Kategorija: W

WEISS, Theodor (Teodor), tiskar i nakladnik (?, ?1860 – Vinkovci, ?1926). U veljači 1898. u Vinkovcima je otvorio knjigovežnicu, a 1903. zajedno s → A. Rottom preuzeo je vinkovačku podružnicu osječke tiskare Dragutina Laubnera. U njoj je od 1897. uređivao i tiskao list Vinkovci und Umgebung, isprva samo na njem. jeziku, a potom i na hrvatskom i njemačkom pod naslovom Vinkovci i okolica (do 1918). List su napadali kao »židovski«. God. 1904. pokrenuo je i novine Vinkovački glasnik, »neovisni hrvatski i lokalni tjednik«, gdje se pojavljuje kao izdavač i odgovorni urednik, ali izdao je samo 27 brojeva.

LIT.: M. Malbaša: Povijest tiskarstva u Slavoniji. Zagreb 1978. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002.

WEISS, Viktor, farmaceut (? – ?). U međuratnom razdoblju bio je ljekarnik u Popovači i član Ljekarničke komore. Po uspostavi NDH, 9. VII. 1941, zaveden je kao Židov u popis neophodnih stručnjaka. – Sin Ivo, revolucionar (Daruvar, 1921 – Mačkovo Selo, I. 1944). Po uspostavi NDH prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac u Židovskom rapskom bataljonu, a potom kao ljekarnik u bolnici 7. banijske divizije. – Sin Branko, revolucionar (Daruvar, 1926 – kraj Cazina, BiH, XI. 1943). Po uspostavi NDH prebjegao je u Hrvatsko primorje te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac u Židovskom rapskom bataljonu, a potom u 1. brigadi 7. banijske divizije te poginuo kao njezin pripadnik. Supruga Marija rođ. Holzer (? – ?, 1974) preživjela je II. svj. rat radeći u ljekarni.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 198/1941.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – B. Polić: Logorska prisjećanja na braću Vajs. Bilten ŽOZ, 1988–1989, 9/10.

WEISS, Vlatko, veterinar (Sirač kraj Daruvara, 3. IX. 1908 – logor Jasenovac, 1942). Sin Mihajlov. Završio je Državnu realnu gimnaziju u Novoj Gradiški 1926. i Veterinarski fakultet u Zagrebu 1931. God. 1932. radio je kao veterinar u Koprivnici, potom Gostivaru (1932–40) i Caribrodu (1940–41). U Gostivaru je odlikovan Ordenom svetoga Save V. reda. Nakon Travanjskoga rata 1941. bio je mobiliziran i ubrzo zatim zarobljen i odveden u Njemačku. Potkraj lipnja iste god. oslobođen je zajedno s drugim veterinarima iz Jugoslavije te je do 1942. s obitelji bio u Siraču. U proljeće 1942. bio je uhićen i odveden u daruvarsku Staklanu, a odatle u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: JUSP Jasenovac.

WEISS, Zlatko, kemičar i šahist (Sisak, 3. XII. 1908 – Kragujevac, Srbija, 30. XII. 1942). Jedan je od najboljih šahista međuratnoga razdoblja u Sisku. Kao član Sisačkoga šahovskoga kluba, prvi je put nastupio u Zagrebu 1929, a posljednji put 1939. Bio je vrstan teoretičar te se istaknuo u analizama na Šahovskoj olimpijadi u Varšavi 1935. Uoči II. svj. rata zaposlio se kao kemičar u Kragujevcu, gdje su ga ubili Nijemci.

LIT.: M. Matovina: Leksikon sporta općine Sisak 1846–1983. Bjelovar 1985.

WEISS, Žiga, poduzetnik (?, o. 1860 – Zagreb, 1. II. 1920). Poč. XX. st. bio je vlasnik tvornice kvasca u zagrebačkoj Ilici.

IZV.: Gradska groblja Zagreb.

