Kategorija: U

UNGAR, Josip, pravnik (Veliki Bastaji, 28. IV. 1907 – logor Jasenovac, VIII. 1942). Sin Dragutina i Gizele. Diplomirao je 1931. na zagrebačkom Pravnom fakultetu te je 1930-ih imao odvjetnički ured u Bogovićevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, a 30. IV. 1942. brisan je iz Odvjetničkoga imenika. Dana 12. VIII. 1942. uhićen je po nalogu UNS te s roditeljima deportiran u logor Jasenovac, gdje su svi stradali.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29892. – KŽZ.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1989, 12. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

UNGAR, Josip, pravnik (Veliki Bastaji, 28. IV. 1907 – logor Jasenovac, VIII. 1942). Sin Dragutina i Gizele. Diplomirao je 1931. na zagrebačkom Pravnom fakultetu te je 1930-ih imao odvjetnički ured u Bogovićevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak, a 30. IV. 1942. brisan je iz Odvjetničkoga imenika. Dana 12. VIII. 1942. uhićen je po nalogu UNS te s roditeljima deportiran u logor Jasenovac, gdje su svi stradali.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29892. – KŽZ.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1989, 12. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996.

UNGAR, Miro, pjevač (Zagreb, 2. V. 1937). Sin Edmunda i Katarine rođ. Šandor te brat Vesne, pjevačice i ekonomistice. Po uspostavi NDH s obitelji je prešao na katoličanstvo. Najprije je živio u stanu u Vrbanićevoj ul., a kad je u savezničkom bombardiranju 1944. stan bio teško oštećen, preselio se s obitelji kod majčine sestre u Vinogradsku ul., gdje su dočekali završetak II. svj. rata. Potom je živio u Ivkančevoj ul. Nakon maturiranja na gimnaziji u Križanićevoj ul. (1956) upisao je Akademiju za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti), iduće god. Pravni fakultet, a naposljetku studij talijanskoga i engl. jezika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je diplomirao. Glazb. karijeru je započeo po zagrebačkim plesnjacima još 1955, a sljedeće god. na pjevačkom amaterskom natjecanju u Zagrebu osvojio je 1. mjesto. Potom je s Ivicom Krajačem osnovao vokalni kvartet »4 M«, koji je vrlo brzo postao jedan od najpopularnijih hrvatskih i jugoslav. sastava. Prvi su put nastupali u inozemstvu 1957. u Bugarskoj, a potom uživo na zagrebačkoj televiziji. God. 1959–61. na eur. turneji sudjelovali su u programima renomiranih eur. koncertnih pozornica i televizijskih kuća (Njemačka, Belgija, Velika Britanija, Finska, Švedska, Italija, Austrija), a 1962. nastupali su u kibucu u Izraelu. Iznimno su bili popularni hitovi Rijeka bez povratka, Zelena polja, Charlie Brown, Kad ja pođoh na Bembašu, a svoju uspješnu karijeru potvrdili su i osvajanjem 1. nagrade na Zagrebfestu 1963. prvim hrv. twistom Platno, boje, kist i twist. Sljedećih godina, osim zapaženih nastupa na Festivalu talijanske kancone u San Vincenzu i na Siciliji, te dvomjesečne turneje po SSSR s Terezom Kesovijom (tadašnjom suprugom s kojom je 1963. postao otac Alana), pjevaju Josipu Brozu Titu prilikom njegova putovanja na brodu »Galeb« i posjeta Alžiru. Solističku karijeru započeo