HINKOVIĆ, Hinko (Mozer, Mozes, Moses; Heinrich), političar, pravnik i publicist (Vinica, 11. IX. 1854 – Zagreb, 3. IX. 1929). Podrijetlom iz obitelji koja je dala nekoliko visokih dužnosnika varaždinske žid. zajednice. Gimnaziju je polazio u Varaždinu i Beču, gdje je 1872. maturirao. Pravo je studirao u Leipzigu, Göttingenu, Zagrebu, odakle je relegiran, Beču i Grazu, gdje je studij završio doktoratom 1878. Po povratku iz inozemstva, promijenio je ime (od prvotnoga Heinrich Moses). Za sebe je tvrdio kako je »uzgojen u kršćanstvu«, jer je u osnovnu školu išao s kršćanima te da njegova pobožna majka nema ništa protiv njegova prelaska na katoličanstvo, ako ostane pobožan. No, 1883. piše majci da »zna koliko ju ljubi i ne može se utješiti, da joj zadaje toliko žalosti i tuge«. Naime, majka je, nakon što je spoznala da će se pokrstiti, došla iz Vinice u Zagreb i preklinjala ga »da se toga okane jer je njegovom pokojnom ocu obećala da će od djece učiniti dobre Židove«. Iako joj je obećao da će sklopiti civilni brak, pristao je na zahtjev buduće supruge, kojoj je njegov prelazak na katoličanstvo bio uvjet za brak. – Kraće je vrijeme radio u Kotarskom sudu u Karlovcu, zatim je kao pristaša Stranke prava na Sušaku uređivao 1878–79. pravaško glasilo Sloboda. Iako je bio ljubimac Ante Starčevića, koji ga je nazivao Benjaminom, zbog članka Fiat lux u kojem je zagovarao »narodno jedinstvo« sa Srbima, a u nastavku Et lux facta est i sa Slovencima te zbog sukoba sa službenom stranačkom politikom, istupio je iz uredništva. Od 1883. bio je odvjetnik u Zagrebu, a ostavši i dalje u stranci, 1884. bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru u kotarima Ivanić-Grad i Samobor. Kako se s Erazmom Barčićem zauzimao za sjedinjenje saborske oporbe (pravaša i obzoraša), nakon ponovnoga sukoba s vodstvom, 1886. je istupio iz stranke i bavio se pravničkom strukom. kad je 1887. David Starčević lažno optužen zbog prijevare i pronevjere, iako je Klub Stranke prava bio protiv toga da se preda, H. je bio za to jer je »vjerovao u nepristranost sudaca«. Nakon uhićenja, na »zagrebačkim je ulicama došlo do bučnih demonstracija protiv Židova« te je obranu preuzeo → Josip Frank. Za Starčevićevu osudu na šest godina, obrana je okrivila Hinkovića »za izdaju«. U tom su razdoblju on i Frank javno polemizirali, odričući jedan drugomu patriotizam. Iste god. istupio je iz stranke, povukao se iz polit. života i bavio odvjetništvom. God. 1895–1901. živio je u Parizu i Londonu, povremeno u Švicarskoj, a 1901. otvorio je odvjetnički ured u Crikvenici i pokrenuo spiritistički časopis Novo sunce, kojemu je bio urednik i jedan od gl. suradnika do 1905. te diskutirao o spiritizmu i zasadama kršćanskoga nauka. Njegovo spiritističko predavanje održano u Zagrebu iste god., izazvalo je oštru reakciju u kat. krugovima, posebice jer je ujedno vješto obranio jednoga strojara iz Kraljevice u slučaju u kojem su bili upleteni isusovci. Tada je objavio brošuru Kradja kod kraljevičkih jezuita s karikaturom isusovca na naslovnici. Kat. dnevnik klerikalnoga usmjerenja Hrvatstvo odgovorio je izdavanjem knjižice Dr Hinko Hinković