Kategorija: V

VRANIĆ, Mladen, internist i dijabetolog (Zagreb, 3. IV. 1930). Sin matematičara → Vladimira i Ane rođ Berger. Obitelj je 1918. promijenila prezime Schwarz u Vranić, a 1924. prešla na evangeličku vjeru. Po uspostavi NDH s roditeljima je 1941. prebjegao u Crikvenicu te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. s obitelji je prebačen u partizanskom zbjegu na Vis i potom u Taranto, gdje je nastavio pohađati gimnaziju započetu u Zagrebu. God. 1955. diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je pohađao poslijediplomski studij u Zavodu za fiziologiju Medicinskoga fakulteta te 1962. doktorirao tezom Neke modifikacije u funkciji i nastajanju Langerhansovih otočića u životinjama s normalnim i atrofičnim egzokrinim pankreasom. God. 1963–65. usavršavao se na Sveučilištu u Torontu, gdje je 1965–68. bio docent za predmet fiziologija, 1968–72. izvanredni profesor fiziologije, a od 1972. redoviti. Od 1977. član je Odjela za endokrinologiju i metabolizam Klinike za internu medicinu, a od 1978. profesor Interne medicine Sveučilišta u Torontu, gdje je 1991–95. bio pročelnik Katedre za fiziologiju. Od 1987. je gostujući profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se uporabom evaluacijske metodologije obilježivača kod mjerenja metabolizma glukoze izvan stanja ravnoteže i ulogom hormona i metabolizma u regulaciji metaboličkih protoka u fiziologiji i dijabetesu te izvanpankreatičnim glukagonom. Izumitelj je patenta 2009 (s Jessicom Jue i Suadom Efendićem) Antagonisti somastostatinskih receptora i kontrola glukoze ili hipoglikemija. God. 1973–78. bio je član Instituta za biomedicinsku elektroniku i inženjerstvo Sveučilišta u Torontu, 1976–77. pozvani profesor na Sveučilištu u Ženevi, 1986. gostujući istraživač na Merton college Sveučilišta Oxford, a 1973–2005. član Instituta za medicinske znanosti Sveučilišta u Torontu. Bio je predsj. MRC Site Visit Program Grants (1988–89), Grants Comitee Canadian Diabets Association (1985–88) i Life Sciences Panel na Sveučilištu u Torontu (1974–76). Član je National Institute of Health Research Reserve (1991–2001), National Comitee or Research Review American Diabetes Association (1990–93), Juvenile Diabetes Foundation International (1984 –89), Research Council Canadian Diabetes Association (1985–88), Life Sciences Review Panel Sveučilišta u Torontu (1984–85), Project Site Visitor u Washingtonu (1984), Grants Comitee, Medical Research Council of Canada (1982–83), Grants Comitee, Canadian Institute of Health Research (1999–2002), Grants Comitee, Canadian Diabetes Association (1981–84). Također je bio član Povjerenstva za izdavaštvo, Sekcije za endokrinologiju Američkoga društva za fiziologiju (1981–82), Povjerenstva za znanstvenu politiku Vijeća Kanadske federacije bioloških društava (1980–84) te predstavnik za znanstvenu politiku Kanadskoga društva za fiziologiju (1980–81). Počasni je član Svjetskoga zbora hrvatskih liječnika (1994) i Turskoga društva za dijabetes (1995), počasni predsj. Almae Matris Croaticae Alumni u Torontu (2005) i International Academy of Sportology (2010). Od 1997. dopisni je član HAZU i član Royal Society of Canada, a od 2009. član Kanadske akademije medicinskih znanosti. Stekao je počasni doktorat znanosti Sveučilišta u Saskatchewanu (2011) i Sveučilišta u Torontu (2011) te počasni doktorat iz medicine Karolinska Institute Medical Faculty (1992). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja (Officer of the Order of Canada 2010, laureat Kanadske medicinske kuće slavnih 2009, Nagrade za životno djelo za zasluge za promicanje istraživanja dijabetesa i doprinos kanadskoj dijabetologiji Canadian Diabetes Association 2007, Priznanje Hrvatskoga liječničkoga zbora za razvoj medicinske znanosti i zdravstva u Hrvatskoj 2000, Priznanje za izniman doprinos Juvenile Diabetes Foundation iz Kanade 1994. i dr.) Član je uredništva časopisa American Journal of Physiology (1976–89), Canadian Journal of Physiology and Pharmacology (1976–82), Metabolism (1976–82), Croatian Medical Journal (od 1995). Član je mnogobrojnih povjerenstava zaduženih za pitanja istraživačkoga i nastavnoga rada. Autor je znanstvenih i stručnih radova i poglavlja u knjigama. S prvom suprugom Magdom ima kćer Ivu, a sa drugom suprugom Lindom Margaret Swallow otac je Claire i Anne.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29169. – Osobni podaci ulaznika.