WEISSFELD, Hugo (Weisfeld), bankar i poduzetnik (Tarnów, Poljska, 8. I. 1877 – logor Jasenovac, ?1941). U djetinjstvu se doselio s obitelji u Hrvatsku. Živio je najprije u Osijeku, zatim u Varaždinu, gdje je 1922. stekao zavičajnost. U Varaždinu je bio ravnatelj podružnice Centralne banke, a potom ravnatelj središnjice te banke u Zagrebu, ali je službu vršio u Varaždinu. Jedno je vrijeme bio ravnatelj »Thonet Mundus«, tvornice pokućstva iz savijenoga drva. Bio je aktivan i u javnom životu te je 1931. izabran u Gradsko zastupstvo, a 1937. i za počasnoga suca u Varaždinu. Po uspostavi NDH ustaške vlasti uhitile su ga 2. VII. 1941. i odvele u Zagreb. Nalazi se na popisu varaždinskih Židova koji su do 28. X. 1941. bili u logoru Jasenovac, gdje je i stradao.

IZV.: JUSP Jasenovac.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka Židova, kut. 651.

LIT.: Narodno jedinstvo, 1(1921) 8. – Varaždinske novosti, 3(1931) 82; 9(1937) 371. – M. Lončarić: Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (katalog izložbe). Varaždin 2003.

