ENGELSRATH, David

ENGELSRATH, David, posebnik (? – ?). Podrijetlom je iz zagrebačke ortodoksne žid. obitelji. Od 1875. postao je podupirući član hrv. pjevačkoga društva »Kolo«.

ENGELSRATH, Milan

ENGELSRATH, Milan, kemičar (Zagreb, 7. X. 1914 – New York, 1984). Diplomirao je kemiju i fiziku i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1939. tezom Adsorpcija formaldehida acetaldehida, propionaldehida i n-butiraldehida, otopljenom u metilnom, etilnom i n-propilnom alkoholu. Prije II. svj. rata zaposlen u Industriji papira i ljepenke »Sladki vrh«, podružnica Zagreb. Po uspostavi NDH dobio otkaz i sa suprugom Rosom rođ. Neurath preuzeo žid. znak. Prebjegli su u Ljubljanu, potom najvjerojatnije u Paragvaj, a u travnju 1945. u SAD.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – KŽZ. – Podaci o ulazniku P. Deutsch.

LIT.: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998.

ENGELSRATH, Vilim Vuk (Wolfgang)

ENGELSRATH, Vilim Vuk (Wolfgang), obrtnik (Zagreb, 24. VI. 1861 – ?logor, 1941–1945). Sin Josipa i Nanette rođ. Hertman. Zanat je izučio kod zagrebačkoga zlatara Alberta Löwyja (1878) i u Beču. God. 1878. pridružio se ocu u obiteljskom zlatarsko-draguljarsko-srebrenarskom obrtu »Josip Engelsrath« sa sjedištem u Ilici u Zagrebu, a nakon očeve smrti 1892, s majkom je nastavio posao u kojem mu se 1895. pridružio brat Albert, dok se brat Artur Ernst u posao uključio 1904. ili 1909. Ubrajao se među najpoznatije zlatare, urare i draguljare u Zagrebu, a osnovao je i podružnice u Rijeci (1899), Sisku (od 1890-ih), Beču, Karlovcu i Opatiji. Vodio je zagrebačku središnjicu 1912–36, jedno vrijeme i sa sinom Josipom, dok su braća preuzela poslovanje podružnica; Albert je od 1899. vodio radnju u Via Governo u Rijeci. Obitelj je također imala vlastitu radionicu za izradu nakita, srebrnoga pribora za jelo i posuđa za opremu stola, izrađivali su i medalje (medalja Otvorenje Starčevićevog doma, 1895). Također su imali veliku ponudu zlatnoga nakita, a u međuratnom razdoblju i nakita s briljantima. Sudjelovali su na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896, a 1902. poduzeće je sudjelovalo na natječaju za izradu lanca zagrebačkoga gradonačelnika prema Bolléovu nacrtu. Po osnutku NDH u prijavi imovine naveo je galanterijske alpake i staklene robe vrijedne 20 000 din., pohranjene u poduzeću »Caro&Jelinek« od 1936, te dvije srebrne menore za vjerske obrede. Tada je bio udovac i s kćeri živio u Tomašićevoj ul. u Zagrebu, no ubrzo su preseljeni u Ozaljsku ul. na zagrebačkoj Trešnjevci. Stradao je u nepoznato doba u nepoznatom logoru. Sudbina braće također je nepoznata. – Sin Josip (Joe), poduzetnik (Zagreb, 11. IX. 1902 – ?). U međuratnom razdoblju s ocem je sudjelovao u obiteljskom poslu. Po uspostavi NDH sa suprugom Hedom rođ. Heksch preuzeo je žid. znak. Odboru za podavanja Židova predao je vjenčane darove i obiteljski nakit svoje žene vrijedne 6700 din. Prebjegao je u SAD i preživio II. svj. rat. – Vilimov otac Josip (Josef), obrtnik i žid. aktivist (Mattersburg, Austrija, 1818 – Zagreb, 1892). S Nanette rođ. Hettman otac je Vilima Vuka, Alberta (? – ?), Artura Ernsta (? – ?) i Berthe (Zagreb, 28. X. 1895 – ?). Zlatarski i urarski zanat učio je u Beču, radio u Grazu, zatim 1850. u Zagrebu osnovao zlatarsku i draguljarsku radnju, koja je kao obiteljska tvrtka djelovala sve do 1936. Bio je jedan od najpoznatijih zagrebačkih zlatara, urara i draguljara. Imao je trgovine u Ilici i u Margaretskoj ul. God. 1864. sudjelovao je na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi u Zagrebu. Bio je predsj. ortodoksne ŽO u Zagrebu (1853), potom zajedno s → J. Hochstädterom osnivač i član ortodoksne općine Izraelićana starovjeraca (1879) te suautor njezinih pravila. – Josipova supruga Nanette rođ. Hertman, poduzetnica (? – ?). Nakon suprugove smrti 1892. nastavila je sa sinovima voditi obiteljsko poduzeće. – Josipov brat Hugo, arhitekt (?, 1864 – Osijek, 1891). Projektirao je zgradu Trgovačke i obrtničke komore u Osijeku.