LIT.: Vranić, Mladen. Hrvatska enciklopedija, 11. Zagreb 2009. – Mladen Vranić, doctor honoris causa. Zagreb 2011.

VRANIĆ, Vladimir (Schwarz), matematičar (Zagreb, 10. XI. 1896 – Zagreb, 3. VIII. 1976). Sin Ignaca Schwartza i Line rođ. Pulzer. Njegov djed po ocu Jonathan Schwarz, trgovac, doselio se o. 1850. iz Schlaininga u Koprivnicu, gdje je umro 1911. Djed po ocu je → L. Pulzer. S Anom rođ. Berger otac je → Mladena. Studij matematike završio je u Zagrebu, promoviran je u doktora matematičkih znanosti 1920, habilitirao je 1924. te postao privatni docent na Tehničkoj visokoj školi. Prezime mijenja 1918. u Vranić, a 1924. prelazi na evangeličku vjeru. Do 1935. predavao je na Tehničkom fakultetu, a potom je honorarni nastavnik na Ekonomsko-komercijalnoj školi u Zagrebu. Usporedno je bio zaposlen na I. realnoj gimnaziji u Zagrebu, a od 1931. je prokurist, predstojnik Odjela za osiguranje života i gl. matematičar aktuar te podravnatelj Jadranskoga osiguravajućeg društva. 1930-ih je surađivao s Advokatskom komorom u Zagrebu te je na skupštini te komore 1930. kao sveučilišni docent i vještak za osiguranje iznio svoje stručno mišljenje o prijedlogu Pravilnika za mirovinski fond odvjetnika. Po uspostavi NDH, dekretom rektora Sveučilišta, odlukom Ministarstva prosvjete, razriješen je dužnosti. Zatražio je 23. V. 1941. arijska prava navodeći u molbi da mu je djed po ocu ubilježen u popis zavičajnika grada Koprivnice iz 1875, te da mu je djed po majci u prosincu 1861. izabran građaninom Zagreba za zasluge koje je stekao promičući interese grada. Po nalogu iz Ureda poglavnika (upućenog na ruke Eugena Kvaternika u RUR) 31. XII. 1941. izuzet je od mjera protiv Židova »s obzirom na činjenicu da će mu možda biti podijeljene dozvole boravka i rada«. Otac mu je u siječnju 1942. odveden iz Zagreba i ubijen u logoru Jasenovac, a on je s obitelji prebjegao u Crikvenicu te bio interniran u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. U siječnju 1944. u partizanskom je zbjegu prebačen u Bari, a u Rimu je radio dva mjeseca kao gl. matematičar Jadranskoga osiguravajućega društva. U listopadu 1944. priključio se partizanima djelujući u ZAVNOH i kao gimnazijski profesor u Drnišu. Nakon povratka u Zagreb imenovan je docentom na Ekonomsko-komercijalnoj školi (danas Ekonomski fakultet), a od 1947. je izvanredni profesor. Istodobno je honorarni nastavnik na Geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta te na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu za predmet Teorija vjerojatnosti i statistika. God. 1953. izabran je za redovitoga profesora. Bio je dekan (1951/52) i prodekan (1952/53) Ekonomskoga fakulteta. God. 1954. prešao je na Tehnički fakultet, a kad se taj fakultet 1956. razdvojio, postao je profesor na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu, na kojem je bio dekan (1957/58) i prodekan (1958/59). Od 1962. profesor je Građevinskoga fakulteta. Bio je član Upravnoga odbora Jugoslavenskoga statističkoga društva u Beogradu i Nadzornoga odbora Društva matematičara i fizičara Jugoslavije. Bio je predstojnik Odjela za statističku i numeričku analizu Instituta za matematiku u Zagrebu te predstojnik Elektronskoga numeričkoga centra Instituta za matematiku (1967) i savjetnik Instituta »Ruđer Bošković« (1968). Posmrtno mu je objavljena knjižica Osiguranje života (1979), koju je napisao s → M. Grossmannom. Zaslužan je za razvijanje numeričke matematike, sve veću primjenu računa vjerojatnosti te za uvođenje kompjutorske tehnike u Hrvatskoj. Od 1956. direktor je Centra za numerička istraživanja JAZU, a od 1963. dopisni član JAZU (danas HAZU). Uz druge nagrade, Nagradu za životno djelo dobio 1969. god., a Nagradu grada Zagreba 1973. – Brat Miroslav, pravnik i žid. aktivist (?, o. 1890 – na Velebitu, 22. VIII. 1940). Diplomirao je temeljem rigoroza na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1921. Odvjetnikom je imenovan 1923. Od osnutka Advokatske komore u Zagrebu (1929) bio je njezin odbornik (1932) i blagajnik. Također je bio član uprave Glazbenoga zavoda i Zavoda za proučavanje narodnoga gospodarstva. Imao je odvjetnički ured u Gundulićevoj ul. u Zagrebu. Pisao je u Mjesečniku pravničkoga društva u Zagrebu. Bio je branitelj u polit. procesima protiv hrv. političkih optuženika (od procesa Soldin-Hranilović pa do čuvenoga kerestinačkoga procesa). Zastupao je Advokatsku komoru Zagreb na skupštini Saveza Advokatskih komora Kraljevine Jugoslavije u Splitu 1935. Bio je i planinar. U žid. zajednici bio je 1920-ih član Društva asimilanata »Narodni rad«. Zajedno sa suprugom poginuo je u zrakoplovnoj nesreći. Njegovu pisarnu preuzeo je odvjetnik Josip Vizner.

