Kategorija: S

SEVER, Miroslav (Schwarz), pravnik i gospodarstvenik (Barcs, Mađarska, 17. I. 1891 – ?). Sin Josipa i Berte. Rođen kao Schwarz, promijenio je prezime 1917. ili 1920, a 1938. prešao je na katoličanstvo. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vinkovcima, a doktorat prava stekao je 1914. u Zagrebu. Za I. svj. rata mobiliziran je u austroug. vojsku na srpskoj bojišnici te je odlikovan »Signum laudis« s mačevima. Po završetku rata prijavio se u državnu službu te je imenovan sudskim pristavom, no 1919. napušta službu i počinje raditi u banci. God. 1925. postaje upravitelj dnevnika Der Morgen (poslije Morgenblatt), 1928. glavni urednik Tekstilnoga vjesnika i Drogerijskoga i parfimerijskog vjesnika te preuzima izdavanje kataloga Zagrebačkoga zbora. Također je bio dioničar vrtlarije »Jankomir« i poduzeća za uvoz »Merkator« d. d., koje je sirovinom opskrbljivalo hrv. tekstilne tvornice. S ocem je 1930. osnovao tvornicu konca »Unitas« u Zagrebu. Od 1927. bio je rastavljen od supruge Berte, s kojom je imao kćer Evu Sever (Zagreb, 1923), koja je živjela u Londonu s majkom, ondje drugi put udanom. Po uspostavi NDH bio je upisan u Kartoteku židovskoga znaka, ali dopisom Ministarstva unutrašnjih poslova od 27. V. 1941. oslobođen njegova nošenja. Zatražio je arijska prava pozivajući se na svoju ulogu u osvajanju vojarne u Osijeku 11. IV. 1941. u ime netom proglašene NDH, ali je u srpnju 1941. molba odbijena. Oduzeta mu je sva imovina uz obrazloženje da će se prema njemu postupiti kao prema ostalim Židovima te je morao vratiti prezime Schwarz. Uz pomoć njem. i tal. snaga uspio je napustiti Zagreb i prebjeći u Italiju. Daljnja sudbina nepoznata. – Brat Emil, gospodarstvenik (?Berestelup, Mađarska, 15. III. 1889 – Ženeva, Švicarska, 24. IX. 1943). U nepoznato doba promijenio je prezime Schwarz u Sever. Sa suprugom Gizom rođ. Korvin otac je Mary ud. Cabarillas; djed Glorije. U 1930-ima bio je upravitelj drvne industrije »Croatia« d. d. u Zagrebu i »Jugovoza«, prve jugoslavenske posudionice lokomotiva i vagona. Također je bio počasni konzul Čilea u Zagrebu. S obitelji je 1938. prešao na katoličanstvo. Po uspostavi NDH oduzeta mu je imovina, a u vilu na Tuškancu uselio se Ante Pavelić. Uz pomoć tal. i njem. snaga uspio je napustiti Zagreb i odseliti u Švicarsku – Brat Ivan, vrtlarski stručnjak (Vinkovci, 15. VI. 1896 – ?). Zavičajnost je stekao u Zagrebu. Kao dobrovoljac sudjelovao je u I. svj. ratu u austroug. vojsci na srpskoj bojišnici te dobio tri odlikovanja za hrabrost. God. 1919. promijenio je prezime Schwarz u Sever. Iste je god. u Moravskoj završio vrtlarsku školu, a 1922. osnovao je prvo veliko vrtlarstvo u Zagrebu i u Hrvatskoj (vrtlarija »Jankomir«), gdje je odgojio brojne vrtlare i uredio veliki park u Zagrebačkom zboru. Po uspostavi NDH zatražio je arijska prava i zamolio oslobođenje od nošenja žid. znaka, no molba je bila odbijena. Državno ravnateljstvo za ponovu podržavilo je »cvjetarnu Jankomir« i 23. X. 1941. prodalo G. Ž. iz Stenjevca. Iselio u Izrael.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 699. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27078, 27536. – KŽZ. – Podaci o ulazniku N. Budak. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Jevrejska tribuna, 18(1938) 45. – Židov, 22(1938) 40. – M. Ristović: U potrazi za utočištem. Jugoslovenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941–45. Beograd 1998. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