IZV.: DAZ, F, GPZ, Obrtni registri, Obrtni upisnik A 1884 – 1900, 65, br. 12 (1891), 25 (1893), 102 (1894) i 83 (1909). – DAZ, F, GPZ, Obrtni registri, Obrtni upisnik A 1901–1916, knjiga 66, br. 104 (1914). – DAZ, F, GPZ, Obrtni registri, dosje IV– 177–33. – DAZ, Matične knjige Židova, Matične knjige rođenih 1858–1878. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. –– HDA, ZV BiN 3337 od 11. IX. 1879. – HDA, ZV BiN 6748 od 4. XII. 1879. – KŽZ. − Podaci o ulazniku M. Kaiser.

LIT.: Prva dalmatinsko-hrvatsko-slavonska izložba u Zagrebu (katalog izložbe). Zagreb 1864. – Kraljevine Hrvatska i Slavonija na Tisućugodišnjoj zemaljskoj izložbi Kraljevine Ugarske u Budimpešti 1896. (katalog izložbe). Zagreb 1896. – Guida generali per Trieste, l’Istria, Fiume e la Dalmazia. Trieste 1899. – I. Ulčnik: Naši stari zagrebački privrednici. Revija, 1934, 10. – M. Despot: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873–1880. Zagreb 1979. – Historicizam u Hrvatskoj, 1–2. Zagreb 2000. – I. Lukežić: Židovska dobrotvorna i kulturno-prosvjetna društva u Rijeci. Sveti Vid, 6(2001). − Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2004. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

EPSTEIN, Jacques (Jakov)