DJELA: Moderni problemi analize. Zagreb 1924. – O nomografiji. Zagreb 1926. – Ueber Reihen absoluter Cosinuse. Zagreb 1926. – O izvođenju formula sferne trigonometrije s pomoću stereografske projekcije. Zagreb 1927. – O grafičkom rješavanju jednadžbe trećeg stepena. Zagreb 1929. – Nomogramm der allgemeinen Gleichung dritten Grades, 1–2. Berlin 1930. – Politička aritmetika. Zagreb 1940. – Osnovi više matematike. Zagreb 1949. – Privredna matematika. Zagreb 1949. – Matematika za ekonomiste, 1–2. Zagreb 1954. – Vjerojatnost i statistika. Zagreb 1958. – Statističke metode. Zagreb 1960. – O liku današnjeg matematičara. Zagreb 1956. – Statističke metode. Zagreb 1960. – Contribution to a statistical theory of Croato-Serbian (suautor V. Matković). Zagreb 1968. – Osiguranje života. Matematski i medicinski osnovi (suautor M. Grossmann). Zagreb 1979.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28642, 29169. – Podaci o ulazniku B. Polić.

LIT.: (Nekrolog). Odvjetnik, 14(1940). – G. Schwarz: Povijest zagrebačke Židovske općine od osnutka 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – M. Despot: Industrija građanske Hrvatske 1860–1873. Zagreb 1970. – Vranić, Vladimir. Hrvatska enciklopedija, 11. Zagreb 2009.

