa, a 1944. preuzeo je vođenje bolnice u Karlovcu, a nakon oslobođenja bio je šef bolnice i voditelj internog i zaraznog odjela, potom je premješten u Ogulin i Pulu. Od 1951. radio je u osječkoj Gradskoj bolnici, gdje je vodio Odjel interne medicine do studenoga 1958, kad zbog narušena zdravlja odlazi u mirovinu. Surađivao je u stručnim časopisima, posebice u Liječničkom vjesniku i časopisu Wiener Klinische Wochenschrift.

DJELA: Ein Beitrag zur Aetiologie, Symptomatologie und Therapie des acuten Empyems der Highmorshöhle. Wien 1900. – Über Haemangiome der Mundhöhle. Berlin 1929.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 676. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27603, 28017, 28297. – KŽZ. – Podaci o ulazniku V. Blivajs. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: Židovska smotra, 7(1912) 6. – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – Židov, 10(1926) 2; 20(1936) 4. – J. Kallay: Počeci gnatofacijalne kirurgije u Zagrebu. Liječnički vjesnik, 76(1954) 7/8. – M. D. Grmek: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 1, 1470–1875. Zagreb 1955. – Z. Kaić: Stomatologija Zagreba u 19. stoljeću. Medicinar, 15(1964) 2. – M. D. Grmek: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 2, 1876–1918. Zagreb 1970. – J. Kallay: Stomatološka društva u Jugoslaviji i stomatološki kadrovi u Zagrebu u razdoblju od konca 18. stoljeća do 1940. godine. Acta historica medicinae, pharmaciae, veterinae, 13(1973) 1. – Zbornik liječnika Hrvatske 1874–1974. Zagreb 1974. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – 200 godina Židova u Zagrebu. Referati i govori sa proslave 180-godišnjice Jevrejske općine Zagreb (6–9. XI. 1987). Zagreb 1988. – Z. Kaić: Povijest stomatologije u Hrvatskoj do godine 1948. Ljetopis 1948.–1993. Zagreb 1994. – Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – S. Fatović-Ferenčić: Herzog, Žiga. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

HESSEL, Leon, trgovac i žid. aktivist (Koprivnica, 7. VI. 1901 – Ramat Gay, Izrael, 3. X. 1987). Sin Simonov. U međuratnom razdoblju imao je trgovinu manufakturnom, kratkom i pletenom robom u Nikolićevoj ul. (danas Teslina) u Zagrebu. Također je bio predmolitelj zagrebačke ortodoksne ŽO 1926–41. kad su, po uspostavi NDH, sefardska i ortodoksna općina bile priključene (aškenaskoj) Židovskoj bogoštovnoj općini, u Vijeću je zastupao ortodokse. U srpnju 1941. kao član Vijeća ŽOZ dobio je zaštitnu legitimaciju Ustaškoga redarstva. U prijavi imovine navodi da je 18. V. 1941. na ime žid. podavanja za potrebe Države predao zlatninu i dragocjenosti u vrijednosti 17 850 din. te još 10 000 din. u gotovini. Sa suprugom Mirom rođ. Rothstein i kćerima Biancom, Ljerkom i Nadicom i sinom Simonom prebjegao je u Italiju. Nakon rata vratili su se u Zagreb, a 1948. iselili u Izrael. – Otac Simon (Šimun), rabin (Mattersburg, Austrija, 1852 – Koprivnica, 1916). Bio je rabin u Koprivnici najkasnije od 1909. do 1920-ih. Držao je predavanja diljem Hrvatske o Talmudu, modernoj znanosti i sl. Izdao je knjigu o sukobu Arapa i Židova, koja se čuva u Muzeju Holokausta u Washingtonu. Njegova supruga Hana rođ. Kohn (? – Zagreb, 1938) doselila se nakon njegove smrti u Zagreb, gdje je živjela u Masarykovoj ul. Kći Rebeka (?, o. 1889 – Zagreb, 5. IV. 1972), supruga je graditelja → A. Schwabenitza.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 676. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27954. – KŽZ.

