Kategorija: G

GUTMANN, Makso, trgovac (Zrenjanin, Srbija, 6. XI. 1886 – ?, 1942–1943). Sin Eduardov. Iz Zrenjanina se 1894. doselio u Vukovar, a od 1924. živio je u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i u prijavi imovine naveo da je Odboru za podavanja Židova za potrebe države 16. V. 1941. predao 56 000 din. i zlato vrijedno 57 900 din. Stradao je u nepoznatom logoru, vjerojatno u deportacijama u kolovozu 1942. ili svibnju 1943.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

GUTMANN, Salamon (Simon Heinrich), trgovac i gospodarstvenik (Gelse, Mađarska, 1806 – ?, 1902). Poslovnu karijeru započeo je kao skladištar kod imućna trgovca plodinama Lazara Stroszera u Nagykanizsi, a oženivši se njegovom kćeri Anom rođ. Strasser postao je 1832. nasljednik, a 1836. utemeljitelj obiteljskoga poduzeća »S. H. Gutmann« d. d. God. 1849. stekao je naklonost bečkoga dvora jer je sam upisao 2000 forinti državnoga zajma, od 10 000 forinti koliko je bilo predviđeno za Nagykanizsu. Nakon toga poslovi obiteljske tvrtke sve više su napredovali. Dana 26. XII. 1869. dekretom cara Franje Josipa I. postao je mađ. plemić s naslovom »Gutmann de Gelse«, prema mjestu u Mađarskoj, gdje je obitelj imala oveći posjed. Nakon što je 1878. na izložbi u Parizu izložio bačvu od 1000 hl, dobio je Viteški križ Legije časti. Imao je devetero djece, a veću ulogu u razvoju pogona Belišća i tamošnje industrije imali su njegovi sinovi → Edmund, Vilim, Lazar i → Aladar, koji su bili odgajani u poslovnom duhu, kako bi bili sposobni nastaviti obiteljski posao. Obitelj je svoje bogatstvo, osim na predanom radu, temeljila na poslovnim i ženidbenim vezama, ali je dio kapitala uvijek investirala u nove pogone i modernizaciju tako da je predstavljala moderno plemstvo, koje je svoje titule može zahvaliti ponajprije industrijalizaciji. Upravo zato ih je car Franjo Josip I. 1904. odlikovo titulom baruna te su dobivali i drugi pridjevak »de Belišće«. Kupnjom 41 000 jutara šume od obitelji Prandau u Valpovu obitelj je proširila svoje poslovanje u Hrvatskoj i na području Belišća 1884. podignula pilanu s osam gatera, 1889. tvornicu bačava i tanina, 1900. osnovala pogon suhe destilacije drva, 1902. tvornicu parketa, 1906. kamenolom kraj Slavonske Orahovice i 1910. ribnjak Grudnjak kraj Zdenaca. God. 1900. imala je 60 910 jutara šume i zemlje i razvila je drvoprerađivačku industriju. Radničko naselje poduzeća bilo je izgrađeno s radničkim domom 1892, činovničkim domom 1895, osnovnom školom 1896. te knjižnicom, sportskim igralištima, kinom i aeroklubom o. 1924. Radi eksploatacije drva u ist. Slavoniji izgradili su mrežu uskotračnih željezničkih pruga 1909. i njezina je Slavonsko-podravska željeznica d. d. (tzv. Gutmanova željeznica), služeći i putničkom prometu (do 1945), nadoknađivala pomanjkanje državnih pruga. Svoje proizvode, osobito bačvarske dužice i drvo za brodogradnju od slavonskoga hrasta lužnjaka, tvrtka je izvozila i u prekooceanske zemlje. – Sin Lazar (Ladislav, Lacika), gospodarstvenik (Nagykanizsa, Mađarska, 1855 – Beč, 1933). Po završetku Trgovačke akademije u Beču bio je jedan od osnivača poduzeća u Belišću, a također je bio zaslužan za osnivanje općine Belišće 1925. – Sin Vilim, gospodarstvenik (Nagykanizsa, Mađarska, 1847 – Budimpešta, 1921). S ocem je vodio obiteljske poslove do kraja XIX. st. kad se preselio u Budimpeštu, gdje se bavio bankarstvom. Brakom s Rozom, nećakinjom Izidora Krausza, koji je bio među tadašnjim najbogatijim žid. kapitalistima, učvrstio je vlastiti položaj i bogatstvo. Imao je tri kćeri i sina, koji su živjeli na relaciji Slavonija–Nagykanizsa–Beč–Budimpešta.

IZV.: DAOS, S. H. Gutmann d.d., kut. 1, omot 13, Izjave o vlasništvu dionica. – DAOS, S. H. Gutmann d.d., kut. 1, omot 3, Ugovor s vlastelinstvom Valpovo 1884.