je u Parizu, gdje je nastupao po pariškim kabareima, a 1967. potpisao ugovor s diskografskom kućom »Barclay« pod pseudonimom Tim Twinkleberry. Uspjeh je postigao 1968. nastupom na Opatijskom festivalu pjesmom Noćas si lijepa, ljubavi, a sljedeće god. objavio je prvu gramofonsku ploču s tom pjesmom, ali pod franc. nazivom Ce soir pour la première fois. Iduće god. u Parizu i Zagrebu snimio je pjesmu Comme d’habitude (Ko svakog dana) Claudea Françoisa, koja je u engl. prepjevu Paula Anke i Franka Sinatre postala svjetski hit My way. U dugogodišnjoj uspješnoj karijeri nastupao je na različitim festivalima u Čileu, Njemačkoj, Bugarskoj, Čehoslovačkoj, Izraelu, Egiptu, Švicarskoj te bio na devetnaest turneja po SSSR. Brak s Terezom Kesovijom završio je kad su se vratili u Zagreb. Od 1973–91. bio je u braku s Danijelom Diulgerovom, podrijetlom iz Sofije, s kojom ima kćer Lanu (Zagreb, 1976) i sina Daniela (Zagreb, 1978). U Hrvatskoj 1975. glumi Đuru Mogaića u prvoj hrv. rock operi Gubec-beg, čiji libreto je napisao Ivica Krajač. Treći brak, sklopljen s pravnicom Aleksandrom Micelli, trajao je od 1991. do 2001. Karijera broji albume: Noćas si lijepa, ljubavi, Okreni moj broj, Sentimentalno putovanje, U dvoje, Kud me vodiš zvijezdo moja, Sad ili nikad. God. 2012. proslavio je 55-godišnjicu svojega rada. Živi sa svojom četvrtom suprugom Sarom u Zagrebu. – Otac Edmund, trgovac (Zagreb, 22. XII. 1913 – Zagreb, 8. XI. 1983). Sin Emanuela i Frederike, brat Ervina. God. 1913–20. živio je s obitelji u Dombóváru u Mađarskoj, a potom u Vrbovcu, gdje mu je majka otvorila trgovinu. Preselio se 1930-ih u Zagreb, gdje je završio trg. školu. Bio je vlasnik papirnice na uglu Vrbanićeve i Nodilove ul. God. 1935. oženio se Katarinom rođ. Šandor (?, Mađarska, 17. IV. 1915 – Zagreb, 26. VI. 2012), vlasnicom kina »Istra« u Teslinoj ul. Po uspostavi NDH spasio se od uhićenja pokazavši policijskoj patroli umjesto rodnoga lista, svoju svjedodžbu iz prvoga razreda, koji je završio u Mađarskoj. Trgovinu je prepisao na svog šurjaka, muža suprugine mlađe sestre Slavice, Vladu Krala, a kako bi zaštitio djecu prešao je na katoličanstvo. Kad je 1944. u savezničkom bombardiranju Zagreba bio ranjen u nogu i hospitaliziran u Zakladnoj bolnici na Rebru (danas KBC Zagreb), a njihov stan u Vrbanićevoj uništen, s obitelji se preselio kod majčine sestre Slavice u Vinogradsku ul. Tamo je dočekao završetak rata, nakon kojeg se 1946. preselio u novi stan u Ivkančevoj ul. – Stric Ervin (Šmuel), posebnik (Dombóvár, Mađarska, ? – Izrael, ?), preselio se 1938. sa svojom kasnijom suprugom Leom rođ. Montiljo u Palestinu i nastanio u kibucu. Rodilo im se četvero djece: Gilad, Ejal, Edna i Mirjana. – Djed Emanuel, posebnik (Zagreb, o. 1885 – Dombóvár, Mađarska, o. 1918). Suprug Frederike (?Zagreb, ? – Vrbovec, o. 1930), otac Edmunda i Ervina. Iz Zagreba se 1914. preselio s obitelji u Dombóvár u Mađarskoj, gdje je preminuo. Oko 1920. njegova udovica Frederika vratila se s djecom u Hrvatsku te nastanila u Vrbovcu, gdje je otvorila trgovinu u kojoj je radila sa sinovima.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