LIT.: Židovska smotra, 4(1909) 5. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

HEUMER, Karl, gospodarstvenik (? – Nica, Francuska, 1932). Bio je član Upravnoga odbora Eskomptne banke i, od oko 1918, član Upravnoga odbora Dioničke tiskare. Umro je u Nici, gdje je bio na liječenju.

LIT.: J. Horvat: Zapisci iz nepovrata. Zagreb 1983.

HEUMER, Viktor, pedagog (? – logor Jasenovac, 1941). U međuratnom razdoblju bio je srednjoškolski profesor u Zagrebu. Po uspostavi NDH, u listopadu 1941, protiv njega je podnesena prijava da sa sumnjivim osobama vodi kraće povjerljive razgovore na Jelačićevu trgu. U anonimnoj se prijavi nadalje tvrdi kako je kao profesor davao slabije ocjene učenicima, koji nisu htjeli biti članovi Jugoslavenskoga sokola. Ubrzo je bio uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao do kraja godine. Supruga Roza stradala je u logoru Stara Gradiška 1941, a sestra u logoru u Đakovu 1942.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28451. – KŽZ. – Popis žrtava.

LIT.: I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

HEXNER, Ladislav (Heksner, Vladislav), stolnotenisač i sportski djelatnik (Sombor, Srbija, 25. IX. 1915 – Lima, 1974). Sin Aleksandrov. U Zagreb se doselio 1934. na studij medicine. Odmah se angažirao u stolnoteniskim krugovima kao natjecatelj i organizator te je djelovao u Makabiju, ZKD i HAŠK. Do II. svj. rata je 13 puta bio prvak Jugoslavije i jedan od ključnih igrača jugoslav. reprezentacije. Igrao je penholder način te je pobijedio trojicu tadašnjih svjetskih prvaka. Također je igrao s kasnijim svjetskim prvakom Žarkom Dolinarom. Istaknuo se i kao sportski djelatnik, zaslužan za dolazak niza značajnih stolnotenisača u Zagreb. God. 1935–41. bio je dužnosnik niza klubova kao i Jugoslavenskoga stolnoteniskoga saveza. Pisao je stručne sportske članke. Na Svjetskom prvenstvu u Londonu 1938. pojavio se u kratkim hlačama, što je poslije prihvaćeno kao odjeća stolnotenisača u cijelom svijetu. Uoči II. svj. rata bio je tajnik HAŠK. Potom je izbjegao u Boliviju, a nakon toga se preselio u Peru.

LIT.: Hexner, Ladislav. Sportski leksikon. Zagreb 1984. – I. Goldstein: Židovi u Zagrebu 1918–1941. Zagreb 2004.

HIDVEGI, Ladislav, pravnik (Čakovec, 23. IV. 1903 – Čakovec, 17. VIII. 1936). Sin čakovečkoga odvjetnika Mikse i Ilone rođ. Schwarz iz Körmenda. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu temeljem rigoroza 1931. i djelovao kao odvjetnik u Čakovcu te bio član paramasonskih loža »Pitagora« i »Humanitas« u Zagrebu.

LIT.: Z. D. Nenezić: Masoni u Jugoslaviji (1764–1980). Beograd 1984.

