Kategorija: H

HERMAN, Filip, pravnik (Karlovac, 24. VIII. 1866 – ?logor, 1941–1945). Sin karlovačkoga trgovca. Na katoličanstvo je prešao pri stupanju u brak 1897. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu i 1895. stupio u državnu službu kao upravni službenik. Od 1907. bio je upravitelj kotarske oblasti u Jastrebarskom, odakle je premješten u Varaždin. God. 1912–19. bio je predstojnik bjelovarskoga kotara. Nakon I. svj. rata premješten je u Dugo Selo, potom ponovno u Jastrebarsko i na kraju u županijsku oblast u Zagrebu, gdje je kao kotarski predstojnik I. razreda djelovao do umirovljenja 1923. Po osnutku NDH bio je primoran prijaviti imovinu te je zatražio oslobođenje od nošenja žid. znaka. Stradao je u nepoznato vrijeme na nepoznatom mjestu, vjerojatno u nekom od logora.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 676. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27071. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HERMAN, Gideon, farmaceut (Slavonski Brod, 1914 – Haifa, Izrael, o. 1988). Po uspostavi NDH prebjegao je u Split, gdje se 1942. priključio partizanima kao član Odbora za zdravstvenu zaštitu u sastavu Sanitetske sekcije. Prikupljao je lijekove i sanitetski materijal za partizanske borce. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, bio je upravitelj apotekarskoga skladišta 8. korpusa na Hvaru, potom sanitetskoga skladišta Vrhovnoga štaba te voditelj apotekarstva pri Glavnomu štabu Srbije. Nakon II. svj. rata iselio se u Izrael te u Haifi vodio vlastitu privatnu ljekarnu.

IZV.: Podaci o ulazniku V. Kovač.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

HERMAN, Hans (?, 31. X. 1921 – Jadovno, 1941). Sin Milana i Flore rođ. Justitz. U doba uspostave NDH bio je student medicine u Zagrebu. Bio je uhićen 22. V. 1941. s još 165 žid. omladinaca, deportiran u logor Danica kraj Koprivnice pa u Jadovno, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 676.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

HERMAN, Ivo, strojarski inženjer (Zagreb, 29. IV. 1897 – ?, Venezuela, 24. IV. 1951). Strojarstvo je diplomirao u Beču, gdje se oženio 16. XII. 1924. i u braku imao sina. Ondje je do 1936, kad se vratio u Zagreb, radio kao predstavnik njem. poduzeća drvne industrije. Tražeći utočište od nacističkih progona, od 1939. boravio je u različitim eur. zemljama. Iz Italije je 1941. s obitelji otišao u Španjolsku, a 1942. u Venezuelu.

LIT.: http://www.crt-ii.org/press_releases.phtm, pristupljeno 18. VII. 2012.

