Kategorija: D

DIAMANTSTEIN, Bruno, činovnik i logornik (Prostějov, Češka, 1906 – logor Jasenovac, 1942). Sin Ljudevitov. Po uspostavi NDH, u lipnju ili srpnju 1941, je uhićen te preko Gospića deportiran u logor Slana na Pagu, gdje se zbližio s ustaškim zapovjedništvom i bio postavljen za logornika. Nakon napuštanja Paga, bio je logornik u jasenovačkom logoru u Krapju (Jasenovac I), potom prvi logornik u središnjem jasenovačkom logoru Ciglani (Jasenovac III). Bio je jedan od ukupno 22 logornika, odnosno jedan od šestorice logornika Židova u jasenovačkim logorima 1941–45. Iako je neke uspio spasiti ili barem odgoditi smrt te dio preživjelih smatra da je pomagao i spašavao koliko god je mogao, prema većem dijelu svjedočanstava bio je jedan od ozloglašenih suradnika ustaškoga zapovjedništva (uz → H. Spillera i u nešto manjoj mjeri → B. Wienera). Uživao je velike povlastice, kretao se slobodno izvan logora, primao plaću i raspoređivao logoraše na posao te ih nemilosrdno zlostavljao kako bi se dodvorio logorskoj upravi. Tvrdi se kako je bio blizak sa zapovjednikom jasenovačkog logora Vjekoslavom (Maksom) Luburićem. Javno je strijeljan sa Spillerom kao jedan od sudionika »zlatne afere«.

IZV.: HDA, ZKRZ GUZ, br. 306, kut. 15, 3777, 3782.

LIT.: A. Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac, 2–3. Beograd–Jasenovac 1986–1987. – M. Sobolevski: Židovi u kompleksu koncentracijskog logora Jasenovac. Zagreb 1996. – M. Kolar-Dimitrijević: Sjećanja veterinara Zorka Goluba na trinaest dana boravka u logoru Jasenovac 1942. godine. Časopis za suvremenu povijest, 15(1983) 3. – Sećanja Jevreja na logor Jasenovac. Beograd 1972. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

DICK, Ignat (Ignac), obrtnik (Valpovo, 8. X. 1864 – Zagreb, 20. IV. 1942). Sa suprugom Reginom do 1935. bio je vlasnik pekarnice u Zagrebu. U prijavi imovine vlastima NDH naveo je vlasništvo nad katnicom u Ozaljskoj i prizemnicom u Zadarskoj ul. na zagrebačkoj Trešnjevci.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666.

DICKER, Andor, kemijski inženjer (Rohov, Češka, 1912 – kraj Klisa, 14. IX. 1943). Sin Davida, trgovca kožom. Djelovao je kao kemijski inženjer u Splitu. Priključio se partizanima 9. IX. 1943. kao borac Splitske čete i poginuo u borbama protiv Nijemaca.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980.

DIDAK PIR (Didacus Pyrrhus Lusitanus, Jacobus Flavius Eborensis, pr. ime Isaia Koen), pjesnik (Évora, Portugal, 5. IV. 1517 – Dubrovnik, 16. V. 1599). Potječe iz bogate žid. obitelji. Školovao se na uglednim učilištima u Portugalu (vjerojatno Lisabon) i Španjolskoj (Salamanca), no 1535. s obitelji je bio prisiljen otići u progonstvo u Englesku, potom 1536. u Liège i Louvain. Od 1540. boravio je u Italiji, isprva u Ferrari, gdje je objavio prvu zbirku pjesama Carmina; god. 1551. je u Anconi, a od 1552. u Rimu. Nakon izbora pape Pavla IV. (1555), kao Židov morao se ponovno iseliti, prvo u Carigrad, potom u Dubrovnik, gdje je njegov boravak prvi put dokumentiran 1558. i gdje je ostao do smrti. Prevodio je trg. ugovore s portugalskoga i hebrejskoga na talijanski, a prema nekim pretpostavkama podučavao je klasične jezike i književnost. Bio je u bliskim odnosima s pripadnicima uglednih dubrovačkih obitelji (Mavrom Vetranovićem, Matijom Benešićem, Dinkom Ranjinom, Grgurom Budislavićem, Marojem Kabužićem), koje je opjevao u djelu De illustribus familiis quae hodie Rhacusae exstant, za što ga je dubrovački Senat 1583. nagradio s 15 dukata. Poznatom dubrovačkom liječniku i prirodoslovcu Tomi Budislaviću, prijatelju i meceni, posvetio je zbirku od pet pjesama Encomiastes, dok se njegovim najopsežnijim i najambicioznijim djelom smatra zbirka Cato Minor. Bio je pjesnik kratkih, prigodnih formi, što vjerojatno nije posljedica samo njegova osobna nagnuća nego i činjenice da je kao izbjeglica neprestano morao ugađati moćnim mecenama. Za boravka u Dubrovniku objavio je većinu tekstova, a posmrtno mu je objavljena pjesnička poslanica upućena Paolu Manuziju Epistola ad Paulum. U rukopisu je ostavio tri knjige elegija Elegiarum libri tres ad Dominicum Slatariccium, knjigu lirskih pjesama Patavinae scholae rectorem et equitem splendissimum i nedovršeni epilij o dubrovačkom patronu sv. Vlahi Divus Blasius Rhacusanus De Blasio, rhacusanae republice patrono. U svojim je pjesmama pjevao o Dubrovniku kao o mjestu, koje mu je pružilo mir i spokoj. Svojim je djelima dao veliki doprinos hrv. latinizmu, ali i istraživanju kult. povijesti Dubrovnika.

