UNGAR, Miro, pjevač (Zagreb, 2. V. 1937). Sin Edmunda i Katarine rođ. Šandor te brat Vesne, pjevačice i ekonomistice. Po uspostavi NDH s obitelji je prešao na katoličanstvo. Najprije je živio u stanu u Vrbanićevoj ul., a kad je u savezničkom bombardiranju 1944. stan bio teško oštećen, preselio se s obitelji kod majčine sestre u Vinogradsku ul., gdje su dočekali završetak II. svj. rata. Potom je živio u Ivkančevoj ul. Nakon maturiranja na gimnaziji u Križanićevoj ul. (1956) upisao je Akademiju za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti), iduće god. Pravni fakultet, a naposljetku studij talijanskoga i engl. jezika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je diplomirao. Glazb. karijeru je započeo po zagrebačkim plesnjacima još 1955, a sljedeće god. na pjevačkom amaterskom natjecanju u Zagrebu osvojio je 1. mjesto. Potom je s Ivicom Krajačem osnovao vokalni kvartet »4 M«, koji je vrlo brzo postao jedan od najpopularnijih hrvatskih i jugoslav. sastava. Prvi su put nastupali u inozemstvu 1957. u Bugarskoj, a potom uživo na zagrebačkoj televiziji. God. 1959–61. na eur. turneji sudjelovali su u programima renomiranih eur. koncertnih pozornica i televizijskih kuća (Njemačka, Belgija, Velika Britanija, Finska, Švedska, Italija, Austrija), a 1962. nastupali su u kibucu u Izraelu. Iznimno su bili popularni hitovi Rijeka bez povratka, Zelena polja, Charlie Brown, Kad ja pođoh na Bembašu, a svoju uspješnu karijeru potvrdili su i osvajanjem 1. nagrade na Zagrebfestu 1963. prvim hrv. twistom Platno, boje, kist i twist. Sljedećih godina, osim zapaženih nastupa na Festivalu talijanske kancone u San Vincenzu i na Siciliji, te dvomjesečne turneje po SSSR s Terezom Kesovijom (tadašnjom suprugom s kojom je 1963. postao otac Alana), pjevaju Josipu Brozu Titu prilikom njegova putovanja na brodu »Galeb« i posjeta Alžiru. Solističku karijeru započeo je u Parizu, gdje je nastupao po pariškim kabareima, a 1967. potpisao ugovor s diskografskom kućom »Barclay« pod pseudonimom Tim Twinkleberry. Uspjeh je postigao 1968. nastupom na Opatijskom festivalu pjesmom Noćas si lijepa, ljubavi, a sljedeće god. objavio je prvu gramofonsku ploču s tom pjesmom, ali pod franc. nazivom Ce soir pour la première fois. Iduće god. u Parizu i Zagrebu snimio je pjesmu Comme d’habitude (Ko svakog dana) Claudea Françoisa, koja je u engl. prepjevu Paula Anke i Franka Sinatre postala svjetski hit My way. U dugogodišnjoj uspješnoj karijeri nastupao je na različitim festivalima u Čileu, Njemačkoj, Bugarskoj, Čehoslovačkoj, Izraelu, Egiptu, Švicarskoj te bio na devetnaest turneja po SSSR. Brak s Terezom Kesovijom završio je kad su se vratili u Zagreb. Od 1973–91. bio je u braku s Danijelom Diulgerovom, podrijetlom iz Sofije, s kojom ima kćer Lanu (Zagreb, 1976) i sina Daniela (Zagreb, 1978). U Hrvatskoj 1975. glumi Đuru Mogaića u prvoj hrv. rock operi Gubec-beg, čiji libreto je napisao Ivica Krajač. Treći brak, sklopljen s pravnicom Aleksandrom Micelli, trajao je od 1991. do 2001. Karijera broji albume: Noćas si lijepa, ljubavi, Okreni moj broj, Sentimentalno putovanje, U dvoje, Kud me vodiš zvijezdo moja, Sad ili nikad. God. 2012. proslavio je 55-godišnjicu svojega rada. Živi sa svojom četvrtom suprugom Sarom u Zagrebu. – Otac Edmund, trgovac (Zagreb, 22. XII. 1913 – Zagreb, 8. XI. 1983). Sin Emanuela i Frederike, brat Ervina. God. 1913–20. živio je s obitelji u Dombóváru u Mađarskoj, a potom u Vrbovcu, gdje mu je majka otvorila trgovinu. Preselio se 1930-ih u Zagreb, gdje je završio trg. školu. Bio je vlasnik papirnice na uglu Vrbanićeve i Nodilove ul. God. 1935. oženio se Katarinom rođ. Šandor (?, Mađarska, 17. IV. 1915 – Zagreb, 26. VI. 2012), vlasnicom kina »Istra« u Teslinoj ul. Po uspostavi NDH spasio se od uhićenja pokazavši policijskoj patroli umjesto rodnoga lista, svoju svjedodžbu iz prvoga razreda, koji je završio u Mađarskoj. Trgovinu je prepisao na svog šurjaka, muža suprugine mlađe sestre Slavice, Vladu Krala, a kako bi zaštitio djecu prešao je na katoličanstvo. Kad je 1944. u savezničkom bombardiranju Zagreba bio ranjen u nogu i hospitaliziran u Zakladnoj bolnici na Rebru (danas KBC Zagreb), a njihov stan u Vrbanićevoj uništen, s obitelji se preselio kod majčine sestre Slavice u Vinogradsku ul. Tamo je dočekao završetak rata, nakon kojeg se 1946. preselio u novi stan u Ivkančevoj ul. – Stric Ervin (Šmuel), posebnik (Dombóvár, Mađarska, ? – Izrael, ?), preselio se 1938. sa svojom kasnijom suprugom Leom rođ. Montiljo u Palestinu i nastanio u kibucu. Rodilo im se četvero djece: Gilad, Ejal, Edna i Mirjana. – Djed Emanuel, posebnik (Zagreb, o. 1885 – Dombóvár, Mađarska, o. 1918). Suprug Frederike (?Zagreb, ? – Vrbovec, o. 1930), otac Edmunda i Ervina. Iz Zagreba se 1914. preselio s obitelji u Dombóvár u Mađarskoj, gdje je preminuo. Oko 1920. njegova udovica Frederika vratila se s djecom u Hrvatsku te nastanila u Vrbovcu, gdje je otvorila trgovinu u kojoj je radila sa sinovima.
IZV.: Osobni podaci ulaznika.