SEVERIN, Dragutin (Singer), bankar (?Zagreb, o. 1895 – ?). Sin Lavoslava i Amalije rođ. Herrenstein, unuk → Josipa Singera. Bio je zamjenik ravnatelja Prve hrvatske štedionice u Zagrebu. Preživio je II. svj. rat zahvaljujući mješovitomu braku s Angelom rođ. Tolkay, s kojom je imao kćeri Stellu i Zdenku. Nakon rata iselio se u Izrael. – Kći Stella (Seka) Severin-Tudja, povjesničarka umjetnosti i keramičarka (Zagreb, 10. IV. 1923 – Caracas, 2. I. 2007). Pohađala je Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i Parizu, gdje je diplomirala povijest umjetnosti i arheologiju na Sorbonnei. Od 1952. živi u Caracasu. Izrađuje jednostavnu keramiku kuglastih oblika presvučenu ocaklinom istančane kromatike.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

LIT.: Severin-Tudja, Seka. Hrvatska enciklopedija, 9. Zagreb 2007.

SHOMRONY, Amiel (Schwarz, Schwartz; Emil), veterinar (Zagreb, 16. VIII. 1917 – ?, Izrael, IX. 2009). Sin → Milana Schwartza i Lole rođ. Weinberger. U mladosti je bio cionistički aktivist, član Zemaljske uprave »Akiba« i tajnik Saveza židovskih omladinskih udruženja. Studirao je veterinu i bio tajnik → M. Š. Freibergera. God. 1944. iselio se u Palestinu, gdje je promijenio ime te 1948. bio mobiliziran kao voditelj vojne klaonice u Jafi. God. 1954. dobio je šestomjesečnu stipendiju UNESCO za boravak u Nizozemskoj. Deset je godina bio gradski veterinar u Rišon Lecionu, a 1967. postavljen je za voditelja veterinarske službe u Ministarstvu zdravlja, pri kojem je 1971. osnovao Odjel za veterinu, kojega je gl. zadatak bio suzbijanje životinjskih bolesti koje se prenose na ljude. Do umirovljenja 1982. bio je voditelj svih komisija za normative i kontrolu hrane životinjskog podrijetla. U 1980-ima i 1990-ima bio je gl. zagovornik pri Yad Vashemu proglašavanja nadbiskupa Alojzija Stepinca Pravednikom među narodima. Autor je memoarskih zapisa Moji korijeni i Moj život i rad u Izraelu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 699. – Osobni podaci ulaznika. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Bilten ŽOZ, 1993, 30. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999.