HERMAN, Oskar, slikar (Zagreb, 17. III. 1886 – Zagreb, 18. I. 1974). Sin zagrebačkoga trgovca i skupljača narodnih rukotvorina → D. Hermanna i Jozefine rođ. Landesmann, brat Julijev. Otac mu je najkasnije oko 1910. imao trgovinu u zagrebačkoj Ilici, nedaleko od Jelačićeva trga. U Zagrebu je po svršetku Više trgovačke škole 1903. pohađao slikarsku školu Konrada Filipa, 1904. otišao u München, gdje kratko učio u Ažbeovoj školi, potom studirao na Akademiji likovnih umjetnosti, s prekidima do 1910 (Johann Herterich 1904–06, Karl Raupp 1907/08. i 1909/10, Peter Halm 1907/08). Isti slikarski ciljevi povezuju ga u skupinu s hrv. školarcima Josipom Račićem, Vladimirom Becićem i Miroslavom Kraljevićem, koja će se poslije afirmirati kao »münchenski krug«. God. 1906. s Romanom Kramsztykom iznajmljuje atelijer u kojem je Račić stalni gost, 1908. kraće boravi u Berlinu i Zagrebu, a 1909. stupa u vezu s povjesničarom umjetnosti Juliusom Meierom Graefeom, koji mu omogućuje kopiranje djela Hansa von Maréesa (Ganymed, 1910; triptih Hesperide, 1912–21). Na putovanjima u Beč (1911), Švicarsku, Bruxelles, Antwerpen i London (1912) zaokupljaju ga Tintoretto, Rembrandt i Paolo Veronese. Nakon služenja vojske 1915–18. u Zagrebu, odlazi u München, gdje slika, radi kopije (Hans von Marées, Nicolas Poussin, Peter Paul Rubens) i izlaže te je bio kandidat za profesora na Akademiji u Münchenu, no kao jugoslav. državljanin i Židov nije bio izabran. Boravio je u Parizu 1924. i 1927. te Provansi 1924. Po dolasku nacista na vlast u Njemačkoj 1933, vratio se u Zagreb, gdje prvi put izlaže 1934. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, potom je pobjegao u Ljubljanu odakle ga 1942. Talijani odvode u logor Ferramonti na jugu Italije. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se dalmatinskomu zbjegu u mjestu St. Maria di Bagni te u ožujku 1944. partizanskoj umjetničkoj koloniji u Cozzanu. Potom kao član Kulturno-umjetničkog odjela ZAVNOH sudjeluje u organizaciji izložbe umjetnika partizana u Splitu (s Kostom Strajnićem) i djeluje u Šibeniku. Bio je kustos zagrebačke Moderne galerije (1945–49), kopira slike dubrovačkih majstora (1947–49) te djeluje kao samostalni umjetnik (umirovljen 1953). – H. je od početka na samosvojnom putu, »usamljenik polagana hoda« (Hermann Esswein), uporno po strani od svih »moda i pravaca«. Slika da bi izrazio svijet osjećaja i posvjedočio čovjekovu bol i ugroženost, razvijajući autentično slikarstvo raskošnih i skladnih boja, izražajnih oblika, uravnotežene dramatičnosti i smirenosti, senzualnosti i poetičnosti. Sklon izobličenju, oblikuje masama boje i zavojitim linijama ljudske figure, figuralne kompozicije i krajolike, sporadično mrtve prirode (Pejzaž iz okolice Zagreba, 1904) od početka u ulju i crtežu (kreda, olovka, ugljen, tuš), 1920. u akvarelu, od 1938. gvašu i temperi (češće od 1950, a od 1960. intenzivno slika i crta temperom). U prvim godinama münchenskoga školovanja nove vidike otvorile su mu knjige o modernoj umjetnosti Juliusa Meier-Graefea, slike Diega Velasqueza i Francisca Goye te Jean-Baptista Camilla Corota, Gustava Courbeta i Édouarda Maneta, a slikarstvo Paula Cézannea i Paul-Augusta Renoira upoznaje poslije. God. 1907. intenzivno slika (Žena s rukama u krilu, Starac, Moderna galerija u Zagrebu), pripremajući svoju prvu samostalnu izložbu u Zagrebu. Stvara portret Djevojčice (Moderna galerija u Zagrebu), naglašena kolorizma, tjelesnosti i izražajnosti pogleda, vrhunac rane faze svojega slikarstva. Otkrivši 1909. Hans von Maréesovo slikarstvo, prihvaća njegov mističan svijet, statičnost kompozicije i simbolizam, napušta stvarnost predajući se legendi. Nastaju figuralne kompozicije San (1911) i Kod vrela (1912) u okvirima romantičnog simbolizma. Slikom Pred buru (1913), u koju unosi Delacroixov dinamizam, približava se ekspresionizmu. Tijekom 1910-ih ostaje u tradicijama (Eugène Delacroix, H. von Marées, Paul Cézanne). Potom paleta postaje snažnija, a oblik sve više ovisan o boji (Žena u naslonjaču, 1919; Seljanka na konju, 1920; Žena s plavom vazom, 1921). Po elementima ekspresionizma ističe se djelo Nagovaranje (1921). Radi bakropise (1924) i provansalske pejzaže intenzivnih boja (Mlin u Provansi, 1925), slika puste predjele i osamljenog čovjeka (Predgrađe, 1925; Pecanje I, o. 1926), a po povratku iz Pariza senzualnu Djevojku u vrtu (1927) u kojoj se osjeća Renoirov utjecaj kao i u Djevojci s mačkom (1928) te Djevojci na klupi (1932). Pritisnut bezizlaznošću i predosjećajem ratnih strahota