WEISSMANN, Ernest, arhitekt (Đakovo, 11. XI. 1903 – Haarlem, Nizozemska, 13. VII. 1985). Sin nadkantora Josipa i Regine rođ. Hevesi, brat Ljudevita i Adolfa. Završio je gimnaziju u Požegi 1922, a diplomirao 1926. na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu. Bio je član Zagrebačke sekcije Udruženja inženjera i arhitekata te član CIAM (Congrès internationaux d’architecture moderne) i CIRPAC (Comité International pour la Réalisation des Problèmes d’Architecture Contemporaine, od 1928). Dopisni je član JAZU (danas HAZU) od 1965. Radio je u pariškom atelijeru Adolfa Loosa (1926–27) i u atelijeru Le Corbusiera (1927–30), s kojim je samostalno surađivao od 1937 (izradio scenarij za Pavillon des Temps Nouveaux na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937). God. 1932. u Zagrebu je bio suosnivač Radne grupe Zagreb (RGZ), poslije suradničke zemaljske radne grupe CIAM za Jugoslaviju. God. 1938. radi realizacije jugoslav. paviljona na izložbi u Chicagu otišao je u SAD, gdje je isprva radio kao fotograf, a nakon II. svj. rata kao direktor Odjela za industrijsku obnovu UNRRA (The United Nations Relief and Rehabilitation Administration) i potom kao referent za stanovanje i planiranje UN (1938–47). U Ženevi je radio kao direktor Odjela za industriju i materijale Ekonomske komisije UN za Europu (1948–51), potom je u New Yorku bio voditelj Odsjeka za stanovanje i urbanizam UN i direktor Centra UN za stanovanje i graditeljstvo (1951–66). Povremeno je predavao na Sveučilištu u Harvardu. Projektirao i izveo u Zagrebu agronomski i mljekarski paviljon Šumarsko-poljoprivrednoga fakulteta u Maksimiru (1932–33, u suradnji s Republičkim geodetskim zavodom), vilu »Kraus« u Nazorovoj ul. (1936–37) i vilu »Podvinec« na Jabukovcu (1936–37), potom Novinarski dom u Beogradu (1934–35) te vlastiti ljetnikovac na Malom Lošinju (1962). Sudjelovao je na natječajima za Osnovne škole Grad i Lučac u Splitu (1928), za Židovsku bolnicu u Zagrebu (1930, III. nagrada), Sanatorij za plućnu tuberkulozu na Šupljoj steni kraj Avale (1931), Zakladnu i kliničku bolnicu na Šalati u Zagrebu (1931, I. nagrada), Radničke ustanove na Ciglani u Zagrebu (1932, otkup, s RGZ), Šumarsko-poljoprivredni fakultet u Zagrebu (1932, II. nagrada, s Republičkim geodetskim zavodom) i Državnu obrtnu školu u Zagrebu (1935, III. nagrada). Projektirao je Sanatorij za tuberkulozu kosti i zglobova u Kraljevici (1928–29), Tip bolnice Paris–Zagreb (1928–31) i Đačku menzu u Zagrebu (1931). Vodio je gradnju Jugoslavenskoga paviljona na Svjetskoj izložbi u Parizu (1937, po projektu Josipa Seissela). Inicirao je financijsku i stručnu tehničku pomoć UN za potresom stradalo Skoplje (1963) te za dubrovačko i crnogorsko primorje (1979), također za izradu regionalnih prostornih planova Južni Jadran (1969) i Gornji Jadran (1972) u sklopu Programa za razvoj UN. Tada je pisao i o općearhitektonskim i općeurbanističkim temama (The Urban Crisis. New York 1966; Planning and Urban Design. Toronto 1967). Weissmannovo sudjelovanje u radu CIAM, znatna publicistička i izložbena aktivnost s Republičkim geodetskim zavodom na domaćoj i međunarodnoj sceni, također i samostalna suradnja s Le Corbusierom, Pierreom Jeanneretom i Charlotte Perriand, odlučujući su doprinos internacionalnoj afirmaciji naše moderne arhitekture. Premda je gradio vrlo malo, njegova su radikalna funkcionalistička ostvarenja pionirsko djelo na području primjene suvremene visoke tehnologije. – Brat Adolf (Adi), pravnik (Požega, ? – ?). Doktorirao je temeljem rigoroza na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1926. U međuratnom razdoblju bio je počasni konzul Republike Urugvaj u Zagrebu. Vladimir Velebit ga spominje u svojim uspomenama iz Ženeve 1960. kao »poslovnoga čovjeka velikog stila«, koji se uopće nije bavio odvjetništvom. – Brat Ljudevit (Goranin, Lujo), pravnik (Požega, 1895 – ?, 1963). Doktorirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu temeljem rigoroza 1921, a odvjetnikom je imenovan 1924. S bratom Adolfom imao je odvjetnički ured u Ilici. God. 1940. postao je službenik Direkcije za vanjsku trgovinu u Beogradu i odrekao se odvjetništva. Nakon Travanjskoga rata, sklonio se u unutrašnjost Srbije i stavio na raspolaganje generalu Dušanu Simoviću. Kako je znao jezike pisao je izvještaje o vijestima stranih radijskih postaja. Nakon kapitulacije Jugoslavije krenuo je preko Užica, Sarajeva i Mostara do Trstena kraj Dubrovnika. Pri povratku u Zagreb zaustavljen je na Plitvicama, koje su bile pod tal. nadzorom i krenuo na Sušak. Dobivši španjolsku i portugalsku vizu prebacio se u Italiju. Iz Rima je otputovao u Lisabon, a otamo u New York, gdje je postao zagovornik NOVJ. Pod imenom Lujo Goranin bio je 1944. pratitelj Zinke Kunc-Milanov na njujorškom koncertu u čast jugoslav. partizana. Održavao je koncerte, držao mitinge, govorio na radiju, pisao u amer. tisku o borbi protiv fašizma i stvaranju nove Jugoslavije. Skupljao je i novac za tu borbu. Poslije rata ostao je u službenoj i bliskoj vezi s različitim jugoslav. institucijama u New Yorku, bavio se publicistikom i pisao o kulturi i umj. temama. Pred kraj života kupio je motel u državi Vermont. Domovinu je posjetio 1963. – Otac Josip (Jozef), kantor i skladatelj (Tarnów, Poljska, 1872 – logor Jasenovac, 1942). Sin Haimov. God. 1893–1904. bio je kantor u Đakovu, potom nadkantor u Požegi te od 1922. kantor i od 1929. do umirovljenja pred II. svj. rat nadkantor u Zagrebu. Nakon što je 1923. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu položio ispit za učitelja pjevanja i glazbe, vodio je zbor sinagoge i predavao pjevanje. Istaknuo se i kao pjevač (bas-bariton) te skladatelj (zbirka pjesama Zemirot šel Šabat, djelo Negimot Jozef s pjesmama za sva bogoslužja). Za skladbu koju je posvetio kralju Aleksandru Keter malhut dobio je Orden sv. Save. Prvih dana po uspostavi NDH bio je uhićen s drugih četrdesetak uglednih i imućnih zagrebačkih Židova, kako bi ih se zastrašilo i tako natjeralo na prikupljanje kontribucije, no ubrzo su svi pušteni. Potom je preuzeo žid. znak te 1942. deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

DJELA: Sanatorij tuberkuloze kosti i zglobova (suautor M. Delić). Zagreb 1930. – Humanizacija metropole. Ekonomski razvoj, ljudska naselja, čovjekova sredina. Zagreb 1978.