HINKOVIĆ, Hinko (Mozer, Mozes, Moses; Heinrich), političar, pravnik i publicist (Vinica, 11. IX. 1854 – Zagreb, 3. IX. 1929). Podrijetlom iz obitelji koja je dala nekoliko visokih dužnosnika varaždinske žid. zajednice. Gimnaziju je polazio u Varaždinu i Beču, gdje je 1872. maturirao. Pravo je studirao u Leipzigu, Göttingenu, Zagrebu, odakle je relegiran, Beču i Grazu, gdje je studij završio doktoratom 1878. Po povratku iz inozemstva, promijenio je ime (od prvotnoga Heinrich Moses). Za sebe je tvrdio kako je »uzgojen u kršćanstvu«, jer je u osnovnu školu išao s kršćanima te da njegova pobožna majka nema ništa protiv njegova prelaska na katoličanstvo, ako ostane pobožan. No, 1883. piše majci da »zna koliko ju ljubi i ne može se utješiti, da joj zadaje toliko žalosti i tuge«. Naime, majka je, nakon što je spoznala da će se pokrstiti, došla iz Vinice u Zagreb i preklinjala ga »da se toga okane jer je njegovom pokojnom ocu obećala da će od djece učiniti dobre Židove«. Iako joj je obećao da će sklopiti civilni brak, pristao je na zahtjev buduće supruge, kojoj je njegov prelazak na katoličanstvo bio uvjet za brak. – Kraće je vrijeme radio u Kotarskom sudu u Karlovcu, zatim je kao pristaša Stranke prava na Sušaku uređivao 1878–79. pravaško glasilo Sloboda. Iako je bio ljubimac Ante Starčevića, koji ga je nazivao Benjaminom, zbog članka Fiat lux u kojem je zagovarao »narodno jedinstvo« sa Srbima, a u nastavku Et lux facta est i sa Slovencima te zbog sukoba sa službenom stranačkom politikom, istupio je iz uredništva. Od 1883. bio je odvjetnik u Zagrebu, a ostavši i dalje u stranci, 1884. bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru u kotarima Ivanić-Grad i Samobor. Kako se s Erazmom Barčićem zauzimao za sjedinjenje saborske oporbe (pravaša i obzoraša), nakon ponovnoga sukoba s vodstvom, 1886. je istupio iz stranke i bavio se pravničkom strukom. kad je 1887. David Starčević lažno optužen zbog prijevare i pronevjere, iako je Klub Stranke prava bio protiv toga da se preda, H. je bio za to jer je »vjerovao u nepristranost sudaca«. Nakon uhićenja, na »zagrebačkim je ulicama došlo do bučnih demonstracija protiv Židova« te je obranu preuzeo → Josip Frank. Za Starčevićevu osudu na šest godina, obrana je okrivila Hinkovića »za izdaju«. U tom su razdoblju on i Frank javno polemizirali, odričući jedan drugomu patriotizam. Iste god. istupio je iz stranke, povukao se iz polit. života i bavio odvjetništvom. God. 1895–1901. živio je u Parizu i Londonu, povremeno u Švicarskoj, a 1901. otvorio je odvjetnički ured u Crikvenici i pokrenuo spiritistički časopis Novo sunce, kojemu je bio urednik i jedan od gl. suradnika do 1905. te diskutirao o spiritizmu i zasadama kršćanskoga nauka. Njegovo spiritističko predavanje održano u Zagrebu iste god., izazvalo je oštru reakciju u kat. krugovima, posebice jer je ujedno vješto obranio jednoga