WEISSMANN, Ernest, arhitekt (Đakovo, 11. XI. 1903 – Haarlem, Nizozemska, 13. VII. 1985). Sin nadkantora Josipa i Regine rođ. Hevesi, brat Ljudevita i Adolfa. Završio je gimnaziju u Požegi 1922, a diplomirao 1926. na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu. Bio je član Zagrebačke sekcije Udruženja inženjera i arhitekata te član CIAM (Congrès internationaux d’architecture moderne) i CIRPAC (Comité International pour la Réalisation des Problèmes d’Architecture Contemporaine, od 1928). Dopisni je član JAZU (danas HAZU) od 1965. Radio je u pariškom atelijeru Adolfa Loosa (1926–27) i u atelijeru Le Corbusiera (1927–30), s kojim je samostalno surađivao od 1937 (izradio scenarij za Pavillon des Temps Nouveaux na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937). God. 1932. u Zagrebu je bio suosnivač Radne grupe Zagreb (RGZ), poslije suradničke zemaljske radne grupe CIAM za Jugoslaviju. God. 1938. radi realizacije jugoslav. paviljona na izložbi u Chicagu otišao je u SAD, gdje je isprva radio kao fotograf, a nakon II. svj. rata kao direktor Odjela za industrijsku obnovu UNRRA (The United Nations Relief and Rehabilitation Administration) i potom kao referent za stanovanje i planiranje UN (1938–47). U Ženevi je radio kao direktor Odjela za industriju i materijale Ekonomske komisije UN za Europu (1948–51), potom je u New Yorku bio voditelj Odsjeka za stanovanje i urbanizam UN i direktor Centra UN za stanovanje i graditeljstvo (1951–66). Povremeno je predavao na Sveučilištu u Harvardu. Projektirao i izveo u Zagrebu agronomski i mljekarski paviljon Šumarsko-poljoprivrednoga fakulteta u Maksimiru (1932–33, u suradnji s Republičkim geodetskim zavodom), vilu »Kraus« u Nazorovoj ul. (1936–37) i vilu »Podvinec« na Jabukovcu (1936–37), potom Novinarski dom u Beogradu (1934–35) te vlastiti ljetnikovac na Malom Lošinju (1962). Sudjelovao je na natječajima za Osnovne škole Grad i Lučac u Splitu (1928), za Židovsku bolnicu u Zagrebu (1930, III. nagrada), Sanatorij za plućnu tuberkulozu na Šupljoj steni kraj Avale (1931), Zakladnu i kliničku bolnicu na Šalati u Zagrebu (1931, I. nagrada), Radničke ustanove na Ciglani u Zagrebu (1932, otkup, s RGZ), Šumarsko-poljoprivredni fakultet u Zagrebu (1932, II. nagrada, s Republičkim geodetskim zavodom) i Državnu obrtnu školu u Zagrebu (1935, III. nagrada). Projektirao je Sanatorij za tuberkulozu kosti i zglobova u Kraljevici (1928–29), Tip bolnice Paris–Zagreb (1928–31) i Đačku menzu u Zagrebu (1931). Vodio je gradnju Jugoslavenskoga paviljona na Svjetskoj izložbi u Parizu (1937, po projektu Josipa Seissela). Inicirao je financijsku i stručnu tehničku pomoć UN za potresom stradalo Skoplje (1963) te za dubrovačko i crnogorsko primorje (1979), također za izradu regionalnih prostornih planova Južni Jadran (1969) i Gornji Jadran (1972) u sklopu Programa za razvoj UN. Tada je pisao i o općearhitektonskim i općeurbanističkim temama (The Urban Crisis. New York 1966; Planning and Urban Design. Toronto 1967). Weissmannovo sudjelovanje u radu CIAM, znatna publicistička i izložbena aktivnost s Republičkim geodetskim zavodom na domaćoj i međunarodnoj sceni, također i samostalna suradnja s Le Corbusierom, Pierreom Jeanneretom i Charlotte Perriand, odlučujući su doprinos internacionalnoj afirmaciji naše moderne arhitekture. Premda je gradio vrlo malo, njegova su radikalna funkcionalistička ostvarenja pionirsko djelo na području primjene suvremene visoke tehnologije. – Brat Adolf (Adi), pravnik (Požega, ? – ?). Doktorirao je temeljem rigoroza na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1926. U međuratnom razdoblju bio je počasni konzul Republike Urugvaj u Zagrebu. Vladimir Velebit ga spominje u svojim uspomenama iz Ženeve 1960. kao »poslovnoga čovjeka velikog stila«, koji se uopće