DJELA: Carmina. Ferrara 1545. – Epistola ad Paulum. Ferrara 1563. – De illustribus familiis quae hodie Rhacusae exstant. Venetiis 1582, Cracoviae 1582², Ragusii, Trevisan 1790³, Dubrovnik 1903. – Encomiastes. Cracoviae 1583. – Cato Minor sive dysticha moralia ad Ludimagistros Olyssiponenses. Accessere nova epigrammata, et alia nonnulla eodem Auctore. Opus pium, et erudiendis pueris adprime necessarium. Venetiis 1592, Venetiis, Apud Felicem Val. Grisium, 1596².

LIT.: Đ. Körbler: Život i rad humanista Didaka Pira Portugalca. Rad JAZU, 1917, 216. – J. Tadić: Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoljeća. Sarajevo 1937. – D. Novaković: Portugalski Židov, posljednji veliki pjesnik hrvatskoga humanizma. Vijenac, 7(1999) 136. – Didacus Pyrrhus. Enciklopedija Jugoslavije, 2. Zagreb 1956. – D. Novaković: Didak Pir. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – Isti: Didak Pir. Leksikon hrvatskih pisaca. Zagreb 2000. – Didak Pir. Hrvatska enciklopedija, 3. Zagreb 2001. – V. Miović: Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546.–1808.). Zagreb–Dubrovnik 2005.

DIETEL, Tiburzio, javni djelatnik (? – ?). Bio je član Upravnoga odbora »Circolo Giovanile Ebraico« 1930-ih u Rijeci.

LIT.: I. Lukežić: Židovi na Sušaku. Sušačka revija, 7(1999) 26/27.

DIJAMANT, Leopold, sportaš (Borský Mukuláš, Slovačka, 22. VI. 1915 – Normandija, Francuska, 22. X. 1944). Osnovnu žid. školu i četiri razreda građanske škole završio je u Zagrebu gdje je radio kao dizajner, kožar i slastičar. Kao istaknuti hrvač i član zagrebačkog Makabija, na juniorskom prvenstvu Zagreba osvojio je prvo mjesto u lakoj kategoriji. Bio je jedan od osnivača i vrlo uspješan natjecatelj radničkoga društva »Metalac«, za koje je i hrvao. Bavio se i boksom. Kao mladi radnik postao je član SKOJ i inicijator nekoliko štrajkova u različitim tvornicama. U II. svj. ratu bio je u odredu čehosl. snaga u brit. vojsci. Sa savezničkim jedinicama sudjelovao je u bitkama u sjev. Africi (El Alamein, Benghazi), a kod Tobruka je ranjen u borbama prsa o prsa. Kako je bio prvak u brit. vojsci u hrvanju slobodnim stilom te bio među najizdržljivijim izabran je za invaziju na Normandiju, gdje je ranjen te umro.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1990, 13.