UNGAR, Miro, pjevač (Zagreb, 2. V. 1937). Sin Edmunda i Katarine rođ. Šandor te brat Vesne, pjevačice i ekonomistice. Po uspostavi NDH s obitelji je prešao na katoličanstvo. Najprije je živio u stanu u Vrbanićevoj ul., a kad je u savezničkom bombardiranju 1944. stan bio teško oštećen, preselio se s obitelji kod majčine sestre u Vinogradsku ul., gdje su dočekali završetak II. svj. rata. Potom je živio u Ivkančevoj ul. Nakon maturiranja na gimnaziji u Križanićevoj ul. (1956) upisao je Akademiju za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti), iduće god. Pravni fakultet, a naposljetku studij talijanskoga i engl. jezika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je diplomirao. Glazb. karijeru je započeo po zagrebačkim plesnjacima još 1955, a sljedeće god. na pjevačkom amaterskom natjecanju u Zagrebu osvojio je 1. mjesto. Potom je s Ivicom Krajačem osnovao vokalni kvartet »4 M«, koji je vrlo brzo postao jedan od najpopularnijih hrvatskih i jugoslav. sastava. Prvi su put nastupali u inozemstvu 1957. u Bugarskoj, a potom uživo na zagrebačkoj televiziji. God. 1959–61. na eur. turneji sudjelovali su u programima renomiranih eur. koncertnih pozornica i televizijskih kuća (Njemačka, Belgija, Velika Britanija, Finska, Švedska, Italija, Austrija), a 1962. nastupali su u kibucu u Izraelu. Iznimno su bili popularni hitovi Rijeka bez povratka, Zelena polja, Charlie Brown, Kad ja pođoh na Bembašu, a svoju uspješnu karijeru potvrdili su i osvajanjem 1. nagrade na Zagrebfestu 1963. prvim hrv. twistom Platno, boje, kist i twist. Sljedećih godina, osim zapaženih nastupa na Festivalu talijanske kancone u San Vincenzu i na Siciliji, te dvomjesečne turneje po SSSR s Terezom Kesovijom (tadašnjom suprugom s kojom je 1963. postao otac Alana), pjevaju Josipu Brozu Titu prilikom njegova putovanja na brodu »Galeb« i posjeta Alžiru. Solističku karijeru započeo je u Parizu, gdje je nastupao po pariškim kabareima, a 1967. potpisao ugovor s diskografskom kućom »Barclay« pod pseudonimom Tim Twinkleberry. Uspjeh je postigao 1968. nastupom na Opatijskom festivalu pjesmom Noćas si lijepa, ljubavi, a sljedeće god. objavio je prvu gramofonsku ploču s tom pjesmom, ali pod franc. nazivom Ce soir pour la première fois. Iduće god. u Parizu i Zagrebu snimio je pjesmu Comme d’habitude (Ko svakog dana) Claudea Françoisa, koja je u engl. prepjevu Paula Anke i Franka Sinatre postala svjetski hit My way. U dugogodišnjoj uspješnoj karijeri nastupao je na različitim festivalima u Čileu, Njemačkoj, Bugarskoj, Čehoslovačkoj, Izraelu, Egiptu, Švicarskoj te bio na devetnaest turneja po SSSR. Brak s Terezom Kesovijom završio je kad su se vratili u Zagreb. Od 1973–91. bio je u braku s Danijelom Diulgerovom, podrijetlom iz Sofije, s kojom ima kćer Lanu (Zagreb, 1976) i sina Daniela (Zagreb, 1978). U Hrvatskoj 1975. glumi Đuru Mogaića u prvoj hrv. rock operi Gubec-beg, čiji libreto je napisao Ivica Krajač. Treći brak, sklopljen s pravnicom Aleksandrom Micelli, trajao je od 1991. do 2001. Karijera broji albume: Noćas si lijepa, ljubavi, Okreni moj broj, Sentimentalno putovanje, U dvoje, Kud me vodiš zvijezdo moja, Sad ili nikad. God. 2012. proslavio je 55-godišnjicu svojega rada. Živi sa svojom četvrtom suprugom Sarom u Zagrebu. – Otac Edmund, trgovac (Zagreb, 22. XII. 1913 – Zagreb, 8. XI. 1983). Sin Emanuela i Frederike, brat Ervina. God. 1913–20. živio je s obitelji u Dombóváru u Mađarskoj, a potom u Vrbovcu, gdje mu je majka otvorila trgovinu. Preselio se 1930-ih u Zagreb, gdje je završio trg. školu. Bio je vlasnik papirnice na uglu Vrbanićeve i Nodilove ul. God. 1935. oženio se Katarinom rođ. Šandor (?, Mađarska, 17. IV. 1915 – Zagreb, 26. VI. 2012), vlasnicom kina »Istra« u Teslinoj ul. Po uspostavi NDH spasio se od uhićenja pokazavši policijskoj patroli umjesto rodnoga lista, svoju svjedodžbu iz prvoga razreda, koji je završio u Mađarskoj. Trgovinu je prepisao na svog šurjaka, muža suprugine mlađe sestre Slavice, Vladu Krala, a kako bi zaštitio djecu prešao je na katoličanstvo. Kad je 1944. u savezničkom bombardiranju Zagreba bio ranjen u nogu i hospitaliziran u Zakladnoj bolnici na Rebru (danas KBC Zagreb), a njihov stan u Vrbanićevoj uništen, s obitelji se preselio kod majčine sestre Slavice u Vinogradsku ul. Tamo je dočekao završetak rata, nakon kojeg se 1946. preselio u novi stan u Ivkančevoj ul. – Stric Ervin (Šmuel), posebnik (Dombóvár, Mađarska, ? – Izrael, ?), preselio se 1938. sa svojom kasnijom suprugom Leom rođ. Montiljo u Palestinu i nastanio u kibucu. Rodilo im se četvero djece: Gilad, Ejal, Edna i Mirjana. – Djed Emanuel, posebnik (Zagreb, o. 1885 – Dombóvár, Mađarska, o. 1918). Suprug Frederike (?Zagreb, ? – Vrbovec, o. 1930), otac Edmunda i Ervina. Iz Zagreba se 1914. preselio s obitelji u Dombóvár u Mađarskoj, gdje je preminuo. Oko 1920. njegova udovica Frederika vratila se s djecom u Hrvatsku te nastanila u Vrbovcu, gdje je otvorila trgovinu u kojoj je radila sa sinovima.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