slika Prosjaka (1936) i Proljeće kraj Zagreba (1938). Za rata radi slikovitom stilizacijom gvaševe (Djevojka, 1942), akvarele (Pejzaž s kućom, 1943, Kupačica, 1944), ulja (Pejzaž iz Kalabrije, 1943, Kolonija umjetnika partizana, 1944) i crteže (Prijenos ranjenika, 1944). U poslijeratnom razdoblju razvija slikarstvo ekspresije (»poetični ekspresionizam«, »ekspresionizam boje«) na procesu pounutrašnjenja i zgušnjavanja likovnih elemenata. Prodire u tajnovitosti, »simbolizam pretače u gustoću«, sintetiziranim oblicima i intenzivnim koloritom uobličuje unutrašnju treperavost, »boja postaje čista emocija, a namaz gesta«. U prijelaznom razdoblju nastaju slike u ulju: 1946. Dvije žene »jedan od vrhunaca hrvatskog slikarstva« (Grga Gamulin), Žena pred ogledalom (doslikano 1953, neznatno prerađeno 1962), Mladić s psom, 1947. Mrtva priroda s jabukama, Tuškanac, Pejzaž s putnikom, 1950. Pejzaž iz Srijema. Potom raste ekspresivnost i smionost u slikama likova u razgovoru ili susretu (Glumci, Razgovor i Ljubavni par, 1953; U šetnji, 1960; Nagovaranje i Dvoje pod stablom, 1967; Suzana i starci, 1969, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu), ili samih, rastvorenih očiju ili oborena pogleda (Lik, 1956; Žena i mrtva priroda, 1963; Krik, 1966; Lik, Žena u zelenom, 1973). Ističe se samotni putnik pred beskrajem puta (Osamljenik, 1964), kao »duhovni autoportret«. Pejzažni ciklus H. razvija u smislu konstruktivne jasnoće i zgušnjavanja kolorita, postižući jedinstveni trozvuk crvenoga, zelenoga i plavoga (Pejzaž s crvenim brdom I i II, 1955), osobiti sjaj (Brjegovi u jesen, 1957), poetičnost (Pejzaž u podne, 1957), gustoću (Pejzaž s crvenim stablom, 1958; Pejzaž sa tri stabla, 1963; Pejzaž u jesen, 1973). Izlagao je samostalno u Zagrebu (1908, 1934, 1954, 1961, 1966, 1969, 1971, 1974), Münchenu (1919–20. i 1921. Moderna galerija Thannhauser), Parizu (1954), Splitu (1963), Beogradu (1966), Osijeku i Somboru (1972), a skupno na izložbama: Münchenska nova secesija (1914, 1919, 1927), Grupa trojice (Zagreb 1934), Hrvatski umjetnici (Zagreb 1937, 1939–40), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Umjetnici partizani (Split, Zagreb 1944–45), Izložba šestorice (Zagreb 1946), ULUH (od 1946), UNESCO izložba (Pariz 1946), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije (Beograd, Zagreb, Sankt Peterburg, Moskva 1946–47), Račić, Kraljević, Becić, Herman (Ljubljana 1952), Slike iz kolekcije Savjeta za nauku i kulturu FNRJ (Beograd 1953), Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva (Zagreb 1954), Riječki salon (1954), 60 slika jugoslavenskog modernog slikarstva (Lyon 1954–55), Londonska grupa (London 1958), Beogradski trijenale (1961–70), Likovna jesen (Sombor 1961, 1964, 1966. Trijenale crteža, nagrada; 1968, 1973), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Vukovarski portreti XIX i XX stoljeća (Vukovar 1961), Moderna hrvatska umjetnost (Eisenstadt 1966), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967), Zagrebačka izložba crteža (1968, 1971), Angažirana umetnost v Jugoslaviji 1919–1969 (Slovenj Gradec 1969), Nadrealizam, socijalna umjetnost 1929–1950 (Beograd 1969), Umjetnost na tlu Jugoslavije (Pariz 1971). Posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu (1974, 1981, 1986, 1995), Varaždinu (1985), Dubrovniku (1994), Osijeku (1994), Splitu (1995), a djela izložena na izložbama Grupa trojice (Zagreb 1976), Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977), Grupa hrvatskih umjetnika 1936–1939 (Zagreb 1978), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1980), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Pejzaž u modernom hrvatskom slikarstvu 1890–1990 (Milano 1991), Hrvatska moderna (Rijeka 1993), Od Babića do Vidovića (Zagreb 1993), Umjetnost hrvatskog antifašističkog otpora (Zagreb 1994), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Tri stoljeća umjetnosti (Osijek 1998), San i krik (Zagreb 2000). Objelodanio je mapu serigrafija 1959, a sjećanja na münchensko doba u Vjesniku 1953. Njegova djela (300 crteža, tempera, gvaševa, akvarela i uljenih slika) darovala je udovica Mira 1994. Muzejsko-galerijskom centru u Zagrebu. – H. je stvarao »početke moderne i zatim tijekom godina modernost« (Igor Zidić) i ostvario neponovljiv opus, koji je »umjetnikov autoportret u svim svojim detaljima« (Vladimir Maleković). Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 1955. i Ordena zasluga za narod 1960. te Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1966.