SIEBENSCHEIN, Josip, inženjer i žid. aktivist (Hranice, Češka, 24. XII. 1836 – Zagreb, 15. I. 1908). U braku s Herminom rođ. Singer (?, 1845 – Zagreb, 21. X. 1910), otac je Roberta. Nižu i srednju školu završio je u samostanu pijarista u Lipiku, a 1851. upisao je Visoku tehničku školu u Beču, koju je završio 1857. God. 1856. uvršten je u carski-kraljevski ženijski (tehnički) korpus te je sudjelovao u ratu za tal. neovisnost 1859. Iste je god. stupio u službu društva Južne željeznice, a 1860. premješten je u Zagreb radi izgradnje pruge Zagreb–Sisak. Za vrijeme gradnje istupio iz službe te kao poduzetnik sudjelovao u gradnji pruga Zagreb–Karlovac, Nagykanizsa–Sopron, Vilány–Osijek, Žakanj–Dombovár, a kao gl. inženjer u gradnji pruge Zenica–Sarajevo. Gradio je i ceste u Slavoniji, veliki elevator u Rijeci, domobransku vojarnu u Osijeku i željezničku strojarsku radionicu u Zagrebu. Kao stručnjak za komunalno-financijske i prometno-tehničke poslove imenovan je 1880, nakon velikoga potresa u Zagrebu, predsjednikom Tehničko-egzekutivnoga odbora. Bio je član mnogih upravnih odbora industrijskih i novčanih zavoda te suosnivač i član Ravnateljstva Društvene osnove Zagrebačke dioničke tvornice papira 1893. Od 1874. do smrti bio je zagrebački gradski zastupnik. Odlikovan je odličjem viteza reda Franje Josipa I. Kao član ŽOZ izgradio je mikve u kući općine u Petrinjskoj ul., 1864. postao je član Predsjedništva, a 1873–81. i 1891–1908 (s prekidom radi gradnje željezničke pruge u Potkarpatskoj Rusiji) bio je predsjednik ŽOZ. Također je bio osnivač i prvi predsjednik Građevnoga odbora ŽOZ (1865–67) sa zadatkom izgradnje sinagoge. Kao tajnik delegacije izraelitskih općina u Hrvatskoj i Slavoniji uručio je 1869. caru, prigodom njegova posjeta Zagrebu, zahtjev za emancipaciju Židova. Protivio se osnivanju Saveza bogoštovnih općina u Hrvatskoj, jer je želio očuvati autonomiju svake žid. općine prema vanjskom svijetu, a protivio se i održavanju cionističkih aktivnosti (kojima je u to vrijeme centar bio Osijek). Njegovom su se zaslugom zagrebački Židovi brže integrirali u zagrebačku sredinu. Posljednji istup u svojstvu predsjednika ŽOZ bio je u svibnju 1906, neposredno prije saborskih izbora, kad je sa sinom Robertom pozvao članstvo općine da glasa za opoziciju, iako se do tada Židovi uglavnom ili nisu bavili politikom ili su podržavali stranku na vlasti. Na tim je izborima pobijedila Hrvatsko-srpska koalicija. Općina je iste god. izdala i prigodnu spomenicu povodom njegova 70. rođendana, a S. je tada osnovao i zakladu za stipendiranje zagrebačkih (i hrvatskih) Židova koji su pohađali tehničke visoke škole i građevinske obrtne škole. Dugotrajno obnašanje funkcije predsjednika ŽOZ njega i sina pridonijelo je stabilnosti zagrebačke židovske zajednice. – Sin Robert, pravnik, gospodarstvenik i žid. aktivist (Zagreb, 3. VII. 1864 – Zagreb, 17. III. 1938). Po završetku studija prava, položio je odvjetničku zakletvu 8. IV. 1891. te bio član i predsjednik zagrebačkoga Odvjetničkog odbora, a 1929–33. predsjednik Disciplinskoga vijeća Advokatske komore u Zagrebu. Također je bio sudac Stola sedmorice. 1930-ih imao je kancelariju na Preradovićevu trgu u Zagrebu. Bio je dugogodišnji predsjednik HGZ, potpredsjednik Prve hrvatske štedionice, istaknuti gradski vijećnik (sudjelovao je u izaslanstvu grada na pogrebu Josipu Jurju Strossmayeru), a 1913–14. bio je član društva za potporu siromašnih učenika I. klasične gimnazije u Zagrebu. U međuratnom razdoblju i dalje je vodio odvjetnički ured, uz što je bio upravitelj i suvlasnik Prve hrvatske štedionice i Zagrebačke ledare u Zagrebu. Bio je predsjednik ŽOZ 1912–20. te jedan od najvećih prinosnika općinskoga poreza u ŽOZ 1915, član Privremenoga glavnog odbora SJVOJ, a poslije i jedan od četiriju potpredsjednika. Iako je bio istaknuti član građanski orijentirane i umjerene Hrvatske zajednice, na lokalnim izborima 1920. porazili su ga kandidati zasebne žid. liste. U 1920-ima bio je aktivan u Društvu asimilanata »Narodni rad«. Odgojen je u liberalnom duhu, u kulturnim, socijalnim i ekonomskim nastojanjima generacije Židova kojoj je temeljna želja bila integracija u društvo u kojem žive, zbog čega je krajem mandata došao u sukob s pripadnicima cionističkoga smjera. – Sa suprugom Emom rođ. Munk, keramičarkom i kiparicom (Zagreb, 28. XI. 1869 – Zagreb, 1960) otac je muzikologa i skladatelja → D. Plamenca. Slikarstvo je studirala u Pragu, Beču i Parizu te učila modeliranje kod Roberta Frangeša Mihanovića. Izradila je Freudenreichovo poprsje u HNK.

