HERMAN, Oskar, slikar (Zagreb, 17. III. 1886 – Zagreb, 18. I. 1974). Sin zagrebačkoga trgovca i skupljača narodnih rukotvorina → D. Hermanna i Jozefine rođ. Landesmann, brat Julijev. Otac mu je najkasnije oko 1910. imao trgovinu u zagrebačkoj Ilici, nedaleko od Jelačićeva trga. U Zagrebu je po svršetku Više trgovačke škole 1903. pohađao slikarsku školu Konrada Filipa, 1904. otišao u München, gdje kratko učio u Ažbeovoj školi, potom studirao na Akademiji likovnih umjetnosti, s prekidima do 1910 (Johann Herterich 1904–06, Karl Raupp 1907/08. i 1909/10, Peter Halm 1907/08). Isti slikarski ciljevi povezuju ga u skupinu s hrv. školarcima Josipom Račićem, Vladimirom Becićem i Miroslavom Kraljevićem, koja će se poslije afirmirati kao »münchenski krug«. God. 1906. s Romanom Kramsztykom iznajmljuje atelijer u kojem je Račić stalni gost, 1908. kraće boravi u Berlinu i Zagrebu, a 1909. stupa u vezu s povjesničarom umjetnosti Juliusom Meierom Graefeom, koji mu omogućuje kopiranje djela Hansa von Maréesa (Ganymed, 1910; triptih Hesperide, 1912–21). Na putovanjima u Beč (1911), Švicarsku, Bruxelles, Antwerpen i London (1912) zaokupljaju ga Tintoretto, Rembrandt i Paolo Veronese. Nakon služenja vojske 1915–18. u Zagrebu, odlazi u München, gdje slika, radi kopije (Hans von Marées, Nicolas Poussin, Peter Paul Rubens) i izlaže te je bio kandidat za profesora na Akademiji u Münchenu, no kao jugoslav. državljanin i Židov nije bio izabran. Boravio je u Parizu 1924. i 1927. te Provansi 1924. Po dolasku nacista na vlast u Njemačkoj 1933, vratio se u Zagreb, gdje prvi put izlaže 1934. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, potom je pobjegao u Ljubljanu odakle ga 1942. Talijani odvode u logor Ferramonti na jugu Italije. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se dalmatinskomu zbjegu u mjestu St. Maria di Bagni te u ožujku 1944. partizanskoj umjetničkoj koloniji u Cozzanu. Potom kao član Kulturno-umjetničkog odjela ZAVNOH sudjeluje u organizaciji izložbe umjetnika partizana u Splitu (s Kostom Strajnićem) i djeluje u Šibeniku. Bio je kustos zagrebačke Moderne galerije (1945–49), kopira slike dubrovačkih majstora (1947–49) te djeluje kao samostalni umjetnik (umirovljen 1953). – H. je od početka na samosvojnom putu, »usamljenik polagana hoda« (Hermann Esswein), uporno po strani od svih »moda i pravaca«. Slika da bi izrazio svijet osjećaja i posvjedočio čovjekovu bol i ugroženost, razvijajući autentično slikarstvo raskošnih i skladnih boja, izražajnih oblika, uravnotežene dramatičnosti i smirenosti, senzualnosti i poetičnosti. Sklon izobličenju, oblikuje masama boje i zavojitim linijama ljudske figure, figuralne kompozicije i krajolike, sporadično mrtve prirode (Pejzaž iz okolice Zagreba, 1904) od početka u ulju i crtežu (kreda, olovka, ugljen, tuš), 1920. u akvarelu, od 1938. gvašu i temperi (češće od 1950, a od 1960. intenzivno slika i crta temperom). U prvim godinama münchenskoga školovanja nove vidike otvorile su mu knjige o modernoj umjetnosti Juliusa Meier-Graefea, slike Diega Velasqueza i Francisca Goye te Jean-Baptista Camilla Corota, Gustava Courbeta i Édouarda Maneta, a slikarstvo Paula Cézannea i Paul-Augusta Renoira upoznaje poslije. God. 1907. intenzivno slika (Žena s rukama u krilu, Starac, Moderna galerija u Zagrebu), pripremajući svoju prvu samostalnu izložbu u Zagrebu. Stvara portret Djevojčice (Moderna galerija u Zagrebu), naglašena kolorizma, tjelesnosti i izražajnosti