IZV.: KŽZ. – Podaci o ulazniku L. Kraus rođ. Herman.

LIT.: R. Veith: Slikar Oskar Herman. Židov, 15(1931) 14. – Z. Maković: Oskar Herman. Umetnost, 1975, 41/42. – B. Kelemen i G. Gamulin: Oskar Herman. Zagreb 1978. – Z. Tonković: Grupa hrvatskih umjetnika 1936–1939 (katalog izložbe). Zagreb 1978. – V. Maleković: Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (katalog izložbe). Zagreb 1980. – D. Schneider i Z. Tonković: Lik i figura u novijem hrvatskom slikarstvu (katalog izložbe). Osijek 1981. – J. Denegri: Oskar Herman. Moment, 1985–86, 3/4. – R. Gothardi-Škiljan: Vladimir Becić – Oskar Herman. Crteži i grafike (katalog izložbe). Zagreb 1986. – Z. Rus: Postojanost figurativnog 1950–1987 (katalog izložbe). Zagreb 1987. – G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, 2. Zagreb 1988. – M. Gašparović: Oskar Herman. Ponovo otkrivanje. Kontura, 5(1994) 24. – M. Peić i B. Rauter Plančić: Zagreb kak imam te rad (katalog izložbe). Zagreb 1994. – G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Zagreb 1995. – D. Ivanuša: Dimenzije jednog vremena. Židovi – likovni umjetnici u antifašističkoj borbi i žrtve holokausta (katalog izložbe). Zagreb 1996. – T. Maroević: San i krik. Likovna umjetnost Židova iz Hrvatske (katalog izložbe). Zagreb 2000. – V. Flego: Herman, Oskar. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.

HERMAN, Robert, liječnik (?Karlovac, 1864 – logor Jasenovac, 1942). Sin Danijela i Terezije rođ. Ofner. U međuratnom razdoblju djelovao je kao liječnik u Karlovcu. Također je bio koncertmajstor u karlovačkoj »Zori«. Po osnutku NDH, u svibnju 1941, podnio je molbu za priznavanje arijskih prava te privremeno bio izuzet od »podizanja i nošenja znaka za Židove«, kao i od »preduzimanja protiv njega ponizujućih mjera predviđenih za Židove«. Ubrzo je bio uhićen i deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 23, Predsjednički ured, br. 5203, god. 1941.

LIT.: Glasilo Spomen-područja Jasenovac, 7(1976) 1. – R. Radovinović: Židovi u Karlovcu. Od osnutka Zajednice do njezina uništenja. Svjetlo, 2001, 3/4.

HERMAN, Vilim, pravnik, političar i žid. aktivist (Osijek, 19. I. 1949). Sin Maksa i Stanke rođ. Strelec, unuk → B. Hermanna. Gimnaziju je završio u Osijeku 1967, a Pravni fakultet u Beogradu 1973. Doktorirao je na osječkom Pravnom fakultetu 1984. Radio je kao odvjetnički pripravnik i nastavnik u gimnaziji. Na Pravnom fakultetu u Osijeku zaposlen je od 1975, od 1978. kao docent, a od 1990. kao izvanredni profesor na predmetu Radno i socijalno pravo. U političkom je životu aktivan od 1990. kao član HSLS, čiji je bio potpredsjednik. God. 1992–95. bio je saborski zastupnik u Zastupničkom domu, 1997–2000. u Županijskom domu, a 2000–03. ponovno u Zastupničkom domu (odnosno Hrvatskom saboru nakon ukidanja dvodomnoga sustava). Više je puta bio vijećnik Gradskoga vijeća Osijeka i Županijske skupštine Osječko-baranjske županije. Bio je zamjenik gradonačelnika Osijeka 1993–97. Od 2002, nakon raskola u HSLS, s više je saborskih zastupnika bio jedan od osnivača LIBRE – stranke liberalnih demokrata u kojoj je izabran za potpredsjednika. God. 2005. prešao je u Slavonsko-baranjsku hrvatsku stranku čiji je zastupnik u Hrvatskom saboru bio do 2008. Tijekom svojih saborskih mandata utjecao je na obnovu zračne luke Klisa pored Osijeka, izgradnju trafostanice Ernestinovo i zapadne obilaznice oko Osijeka, razvoj Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te studentskoga doma u Osijeku. Bio je potpredsjednik ŽO u Osijeku te organizator više akcija za obnovu njezine zgrade koja je stradala u požaru. Autor je više znanstvenih radova iz područja radnoga i socijalnoga prava (problematika zapošljavanja, zaštita prava radnika, zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje). Istraživao je i problematiku društvenih sukoba i društvenih proturječnosti te kolektivne ugovore.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1993, 30. – Pravni fakultet u Osijeku 1975–1995. Osijek 2005.