VRCIĆ, Vera, novinarka (Zagreb, 14. VI. 1924 – Zagreb, 25. X. 1988). Kći Milana Hafnera i Viktorije (Vike) rođ. Benedik. Otac joj je prije II. svj. rata u Zagrebu imao trgovinu mješovitom robom u Deželićevoj ul. Po uspostavi NDH obitelj je preuzela žid. znak. Prebjegla je u Split, odakle se, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila partizanima kao borac u 14. brigadi 19. dalmatinske divizije. U borbi s ustašama ranjena je i zarobljena, ali je uspjela pobjeći i vratiti se u svoju jedinicu. Odlikovana je 1945. Medaljom za hrabrost. Poslije rata studirala je na Visokoj diplomatsko-novinarskoj školi u Beogradu. Novinarstvom se počela baviti 1948, kad je postala gl. urednica lista Srednjoškolac. God. 1950. bila je pomoćnica gl. urednika Narodnoga lista u Zagrebu, zatim urednica u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji. U Zagreb se vratila 1952. i radila u Borbi i na Radio Zagrebu te od 1960. do umirovljenja 1974. u listovima novinsko-izdavačke kuće »Vjesnik«. Od 1963–68. bila je glavna i odgovorna urednica Večernjega lista, a 1969–72. dopisnica Vjesnikovih izdanja iz Rima. Bila je predsjednica Komisije za propagandu Glavnoga odbora Crvenoga križa Hrvatske.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 674. – KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – B. Kobali: Vrcić, Milana, Vera. Vjesnikov leksikon 1940–1950. Zagreb 1990. – P. Požar: Vrcić, Vera. Leksikon povijesti novinarstva i publicistike. Split 2001.

VRTIKAPA, Zagorka, ekonomistica (Dubrovnik, 22. XI. 1945). Kći Borivoja Tošovića i → Mirjam Ferera, sestra → S. Tošovića. Po završetku Ekonomskoga fakulteta, radi u turizmu. Vlasnica je turističke agencije »Globtour Dubrovnik«. – Sin Igor, ekonomist (Dubrovnik, 27. III. 1966). Živi u Londonu i radi za agenciju »Miki Travel«. Kći Tatjana ud. Mihočević povjesničarka je umjetnosti i anglistica (Dubrovnik, 31. V. 1967).

IZV.: Osobni podaci ulaznice.

VUK-PAVLOVIĆ, Pavao (Vuk Pavlović-Pavlovac, Wolf), filozof (Koprivnica, 2. II. 1894 – Zagreb, 13. XI. 1976). Sin Karla Wolfa i Janke rođ. Granitz, unuk → I. Granitza. Gimnaziju je završio u Zagrebu 1912, a studij filozofije u Leipzigu 1921. tezom Spoznaja. Metodologički pokušaj s osobitim obzirom na problem očitosti. U međuvremenu je prezime Wolf promijenio u Vuk Pavlović. Usavršavao se u Berlinu, a od 1922. predavao je na III. realnoj gimnaziji u Zagrebu, potom na Visokoj pedagoškoj školi i 1929–41. kao docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dopisni član JAZU (danas HAZU) postao je 1928. Po uspostavi NDH, iako je zajedno s majkom 1900. prešao na katoličanstvo, izbačen je iz stana u centru i preseljen u malu kućicu u predgrađu. Uz preporuku zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca zatražio je arijska prava, no svejedno je suspendiran i umirovljen, a majka je odvedena u zatvor u Savskoj cesti, odakle je trebala biti deportirana u neki od logora, ali su je spasili njegovi studenti. God. 1945. vraćen je na mjesto profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je 1947. uklonjen s mjesta profesora kao »nemarksist«. Radio je u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu kao viši bibliotekar do 1951, potom na Sveučilištu u Skoplju kao izvanredni (od 1958) i redoviti profesor (1961–71). Nakon umirovljenja vratio se u Zagreb. – Bavio se napose spoznajno-teorijskim i metafizičkim te aksiološkim i estetičkim problemima. – S Leljom Dobronić otac je biologa Stanimira (Zagreb, 11. XII. 1949). Osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju završio u Zagrebu, gdje je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu diplomirao biologiju 1972. i doktorirao biofiziku 1975. tezom Strukturni vid funkcionalnih prilagodbi i hemoglobina. Istraživanje protonskom magnetskom relaksacijom. Usavršavao se iz imunologije i biokemije na Weizmannovu znanstvenom institutu u Rehovotu, a potom je radio u Imunološkom zavodu u Zagrebu. God. 1984. otišao je u SAD, gdje radi u klinici Mayo u Rochesteru, na kojoj je bio prof. biokemije i molekularne biologije te ravnatelj Laboratorija za matične stanice. Znanstveni interesi su mu usmjereni na strukturnu biofiziku i primjenu magnetske rezonancije u istraživanju građe i funkcije makromolekula. Od 1999. bavi se tkivnim i staničnim inženjerstvom. Urednik je časopisa Hrvatskoga prirodoslovnoga društva Priroda i dopisni član HAZU od 1997.