UNGAR, Pavao, inženjer (Osijek, 3. VII. 1905 – Zagreb, 8. XII. 1999). Sin osječkoga nadrabina → Simona i Fani (Fany) rođ. Steinberger. Diplomirao je agronomiju te u međuratnom razdoblju radio u Osijeku. Od 1925. bio je član KP Austrije. Po uspostavi NDH upisan je u Kartoteku židovskoga znaka, ali čini se da znak nije preuzeo. Sa suprugom Salom pobjegao je u Hrvatsko primorje, gdje su ga tal. okupacijske vlasti internirale u logor u Kraljevici, a u srpnju 1943. u logor Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima djelujući kao referent za poljoprivredu pri Okružnom NOO Banije te nastavnik na poljoprivrednim tečajevima. Nakon II. svj. rata radio je kao pejzažni arhitekt te projektirao i izvodio parkove i nasade u Zagrebu i dr. Bio je predsj. Hortikulturnoga udruženja SR Hrvatske, te predsj. Savjeta za urbanizam Skupštine grada Zagreba. Pisao je o hortikulturi. – Supruga Sala (rođ. Kremer; Seka, Herša Zaheva), hortikulturalistica (Gura Humorului, Rumunjska, 15. IX. 1908 – Zagreb, 21. X. 1988). Školovala se na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu te specijalizirala botaniku. Po uspostavi NDH prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima djelujući u ljekarni 4. korpusa, a zatim u Poljoprivrednom odjelu ZAVNOH. Od 1948. do umirovljenja 1978. bila je upraviteljica Botaničkoga vrta u Zagrebu, gdje je zajedno sa suprugom u rasadniku proizvodila trajnice i patuljasto grmlje. Objavila je više znanstvenih radova, te djela Vodič kroz Botanički vrt Prirodoslovno matematičkog fakulteta u Zagrebu. (Zagreb 1963, 19712).