pogleda, vrhunac rane faze svojega slikarstva. Otkrivši 1909. Hans von Maréesovo slikarstvo, prihvaća njegov mističan svijet, statičnost kompozicije i simbolizam, napušta stvarnost predajući se legendi. Nastaju figuralne kompozicije San (1911) i Kod vrela (1912) u okvirima romantičnog simbolizma. Slikom Pred buru (1913), u koju unosi Delacroixov dinamizam, približava se ekspresionizmu. Tijekom 1910-ih ostaje u tradicijama (Eugène Delacroix, H. von Marées, Paul Cézanne). Potom paleta postaje snažnija, a oblik sve više ovisan o boji (Žena u naslonjaču, 1919; Seljanka na konju, 1920; Žena s plavom vazom, 1921). Po elementima ekspresionizma ističe se djelo Nagovaranje (1921). Radi bakropise (1924) i provansalske pejzaže intenzivnih boja (Mlin u Provansi, 1925), slika puste predjele i osamljenog čovjeka (Predgrađe, 1925; Pecanje I, o. 1926), a po povratku iz Pariza senzualnu Djevojku u vrtu (1927) u kojoj se osjeća Renoirov utjecaj kao i u Djevojci s mačkom (1928) te Djevojci na klupi (1932). Pritisnut bezizlaznošću i predosjećajem ratnih strahota slika Prosjaka (1936) i Proljeće kraj Zagreba (1938). Za rata radi slikovitom stilizacijom gvaševe (Djevojka, 1942), akvarele (Pejzaž s kućom, 1943, Kupačica, 1944), ulja (Pejzaž iz Kalabrije, 1943, Kolonija umjetnika partizana, 1944) i crteže (Prijenos ranjenika, 1944). U poslijeratnom razdoblju razvija slikarstvo ekspresije (»poetični ekspresionizam«, »ekspresionizam boje«) na procesu pounutrašnjenja i zgušnjavanja likovnih elemenata. Prodire u tajnovitosti, »simbolizam pretače u gustoću«, sintetiziranim oblicima i intenzivnim koloritom uobličuje unutrašnju treperavost, »boja postaje čista emocija, a namaz gesta«. U prijelaznom razdoblju nastaju slike u ulju: 1946. Dvije žene »jedan od vrhunaca hrvatskog slikarstva« (Grga Gamulin), Žena pred ogledalom (doslikano 1953, neznatno prerađeno 1962), Mladić s psom, 1947. Mrtva priroda s jabukama, Tuškanac, Pejzaž s putnikom, 1950. Pejzaž iz Srijema. Potom raste ekspresivnost i smionost u slikama likova u razgovoru ili susretu (Glumci, Razgovor i Ljubavni par, 1953; U šetnji, 1960; Nagovaranje i Dvoje pod stablom, 1967; Suzana i starci, 1969, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu), ili samih, rastvorenih očiju ili oborena pogleda (Lik, 1956; Žena i mrtva priroda, 1963; Krik, 1966; Lik, Žena u zelenom, 1973). Ističe se samotni putnik pred beskrajem puta (Osamljenik, 1964), kao »duhovni autoportret«. Pejzažni ciklus H. razvija u smislu konstruktivne jasnoće i zgušnjavanja kolorita, postižući jedinstveni trozvuk crvenoga, zelenoga i plavoga (Pejzaž s crvenim brdom I i II, 1955), osobiti sjaj (Brjegovi u jesen, 1957), poetičnost (Pejzaž u podne, 1957), gustoću (Pejzaž s crvenim stablom, 1958; Pejzaž sa tri stabla, 1963; Pejzaž u jesen, 1973). Izlagao je samostalno u Zagrebu (1908, 1934, 1954, 1961, 1966, 1969, 1971, 1974), Münchenu (1919–20. i 1921. Moderna galerija Thannhauser), Parizu (1954), Splitu (1963), Beogradu (1966), Osijeku i Somboru (1972), a skupno na izložbama: Münchenska nova secesija (1914, 1919, 1927), Grupa trojice (Zagreb 1934), Hrvatski umjetnici (Zagreb 1937, 1939–40), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Umjetnici partizani (Split, Zagreb 1944–45), Izložba šestorice (Zagreb 1946), ULUH (od 1946), UNESCO izložba (Pariz 1946), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije (Beograd, Zagreb, Sankt Peterburg, Moskva 1946–47), Račić, Kraljević, Becić, Herman (Ljubljana 1952), Slike iz kolekcije Savjeta za nauku i kulturu FNRJ (Beograd 1953), Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva (Zagreb 1954), Riječki salon (1954), 60 slika jugoslavenskog modernog slikarstva (Lyon 1954–55), Londonska grupa (London 1958), Beogradski trijenale (1961–70), Likovna jesen (Sombor 1961, 1964, 1966. Trijenale crteža, nagrada; 1968, 1973), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Vukovarski portreti XIX i XX stoljeća (Vukovar 1961), Moderna hrvatska umjetnost (Eisenstadt 1966), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967), Zagrebačka izložba crteža (1968, 1971), Angažirana umetnost v Jugoslaviji 1919–1969 (Slovenj Gradec 1969), Nadrealizam, socijalna umjetnost 1929–1950 (Beograd 1969), Umjetnost na tlu Jugoslavije (Pariz 1971). Posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu (1974, 1981, 1986, 1995), Varaždinu (1985), Dubrovniku (1994), Osijeku (1994), Splitu (1995), a djela izložena na izložbama Grupa trojice (Zagreb 1976), Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977), Grupa hrvatskih umjetnika 1936–1939 (Zagreb 1978), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1980), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Pejzaž u modernom hrvatskom slikarstvu 1890–1990 (Milano 1991), Hrvatska moderna (Rijeka 1993), Od Babića do Vidovića (Zagreb 1993), Umjetnost hrvatskog antifašističkog otpora (Zagreb 1994), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Tri stoljeća umjetnosti (Osijek 1998), San i krik (Zagreb 2000). Objelodanio je mapu serigrafija 1959, a sjećanja na münchensko doba u Vjesniku 1953. Njegova djela (300 crteža, tempera, gvaševa, akvarela i uljenih slika) darovala je udovica Mira 1994. Muzejsko-galerijskom centru u Zagrebu. – H. je stvarao »početke moderne i zatim tijekom godina modernost« (Igor Zidić) i ostvario neponovljiv opus, koji je »umjetnikov autoportret u svim svojim detaljima« (Vladimir Maleković). Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 1955. i Ordena zasluga za narod 1960. te Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1966.
IZV.: KŽZ. – Podaci o ulazniku L. Kraus rođ. Herman.
LIT.: R. Veith: Slikar Oskar Herman. Židov, 15(1931) 14. – Z. Maković: Oskar Herman. Umetnost, 1975, 41/42. – B. Kelemen i G. Gamulin: Oskar Herman. Zagreb 1978. – Z. Tonković: Grupa hrvatskih umjetnika 1936–1939 (katalog izložbe). Zagreb 1978. – V. Maleković: Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (katalog izložbe). Zagreb 1980. – D. Schneider i Z. Tonković: Lik i figura u novijem hrvatskom slikarstvu (katalog izložbe). Osijek 1981. – J. Denegri: Oskar Herman. Moment, 1985–86, 3/4. – R. Gothardi-Škiljan: Vladimir Becić – Oskar Herman. Crteži i grafike (katalog izložbe). Zagreb 1986. – Z. Rus: Postojanost figurativnog 1950–1987 (katalog izložbe). Zagreb 1987. – G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, 2. Zagreb 1988. – M. Gašparović: Oskar Herman. Ponovo otkrivanje. Kontura, 5(1994) 24. – M. Peić i B. Rauter Plančić: Zagreb kak imam te rad (katalog izložbe). Zagreb 1994. – G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Zagreb 1995. – D. Ivanuša: Dimenzije jednog vremena. Židovi – likovni umjetnici u antifašističkoj borbi i žrtve holokausta (katalog izložbe). Zagreb 1996. – T. Maroević: San i krik. Likovna umjetnost Židova iz Hrvatske (katalog izložbe). Zagreb 2000. – V. Flego: Herman, Oskar. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002.