IZV.: DAZ, Zapisnici sjednica Gradskoga vijeća, 1919–1939. – DAZ, Matične knjige Židova, Matična knjiga rođenih 1858–1878, 202. – DAZ, Izvještaj Kraljevske gornjogradske velike gimnazije za 1913–1914, 99–101.

LIT.: Sedamdesetgodišnjica Josipa Siebenscheina. Židovska smotra, 1(1906–1907) 2. – Spomenica Sedamdeset-godišnjica Josipa Siebenscheina predsjednika Bog. Izr. Općine u Zagrebu, 24. prosinca 1906. Složio Prof. Dr. Gavro Schwarz. Zagreb 1906. – (Nekrolog). Vijesti Hrvatskog društva inžinira i arhitekta, 1908, 2. – L. Šik: Zagrebački gradski izvori i zagrebački Židovi. Židovska smotra, 5(1910) 4. – Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 1(1927) – 15(1941). – J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – L. Šik: Sedam generacija zagrebačke jevrejske porodice. Židov, 18(1934) 6. – Isti: Iz Siebenscheinove porodične kronike. Ibid., 22(1938) 12. – G. Schwarz: Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do pedesetih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 1907.–1997. Zagreb 2002.

SILBERMAN, Ljudevit, službenik (Zalaegerszeg, Mađarska ili Krapina, 1. III. 1879 – logor Jasenovac, 26. XI. 1941). Od 1898. bio je u službi Ugarskih državnih željeznica te bez prekida pune 23 godine služio na postajama Krapina, Varaždin, Konjščina i Zlatar Bistrica kao glavar postaja, 1921–25. u ravnateljstvu željeznica u Subotici, a 1925–32. u ravnateljstvu Državnih željeznica u Zagrebu. Službu je završio kao viši željeznički inspektor. God. 1901. pri stupanju u brak s Marijom rođ. Leskovar prešao je na katoličanstvo. Po uspostavi NDH kao udovac podnio je molbu za oslobođenje od nošenja žid. znaka, no 4. VIII. 1941. odveden je iz svojega stana u Krapini i otpremljen u logor u Gospiću, a odande u logor Jasenovac. Njegova kći Margareta ud. Kolodziej, udana za tajnika polj. konzula u Zagrebu, u studenom 1941. pokušavala ga je izbaviti iz logora pozivajući se na »dopustnicu« koja mu je bila izdana nakon deportacije.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28419.

LIT.: A. Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945. Dokumenta, 1. Beograd–Jasenovac 1986.

SILBERMAN, Simon, poduzetnik (?, 4. X. 1882 – logor Jasenovac, 1942). U međuratnom razdoblju živio je u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak. Dana 8. VII. 1942. uhićen je po nalogu UNS te deportiran u logor Jasenovac, gdje je stradao.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 29654. – KŽZ.

SILBERSTEIN, Artur, poduzetnik (? – ?). U međuratnom razdoblju bio je generalni direktor poduzeća »Ekstrakti za štavljenje kože« u Sisku te drvne industrije Rujevac sa sjedištem u Zagrebu.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

SIMONS, Ernest (Ernst), pisac (? – ?). U prvoj pol. XX. st. nastanjen je u Osijeku, gdje je objavio Der alte Gott lebt noch, literarno blijedi pamflet protiv sovjetske Rusije. U stilu gole informativnosti, karikirajući lik mlade, vedre Ruskinje koja se pretvara u ideološkog fanatika, iskazuje svoje averzije prema komunizmu. Roman Für dich mein Volk također je propagandističkoga karaktera u službi cionističke ideje povratka u Izrael s ugrađenom tragičnom ljubavnom pričom. Zanimanje pobuđuje dokumentarističko izvještavanje o životnim nevoljama prvoga vala povratnika u Palestinu te se stječe dojam da je u tom osobno sudjelovao.

DJELA: Der alte Gott lebt noch. Osijek 1928. – Für dich mein Volk. Osijek 1929.