IZV.: KŽZ.

LIT.: Spomenica PMF. 120 godina nastave prirodoslovlja i matematike na Sveučilištu u Zagrebu 1876–1996. Zagreb 1996. – Ungar, Sala. Hrvatska enciklopedija, 11. Zagreb 2009.

UNGAR, Pavao, inženjer (Osijek, 3. VII. 1905 – Zagreb, 8. XII. 1999). Sin osječkoga nadrabina → Simona i Fani (Fany) rođ. Steinberger. Diplomirao je agronomiju te u međuratnom razdoblju radio u Osijeku. Od 1925. bio je član KP Austrije. Po uspostavi NDH upisan je u Kartoteku židovskoga znaka, ali čini se da znak nije preuzeo. Sa suprugom Salom pobjegao je u Hrvatsko primorje, gdje su ga tal. okupacijske vlasti internirale u logor u Kraljevici, a u srpnju 1943. u logor Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima djelujući kao referent za poljoprivredu pri Okružnom NOO Banije te nastavnik na poljoprivrednim tečajevima. Nakon II. svj. rata radio je kao pejzažni arhitekt te projektirao i izvodio parkove i nasade u Zagrebu i dr. Bio je predsj. Hortikulturnoga udruženja SR Hrvatske, te predsj. Savjeta za urbanizam Skupštine grada Zagreba. Pisao je o hortikulturi. – Supruga Sala (rođ. Kremer; Seka, Herša Zaheva), hortikulturalistica (Gura Humorului, Rumunjska, 15. IX. 1908 – Zagreb, 21. X. 1988). Školovala se na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu te specijalizirala botaniku. Po uspostavi NDH prebjegla je u Hrvatsko primorje te bila internirana u logore u Kraljevici i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima djelujući u ljekarni 4. korpusa, a zatim u Poljoprivrednom odjelu ZAVNOH. Od 1948. do umirovljenja 1978. bila je upraviteljica Botaničkoga vrta u Zagrebu, gdje je zajedno sa suprugom u rasadniku proizvodila trajnice i patuljasto grmlje. Objavila je više znanstvenih radova, te djela Vodič kroz Botanički vrt Prirodoslovno matematičkog fakulteta u Zagrebu. (Zagreb 1963, 19712).

IZV.: KŽZ.

LIT.: Spomenica PMF. 120 godina nastave prirodoslovlja i matematike na Sveučilištu u Zagrebu 1876–1996. Zagreb 1996. – Ungar, Sala. Hrvatska enciklopedija, 11. Zagreb 2009.

UNGAR, Rudi (Riffler, Rod), umjetnik i plesač (Osijek, 1897. ili 5. I. 1907 – logor Jasenovac ili Stara Gradiška, 1944). Sin trgovca kožom Simona i Betike rođ. Broch (Varaždin, ? – ?), brat Nade i Fricike ud. Weiner. Unuk trgovca kožom Rudolfa. Tijekom 1930-ih osnivač je studija za ritmičku gimnastiku i ples na zagrebačkom Dolcu, poznatiji pod umjetničkim imenom Rod Riffler, pod kojim je objavio knjižicu Jutarnja gimnastika za svakoga (Zagreb 1936). Isticao se kao promicatelj suvremenoga plesa, a njegov je studio održavao i uspjele javne nastupe u Zagrebu. U studiju je kao učiteljica gimnastike radila i njegova sestra Nada. God. 1937. ili 1938. prešao je na katoličanstvo. Po uspostavi NDH zatražio je oslobođenje od nošenja žid. znaka, ali je njegova molba odbijena. Ubrzo nakon preuzimanja znaka bio je uhićen te deportiran u logor Jasenovac, gdje je također sudjelovao u priredbama. Prema jednim izvorima stradao je u logoru Jasenovac, a prema drugima u logoru Stara Gradiška. – Sestra Nada, plesna pedagoginja (?Osijek, ? – ?). Tijekom 1930-ih radila je u bratovu studiju za ritmičku gimnastiku i ples na Dolcu. Po uspostavi NDH prebjegla u Hrvatsko primorje, gdje su je uhitile tal. okupacijske vlasti te internirale u logor u Kraljevici i potom u logor Kampor na Rabu. Daljnja sudbina nepoznata. – Djed Rudolf, veletrgovac kožom (? – Osijek, 6. X. 1898). U Osijek se doselio o. 1850, gdje je tijekom druge pol. XIX. st. stekao status ugledna građanina. U braku s Fanny rođ. Kaufmann-Beil imao je djecu: Davida, Reginu ud. Loewi, Sigmunda, Simona, Idu ud. Freund, Zombora, Juliusa, Maxa (otac blizanaca Rudolfa i Rafaela, Lujze i Maje ud. Alexander), → Matildu (Tilda) Deutsch Maceljski te Juliju ud. Engelsrath (poslije u braku s → V. Winterom). Još za njegova života sinovi su se uspješno nastavili baviti trgovinom kožom. Bio je član predsjedništva ŽO u Osijeku i član Hevre Kadiše.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27083. – Izvještaj Predsjedništva ŽBO u Osijeku 1897–99. – JIM. – KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Polić, Š. Winter i M. Kajzer. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskoga rata. Osijek 2013.