DIRNBACH, Ernest, kazališni i likovni kritičar, publicist (Đakovo, 1. VII. 1901 – New York, 31. III. 1973). Sin Morica i Hermine rođ. Glatter, brat → Cili Roth, Samuela i Milana, stric → Zore Dirnbach. Bio je oženjen Franiom. Pohađao je trg. školu u Osijeku, no kako je odmah nakon završetka I. svj. rata pristupio revolucionarnomu radničkomu pokretu, 1919. bio je isključen zbog pokretanja učeničkoga almanaha Naša svijest, koji je donosio komunistički obojene članke. Prvim knjiž. radovima javio se je 1918–19. u glasilima Omladina, Jug, Iskra, Male novine. U međuratnom razdoblju bio je urednik sportske rubrike osječkoga Hrvatskoga lista (pokrenut 1922). Pisao je pjesme, kratke priče, najčešće socijalne tematike, humoreske, a povremeno i polemičke tekstove, koje je objavljivao u mnogim novinama i časopisima (Krijes, Radnička riječ, Osječki katolički kalendar, Reflektor, Slobodna tribuna, Orkan), a 1930–41. bio je stalni kazališni i likovni kritičar Hrvatskoga lista, u kojem je objavljivao putopise i eseje o znamenitim književnicima (Heinrich Heine, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Aleksandar Sergejevič Puškin, Bjørn Bjørnson, John Galsworthy, Gerhat Hauptmann, Wilhelm Busch i Maksim Gorki), prikaze novih djela hrv. književnika (Slavko Kolar, Ili jesmo ili nismo; Zdenka Juši-Seunik, U godini kušnje; Miroslav Krleža, U agoniji), osječkoj likovnoj prošlosti i likovnim umjetnicima (Adolf Waldinger). Služio se pseudonimom Lav Vrelović. Po uspostavi NDH ostao je bez posla, bio uhićen i deportiran u logor Jasenovac, odakle je na intervenciju prebačen u internaciju u Velu Luku, a 1943. u Bari. God. 1944. iselio se u Kanadu i New York, gdje se nastanio i prestao baviti publicističkim radom.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 629.

LIT.: B. Šram: Dva »velika pjesnika«. Hrvatski list, 1(1920) 38. – O. Švajcer: Likovna kronika Osijeka 1931–1940. godine. Osječki zbornik, 1973–1975, 14/15. – S. Lasić: Krležologija ili Povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, 1. Zagreb 1989. – J. Ivančić: Dirnbach, Ernest. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – A. Šmit: Osječani, gdje ste, da ste… Društvena kronika umirovljenika Lojzeka. Osijek 1994. – V. Flego: Dirnbach, Ernest. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1. Zagreb 1995. – Od turskog do suvremenog Osijeka. Osijek 1996. – Z. Maričić: Luka spasa. Židovi u Veloj Luci od 1937. do 1943. Vela Luka 2002. – H. Sablić-Tomić i G. Rem: Slavonski tekst hrvatske književnosti. Zagreb 2003. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Malbaša: Povijest Ekonomske srednje škole u Osijeku. Kolo, 15(2005) 2.

DIRNBACH, Herman, pravnik i bankar (Požega, 22. III. 1887 – logor Jasenovac, 1941). Sin Eduardov. Nakon završene gimnazije u Požegi, otišao je k rođacima u Njemačku, gdje je radio kao tvornički radnik, a od 1909. pri Dresdner bank u Nürnbergu. Istodobno je doktorirao pravo te postao zamjenik ravnatelja banke. Nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast, iako mu je ravnateljstvo banke ponudilo mirovinu, tražio je otpremninu, s kojom se 1934. vratio u Hrvatsku. U Zagrebu je 1936. s Arnoldom Hirthom postao suvlasnik poduzeća »Optolux« sa sjedištem u Vlaškoj ul. Po uspostavi NDH za sebe, suprugu Elzu rođ. Friedmann (Stuttgart, Njemačka, 1897) i sina tražio je arijska prava i oslobođenje od nošenja žid. znaka, no bio je odbijen. Ubrzo je uhićen, deportiran u jasenovački logor Krapje, gdje je stradao. Iz ŽOZ mu je bio poslan paket 4. XI. 1941, no ne zna se je li tada bio živ. Supruga je deportirana u logor Đakovo, gdje je stradala. – Sin Hans (Ivo) (Düsseldorf ili Fürth, Njemačka, 1921 – logor Jasenovac, X. 1941). S obitelji se 1934. doselio u Hrvatsku, gdje se u dokumentima vodio kao Ivo, te upisao na Tehnički fakultet. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak. Vjerojatno je u kolovozu 1941. uhićen i deportiran u jasenovački logor Krapje, gdje je prema svjedoku → Egonu Bergeru preminuo od dizenterije. Kao i ocu iz ŽOZ mu je poslan paket 4. XI. 1941, koji vjerojatno nije primio.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27505. – Kartoteka Jasenovac. – KŽZ. – Podaci o ulazniku Z. Dirnbach.