LIT.: Novi Omanut, 1(1993) 2.

SINBERGER, Leo, farmaceut (Osijek, 17. II. 1908 – Jeruzalem, 1980). Diplomirao je farmaciju u Pragu na njem. sveučilištu. Nakon petogodišnjega pripravničkog staža 1938. kupio je u Vinkovcima ljekarnu »K spasitelju«, u kojoj je imao troje pomoćnika. Bio je član Ljekarničke komore. Po uspostavi NDH ljekarna mu je oduzeta, a njemu zabranjen pristup. Iako je 9. VII. 1941. zaveden u popis neophodnih stručnjaka, sa suprugom je prebjegao iz Zagreba te djelovao kao ljekarnik u Čapljini i Dubrovniku, a potom bio interniran u logore u Kuparima i Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. priključio se partizanima te djelovao kao referent za apotekarstvo pri Oblasnom NOO za Dalmaciju. Nakon II. svj. rata bio je voditelj opskrbe vojnih sanitetskih skladišta u Hrvatskoj. U prvoj grupi iseljenika 1948. prijavio se za iseljenje u Izrael, što mu vojne vlasti nisu odobrile te su ga premjestile u nižu službu u Sloveniji. U Izrael se iselio 1951. sa suprugom, Vukovarkom Hedom rođ. Ofner, koja je preživjela Auschwitz, i tek rođenom kćeri Avivom. Započeo je raditi kao ljekarnik u provincijskoj bolnici, studirao još tri semestra na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu te ubrzo postao zamjenik voditelja ljekarničke službe Izraela i član Komisije za uvoz lijekova odgovoran za narkotike. Kao stručnjak bio je pozivan u Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO) te je surađivao s ministarstvima zdravstva Njemačke, Danske i Švedske. Izraelsko Ministarstvo zdravstva objavilo je 1974. njegovu brošuru s uputama za postupanje s opasnim drogama, narkoticima i psihotropicima u farmaceutskim poduzećima. U Jeruzalemu žive njegova supruga, kći i unuka.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 198/1941. – Podaci o ulazniku A. Pal. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

SINČIĆ, David (Mojsije, Isarije), političar (Šibenik, 23. V. 1911 – Zagreb, 6. V. 1949). Gimnaziju je završio u Šibeniku, studij medicine započeo je u Zagrebu, a diplomirao pravo u Beogradu 1935. Kao student postao je član Hrvatske seljačke stranke, potom predsjednik beogradskoga i zemunskoga stranačkog ogranka i tajnik šibenske stranačke gradske organizacije. Nakon tal. okupacije Šibenika 1941. bio je uhićen i pušten pod uvjetom da napusti grad. U Zagreb stiže u lipnju 1941. te uz pomoć Andrije Artukovića biva primljen u drž. službu kao podžupan Velike župe Bribir i Sidraga sa sjedištem u Kninu, a od listopada 1941. veliki je župan i stožernik iste župe. Od ožujka 1942. zamjenik je općega upravnog povjerenika pri Zapovjedništvu 2. tal. armije, a od srpnja stožernik Ustaškoga stožera Lika i Gacka sa sjedištem u Gospiću. U veljači 1943. imenovan je povjerenikom vlade NDH pri 2. tal. armiji sa sjedištem u Sušaku. Nakon kapitulacije Italije uhićen je 9. IX. i s obitelji prebačen na Mali Lošinj radi transporta u Italiju, no uspijeva pobjeći brodicom. Sudjeluje u pripremama puča Vokić-Lorković 1944. Nakon otkrivanja puča bio je uhićen i zatočen u Lepoglavi, odakle ga je spasila supruga Eleonora u travnju 1945. Nakon sloma NDH bio je ponovo uhićen te ga je partizanski Divizijski vojni sud u Zagrebu 1948. osudio na smrt.

LIT.: M. Rupić: Sinčić, David. Tko je tko u NDH. Zagreb 1997. – J. Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.–1945. Zagreb 1998. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – H. Matković: Između Mačeka i Pavelića. Politički portret Davida Sinčića. Zagreb 2010.