DJELA: Spoznaja i spoznajna teorija. Zagreb 1926. – Ličnost i odgoj. Zagreb 1931. – Goetheov nazor o svijetu. Zagreb 1932. – Politika, odgoj, religija. Zagreb 1934. – Stvaralački lik Đure Arnolda. Zagreb 1934. – Spinozina nauka. Zagreb 1938. – Misao o prirodi i spasenju. Zagreb 1940. – U spomen Đuri Arnoldu. Zagreb 1941. – Vrednota u svijetu. Zagreb 1961. – Filozofije i svjetovi. Zagreb 1962. – Zov. Skoplje 1964. – Razvaline. Skoplje 1964. – Osnovi estetike, 1–2. Zagreb 1968–1970. – O smislu filosofije. Zagreb 1969. – Duševnost i umjetnost. Zagreb 1976. – Filozofija odgoja. Zagreb 1996. – Povijesnofilozofski tekstovi. Zagreb 2011. – Pjesme i aforizmi. Zagreb 2012.

IZV.: Arhiv ŽOZ. – DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 465. – HDA, ZKRZ AK, kut. 685–689, 1945–1946. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 16, ur. zap. 6688.

LIT.: M. Brida: Pavao Vuk-Pavlović. Čovjek i djelo. Zagreb 1974. – L. Dobronić: Ignjat Granitz. Zagreb 1996. – Ista: Splet sudbina. Zagreb 2000. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1998. – Vuk-Pavlović, Pavao. Hrvatska enciklopedija, 1. Zagreb 2011. – Vuk-Pavlović, Stanimir. Ibid., 11. Zagreb 2009.

VUKELIĆ, Branko, obavještajac (Osijek, 15. VII. 1904 – Abashiri, Japan, 13. I. 1945). Sin književnice → Vilme i časnika i književnika Milivoja Vukelića. Osnovnu školu završio je u Pečuhu, a maturirao je na I. muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje se obitelj doselila 1918. Upisao je studije medicine, potom građevine te kraće studirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Vrlo rano se uključio u ljevičarski pokret te je u Zagrebu sudjelovao u demonstracijama protiv režima; u nekoliko navrata je uhićivan. Da bi ga sklonila od policijske represije majka ga 1926, s ostalom djecom, odvodi u Pariz, gdje je diplomirao pravo. Ondje je nastavio s ljevičarskom aktivnošću, došao u kontakt s agentima Kominterne te počeo raditi za sovjetsku vojnu obavještajnu službu GRU. Predstavljajući se kao novinar, dopisnik franc. agencije »Havas« i beogradskoga dnevnika Politika, otputovao je 1932. u Japan, gdje je započeo špijunsku aktivnost kao najbliži suradnik sovjetskoga obavještajca Richarda Sorgea. Sorgeova grupa je iz Tokija u Moskvu poslala važne tajne informacije, među ostalima 1941. točan datum njem. napada na SSSR, a potom informaciju da Japan neće napasti SSSR što je omogućilo Staljinu da svoje sibirske divizije prebaci pred Moskvu, čime je zaustavio njem. pokušaj zauzimanja grada. Grupa je razotkrivena ujesen 1941, a svi njeni članovi uhićeni. B. je osuđen na doživotni zatvor u Abashiriju na sjev. Japana, gdje je od iscrpljenosti i posljedica zlostavljanja preminuo nekoliko mjeseci prije kraja rata.