LIT.: E. Berger: 44 mjeseca u Jasenovcu. Zagreb 1966. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

DIRNBACH, Peter, inženjer (Berlin, 25. XI. 1926). Školovao se u Berlinu, a krajem 1930-ih s obitelji se preselio u Kraljevinu Jugoslaviju. Obitelj se priključila partizanima 1942, ali su svi osim njega stradali u epidemiji tifusa. Nakon II. svj. rata, završio je partizansku gimnaziju u Zagrebu, studirao u Ljubljani i Beogradu, a krajem 1940-ih odselio se u zap. Europu i potom u SAD, gdje je završio studij elektrotehnike. God. 1950. zaposlio se kao inženjer u Fullertonu u Kaliforniji.

DIRNBACH, Zora, scenaristica i dramaturginja (Osijek, 22. VIII. 1929). Kći Samuela i Marije rođ. Baumann. Nakon rastave roditelja 1933, s majkom i sestrom Gertrudom 1936. doselila se u Zagreb, gdje je krenula u gimnaziju. Nakon uspostave NDH, u lipnju 1941, vratila se u Osijek, gdje je preživjela rat i potom 1948. maturirala. U Zagrebu je apsolvirala povijest umjetnosti (1949–53), a 1949. zaposlila se kao novinarka u kulturnoj rubrici Narodnoga lista te pisala filmske kritike. Ujedno je surađivala u Vjesniku, Naprijedu, Ilustriranom vjesniku, Vjesniku u srijedu. UDBA joj je 1952. na tri godine onemogućila rad. Kao kontrolor programa zaposlila se na Radio Zagrebu, gdje je 1955. postala urednica filmske emisije te počela pisati filmske scenarije i radiodrame. Nakon prvoga scenarija prema kojem je snimljen film Deveti krug (1960) postala je dramaturginja urednica u radijskom dramskom programu, a potom od 1963. u televizijskom dramskom programu RTV Zagreb pa, osim filmskih i televizijskih scenarija, piše radijske, televizijske i kazališne drame. Poč. 1980-ih neko je vrijeme predavala televizijsku dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Nakon umirovljenja na vlastiti zahtjev 1991, posvetila se knjiž. radu. Za scenarij za film Deveti krug (redatelj France Štiglic) na Pulskom festivalu 1960. dobila je »Zlatnu arenu« i nagradu publike »Jelen«, a za radiodramu Voda »Nagradu slušalaca« (1968). Snimljeni su još filmski i televizijski scenariji Igre na skelama (1960; povučen iz distribucije jer »daje iskrivljenu sliku naše socijalističke omladine«), Moji dragi dobrotvori (1968), Harmonika (1972) i Nocturno (1974), televizijske serije Htio bih znati tko sam (1963), Dosije (1985) i Život u sjeni te televizijske drame i monodrame Taj dugi, dugi put (1965), Noćni razgovor Henriette von S. (1976), Come back (1986), Kanarinčeva ljubovca (1987) i Proljeće Janka Potlačeka (1988). Premda je sve tekstove pisala samo za scenske izvedbe, radiodrama Alkimonova jabuka objavljena je u Antologiji radio-drame (Zagreb 1966), a televizijska drama Taj dugi, dugi put u Antologiji televizijske drame (Zagreb 1966). Drama Noć štakora otkupljena je 1968. na anonimnom natječaju HNK. U pripovijetkama je pod utjecajem žid. nacionalnih i kulturnih tradicija, dok u romanima tematizira tragediju osječke žid. porodice tijekom II. svj. rata, a potom duhovnu i materijalnu pauperizaciju u socijalizmu. Od 1990-ih aktivna je u ŽOZ i Kulturnom društvu »Miroslav Šalom Freiberger«. Povremeno se tada javljala kritičkim tekstovima o društvenim prilikama i tadašnjoj vlasti. – Otac Samuel, industrijalac (Habjanovci kraj Valpova, 16. IV. 1891 – Lod, Izrael, 1972). Sin Morica i Hermine rođ. Glatter (? – logor Jasenovac, 1942). Brat → Cili Roth, Milana i → Ernesta. S prvom suprugom Marijom rođ. Baumann u Mariahilferstrasse u Beču pokrenuo je veleprodaju papira, a nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. u Osijeku osnivaju Prvu hrvatsku tvornicu papira i papirnate robe »Mursa Mill«. U braku su bili do 1933. te imali kćeri Zoru i Gertrudu ud. Nagler. Po uspostavi NDH prijavio je imovinu, među ostalim industrijsku zgradu na Vinkovačkoj cesti vrijednu 1 680 000 din. te strojeve i alate vrijedne 2 500 000 din., a iz popisa dužnika vidljivo je kako je trgovao po cijeloj bivšoj Kraljevini Jugoslaviji. Zahvaljujući drugomu mješovitomu braku s Anom, preživio je konfiskaciju, internaciju u vinkovačkom logoru i sedam uhićenja. U njegovoj obiteljskoj kući u Vukovarskoj ul. u Osijeku, uz koju je isprva bila i tvornica papira, ustaške su vlasti podigle sabirni logor za žid. djecu i starce iz kojega su ih krajem kolovoza 1942. deportirali u logore Jasenovac i Auschwitz. Nakon II. svj. rata imovina mu je nakratko vraćena, no već nakon nekoliko tjedana ponovno je bio uhićen, a 1946. imovina mu je ponovno konfiscirana »zbog strojeva koji su kolaborirali s okupatorom«. God. 1948. sa suprugom i sinom Aleksandrom (?, 1937) iselio se u Izrael, gdje je živio uglavnom od mirovine i prihoda male slastičarnice, koju je u Lodu vodila supruga. – Majka Marija rođ. Baumann, gospodarstvenica (Beč, 20. XI. 1885 – Zagreb, 12. IX. 1963). Doselila se u Osijek 1920-ih, gdje je sa suprugom Samuelom bila vlasnica tvornice »Mursa Mill«. Tvornicu je vodila do rastave braka i preseljenja u Zagreb 1933. – Samuelov brat Milan, veletrgovac (Đakovo, 15. VIII. 1894 – New York, 1978). Bio je vlasnik veletrgovine papira u Županijskoj ul. u Osijeku 1930-ih. Nakon uspostave NDH, 28. VI. 1941, u prijavi imovine naveo je 2 838 364 din. uloženoga vlastitog kapitala u trgovinu te robu na skladištu u vrijednosti od 2 866 398 din. Sa suprugom Olgom rođ. Lederer prebjegao je u Split. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, otišao u Bolognu odakle je zahvaljujući supruzi, koja po završetku II. svj. rata počela raditi za UNRI, doselio u New York.