EPSTEIN, Jacques (Jakov), trgovac, poduzetnik i dobrotvor (Zagreb, 1822 – Baden kraj Beča, 26. X. 1859). Sin trgovca Samuela (Trenčín, Slovačka, 1790 – Zagreb, 19. XII. 1866) i Nanette rođ. Lichtenstein, brat Juliusa i Sigismunda (Žiga). Otac se oko 1816. s obitelji nastanio u Zagrebu, gdje je djelovao kao knjigovođa kod → J. Stieglera, a poslije se bavio trgovinom s braćom Ignacom (Trenčín, Slovačka, 1800 – ?) i Wolfom (Trenčín, Slovačka, 1805 – ?). J. je trgovačku izobrazbu stekao u Zagrebu, gdje se bavio trgovačkim i potom poduzetničkim poslovima. Sudjelovao je u zagrebačkom javnom i kulturnom životu. Bio je član Ilirske čitaonice, a 1846. potaknuo je osnivanje Društva čovječnosti (Humanitätsverein), prve dobrotvorne udruge u Zagrebu, kojoj je u duhu ilirskoga, ali i reformističkoga pokreta namijenio i prosvjetnu ulogu. Dužnost predsjednika Društva obnašao je od 1846. do 1856, a od 1856. do 1858. bio je njegov gl. ravnatelj. Član je novoosnovanoga Upravnog odbora društva »Slavjanska lipa«, koje je djelovalo 1848–49. pod geslom franc. revolucije o slobodi, jednakosti i bratstvu podržavajući ideju preuređenja Habsburške Monarhije na federalističkoj osnovi. Kao član Gospodarskoga i Upravnoga odbora društva zauzimao se za unapređenje trgovine i obrta u Hrvatskoj. God. 1849, godinu dana prije službenog osnivanja komora na području Habsburške Monarhije, J. je predložio upravnomu odboru »Slavjanske lipe« osnivanje samostalne hrv. trgovačko-obrtničke komore, smatrajući da bi ona znatno pridonijela napretku trgovine i obrta te prometa i gospodarstva u cjelini; njegov prijedlog sačuvan je u obliku pisma od 5. II. 1849. u Zbirci rijetkosti NSK u Zagrebu. Do njegova ostvarenja došlo je 1852. utemeljenjem Trgovačko-obrtničke komore. – Za predsjednika zagrebačke Izraelitske bogoštovne općine izabran je 19. VI. 1853. i tom se prigodom u velikom programskom govoru zauzimao za konsolidaciju i razvoj općinskih institucija. U njegovo doba općina je molila bečku općinu za pomoć u izgradnji sinagoge (21. IX. 1854.). Iste je godine odstupio s predsjedničke dužnosti zbog spora sa zagrebačkom ortodoksnom zajednicom. Amaterski se bavio glazbom te je skladao niz plesova za klavir u čast supruge bana Josipa Jelačića Sofije rođ. Stockau. Nastojeći pomoći svim potrebitima došao je u tešku materijalnu situaciju. Da bi se riješio nagomilanih dugova pokrenuo je nove poslove s osiguranjem i reosiguranjem, ali je ponovno upao u financijske poteškoće i pritisnut zahtjevima vjerovnika na putu za Beč pokušao je samoubojstvo od posljedica kojega je preminuo u badenskoj bolnici. U povodu njegove smrti zagrebački podrabin → Jakob Eisner održao je 24. XI. prigodni govor, tiskan iste godine.

LIT.: (Nekrolozi): Agramer Zeitung, 34(1859), 27. X; Carsko-kraljevske službene novine, 25(1859), 28. X. – Izvješće Trgovačko-obrtničke komore za godinu 1876. Zagreb 1876. – J. Barlè: Još nekoliko priloga k povijesti Židova u Hrvatskoj. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 11(1909) 2. – G. Schwarz: Povijest zagrebačke Židovske općine od osnutka 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – M. Despot: Jacques Epstein. Život i rad (1822–1859). Jevrejski almanah, 1963–1964. – Ista: Industrija građanske Hrvatske 1860–1873. Zagreb 1970. – M. Kolar Dimitrijević: Društvo čovječnosti 1846 –1946. Zagreb 1998 – S. Knežević: Zagrebačka sinagoga. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 23(1999). – D. Ginsberg: Nešto arhivske građe za povijest Jevreja Jugoslavije u 19. vijeku. Omanut, 1(1936–37) 7. – A. Szabo i T. Delibašić: Epstein, Jacques (Jakov). Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – M. Kolar-Dimitrijević: Jakov Epstein inicira osnutak Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu. Novi Omanut, 9(2001) 44/45. – S. Knežević i A. Laslo: Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič. Zagreb 2011.

EPSTEIN, Josua

EPSTEIN, Josua, žid. aktivist (Nová Paka, Češka 1797 – ?Zagreb, 1854). Sin Naftalijev. Kao predsj. ŽOZ (1844–46) pisao je predstavku Hrvatskomu saboru.