LIT.: J. Hekenberger: Povijesni osvrt na postanak i razvoj industrijskog središta u Belišću. Vjesnik drvno-industrijskog poduzeća Belišće, 1(1954) 3. – D. Jović: Štrajk pružnih radnika firme S. H. Gutmann (1937–1938). Zbornik Historijskog instituta Slavonije i Baranje, 2(1964). – D. Feletar: Štrajkovi u Međimurju između dva rata. Čakovec 1975. – J. Hekenberger: Izgradnja naselja i poslovnih zgrada. Godišnjak Muzeja u Belišću, 1(1976). – M. Kolar-Dimitrijević: Drvno-industrijsko poduzeće S. H. Gutmann u Belišću i njegovo radništvo do 1941. godine. Zbornik Historijskog instituta Slavonije i Baranje, 17(1980). – Zbornik radova »Kombinat Belišće« kao činilac privrednog razvoja. Osijek 1980. – Z. Frajtag: Porodično stablo obitelji Gutmann. Godišnjak Muzeja u Belišću, 6(1982); 9(1985). – Mira Kolar-Dimitrijević: Gutmann. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – Z. Frajtag: Obnova palače Gutmann u Belišću. Valpovački godišnjak, 12(2007) 23/27. – Z. Lacković: Gutmanovi iz Belišća. Novi Omanut, 14(2006) 79. – H. Volner: Poduzeće »S. H. Gutmann d. d.« u vrijeme velike gospodarske krize (1929.–1934.). Scrinia Slavonica, 7(2007).

GUTTMANN, Bela, farmaceut (?, 1906 – Beograd, 1942). Diplomirao je farmaciju u Zagrebu 1930. te radio u ljekarni »Gobetzky« u Osijeku. Uoči rata živio je u Beogradu, gdje je 1942. uhićen i ubijen.

LIT.: D. Mirković: Farmaceuti Jevreji – žrtve fašizma. Jevrejski almanah, 1961–1962.

GVOZDANOVIĆ, Artur, bankar (Zagreb, 1888 – Zagreb, 2. VII. 1953). Prešao je na katoličanstvo 1913. U međuratnom razdoblju bio je ravnatelj Jugoslavenske udružene banke u Zagrebu. Po uspostavi NDH zatražio je i dobio arijska prava, čime mu je molba za oslobođenje od nošenja žid. znaka prihvaćena. U molbi se pozvao na Zdenku Smrekar, Emila Dintera, podnačelnika grada Zagreba i veleindustrijalca Leonarda Grivičića.

IZV.: HDA, Ponova, Varia. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27124. – Telefonski imenik 1941.

GVOZDENOVIĆ, Oskar, posebnik (? – ?). Podrijetlom iz Osijeka. Po osnutku NDH u svibnju 1941, podnio je molbu za priznavanje arijskih prava, bio privremeno izuzet od »podizanja i nošenja znaka za Židove«, kao i od »preduzimanja protiv njega ponizujućih mjera predviđenih za Židove«. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, MUP NDH, br. 223, kut. 23, Predsjednički ured, br. 6526, god. 1941.