strojara iz Kraljevice u slučaju u kojem su bili upleteni isusovci. Tada je objavio brošuru Kradja kod kraljevičkih jezuita s karikaturom isusovca na naslovnici. Kat. dnevnik klerikalnoga usmjerenja Hrvatstvo odgovorio je izdavanjem knjižice Dr Hinko Hinković i istina s njegovom karikaturom s Davidovom zvijezdom na naslovnici, odričući mu pravo da se smatra katolikom te ističući kako se uzalud trudi potkopati temelje Crkve Isusove. Fran Vrbanić, jedan od opozicijskih vođa, obratio se banu interpelacijom je li »vlada voljna zapriječiti obraćivanje i izrugavanje zakonom priznatih vjeroispovijesti«, kako je to učinio Hinković, glede Katoličke crkve i sveukupnog katoličkog svećenstva. Kanonik Korenić optužio ga je da »niječe i nauku Mojsijevu koju je ostavio i nauku Isusovu, koju je prihvatio«. Dok ga je neki katolički svećenik pitao je li ga sakrament reformirao ili je ostao onakav kakav je bio prije krštenja, Hrvatski radnički glas komentirao je »kad su pokršteni takovi, kakovi su tek nekršteni«. Istodobno je nadrabin → H. H. Jacobi s propovjedaonice upozoravao Židove da ne posjećuju Hinkovićeva predavanja i »neka se klone svega, što bi moglo naškoditi slozi između konfesija u našem gradu.« Bio je aktivan u vrijeme donošenja Riječke rezolucije (1905) te gl. branitelj u tzv. veleizdajničkom i Friedjungovu procesu 1909. Zbog procjene da je u prvom prekoračio pozitivne pravne norme i sam je osuđen na šest mjeseci zatvora. Nakon osude otišao je u inozemstvo i vratio se u Hrvatsku 1913, kad je kao pristaša Hrvatsko-srpske koalicije na dopunskim izborima izabran za saborskoga zastupnika te tako, stekavši imunitet, bio oslobođen izdržavanja kazne. Ujedno je biran i u Ugarski parlament. Po izbijanju I. svj. rata, otišao je u izbjeglištvo u Francusku, potom u Švicarsku, a u Londonu se pridružio izbjeglim političarima iz Austro-Ugarske Monarhije, postao član Jugoslavenskoga odbora i neko vrijeme uređivao njegovo glasilo Bulletin. Također je držao predavanja u Francuskoj i Velikoj Britaniji te ih tiskao u Parizu (1915–17) i Londonu (1917). Pri tom mu je pomogla činjenica što je pripadao slobodnim zidarima (1907. pristupio je zagrebačkoj loži »Ljubav bližnjega«), a »Veliki orijent« Srbije u izbjeglištvu podijelio mu je visoki 33. stupanj radi lakšega pristupa utjecajnim zapadnoeur. slobodnim zidarima, a i onima u SAD. U ožujku 1917. sudjelovao je na sjednici pariških loža »Velikog orijenta« Francuske, gdje je donesena rezolucija o južnoslavenskim narodima Austro-Ugarske suprotna tal. aspiracijama na dijelove istočne obale Jadrana. Sudionik je pregovora Jugoslavenskoga odbora sa srp. političarima koji su urodili Krfskom deklaracijom 1917. Te je god. u SAD među hrv. iseljenicima propagirao ideju jugoslav. države, zaobilazeći pitanje njezina unutarnjega poretka, a 1918. držao je predavanja u slobodnozidarskim ložama San Francisca i