EPSTEIN, Julius

EPSTEIN, Julius, pijanist i glazb. pedagog (Zagreb, 7. VIII. 1832 – Beč, 1. III. 1926). Sin Samuela i Nanette rođ. Lichtenstein. Brat → Jacquesa i Sigismunda. Prvu pouku u glasoviru dobio je od Vatroslava Lichteneggera, glazb. ravnatelja zagrebačke katedrale, koji ga je već 1847. pripravio za prvi koncertni nastup. Od 1850. živio je u Beču te studirao na Konzervatoriju glasovir (August Halm) i kompoziciju (Johann Rufinatscha). Debitirao je 1852. i na Bečkom konzervatoriju djelovao 1867–1901. kao voditelj glasovirskoga odjela i glazb. pedagog. Istodobno je razvio koncertnu karijeru stekavši ugled kao pijanistički virtuoz, koji njeguje tradicionalni stil bečkoga klasicizma. Povremeno je priređivao koncerte i u Zagrebu, a prihod često darivao HGZ, čijim je počasnim članom bio imenovan. Bio je cijenjen nadasve po uzornim interpretacijama djela Wolfganga Amadeusa Mozarta (posebno glasovirskih koncerata), Ludwiga van Beethovena, Franza Schuberta te Johannesa Brahmsa s kojim je prijateljevao. Osobito se zauzimao za koncertno izvođenje tada gotovo nepoznatih glasovirskih skladba velikih majstora. Glavna su njegova pijanistička obilježja poštivanje stilske čistoće bez odstupanja od izvornika, profinjeno dinamičko stupnjevanje do najmanjih pojedinosti razrađena tehnika. Ugled i velika priznanja stekao je i kao pedagog, također vjeran tradiciji. Među njegove se učenike ubrajaju Gustav Mahler, Ignaz Brüll, Ella Pancera i Johann Schalk te dvojica glazbenika koji su poslije djelovali kao pedagozi u Zagrebu: Vatroslav Kolander i Ernest Krauth. Bavio se redakcijom izdanja glasovirske glazbe, osobito starijih majstora (Wilhelm Friedmann Bach, Domenico Scarlatti i dr.) pa je priredio zbirku Alte Meisterstücke für Klavier (1–3. Wien s. a.). Uredio je izdanje Mozartovih četveroručnih glasovirskih skladba, Beethovenovih klavirskih sonata i Mendelssohnovih Sabranih klavirskih djela (Sämmtliche Clavierwerke) te četvororučnih skladba Franza Schuberta, 3 serije u okviru kritičkog izdanja cjelokupnih djela (Kritisch Durchgesehene Gesammtausgabe, Leipzig 1884–1897). – Supruga Amalie rođ. Mauthner (? – ?, 1916) također je bila cijenjena koncertna pijanistica i često ga je pratila za drugim glasovirom. Njegove kćeri Rudolfina (čelistica) i Eugénie (violinistica) imale su uspješne solističke karijere, a sin Richard (Beč, 26. I. 1869 – New York, 1. VIII. 1919), učenik Gustava Mahlera i Roberta Fuchsa, bio je također koncertni pijanist i profesor glasovira na Bečkom konzervatoriju. Povremeno je nastupao i u Zagrebu, a prihod često darivao HGZ. Istaknuo se poglavito kao komorni glazbenik.

LIT.: (O prvom nastupu domaćeg umjetnika na glasoviru J. Epsteina). Agramer politische Zeitung, 22(1847) 35. – (Oproštajni koncert pijaniste Juliusa Epsteina). Agramer Zeitung, 27(1852) 246. – Th. Zloch (Z.): Concert des Landes-Musikinstitutes. Agramer Zeitung, 70(1895) 58. – (F. K. Kuhač): Julijo Epstein. Narodne novine, 67(1901) 233. – H. Schuster: Julius Epstein. Ein tonkünstlerisches Charakterbild zu seinem 70. Geburtstag. Wien 1902. – (Nekrolozi): Der Morgen, 4(1926) 977; Sv. Cecilija, 20(1926) 3. – E. Krauth: Julius Epstein. Morgenblatt, 47(1932) 214. – W. Kahl: Julius Epstein. U: Die Musik in Geschichte und Gegenwart, 3. Kassel–Basel 1954. – M. Menczigar: Julius Epstein (doktorska disertacija). Wien 1957. – Epstein Julius. Österreichisches Biographisches Lexikon 1815–1950, 1. Graz–Köln 1957. – Epstein, Julije. Muzička enciklopedija, 1. Zagreb 1971. – V. Katalinić: Epstein, Julius. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998. – Epstein, Julius. Hrvatska enciklopedija, 3. Zagreb 2001.