i istina s njegovom karikaturom s Davidovom zvijezdom na naslovnici, odričući mu pravo da se smatra katolikom te ističući kako se uzalud trudi potkopati temelje Crkve Isusove. Fran Vrbanić, jedan od opozicijskih vođa, obratio se banu interpelacijom je li »vlada voljna zapriječiti obraćivanje i izrugavanje zakonom priznatih vjeroispovijesti«, kako je to učinio Hinković, glede Katoličke crkve i sveukupnog katoličkog svećenstva. Kanonik Korenić optužio ga je da »niječe i nauku Mojsijevu koju je ostavio i nauku Isusovu, koju je prihvatio«. Dok ga je neki katolički svećenik pitao je li ga sakrament reformirao ili je ostao onakav kakav je bio prije krštenja, Hrvatski radnički glas komentirao je »kad su pokršteni takovi, kakovi su tek nekršteni«. Istodobno je nadrabin → H. H. Jacobi s propovjedaonice upozoravao Židove da ne posjećuju Hinkovićeva predavanja i »neka se klone svega, što bi moglo naškoditi slozi između konfesija u našem gradu.« Bio je aktivan u vrijeme donošenja Riječke rezolucije (1905) te gl. branitelj u tzv. veleizdajničkom i Friedjungovu procesu 1909. Zbog procjene da je u prvom prekoračio pozitivne pravne norme i sam je osuđen na šest mjeseci zatvora. Nakon osude otišao je u inozemstvo i vratio se u Hrvatsku 1913, kad je kao pristaša Hrvatsko-srpske koalicije na dopunskim izborima izabran za saborskoga zastupnika te tako, stekavši imunitet, bio oslobođen izdržavanja kazne. Ujedno je biran i u Ugarski parlament. Po izbijanju I. svj. rata, otišao je u izbjeglištvo u Francusku, potom u Švicarsku, a u Londonu se pridružio izbjeglim političarima iz Austro-Ugarske Monarhije, postao član Jugoslavenskoga odbora i neko vrijeme uređivao njegovo glasilo Bulletin. Također je držao predavanja u Francuskoj i Velikoj Britaniji te ih tiskao u Parizu (1915–17) i Londonu (1917). Pri tom mu je pomogla činjenica što je pripadao slobodnim zidarima (1907. pristupio je zagrebačkoj loži »Ljubav bližnjega«), a »Veliki orijent« Srbije u izbjeglištvu podijelio mu je visoki 33. stupanj radi lakšega pristupa utjecajnim zapadnoeur. slobodnim zidarima, a i onima u SAD. U ožujku 1917. sudjelovao je na sjednici pariških loža »Velikog orijenta« Francuske, gdje je donesena rezolucija o južnoslavenskim narodima Austro-Ugarske suprotna tal. aspiracijama na dijelove istočne obale Jadrana. Sudionik je pregovora Jugoslavenskoga odbora sa srp. političarima koji su urodili Krfskom deklaracijom 1917. Te je god. u SAD među hrv. iseljenicima propagirao ideju jugoslav. države, zaobilazeći pitanje njezina unutarnjega poretka, a 1918. držao je predavanja u slobodnozidarskim ložama San Francisca i Washingtona. Nakon povratka u Hrvatsku 1919, razočaran centralizmom u Kraljevini SHS, zauzimao se za federalni državni ustroj. Pristupio je slobodnozidarskoj loži »Ivan grof Drašković«, no zbog njezine provladine usmjerenosti priklonio se loži »Pravednost«, iz koje je istupio 1927. Potkraj života zanimao se za istočnjačku filozofiju i bio prevoditelj Rabindranathu Tagoreu prilikom njegova posjeta Zagrebu 1927/28. Iako je u istom razdoblju bio viđen u predvečerje Jom Kipura u zagrebačkoj sinagogi, tvrdio je da je došao