HERMANN-FISCHER, Marijana (Fischer-Herman, Fišer-Herman), medicinska biokemičarka (Čepin kraj Osijeka, 7. X. 1897 – Brdovec kraj Zaprešića, 8. I. 1994). Kći → Mirka Hermanna i Malvine rođ. Steingraber. God. 1928. zavičajnost je stekla u Zagrebu. Srednju školu polazila je u Beču (1911–14) i Osijeku, gdje je i maturirala 1916. Studij kemije i fizike završila je na Filozofskom fakultetu u Beču 1921, gdje je iste godine i doktorirala na biokemiji u nobelovca Edmonda H. Fischera tezom Versuch, Urobilinogen aus Stuhl zu isolieren. God. 1923. nastavila je studij anatomije, fiziologije i fiziološke kemije u Beču, a 1931–32. studirala je botaniku i farmakognoziju u Zagrebu. Docentica je postala 1946, izvanredna profesorica 1953, a redovita 1958. na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. God. 1922. zaposlila se u tvornici »Kemika« u Zagrebu, a 1923–24. radila u Općoj poliklinici u Beču, zatim do 1925. u tvornici »Koreska« također u Beču. Radom u Higijenskom zavodu i Školi narodnoga zdravlja u Zagrebu 1926–41. postala je priznata stručnjakinja za analizu živežnih namirnica, pitkih i otpadnih voda i ovlaštena sudska toksikologinja. Nakon specijalizacije u Varšavi 1935. i Londonu 1939, o proizvodnji i standardizaciji inzulina, utemeljila je Odjel za proizvodnju inzulina u Zagrebu. Uspostavu NDH dočekala u Turskoj kamo je u veljači 1941. otputovala sa suprugom Josefom Fischerom po nalogu Ureda za raspodelu pamučnoga prediva u Beogradu nadležnoga za nabavku pamuka za sve predionice na teritoriju Kraljevine Jugoslavije, a u obiteljsku vilu na Bijeničkoj cesti 9. V. 1941. uselio se ustaški pukovnik Mijo Seletković. God. 1943–44. radila je u Zavodu za bakteriologiju u Jeruzalemu na proizvodnji cjepiva protiv pjegavoga tifusa, a 1944–45. kao namještenica UNRRA u El Shattu je organizirala život izbjeglica u logoru. Nakon II. svj. rata (1945–46) vodila je Klinički laboratorij Zakladne bolnice (danas KB »Sveti Duh«) u Zagrebu, a 1946. prešla je na Farmaceutski fakultet, gdje najprije organizira katedru, a potom i Zavod za kliničku kemiju, koji se razvio u samostalni studij medicinske biokemije. Uz to je 1956. organizirala i potom godinama vodila dijagnostički laboratorij u Zavodu za zaštitu majke i djeteta. God. 1946. postala je docentica, 1953. izvanredna profesorica, 1958. redovita profesorica na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, gdje je predavala biokemiju i medicinsku biokemiju do umirovljenja 1968. Od 1960. bila je i znanstvena suradnica Zavoda za transfuziju krvi. Začetnica je znanstvenoga pristupa transfuziologiji u Hrvatskoj. Gl. područje njezina znanstvenoga rada bila je klinička kemija i biokemija. Bavila se izradbom kliničko-kemijskih analitičkih metoda, posebice metoda za mjerenje enzima, te ispitivanjem biokemijskih karakteristika nekih metaboličkih anomalija, problemima ishranjenosti djece i profesionalnim bolestima. Svojim je radom pridonijela ugledu hrv. kliničke kemije u Europi. Objavila je mnogobrojne znanstvene i stručne radove u domaćim i inozemnim časopisima: Arhiv za kemiju i tehnologiju (1939–40), Zeitschrift für Hygiene und Infektionskrankheiten (1944), Acta medica Iugoslavica (1950, 1952–53, 1955–58, 1967, 1973, 1976, 1980), Higijena (1951–52), Acta pharmaceutica Jugoslavica (1953–55, 1958, 1962, 1965–66, 1969), Biochemische Zeitschrift (1953), Farmaceutski glasnik (1955–56, 1959, 1961–63, 1965, 1969–70), Liječnički vjesnik (1956, 1970), Bilten Centra za zaštitu majke i djeteta (poslije Arhiv za zaštitu majke i djeteta; 1957, 1959, 1961, 1963, 1965–67, 1974), Bilten transfuzije (1958, 1964–65, 1967, 1971), Clinica chimica acta (1958, 1961, 1966, 1970), Lancet (1958), British Journal of Dermatology (1962), Anali Kliničke bolnice »Dr M. Stojanović« (1968), Zeitschrift für klinische Chemie und klinische Biochemie (1970, 1975), American Journal of Clinical Nutrition (1973), Bilten za hematologiju i transfuziju (1973), Arhiv za farmaciju (1976). Autorica je više udžbenika, priručnika i skripata o kliničko-biokemijskim pretragama, a bavila se i prevoditeljstvom te je, sama ili u suradnji, prevela dva izdanja knjige Dinamička biokemija (autor E. Baldwin; Zagreb 1960, 1966), priručnik Bilješke o kemijskoj patologiji u kliničkoj medicini (autori J. A. Owen i C. W. Baird, Zagreb 1963) te Kliničku kemiju u dijagnostici i terapiji (autori J. F. Zilva i P. R. Pannall te P. D. Meyne u 3. izd., Zagreb 1979, 19842, 19923). Bila je članica Société de chimie biologique u Parizu i Biochemical Society u Londonu. God. 1953. utemeljila je današnje Hrvatsko društvo medicinskih biokemičara i bila mu prva predsjednica. God. 1978. dobila je Nagradu za životno djelo toga društva.