LIT.: D. Cvetić: Ko je Branko Vukelić. Politika Ekspres, 1963, XI. – L. Kraus: Susreti i sudbine. Osijek 1973. – G. W. Prange, D. M. Goldstein, K. V. Dillon: Target Tokyo. The Story of the Sorge Spy Ring. New York 1985. – R. Whymant: Stalin’s Spy. London 1996. – R. Whymant: Stalin’s Spy. Richard Sorge and the Tokyo Espionage Ring. New York 1996. – M. Mihovilović: Moja omama Vilma Vukelić. U: Tragovi prošlosti (pogovor). Zagreb 2003.

VUKELIĆ, Vilma, književnica (Osijek, 8. II. 1880 – Zagreb, 24. III. 1956). Kći → J. Miskoltza i Charlotte rođ. Weiss. Podrijetlom je iz mađarsko-žid. obitelji doseljene u Osijek. Dvije se godine školovala u bečkom internatu, a potom je sa suprugom Milivojem Vukelićem deset godina živjela u različitim gradovima u ugarskom dijelu Monarhije, najdulje u Pečuhu. God. 1912. je maturirala u Trstu, a potom upisala studij biokemije u Münchenu, koji je morala prekinuti zbog I. svj. rata. S obitelji se 1918. seli u Zagreb. S obzirom da je sinove → Branka i Slavka kao ljevičare progonila jugoslav. policija, 1926. s njima odlazi u Pariz, a sred. 1930-ih vraća se u Zagreb. Po uspostavi NDH predala je molbu za priznanje arijskih prava te je odlukom MUP od 28. V. 1941. bila oslobođena od nošenja žid. znaka. Rat je preživjela u Zagrebu u kući svoje kćeri Elinor i zeta novinara Ive Mihovilovića. – Javila se u osječkom listu Die Drau 1896. feljtonima i prijevodima hrv. pjesnika na njem. jezik. Srodni su joj bili pogledi lijevih intelektualaca, a bliska prijateljica bila joj je → Vera Stein-Ehrlich. Bila je pripovjedačica u tradiciji manje zahtjevne realističke proze XIX. st. Na njem. jeziku je napisala sedam romana, koji su većinom ostali u rukopisu. Za života joj je objavljen samo roman o Židovima u Mađarskoj uoči I. svj. rata Die Heimatlosen (1923). U rukopisu je ostao roman o Zagrebu 1941 (Der Kreis, 1947), roman o polit. događajima u Hrvatskoj 1913–21 (Aussaat, 1950), odgojni roman o međuratnom Zagrebu (Der Mann auf der Brücke, 1955) i roman o polit. izbjeglicama u Parizu (Zwölf um den Tisch, 1955). Iz ostavštine je publiciran roman (u hrv. prijevodu Vlade Obada) U stiješnjenim granicama, napisan 1951, u kojemu mješavinom ironije i sentimentalnosti opisuje malograđanske polit. spletke u doba Khuena-Héderváryja. God. 1994. prevedeni su joj memoari Tragovi prošlosti, u kojima je, sjećajući se u godini prije smrti djetinjstva i mladosti u Osijeku, pružila neobično bogatu i zanimljivu sliku svakodnevnice, na način koji tekstu daje značaj kulturno-povijesnog izvora. Djelo se po knjiž. zrelosti i dokumentarnoj širini može usporediti s istaknutim memoarskim spisima u Srednjoj Europi. Smatra se da je tim djelom postala »osječki Stefan Zweig«, a V. Obad je svrstava među »zavičajne slavonske pisce njemačkog jezičnog izričaja«.

DJELA: Die Heimatlosen. Beč–Leipzig 1923. – Tragovi prošlosti. Zagreb 1994. – U stiješnjenim granicama. Osijek 1997.

IZV.: DAZ, 1013, Obitelj Vukelić. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27106.

LIT.: V. Obad: Slavonska književnost na njemačkom jeziku. Osijek 1989. – Isti: Spuren der Vergangenheit (predgovor). München 1992. – Novi Omanut, 1(1993) 2. – V. Obad: Izvan provincijalnih okvira. Vijenac, 7(1999) 144. – M. Mihovilović: Moja omama Vilma Vukelić. U: Tragovi prošlosti (pogovor). Zagreb 2003. – Vukelić, Vilma. Hrvatska enciklopedija, 11. Zagreb 2009. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.