Washingtona. Nakon povratka u Hrvatsku 1919, razočaran centralizmom u Kraljevini SHS, zauzimao se za federalni državni ustroj. Pristupio je slobodnozidarskoj loži »Ivan grof Drašković«, no zbog njezine provladine usmjerenosti priklonio se loži »Pravednost«, iz koje je istupio 1927. Potkraj života zanimao se za istočnjačku filozofiju i bio prevoditelj Rabindranathu Tagoreu prilikom njegova posjeta Zagrebu 1927/28. Iako je u istom razdoblju bio viđen u predvečerje Jom Kipura u zagrebačkoj sinagogi, tvrdio je da je došao slušati glazbu (Lavoslav Šik). Bio je razapet između katoličanstva i židovstva; za svećenika Milona Beluhana tvrdio je da ga je često posjećivao i dva dana prije smrti dao mu sveti sakrament. Nakon H. smrti, žid. pogrebno društvo Hevra Kadiša primilo je 5000 din., a na sprovodu su bili nazočni predsj. Hevre Kadiše → G. Frank i predsj. ŽOZ → Hugo Kon. Hevra Kadiša tvrdila da je »Hinković, iako je svojedobno uslijed ondašnjih prilika ostavio vjeru svojih otaca, u srcu ipak ostao Židov«, a tumačenja prelaska na katoličanstvo izazvala su polemiku između → L. Šika i kat. krugova. Publicističke radove, podlistke, memoarsku prozu i polit. članke objavljivao je u periodici: Pravo (1873/74–1875/76), Agramer Zeitung (1874, 1891–92, 1896, 1901), Agramer Presse (1877), Narodne novine (1882, 1889, 1896–1900, 1903), Sloboda (1884, 1909), Agramer Tagblatt (1896, 1900–01, 1903, 1909), Sport (1897), Nada (1898, 1900), Prosvjeta (1900), Hrvatska (1902), Novo sunce (1902–05), Novi list (1903–06), Obzor (1903, 1907–08, 1910–11, 1919, 1921–25), Tajanstveni svet (1904), Tršćanski Lloyd (1905), Pokret (1906–10), Zvono (1907), Srbobran (1908–11), Materinska riječ (1909), Pester Lloyd (1909), Hrvatski pokret (1910–12, 1914), Slovenski jug (1911–12, 1917), Dubrovnik (1912), Paris journal (1912), Revue anthropologique (1916), Jadran (1917), Jugoslovenska država (1917), Le Rappel (1917), Narod (1917), Glas Crnogoraca (1918), New York Times (1918), Jug (1919), Riječ SHS (1919), Tribuna (1919), Jugoslavenska obnova – njiva (1920), Riječ (1922), Zagreber Tagblatt (1923), Književna republika (1924–25), Morgenblatt (1926–27), Nova Evropa (1929) i dr. Baveći se položajem Hrvatske, napose financijskim, nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe publicirao je kao knjižice rasprave (1879), predizborne (1881) i saborske govore (1885). Bio je poznat i kao pravni pisac. Opsežna je njegova suradnja u Mjesečniku Pravničkog društva u Zagrebu (1881–83, 1888–89, 1891, 1899), a komentarima i predgovorima popratio je, među ostalim, Odvjetnički red od 24. srpnja 1852 (Zagreb 1883), Kazneni zakon od 27. svibnja 1852 (Zagreb 1884) i Stečajni red od 18. srpnja 1859 (Zagreb 1884). Prema Ivi Politeu (1929), H. se razvio u »Europljanina i kozmopolita, koji zna da građanin svijeta ostaje još uvijek građaninom države koju njegov narod ima pravo da stvori«.