UNGAR, Rudi (Riffler, Rod), umjetnik i plesač (Osijek, 1897. ili 5. I. 1907 – logor Jasenovac ili Stara Gradiška, 1944). Sin trgovca kožom Simona i Betike rođ. Broch (Varaždin, ? – ?), brat Nade i Fricike ud. Weiner. Unuk trgovca kožom Rudolfa. Tijekom 1930-ih osnivač je studija za ritmičku gimnastiku i ples na zagrebačkom Dolcu, poznatiji pod umjetničkim imenom Rod Riffler, pod kojim je objavio knjižicu Jutarnja gimnastika za svakoga (Zagreb 1936). Isticao se kao promicatelj suvremenoga plesa, a njegov je studio održavao i uspjele javne nastupe u Zagrebu. U studiju je kao učiteljica gimnastike radila i njegova sestra Nada. God. 1937. ili 1938. prešao je na katoličanstvo. Po uspostavi NDH zatražio je oslobođenje od nošenja žid. znaka, ali je njegova molba odbijena. Ubrzo nakon preuzimanja znaka bio je uhićen te deportiran u logor Jasenovac, gdje je također sudjelovao u priredbama. Prema jednim izvorima stradao je u logoru Jasenovac, a prema drugima u logoru Stara Gradiška. – Sestra Nada, plesna pedagoginja (?Osijek, ? – ?). Tijekom 1930-ih radila je u bratovu studiju za ritmičku gimnastiku i ples na Dolcu. Po uspostavi NDH prebjegla u Hrvatsko primorje, gdje su je uhitile tal. okupacijske vlasti te internirale u logor u Kraljevici i potom u logor Kampor na Rabu. Daljnja sudbina nepoznata. – Djed Rudolf, veletrgovac kožom (? – Osijek, 6. X. 1898). U Osijek se doselio o. 1850, gdje je tijekom druge pol. XIX. st. stekao status ugledna građanina. U braku s Fanny rođ. Kaufmann-Beil imao je djecu: Davida, Reginu ud. Loewi, Sigmunda, Simona, Idu ud. Freund, Zombora, Juliusa, Maxa (otac blizanaca Rudolfa i Rafaela, Lujze i Maje ud. Alexander), → Matildu (Tilda) Deutsch Maceljski te Juliju ud. Engelsrath (poslije u braku s → V. Winterom). Još za njegova života sinovi su se uspješno nastavili baviti trgovinom kožom. Bio je član predsjedništva ŽO u Osijeku i član Hevre Kadiše.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27083. – Izvještaj Predsjedništva ŽBO u Osijeku 1897–99. – JIM. – KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Polić, Š. Winter i M. Kajzer. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskoga rata. Osijek 2013.