IZV.: JUSP Jasenovac. – KŽZ.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927) – 15(1941). – Židov, 4(1920) 14. – H. Funtak: Weissmann o arhitekturi. Novo doba, 14(1931) 141. – I. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – B. Rajakovac: Za modernu arhitekturu ili proti nje? Merkurov vjesnik, 5(1931) 5/6. – Isti: O savremenim arhitektima. Ibid., 5(1931) 7/8. – Jevrejski glas, 6(1933) 13. – V. Potočnjak: Arhitektura u Hrvatskoj 1888–1938. Građevinski vjesnik, 8(1939) 4/5. – D. Galić: Ernest Weissmann (1930–1985). Ljetopis JAZU, 1986, 89. – A. Laslo: Raumplan, plan libre ili… Arhitektura, 40(1987). – T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija. Zagreb 1990. – N. Šegvić: Haarlemski egzodus Ernesta Weissmanna. Čovjek i prostor, 48(1991) 1/2. – B. Rajakovac: Iz sjećanja na Ernesta Weissmanna. Ibid. – Drago Galić: Arhitekti članovi JAZU. Rad HAZU, 1991, 437. – A. Štulhofer i A. Uchytil (prir.): Arhitekt Ernest Weissmann – monografija radova. Zagreb 1993. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – M. Ristović: U potrazi za utočištem. Jugoslovenski Jevreji u bekstvu od holokausta 1941–45. Beograd 1998. – M. Šuvar: Vladimir Velebit, svjedok historije. Zagreb 2001. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

WEISSMANN, Herman, pravnik i žid. aktivist (Virovitica, 25. VIII. 1884 – Auschwitz, 31. VIII. 1942). Sin Jakova i Adele rođ. Levald, brat Srećka i Karla. U braku s Tessom rođ. Stein imao je kćer Zdenku (?, 7. XI. 1922). Na zagrebačkom Pravnom fakultetu doktorirao je temeljem rigoroza 1910, a odvjetničku prisegu položio je 1914. U međuratnom razdoblju bio je odvjetnik i javni tužitelj u Osijeku. Sudjelovao je u procesu Jovi Stanisavljeviću Čarugi i kao branitelj optuženih u tzv. Našičkoj aferi. Bio je dioničar i član ravnateljstva tvornice opeka u Podravskoj Slatini. Također je bio istaknuti cionist, dugogodišnji član uprave osječke ŽO Gornji grad te član osječke masonske lože »Budnost« (od 27. X. 1913). God. 1941. poklonio je svoju osobnu knjižnicu (4000 svezaka) Osječkomu muzeju. Po uspostavi NDH, odlukom Odvjetničke komore u Zagrebu br. 1934/1942 od 30. IV. 1942, brisan je iz imenika odvjetnika. S ostalim osječkim Židovima cijela je obitelj poč. ljeta 1942. internirana u sabirni logor u Tenji, a 22. VIII. deportirana u Auschwitz. – Supruga Tessa rođ. Stein, žid. aktivistica (Osijek, 1894 – Auschwitz, 31. VIII. 1942). Prva je potpredsjednica Udruženja cionističkih žena (WIZO) u Osijeku i istaknuta članica osječke Židovske ferijalne kolonije. – Brat Srećko, trgovac (Virovitica, 1887 – Virovitica, 1963). U međuratnom razdoblju bavio se otkupom poljoprivrednih proizvoda. God 1923. uključio se u rad virovitičke ŽO kao član najužega dijela uprave. Po uspostavi NDH, u kolovozu 1942, uhićen je s obitelji interniran u sabiralište u Bjelovaru, odakle je pušten jer je bio u mješovitom braku. God 1945–63. predsj. je Židovske općine u Virovitici. Bio je dobar poznavalac judaistike i brinuo se za očuvanje žid. baštine te je vrijedan žid. leksikon, na njem. jeziku, darovao SJOJ Beogradu, a iza sebe je ostavio i dragocjene zapise o povijesti virovitičkih Židova. Supruga Danica rođ. Müller (Ćeralije, 1899 – ?) je nakon njegove smrti nastavila vođenje ŽO. – Brat Karlo, internist (Virovitica, 14. II. 1890 – Osijek, 1953). Osnovnu školu završio je u Osijeku, a Klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Započeo je studij medicine u Beču, ali je kao medicinar za I. svj. rata mobiliziran i upućen na ratište u Albaniju. Na ratištu je dobio dozvolu da završi studij te je neko vrijeme radio u dvjema zagrebačkim bolnicama, i to najprije u Bolnici za zarazne bolesti (danas Klinika za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević«), a zatim u Bolnici milosrdnih sestara (danas KBC »Sestre milosrdnice«). Diplomirao je 1917. u Beču te se kao dobrovoljac prijavio za rad na terenu. Radio je u Loznici do 1920, a 1921. je otišao na specijalizaciju u bolnicu Charité u Berlin. Po završenoj specijalizaciji vratio se 1922. u Osijek, gdje je preuzeo vođenje antituberkuloznoga dispanzera. Ubrzo je s Julijem Bathoryjem osnovao poznati sanatorij »Weissmann-Bathory«. S nekolicinom osječkih sportaša Židova osnovao je 20. IV. 1926. veslački sportski klub »Bar Kohba«, čiji je bio prvi predsj. Bio je dugogodišnji član osječke ŽO općine Donji grad i član »Lože Zagreb 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit. Po uspostavi NDH, u lipnju 1942, molio je da ga se oslobodi od obveze nošenja žid. znaka. Čini se da je za masovne deportacije osječkih Židova u logore, u kolovozu 1942, izbjegao iz Osijeka u Jastrebarsko, gdje je radio kao liječnik 1942–45. Nakon II. svj. rata vratio se u Osijek, gdje se nastavio baviti ftiziologijom.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 629. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 29629.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 4(1931) 1. – Loža »Zagreb«. Jevrejski glas, 5(1932) 48; 6(1933) 26; 7(1934) 8. – V. Utvić: Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874–1974. Osijek 1974. – I. Mužić: Popis masona u Hrvatskoj između dva rata. Marulić, 18(1985) 3. – Bilten ŽOZ, 1989, 12. – T. Žugić i M. Milić: Jugosloveni u koncentracionom logoru Aušvic 1941–1945. Beograd 1989. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Ž. Weiss: Židovi Virovitice i okolice 1790–2011. Virovitica 2011.