DJELA (izbor): Financialni položaj Hrvatske. Sušak 1879. – Matković contra Sloboda-Hinković… Zagreb 1884. – Misli i dojmovi. Zagreb 1902. – Raj i pakao. Slike s onkraj groba. Novi Sad 1902. –»Veleizdajnička« parnica. Ništovna žaoba proti osudi Kr. sudbenog stola u Zagrebu od 5. listopada 1909. Zagreb 1911. – Les Croates sous le joug magyar. Paris 1915. – Les Yougoslaves. Leur passé. Leur avenir. Paris 1916. – Les persécutions des Yougoslaves. Proces politiques (1908–1916). Paris 1916. – Le martyre des Yougoslaves. Paris 1917. – The Yugoslav Problem. (s. l.) 1917. – The Yugoslavs in Future Europe. London 1917. – Jugoslavija u Americi. Zagreb 1922. – Iz velikog doba.Zagreb 1927.

IZV.: JIM. – Zapisnici sjednice predstojništva Hevre Kadiše u Zagrebu, 15. IX. 1929.

LIT.: Hrvatski radnički glas, 2(1898) 2. – F. Heffeler: Poganstvo u XX. vijeku. Katolički list, 52(1901) 40. – G. Gaj: Nekoliko riječi odgovora g. dru. Hinku Hinkoviću. Tajinstveni svijet, 1(1902) 5. – F. Heffeler: Hinkovićev spiritizam i uskrsnuće tijela u svjetlu prirodnih znanosti. Katolički list, 53(1902) 4; br. 7. – Hinkovićevo predavanje »O raju i paklu« pred sudom. Narodne novine, 68(1902) 197/198; br. 200/201. – (J. Stadler): Josip, po milosti Božjoj i Svete apostolske stolice nadbiskup vrhbosanski i metropolita, svojoj braći svećenikom… Vrhbosna, 16(1902) 3. – M. Starčević: Dru H. Hinkoviću. Hrvatsko pravo, 13(1907) 3618. – A. Badaj: Imunitet hrvatskih delegata. Hrvatski pokret, 5(1908) 215/216. – Iz mađarskog sabora. Protiv hrvatskih govora. Depeša, 1(1910) 312/313. – Parnica proti Dr. Hinkovića. Obzor, 52(1911) 91; br. 145; br. 147; br. 148. – V. Vimpulšek: Parnica protiv Hinkovića. Slobodna misao, 2(1911) 6. – Dr. Hinković u Zagrebu. Hrvatski pokret, 9(1913) 298. – I. Kršnjavi (I.): Kritika kritike. Hrvatski kritičar, 1(1914) 3. – L. Marković: (Centralizam ili samouprava pokrajine). Obzor, 60(1919) 174. – Hinko Hinković – jedan politički portrait. Domovina, 1(1920) 75. – M. Ćurćin (Ć.): Jugoslavija za vreme rata. (Hinković protiv Trumbića). Nova Evropa, 1922, V/2. – L. Vojnović: G. M. Ristić protiv g. dra. H. Hinkovića. Prilog historiji rada naše emigracije za vrijeme rata. Riječ, 5(1924) 199/200. – M. Paulova: Jugoslavenski odbor. Zagreb 1925. – M. Hanžeković: Dr. H. Hinković, Iz velikog doba. Savremenik, 20(1927) 7/8. – (Nekrolozi): Hrvatski list, 10(1929) 242; Jutarnji list, 18(1929) 6316; Mjesečnik, glasilo Pravničkoga društva, 55(1929) 9/10; Morgenblatt, 44(1929) 241; Novo doba, 12(1929) 217; Novosti, 23(1929) 246; Obzor, 70(1929) 235/237; Riječ, 25(1929) 27; Slobodna tribuna, 9(1929) 833; Srpski književni glasnik, 28(1929) 2. – I. Politeo, Nova Evropa, 20(1929) 7; Isti, Odvjetnik, 3(1929) 5; L. Zimpermann, Hrvatska revija, 2(1929) 10. – M. Beluhan: Obraćenje dra H(inka) Hinkovića. Zagreb 1934. – P. Grgec (-r. -c.): Jedna knjiga koja viče. Hrvatska straža, 6(1934) 228. – L. Šik: Obraćenje dra Hinka Hinkovića. Židov, 18(1934) 36. – M. Beluhan: O desetgodišnjici smrti Dra Hinka Hinkovića. Nedjelja, 11(1939) 37. – F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 1962. – D. Janković: Jugoslovensko pitanje i Krfska deklaracija 1917. godine. Beograd 1967. – M. Svoboda: Hinković – političar i branitelj. Odvjetnik, 18(33)(1968) 1/3. – Isti: Dva naša znamenita advokata. Ibid., br. 9. – M. Gross: Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973. – M. Švab: Pregled literature o povijesti slobodnog zidarstva u hrvatskim zemljama. Časopis za suvremenu povijest, 10(1978) 2. – I. Kršnjavi: Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 1–2. Zagreb 1986. – Z. D. Nenezić: Masoni u Jugoslaviji (1764–1980). Beograd 1983. – B. Krizman: Hrvatska u prvom svjetskom ratu. Zagreb 1989. – Obitelj. Zagreb 1996. – A. Radenić: Bene berit u Srbiji i Jugoslaviji 1911–1940. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1997, 7. – I. Mužić: Masonstvo u Hrvata. Split 1974. – M. Švab: Hinković, Hinko. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

HIRN, Nathan, rabin (? – Sisak, ?). Služio je kao rabin u Sisku od 1894, kad je na dužnosti zamijenio → Sigismunda Singera, do 1906. kad ga je naslijedio → A. Heisz.

LIT.: B. Kraguljac: Antun Cuvaj – ravnatelj Građanske i Opće pučke dječačke škole u Sisku. Godišnjak Gradskog muzeja Sisak, 2(2001).