DJELA: Kemija bez formula. Zagreb 1940. – Kliničko-biokemijske pretrage. Zagreb 1956. – Osnovne standardne metode iz kliničke biokemije (suautor), 1–2. Beograd 1961, 19622. – Bakteriološke i kemijske pretrage likvora (suautori H. Weissglass i K. Arko). Beograd 1964.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 676.

LIT.: Spomenica Farmaceutskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 75 godina farmaceutske nastave na Sveučilištu u Zagrebu 1882–1957. Zagreb 1958. – Spomenica u povodu stote obljetnice osnutka studija farmacije na Sveučilištu u Zagrebu 1882–1982. Zagreb 1983. – O. Borčić: Povodom 90. rođendana prof. dr. Marijane Fišer-Herman. Jugoslavenska medicinska biokemija, 7(1988) 1. – Ista: (Nekrolog). Farmaceutski glasnik, 50(1994) 5. – J. Šikić: Fišer-Herman, Marijana. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1988. – B. Štraus: Marijana Fišer-Herman. U spomen mom bratu Miši Montilju. Novi Omanut, 7(1999) 36/37. – Marijana Fišer-Herman (1897.–1994.) uz stotu godišnjicu rođenja i petu obljetnicu smrti (priredio S. Laljak). Zaprešić 1999.² – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – http://www.kbsm.hr/klinkemija/HDMB/BiochMedARHIVA/vol_03_6_1993/09_In_memoriam_Fisher_Herman_vol03-6-1993-2.pdf, pristupljeno 27. I. 2011.