UNGAR, Simon (Šimon, Moše-Simha), nadrabin (Sighetu Marmaţie, Rumunjska, 11. III. 1863 – u transportu za logor Jasenovac, VIII. 1942). Sin Bernarda i Lee rođ. Weiss. Sa suprugom Fani (Fany) rođ. Steinberger otac je Sare (Szekszárd, Mađarska, 1899 – ?), Julije (Juliške) ud. Kraus (Szeksárd, Mađarska, 1899 – ?) i → Pavla. Rođen je u ortodoksnoj obitelji u kojoj se govorilo samo jidiš. Prvo žid. obrazovanje dobio je u hederu (žid. osnovnoj školi) od svojega oca. Istodobno je učio i mađ. jezik pripremajući se za školovanje u svjetovnim školama. Promijenio je ime u Simon te nastavio školovanje u Budimpešti, gdje je maturirao, pohađao rabinski seminar i studirao na Filozofskom fakultetu te doktorirao orijentalistiku. Govorio je hebrejski, latinski, mađarski, njemački i hrv. jezik. Bio je nadrabin u Szeksárdu kraj Pečuha (o. 1899–1901) i Osijeku (o. 1901) te voditelj žid. osnovne škole u Osijeku (od 1909), koja se nalazila u prizemlju zgrade ŽOO u Radićevoj ul. (današnji Pravni fakultet), a obitelj Ungar živjela je na prvom katu. Tijekom 1930-ih bio je istaknuti član osječke »Lože Menora 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit te jedan od sedam izaslanika lože nazočan na inauguraciji jugoslav. Velike lože Bnei Brit 1935. sa sjedištem u Beogradu. Kad je otišao u mirovinu uoči II. svj. rata, preselio se sa suprugom u manji stan na Gornjemu gradu iz kojeg su ih ustaše 1941, među prvima, iselile u jednu sobu u predgrađu, a poč. 1942. preseljeni su u umirovljenički dom u Donjemu gradu. Zajedno sa suprugom i drugim osječkim Židovima uhićen je u ljeto 1942. te odveden u sabirni logor u Tenji. Preminuo je u stočnom vagonu u transportu za logor Jasenovac, dok je njegova supruga Fani stradala odmah po dolasku u logor. Njihova djeca na nepoznati su način izbjegla deportaciju te preživjela Holokaust. Uoči odvođenja osječkih Židova u logor jedan njegov rukopis odnesen je prema dogovoru u župni ured u osječkoj Tvrđi i predan kat. župniku Bezeckomu, koji ga je sačuvao. Bio je široka obrazovanja te uživao velik ugled, cijenjen kao judaist i poznavatelj Talmuda, a bavio se i komparativnom filologijom, uspoređujući tekstove iz jeruzalemskoga i babilonskoga Talmuda, midraša, šulhan aruha i ostalih hebrejskih i aramejskih tekstova. Kao potpredsjednik Saveza rabina dobio je kraljevsko odlikovanje. – Supruga Fani (Fany) rođ. Steinberger, žid. aktivistica (Kalocsa, Mađarska, 1875 – logor Jasenovac, VIII. 1942). Podrijetlom je iz ugledne mađ. trgovačke obitelji u Kalocsi. Do 1901. s obitelji živjela u Szekszárdu, a zatim u Osijeku, gdje je razvila bogatu društvenu aktivnost kao potpredsjednica lokalne organizacije Udruženja cionističkih žena (WIZO). God. 1942. s obitelji je preseljena u umirovljenički dom u Donjem gradu, odakle su u srpnju 1942. s preostalim osječkim Židovima deportirani u logor Jasenovac, gdje je stradala. – Njegova unuka Eva Kraus Srebrić (?, 1929), kći Julije i → L. Krausa, živi u Izraelu.