slušati glazbu (Lavoslav Šik). Bio je razapet između katoličanstva i židovstva; za svećenika Milona Beluhana tvrdio je da ga je često posjećivao i dva dana prije smrti dao mu sveti sakrament. Nakon H. smrti, žid. pogrebno društvo Hevra Kadiša primilo je 5000 din., a na sprovodu su bili nazočni predsj. Hevre Kadiše → G. Frank i predsj. ŽOZ → Hugo Kon. Hevra Kadiša tvrdila da je »Hinković, iako je svojedobno uslijed ondašnjih prilika ostavio vjeru svojih otaca, u srcu ipak ostao Židov«, a tumačenja prelaska na katoličanstvo izazvala su polemiku između → L. Šika i kat. krugova. Publicističke radove, podlistke, memoarsku prozu i polit. članke objavljivao je u periodici: Pravo (1873/74–1875/76), Agramer Zeitung (1874, 1891–92, 1896, 1901), Agramer Presse (1877), Narodne novine (1882, 1889, 1896–1900, 1903), Sloboda (1884, 1909), Agramer Tagblatt (1896, 1900–01, 1903, 1909), Sport (1897), Nada (1898, 1900), Prosvjeta (1900), Hrvatska (1902), Novo sunce (1902–05), Novi list (1903–06), Obzor (1903, 1907–08, 1910–11, 1919, 1921–25), Tajanstveni svet (1904), Tršćanski Lloyd (1905), Pokret (1906–10), Zvono (1907), Srbobran (1908–11), Materinska riječ (1909), Pester Lloyd (1909), Hrvatski pokret (1910–12, 1914), Slovenski jug (1911–12, 1917), Dubrovnik (1912), Paris journal (1912), Revue anthropologique (1916), Jadran (1917), Jugoslovenska država (1917), Le Rappel (1917), Narod (1917), Glas Crnogoraca (1918), New York Times (1918), Jug (1919), Riječ SHS (1919), Tribuna (1919), Jugoslavenska obnova – njiva (1920), Riječ (1922), Zagreber Tagblatt (1923), Književna republika (1924–25), Morgenblatt (1926–27), Nova Evropa (1929) i dr. Baveći se položajem Hrvatske, napose financijskim, nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe publicirao je kao knjižice rasprave (1879), predizborne (1881) i saborske govore (1885). Bio je poznat i kao pravni pisac. Opsežna je njegova suradnja u Mjesečniku Pravničkog društva u Zagrebu (1881–83, 1888–89, 1891, 1899), a komentarima i predgovorima popratio je, među ostalim, Odvjetnički red od 24. srpnja 1852 (Zagreb 1883), Kazneni zakon od 27. svibnja 1852 (Zagreb 1884) i Stečajni red od 18. srpnja 1859 (Zagreb 1884). Prema Ivi Politeu (1929), H. se razvio u »Europljanina i kozmopolita, koji zna da građanin svijeta ostaje još uvijek građaninom države koju njegov narod ima pravo da stvori«.
DJELA (izbor): Financialni položaj Hrvatske. Sušak 1879. – Matković contra Sloboda-Hinković… Zagreb 1884. – Misli i dojmovi. Zagreb 1902. – Raj i pakao. Slike s onkraj groba. Novi Sad 1902. –»Veleizdajnička« parnica. Ništovna žaoba proti osudi Kr. sudbenog stola u Zagrebu od 5. listopada 1909. Zagreb 1911. – Les Croates sous le joug magyar. Paris 1915. – Les Yougoslaves. Leur passé. Leur avenir. Paris 1916. – Les persécutions des Yougoslaves. Proces politiques (1908–1916). Paris 1916. – Le martyre des Yougoslaves. Paris 1917. – The Yugoslav Problem. (s. l.) 1917. – The Yugoslavs in Future Europe. London 1917. – Jugoslavija u Americi. Zagreb 1922. – Iz velikog doba.Zagreb 1927.
IZV.: JIM. – Zapisnici sjednice predstojništva Hevre Kadiše u Zagrebu, 15. IX. 1929.