DJELA: Kainovo nasljeđe. Starozavjetna slagalica ili moderne apokrifne priče. Zagreb 1996. – Dnevnik jednog čudovišta. Zagreb 1997. – Kao mraz. Roman o nestajanju. Zagreb 2000. – Sedam apokrifnih priča. Zagreb 2008.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 629.

LIT.: N. Vončina: Hrvatska radio-drama do 1957. Zagreb 1988. – J. Šonje: Dirnbach, Zora. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – M. Vugrinec: Slagalice i apokrifi. Vjesnik, 58(1997) 17853. – Isti: Čudovišna vremena. Vjesnik, 58(1997) 17914. – I. Vukelić: Protiv zaborava. Zarez, 2(2000) 27. – Ž. Godeč: Dirnbach Zora autorica romana o holokaustu nad hrvatskim Židovima. Nacional, 6(2000) 239. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – K. Petrović: Devet krugova Zore Dirnbach. Ženski svijet kao sudbina. Gloria, 8(2002) 408. – M. Altarac Hadji-Ristić: Mali portret Zore Dirnbach. Ha-kol, 1999, 57/58. – M. Jandrić: Gubitnica na dobitku. Vjesnik, 64(2003) 20032. – T. Ponoš: Haag ima dvostruka mjerila. Vjesnik, 65(2004) 20242. – Bilješka o piscu. Vjesnik, 65(2004) 20432. – B. Matejčić: Ne volim marširanje u jednom redu, s jednom mišlju i zapovijedi. Vjesnik, 66(2005) 20525. – J. Kodet: Lik Židova u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Novi Omanut, 27(2009) 96. – http://elmundosefarad.wikidot.com/dirnbach-zora, pristupljeno 22. VII. 2011.