IZV.: Arhiv ŽOO. – Podaci o ulazniku J. i E. Kraus Srebrić. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Židovska smotra, 3(1909) 6. – Židov, 9(1925) 13/14; 17(1933) 10. – Jevrejski pregled, 39(1988) 9/10. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

UNGAR, Simon (Šimon, Moše-Simha), nadrabin (Sighetu Marmaţie, Rumunjska, 11. III. 1863 – u transportu za logor Jasenovac, VIII. 1942). Sin Bernarda i Lee rođ. Weiss. Sa suprugom Fani (Fany) rođ. Steinberger otac je Sare (Szekszárd, Mađarska, 1899 – ?), Julije (Juliške) ud. Kraus (Szeksárd, Mađarska, 1899 – ?) i → Pavla. Rođen je u ortodoksnoj obitelji u kojoj se govorilo samo jidiš. Prvo žid. obrazovanje dobio je u hederu (žid. osnovnoj školi) od svojega oca. Istodobno je učio i mađ. jezik pripremajući se za školovanje u svjetovnim školama. Promijenio je ime u Simon te nastavio školovanje u Budimpešti, gdje je maturirao, pohađao rabinski seminar i studirao na Filozofskom fakultetu te doktorirao orijentalistiku. Govorio je hebrejski, latinski, mađarski, njemački i hrv. jezik. Bio je nadrabin u Szeksárdu kraj Pečuha (o. 1899–1901) i Osijeku (o. 1901) te voditelj žid. osnovne škole u Osijeku (od 1909), koja se nalazila u prizemlju zgrade ŽOO u Radićevoj ul. (današnji Pravni fakultet), a obitelj Ungar živjela je na prvom katu. Tijekom 1930-ih bio je istaknuti član osječke »Lože Menora 1090« nezavisnoga žid. reda Bnei Brit te jedan od sedam izaslanika lože nazočan na inauguraciji jugoslav. Velike lože Bnei Brit 1935. sa sjedištem u Beogradu. Kad je otišao u mirovinu uoči II. svj. rata, preselio se sa suprugom u manji stan na Gornjemu gradu iz kojeg su ih ustaše 1941, među prvima, iselile u jednu sobu u predgrađu, a poč. 1942. preseljeni su u umirovljenički dom u Donjemu gradu. Zajedno sa suprugom i drugim osječkim Židovima uhićen je u ljeto 1942. te odveden u sabirni logor u Tenji. Preminuo je u stočnom vagonu u transportu za logor Jasenovac, dok je njegova supruga Fani stradala odmah po dolasku u logor. Njihova djeca na nepoznati su način izbjegla deportaciju te preživjela Holokaust. Uoči odvođenja osječkih Židova u logor jedan njegov rukopis odnesen je prema dogovoru u župni ured u osječkoj Tvrđi i predan kat. župniku Bezeckomu, koji ga je sačuvao. Bio je široka obrazovanja te uživao velik ugled, cijenjen kao judaist i poznavatelj Talmuda, a bavio se i komparativnom filologijom, uspoređujući tekstove iz jeruzalemskoga i babilonskoga Talmuda, midraša, šulhan aruha i ostalih hebrejskih i aramejskih tekstova. Kao potpredsjednik Saveza rabina dobio je kraljevsko odlikovanje. – Supruga Fani (Fany) rođ. Steinberger, žid. aktivistica (Kalocsa, Mađarska, 1875 – logor Jasenovac, VIII. 1942). Podrijetlom je iz ugledne mađ. trgovačke obitelji u Kalocsi. Do 1901. s obitelji živjela u Szekszárdu, a zatim u Osijeku, gdje je razvila bogatu društvenu aktivnost kao potpredsjednica lokalne organizacije Udruženja cionističkih žena (WIZO). God. 1942. s obitelji je preseljena u umirovljenički dom u Donjem gradu, odakle su u srpnju 1942. s preostalim osječkim Židovima deportirani u logor Jasenovac, gdje je stradala. – Njegova unuka Eva Kraus Srebrić (?, 1929), kći Julije i → L. Krausa, živi u Izraelu.

IZV.: Arhiv ŽOO. – Podaci o ulazniku J. i E. Kraus Srebrić. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Židovska smotra, 3(1909) 6. – Židov, 9(1925) 13/14; 17(1933) 10. – Jevrejski pregled, 39(1988) 9/10. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.