WEISZ-MALEČEK, Renée, liječnica (Križevci, 6. IX. 1930). Kći Đure i Adele rođ. Schwarz. Srednju školu završila je u Križevcima, a 1955. diplomirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Specijalistički ispit iz mikrobiologije položila 1963, a 1964. obranila magisterij iz područja proizvodnje i primjene cjepiva protiv poliomijelitisa. God. 1973. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu doktorirala je tezom Atenuacija i adaptacija vakcinalnih sojeva virusa rubeole na humane diploidne stanice, te komparativna ispitivanja njihovih vrijednosti u profilaksi rubeole. Asistentica je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu 1974–78, a 1979. izabrana je za znanstvenu savjetnicu. Nakon rada u općoj praksi u Križevcima i Zagrebu, od 1961. do umirovljenja radila je u Imunološkom zavodu u Zagrebu, najprije kao voditeljica Odjela, zatim kao voditeljica Sektora za priređivanja virusnih vakcina te savjetnica u tom sektoru. Na stručnom usavršavanju boravila je u SAD, Švedskoj, Danskoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Francuskoj, SSSR i dr. Bila je konzultantica Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za standardizaciju proizvodnje i kontrolu cjepiva protiv influence 1978. i parotitisa 1985. Autorica je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova, objavljenih u domaćim i inozemnim časopisima. Područja njezinoga znanstvenoga i stručnoga rada su svojstva sojeva virusa vakcinije, rubeole i parotitisa, novi supstrati, posebno humane diploidne stanice te priprema, ispitivanje i primjena novih vrsta cjepiva. Članica je Hrvatskoga liječničkoga zbora, Društva mikrobiologa i redovna članica Akademije medicinskih znanosti Hrvatske. Dobitnica je Ordena rada sa zlatnim vijencem i Plakete povodom stogodišnjice Imunološkoga zavoda. Bila je više od 20 godina članica Vijeća ŽOZ i članica Kuratorija Doma »Lavoslav Schwarz« u Zagrebu. U dva mandata bila je zamjenica predsjednika. Sudjeluje u radu Socijalne sekcije ŽOZ. S Jaroslavom je majka Marine (Mirjam) Maleček-Stamać (Zagreb, 23. IX. 1959). – Majka Adela, pedagoginja i žid. aktivistica (Križevci, 29. X. 1906 – Zagreb, 19. VI. 1978). Kći Vilka Schwarza (Schwartz, Švarc) i Olge rođ. Katz. Potomak je stare zagrebačke žid. obitelji podrijetlom iz Nagykanizse. Osnovnu, srednju i Učiteljsku školu je završila u Križevcima, a stručni ispit položila je 1929. Bila je učiteljica u školi ŽOZ (1927–29). Nakon udaje nastavila je rad u cionističkoj organizaciji u Križevcima. U međuratnom razdoblju predsjednica je WIZO i sudionica na Zemaljskoj konferenciji WIZO Jugoslavije (1940). Surađivala je i s nositeljima cionističkoga pokreta → C. Rotemom, → Š. Engelmanom i drugima. Zahvaljujući liječničkoj profesiji svoga supruga, bila je zaštićena te je cijeli II. svj. rat provela u Križevcima, odakle je, izlažući život opasnosti, zajedno sa suprugom slala pakete zatočenicima u logore, održavala vezu i slala sanitetski materijal partizanima na Kalniku. Uz to izložila se opasnosti spašavajući dvije Tore i arhiv ŽO u Križevcima. Nakon II. svj. rata bila je nastavnica u osnovnoj školi i gimnaziji u Križevcima (1945–62), a zatim do smrti upraviteljica Doma »Lavoslav Schwarz« u Zagrebu (1962–78), gdje je uvela nove, tada moderne metode rada u domu (radnu terapiju, muzikoterapiju i dr.). Bila je članica Vijeća ŽOZ u nekoliko mandata, potpredsjednica Ženske sekcije te dopisnica Biltena SJOJ. Održala je više zapaženih referata u zemlji i inozemstvu o brizi za stare osobe i općenito iz žid. tematike. Počašćena je upisom u Zlatnu knjigu Keren Kajemeta te spomen-pločom u Gaju urni u Izraelu. – Otac Đuro, liječnik (Križevci, 1899 – Križevci, 1944). Sin Dragutinov. Završio je gimnaziju u Zagrebu, a studij medicine u Beču (1926), gdje je i specijalizirao rendgenologiju. Nakon povratka u domovinu radio je kao liječnik socijalnoga osiguranja i u privatnoj praksi u Križevcima. Sudjelovao je u radu križevačke ŽO. Za vrijeme II. svj. rata održavao vezu i slao sanitetski materijal partizanima na Kalniku. Umro je prirodnom smrću.