EPSTEIN, Mavro (Epštajn)

EPSTEIN, Mavro (Epštajn), tiskar (? – ?Ilok, ?). O. 1900. otvorio je tiskaru u Ul. kraljice Marije u Iloku, koju je poslije prepisao na svoju ženu Jozefinu da izbjegne vjerovnike. Također se bavio uređivanjem i izdavanjem novina Iločanin, kojih je prvi broj izašao 1. VII. 1906. Tiskao je i pozivnice, programe i oglase za različite lokalne priredbe. Tiskaru je do poč. II. svj. rata vodio njegov sin Hugo.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667.

LIT.: M. Malbaša: Povijest tiskarstva u Slavoniji. Zagreb 1978.

EPSTEIN, Robert

EPSTEIN, Robert, službenik (Osijek, 23. XI. 1875 – Auschwitz, 1942). Prije II. svj. rata u Zagrebu je bio zaposlen u poduzeću »Tanin« d. d. s mjesečnom plaćom 6400 din. Po uspostavi NDH sa suprugom Bertom rođ. Mautner preuzeo je žid. znak i s ostalim zagrebačkim Židovima deportiran u kolovozu 1942. u Auschwitz. – Kći Vera, službenica (Zagreb, 16. VIII. 1910 – ?, 1993) preživjela je rat u Italiji, sklonjena u blizini Vicenze, u braku s Pavlom Voginom. – Kći Truda (Zagreb, 16. XII. 1911 – Drežnica, potkraj 1943). Bila je vlasnica polovine kuće na Laščinskoj cesti u Zagrebu. Po uspostavi NDH prijavila je imovinu vlastima, preuzela žid. znak, prebjegla na Hrvatsko primorje te se krajem 1942. priključila partizanima djelujući kao bolničarka; umrla je od pjegavog tifusa.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 667. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

EPSTEIN, Vuk

EPSTEIN, Vuk, žid. aktivist (? – Zagreb, 23. X. 1889). Član ŽOZ, u kojoj je 1913. imao svoju zakladu.

IZV.: JIM. – Zapisnik sjednice Predstojništva JVO u Zagrebu, 15. III. 1914. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

EREN, Robert

EREN, Robert (Ehrenfreund), strojarski inženjer (Budimpešta, 14. XI. 1922). Sin Geze i Ruže rođ. Klein. Osnovnu školu i realnu gimnaziju polazio je u Subotici, gdje je 1941. maturirao za mađ. okupacije. Usporedno je izučio zanat preciznoga mehaničara za vage. U listopadu 1943. odveden je na prisilni rad u radni bataljun, koji je po Mađarskoj Ukrajini vršio najteže fizičke poslove za potrebe mađ. vojske. Pobjegao je te se vratio u Suboticu u prosincu 1944. i pridružio partizanima. Nakon II. svj. rata studirao je na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, gdje je diplomirao 1950. strojarstvo. Od 1951. djelovao je u Rijeci kao voditelj u tvornicama »Torpedo« i »Svjetlost«. Osim toga u Birou za unapređenje proizvodnje bio je znanstveni suradnik. Na Tehničkom fakultetu u Rijeci 1964. izabran je za nastavnika u zvanju predavača. Za višeg predavača izabran je 1970, a izvanrednoga profesora 1975. Nakon što je 1977. doktorirao tezom Istraživanje pojava zakonomjernosti organizaciono-tehnoloških činilaca u metalopreradjivačkoj industriji, 1980. izabran je za redovitoga profesora. Predavao tehničku pripremu proizvodnje i obradu skidanjem čestica, osnove tehnoloških procesa i projektiranje tehnoloških procesa. Bio predsj. Savjeta Fakulteta (1979) te njegov dekan (1981). Umirovljen je 1985. Bavio se konstrukcijskom, tehnološko-projektantskom i tehnološko-ekonomskom problematikom. U domaćim i inozemnim časopisima objavio je mnogobrojne znanstvene i stručne radove. Živio je u Opatiji.