HERMANN, Bela (Herman), gospodarstvenik i žid. aktivist (Osijek, 12. I. 1867 – Auschwitz, 31. VIII. 1942). Sin Davida i Neti rođ. Kohn, koji su se u Osijek doselili iz Mađarske. U braku s Rosom rođ. Reichsmann (Đakovo, 1882 – Osijek, 1921) otac je Vilima i Maksa. Nakon završene gimnazije vodio je trg. tvrtku »Salamon Weisz & David Hermann«, koja se 1920-ih bavila trgovanjem rukotvorinama, čajom, manufakturnom i pomodnom robom. Proširivši djelatnost, s bratom Dragutinom utemeljio je Prvi slavonski zavod za nabavu odore i opreme. Belina nepokretna imovina 1918. bila je procijenjena na 763 000 kruna, a Dragutinova na 762 100 kruna, te su pripadali bogatijim osječkim građanima. Od 1914. do proljeća 1941. bio je predsj. osječke ŽO Donji grad i od osnutka Židovskoga opskrbilišta (Doma staraca) u Osijeku (1927) predsj. Kuratorija. Bio je istaknuti član osječke »Lože Menora 1090« te je 1935. kao član nezavisnog žid. reda Bnei Brit bio među 7 izaslanika nazočnih na inauguraciji jugoslavenske Velike lože Bnei Brit sa sjedištem u Beogradu. God. 1937. slavio je 50 godina javnoga žid. rada. Po uspostavi NDH uhićen je s drugim osječkim Židovima te u ljeto 1941. prebačen u logor Tenja kraj Osijeka i deportiran u Auschwitz, gdje je stradao – Sin Maks, trgovac i žid. aktivist (Osijek, 28. VII. 1909 – Osijek, 28. III. 1971). Sa Stankom rođ. Strelec otac je → V. Hermana. Završio je Tekstilni fakultet u Grazu. Po uspostavi NDH bio je djelomično zaštićen zahvaljujući mješovitomu braku, a poč. 1944. priključio se partizanima kao borac u jedinicama 11. divizije. Poslije je radio u odjelu za artiljerijsku opskrbu 6. korpusa. Nakon II. svj. rata u Osijeku je bio komercijalni direktor »Saponije«, »Slavonije MK« te »Poljoopskrbe.« Od 1958. do kraja života bio je tajnik ŽO u Osijeku i na čelu mnogih akcija u ŽO; najponosniji je bio na postavljanje spomenika žrtvama fašizma. – Brat Dragutin, trgovac (Osijek, 8. I. 1865 – Osijek, 20. V. 1942). Oženio se 8. X. 1938. u Popovcu Sofijom rođ. Steingraber. S bratom Belom u Osijeku je utemeljio Prvi slavonski zavod za nabavu odore i opreme. Bio je aktivni član osječke donjogradske ŽO. – Otac David, trgovac (Paks, Mađarska, 1824 – Osijek, 23. XII. 1908). Utemeljitelj je tvrtke »Salamon Weisz & David Hermann« 1852. Bio je kraljevski i dvorski dobavljač te osječki donjogradski zastupnik 1876–86. Od 1874. član je Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku. U braku s Neti (Netty, Nanette) rođ. Kohn (Budimpešta, 1838 – Osijek, 24. II. 1909) otac je Julija, Dragutina, Bele, Edmunda i Therese ud. Deutsch.

IZV.: AŽOO, Knjiga zapisnika odborskih sjednica donjogradske Židovske bogoštovne općine 7. I. 1927–25. VII. 1937. – JIM, Zapisnik XII. sjednice Izvršnog odbora SVJOJ od 11. II. 1937. – Podaci o ulazniku V. Herman.

LIT.: Iz Jugoslavije – Osijek. Židov, 21(1937) 9. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – E. Meine: Priče iz povijesti srednjoeuropskog Osijeka. Osijek 1996. – A. Radenić: Bene berit u Srbiji i Jugoslaviji 1911–1940. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1997, 7. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Z. Živaković-Kerže: Židovi u Osijeku (1918.–1941.). Slavonski Brod–Osijek 2005. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