DJELA: Židovi u Križevcima. Zagreb 2012.

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

LIT.: G. Schwarz: Povijest zagrebačke Židovske općine od osnutka 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – Veliki humanist Adela Weisz. Bilten ŽOZ, 1966, 43. – R. Husinec i S. Sučić: Križevačka književna slava. Križevci 1998. – Bilten ŽOZ, 1995–1996, 43. – Jevrejski almanah 1971–1996. Beograd 2000. – R. Weisz-Maleček: Moji djedovi. Ha-kol, 2009, 108. – S. Knežević: Granitzov krug. Ha-kol, 2009, 111.

WEISZ, Dragutin (Karl), liječnik (Egbel, Mađarska, 1. V. 1867 – Križevci, 29. VI. 1940). Sin Janoša (Jonasa) i Rozi rođ. Feilbogen. Ujak mu je bio veliki rabin Moravske. Završio je gimnaziju i studij medicine u Beču 1892. Radio je u Križevcima kao gradski fizik, jednaku pozornost obraćajući preventivi i terapiji bolesti. Za I. svj. rata osnovao je i vodio u Križevcima voj. bolnicu za ranjenike, za što je bio odlikovan. Bio je vrlo aktivan u žid. zajednici kao jedan od začetnika cionističkoga pokreta u Križevcima 1907. – Sin Zlatko, službenik (Križevci, 1896 – logor Stara Gradiška, 1942). Trgovačku akademiju završio je u Beču. Isticao se kao sportaš i dramaturg amater u Križevcima. U I. svj. ratu ranjen je na bojišnici na Soči. U međuratnom razdoblju u Zagrebu je bio aktivan u Makabiju. Po uspostavi NDH uhićen je i deportiran u logor Stara Gradiška, gdje je stradao.

LIT.: A.D.: Oko jednog neproslavljenog jubileja Židov, 16(1932) 7. – Križevačka književna slava. Križevci 1998. – Jevrejski almanah 1971–1996. Beograd 2000.