LIT.: Hrvatski radnički glas, 2(1898) 2. – F. Heffeler: Poganstvo u XX. vijeku. Katolički list, 52(1901) 40. – G. Gaj: Nekoliko riječi odgovora g. dru. Hinku Hinkoviću. Tajinstveni svijet, 1(1902) 5. – F. Heffeler: Hinkovićev spiritizam i uskrsnuće tijela u svjetlu prirodnih znanosti. Katolički list, 53(1902) 4; br. 7. – Hinkovićevo predavanje »O raju i paklu« pred sudom. Narodne novine, 68(1902) 197/198; br. 200/201. – (J. Stadler): Josip, po milosti Božjoj i Svete apostolske stolice nadbiskup vrhbosanski i metropolita, svojoj braći svećenikom… Vrhbosna, 16(1902) 3. – M. Starčević: Dru H. Hinkoviću. Hrvatsko pravo, 13(1907) 3618. – A. Badaj: Imunitet hrvatskih delegata. Hrvatski pokret, 5(1908) 215/216. – Iz mađarskog sabora. Protiv hrvatskih govora. Depeša, 1(1910) 312/313. – Parnica proti Dr. Hinkovića. Obzor, 52(1911) 91; br. 145; br. 147; br. 148. – V. Vimpulšek: Parnica protiv Hinkovića. Slobodna misao, 2(1911) 6. – Dr. Hinković u Zagrebu. Hrvatski pokret, 9(1913) 298. – I. Kršnjavi (I.): Kritika kritike. Hrvatski kritičar, 1(1914) 3. – L. Marković: (Centralizam ili samouprava pokrajine). Obzor, 60(1919) 174. – Hinko Hinković – jedan politički portrait. Domovina, 1(1920) 75. – M. Ćurćin (Ć.): Jugoslavija za vreme rata. (Hinković protiv Trumbića). Nova Evropa, 1922, V/2. – L. Vojnović: G. M. Ristić protiv g. dra. H. Hinkovića. Prilog historiji rada naše emigracije za vrijeme rata. Riječ, 5(1924) 199/200. – M. Paulova: Jugoslavenski odbor. Zagreb 1925. – M. Hanžeković: Dr. H. Hinković, Iz velikog doba. Savremenik, 20(1927) 7/8. – (Nekrolozi): Hrvatski list, 10(1929) 242; Jutarnji list, 18(1929) 6316; Mjesečnik, glasilo Pravničkoga društva, 55(1929) 9/10; Morgenblatt, 44(1929) 241; Novo doba, 12(1929) 217; Novosti, 23(1929) 246; Obzor, 70(1929) 235/237; Riječ, 25(1929) 27; Slobodna tribuna, 9(1929) 833; Srpski književni glasnik, 28(1929) 2. – I. Politeo, Nova Evropa, 20(1929) 7; Isti, Odvjetnik, 3(1929) 5; L. Zimpermann, Hrvatska revija, 2(1929) 10. – M. Beluhan: Obraćenje dra H(inka) Hinkovića. Zagreb 1934. – P. Grgec (-r. -c.): Jedna knjiga koja viče. Hrvatska straža, 6(1934) 228. – L. Šik: Obraćenje dra Hinka Hinkovića. Židov, 18(1934) 36. – M. Beluhan: O desetgodišnjici smrti Dra Hinka Hinkovića. Nedjelja, 11(1939) 37. – F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 1962. – D. Janković: Jugoslovensko pitanje i Krfska deklaracija 1917. godine. Beograd 1967. – M. Svoboda: Hinković – političar i branitelj. Odvjetnik, 18(33)(1968) 1/3. – Isti: Dva naša znamenita advokata. Ibid., br. 9. – M. Gross: Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973. – M. Švab: Pregled literature o povijesti slobodnog zidarstva u hrvatskim zemljama. Časopis za suvremenu povijest, 10(1978) 2. – I. Kršnjavi: Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 1–2. Zagreb 1986. – Z. D. Nenezić: Masoni u Jugoslaviji (1764–1980). Beograd 1983. – B. Krizman: Hrvatska u prvom svjetskom ratu. Zagreb 1989. – Obitelj. Zagreb 1996. – A. Radenić: Bene berit u Srbiji i Jugoslaviji 1911–1940. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1997, 7. – I. Mužić: Masonstvo u Hrvata. Split 1974. – M. Švab: Hinković, Hinko. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.