HERMANN, Daniel (Herman; Dane, Danijel), trgovac i skupljač narodnih rukotvorina (Karlovac ili Nagykanizsa, Mađarska, 1850 – Zagreb, 31. III. 1924). Bio je carski i kraljevski dvorski dobavljač, a sa suprugom Josipom rođ. Landesmann otac inženjera elektrotehnike Julija i slikara → Oskara Hermana. Završio je trg. školu u Zagrebu 1864. te dvije god. polazio tkalačku školu u Njemačkoj. U Zagrebu je izučio obrt i od 1875. bio suvlasnik trgovine krojnom i manufakturnom robom »Leopolda Baumgärtnera nećaci«, koja se 1878. oglašavala i kao »prva hrvatska tkaonica platna«. God. 1887. utemeljio je Prvu hrvatsku tvornicu sukna, darovca i gunjeva, a 1894. pao pod stečaj i bio prisiljen prodati dio poslova. – Od 1873. skupljao proizvode seljačkoga umjetničkog obrta, poglavito uzorke narodnih tkanja i veziva, čuture i druge drvene predmete te se zauzimao za očuvanje i promicanje tradicijskog obrta, držeći ga mogućim izvorom seljačkih prihoda (Agramer Zeitung, 1891). Za prikupljene i vlastite proizvode nagrađivan je na gospodarskim izložbama u Beču 1873, Trstu 1882, Budimpešti 1885, Bruxellesu 1888, Parizu 1889, Zagrebu 1891, Antwerpenu 1894. Katalog Gospodarsko-šumarske jubilarne izložbe u Zagrebu 1891. izdan je u njegovoj nakladi, a o izložbi u Antwerpenu pisao je u Agramer Zeitungu (1894). Njegove medalje i odličja čuvaju se u Muzeju grada Zagreba. Bio je aktivan u Hrvatskom sokolu i Matici hrvatskoj. – Sin Julije, inženjer elektrotehnike (Zagreb, 20. VI. 1881 – Jeruzalem, 1950). U Zagrebu je završio tri godine realne gimnazije i školovanje nastavio u internatu u Budimpešti. Za I. svj. rata kao austroug. vojnik dospio je u srp. zarobljeništvo te je 1918. u Italiji, gdje je razmijenjen kao ratni invalid, prešao na katoličanstvo. Nakon rata djelovao je kao obrtnik u Zagrebu. Bavio se radiotehnikom te bio vlasnik radionice za izradu i popravak radioaparata. Bavio se i astronomijom te 1923. o vlastitom trošku popravio kupolu zvjezdarnice na Popovu tornju te nabavio uređaj za svemirsku fotografiju, a 1924. na Antunovcu je podigao prvu privatnu zvjezdarnicu u Hrvatskoj, koju je poslije preuzela zagrebačka Nadbiskupska gimnazija. Bio je član Société astronomique de France. Od 1920-ih bavio se i fotografijom te su sačuvani njegovi pretisci s motivima Zagreba i Samobora. U međuratnom razdoblju spominje se kao mason Velike lože »Jugoslavija«. Razdoblje NDH s dijelom obitelji preživio je u Zagrebu. Izbačen iz stana u Hercegovačkoj ul., preselio se u malu kuću na Trešnjevci. Zatražio je arijska prava, koja najvjerojatnije nije dobio, no »dopusnicom« od 3. XI. 1941. bio je oslobođen nošenja žid. znaka. Vlastima NDH morao je podnijeti prijavu imovine; dvaput je bio uhićen, no prema svjedočenju njegove kćeri Grete Dvoraček, spašen je intervencijom Mile Budaka. U nekoliko navrata skrivao se od racija, među ostalim, u knjižari → P. Breyera u Masarykovoj ul. God. 1948. sa suprugom Ellom rođ. Klein i kćeri iselio se u Izrael, gdje je umro. Druga kći je Lili Kraus, a unuk → V. Luncer.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 676. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 28506. – Podaci o ulazniku L. Kraus rođ. Hermann. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: M. Krešić: Izvješće o Tršćanskoj izložbi godine 1882. Zagreb 1883. – Dane Hermann. Dom i sviet, 4(1891) 24. – J. Ibler: Gospodarsko-šumarska jubilarna izložba Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga družtva u Zagrebu godine 1891. Zagreb 1892. – (Priopćenje). Narodne novine, 60(1894), 12. V. – M. Krešić: Izvješće o Milenijskoj izložbi kraljevine Ugarske i kod te prigode sudjelujuće Bosne i Hercegovine te kraljevina Hrvatske i Slavonije god. 1896. Zagreb 1897. – D. Hirc: Etnografska izložba u Zagrebu godine 1911. Obzor, 51(1910), 6. IV. – (Nekrolog). Die Drau, 57(1924), 2. IV. – F. Bučar: Povijest Hrvatskog Sokola – Matice u Zagrebu 1874–1885. Zagreb 1925. – I. Ulčnik: Naši stari zagrebački privrednici. Zagreb, 3(1935) 5. – A. Jiroušek: Utjecaj hrvatske etnografije na razvoj kulturnih prilika u hrvatskom narodu. U: Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936. – I. Bach: Poviest upotrebne umjetnosti u Hrvatskoj. U: Naša domovina, 2. Zagreb 1943. – B. Kelemen i G. Gamulin: Oskar Herman. Zagreb 1978. – R. Horvat: Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj. Zagreb 1994. – S. Lončarić: Hermann, Daniel. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – M. Tonković: Židovi fotografi (katalog izložbe). Zagreb 2004. – Ha-kol, 2004, 84.