nije bavio odvjetništvom. – Brat Ljudevit (Goranin, Lujo), pravnik (Požega, 1895 – ?, 1963). Doktorirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu temeljem rigoroza 1921, a odvjetnikom je imenovan 1924. S bratom Adolfom imao je odvjetnički ured u Ilici. God. 1940. postao je službenik Direkcije za vanjsku trgovinu u Beogradu i odrekao se odvjetništva. Nakon Travanjskoga rata, sklonio se u unutrašnjost Srbije i stavio na raspolaganje generalu Dušanu Simoviću. Kako je znao jezike pisao je izvještaje o vijestima stranih radijskih postaja. Nakon kapitulacije Jugoslavije krenuo je preko Užica, Sarajeva i Mostara do Trstena kraj Dubrovnika. Pri povratku u Zagreb zaustavljen je na Plitvicama, koje su bile pod tal. nadzorom i krenuo na Sušak. Dobivši španjolsku i portugalsku vizu prebacio se u Italiju. Iz Rima je otputovao u Lisabon, a otamo u New York, gdje je postao zagovornik NOVJ. Pod imenom Lujo Goranin bio je 1944. pratitelj Zinke Kunc-Milanov na njujorškom koncertu u čast jugoslav. partizana. Održavao je koncerte, držao mitinge, govorio na radiju, pisao u amer. tisku o borbi protiv fašizma i stvaranju nove Jugoslavije. Skupljao je i novac za tu borbu. Poslije rata ostao je u službenoj i bliskoj vezi s različitim jugoslav. institucijama u New Yorku, bavio se publicistikom i pisao o kulturi i umj. temama. Pred kraj života kupio je motel u državi Vermont. Domovinu je posjetio 1963. – Otac Josip (Jozef), kantor i skladatelj (Tarnów, Poljska, 1872 – logor Jasenovac, 1942). Sin Haimov. God. 1893–1904. bio je kantor u Đakovu, potom nadkantor u Požegi te od 1922. kantor i od 1929. do umirovljenja pred II. svj. rat nadkantor u Zagrebu. Nakon što je 1923. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu položio ispit za učitelja pjevanja i glazbe, vodio je zbor sinagoge i predavao pjevanje. Istaknuo se i kao pjevač (bas-bariton) te skladatelj (zbirka pjesama Zemirot šel Šabat, djelo Negimot Jozef s pjesmama za sva bogoslužja). Za skladbu koju je posvetio kralju Aleksandru Keter malhut dobio je Orden sv. Save. Prvih dana po uspostavi NDH bio je uhićen s drugih četrdesetak uglednih i imućnih zagrebačkih Židova, kako bi ih se zastrašilo i tako natjeralo na prikupljanje kontribucije, no ubrzo su svi pušteni. Potom je preuzeo žid. znak te 1942. deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.
DJELA: Sanatorij tuberkuloze kosti i zglobova (suautor M. Delić). Zagreb 1930. – Humanizacija metropole. Ekonomski razvoj, ljudska naselja, čovjekova sredina. Zagreb 1978.
IZV.: JUSP Jasenovac. – KŽZ.
LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927) – 15(1941). – Židov, 4(1920) 14. – H. Funtak: Weissmann o arhitekturi. Novo doba, 14(1931) 141. – I. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – B. Rajakovac: Za modernu arhitekturu ili proti nje? Merkurov vjesnik, 5(1931) 5/6. – Isti: O savremenim arhitektima. Ibid., 5(1931) 7/8. – Jevrejski glas, 6(1933) 13. – V. Potočnjak: Arhitektura u Hrvatskoj 1888–1938. Građevinski vjesnik, 8(1939) 4/5. – D. Galić: Ernest Weissmann (1930–1985). Ljetopis JAZU, 1986, 89. – A. Laslo: Raumplan, plan libre ili… Arhitektura, 40(1987). – T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija. Zagreb 1990. – N. Šegvić: Haarlemski egzodus Ernesta Weissmanna. Čovjek i prostor, 48(1991) 1/2. – B. Rajakovac: Iz sjećanja na Ernesta Weissmanna. Ibid. – Drago Galić: Arhitekti članovi JAZU. Rad HAZU, 1991, 437. – A. Štulhofer i A. Uchytil (prir.): Arhitekt Ernest Weissmann – monografija radova. Zagreb 1993. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – M. Ristović: U potrazi za utočištem. Jugoslovenski Jevreji u bekstvu od holokausta 1941–45. Beograd 1998. – M. Šuvar: Vladimir Velebit, svjedok historije. Zagreb 2001. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.