GYŐRY, Lujo, rukometaš i sportski djelatnik (Zagreb, 29. V. 1930 – Zagreb, 28. III. 2012). Sin Aleksandra i Terezije (Tee) rođ. Rumenjak. U međuratnom razdoblju polazio je vjeronauk u žid. školi u Zagrebu te ljetovanja u žid. odmaralištu u Crikvenici. Iako je bio iz mješovitoga braka, po uspostavi NDH majka ga je sklonila u franjevački konvikt u Varaždinu, gdje je pohađao franjevačku klasičnu gimnaziju. U ljeto 1944. vratio se u Zagreb, gdje je dočekao završetak II. svj. rata. Završio je Trgovačku akademiju (poslije Ekonomski tehnikum) u Zagrebu 1948, kao bankovni činovnik do 1950. radio u Poreču, a 1961. diplomirao je engl. jezik i fizički odgoj na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu te do umirovljenja bio nastavnik tjelesnoga odgoja u Građevinskom školskom centru u Zagrebu. – U mladosti je počeo igrati nogomet, a 1945. postao je član Akademskoga plivačkoga kluba »Mladost«, gdje se uz plivanje bavio i vaterpolom. Od 1948. do 1951. živio je u Poreču, gdje je te bio suosnivač nogometne i plivačke sekcije »Jadrana«. God. 1955–60. bio je član Akademskoga rukometnoga kluba »Mladost«, a 1960–67. nastupao je za Grafički rukometni klub »Zagreb«. Kao rukometni vratar bio je začetnik modernog načina branjenja. Bio je vrstan vratar te je prvi uveo tzv. lepezu i šagat, a i postavljanje tijela iskorakom naprijed. S ekipom »Mladosti« osvojio je Kup Jugoslavije 1955. i prvenstvo NR Hrvatske 1956. te 2. mjesto na prvenstvu Jugoslavije 1957. i Kupu Jugoslavije 1959. Sa ekipom »Zagreba« osvojio je prvenstvo Jugoslavije 1961/62, 1962/63. i 1964/65, zimsko prvenstvo Jugoslavije 1964. i Kup Jugoslavije 1962, a kao prva zagrebačka rukometna momčad nastupili su u Europskom kupu nacionalnih prvaka 1963. Za reprezentaciju Jugoslavije 1962–64. nastupio je 15 puta. Sudjelovao je na Svjetskom prvenstvu 1964. u Čehoslovačkoj na kojem je Jugoslavija osvojila 6. mjesto. Aktivnu igračku karijeru okončao je 1967. Od 1955. bio je rukometni sudac, 1968. postigao je saveznu kategoriju te bio na listi sudaca Prve savezne lige 1970–80. Sudio je nacionalno prvenstvo Bugarske i Italije 1977/78, bio savezni kontrolor sudaca na listi Prve savezne lige 1981–90, nadzornik sudaca na listi Prve A Hrvatske rukometne lige 1991–98. i instruktor nadzornik 1998–2000. Također je vodio rukometne ekipe Građevinskoga školskoga centra na Europskom prvenstvu srednjih škola 1970. kad je osvojeno 2. mjesto. Bio je predsj. Zbora sudaca Rukometnoga saveza grada Zagreba 1971–73, član Izvršnog odbora toga saveza 1966–70. i član Stručne komisije Udruženja sudaca Rukometnoga saveza Hrvatske 1983–87. Djelovao je u upravi Rukometnoga kluba »Zagreb« 1988–92. Dobitnik je Nagrade fizičke kulture Skupštine grada Zagreba 1979. i Nagrade Hrvatskog olimpijskog odbora »Matija Ljubek« za životno djelo 2009. Na proslavi obljetnice 70. godina rukometa u Hrvatskoj dobitnik je prigodne nagrade jer je rođen istog dana, mjeseca i godine kad je odigrana prva utakmica velikog rukometa u Hrvatskoj u Varaždinu (29. V. 1930). – Otac Aleksandar (Grünsberger, Šandor), poduzetnik i sportaš (Budimpešta, 23. V. 1897 – logor Jasenovac, 1941). Sin Ljudevita Grünsbergera i Leopoldine rođ. Schaffan, brat Deziderov. Obitelj je 1902, poput mnogih drugih mađ. Židova, promijenila prezime Grünsberger u Győry. Neposredno nakon I. svj. rata s obitelji se doselio u Zagreb. U međuratnom razdoblju bio je zastupnik mađ. tvornice stakla »Argentum«. Igrao je nogomet za zagrebački Makabi, no zbog ozljede je bio primoran prekinuti karijeru. Tijekom 1930-ih bio je nogometni sudac. Po uspostavi NDH sklonio se u Psihijatrijsku bolnicu (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče, hineći bolest. Iako je bio u mješovitom braku, vlasti su ga ubrzo deportirale u logor Jasenovac, gdje je stradao. – Očev brat Dezider, trgovac i gospodarstvenik (Djekenes, Mađarska, 1895 – logor Jasenovac, 1942). Sa suprugom Irmom rođ. Klingenberg otac je Aleksandra zvanog Braco (Zagreb, 1920 – Jadovno, 1941). S roditeljima i bratom nakon I. svj. rata doselio se u Zagreb, gdje je u međuratnom razdoblju razvio staklarsku radionicu – brusionicu stakla pod imenom ugledne mađ. tvornice stakla »Argentum« u Teslinoj ul., koja je s vremenom prerasla u mali industrijski pogon. Po uspostavi NDH sa suprugom je preuzeo žid. znak te su ubrzo oboje bili uhićeni. Deportiran je u logor Jasenovac, gdje je stradao, dok je supruga stradala u logoru u Đakovu. Jedini mu je paket otpremljen 5. I. 1942. Sin Aleksandar bio je deportiran u logor Danica, potom u Gospić te u Jadovno, gdje je stradao.

IZV.: Kartoteka Jasenovac. – KŽZ. – Osobni podaci ulaznika.

LIT.: Razvoj rukometa u Hrvatskoj. Zagreb 1986. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – V. Bačić: S »lepezom« u legendu. Večernji list, 39(1995), 31. VII. – F. Frntić: Győry, Lujo. Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb 2002. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – F. Kramer: Lujo Győry. Začetnik modernog u rukometu. Ha-kol, 2010, 117. – http://www.hr-rukomet.hr/novost.php?novost_id=2642, pristupljeno 28. VI. 2012. – http://sjecanje.vecernji.hr/gyory-lujo-23292/, pristupljeno 28. VI. 2012.