Kategorija: S

SCHWARZ, Alfred, gospodarstvenik (? – ?). Uoči uspostave NDH bio je direktor pilane »Drach«, a živio je na Šetalištu kralja Aleksandra u Sisku. Daljnja mu je sudbina nepoznata.

IZV.: Telefonski imenik 1941.

SCHWARZ, Antun (Švarc; Naftali, Anton), violinist i dirigent (Zagreb, 18. X. 1823 – Zagreb, 28. XII. 1891). Sin Beera, unuk Meir Leba, nećak Salamuna i bratić → Lavoslava. U matičnim je knjigama prilikom rođenja upisan pod imenom Naftali, poslije se spominje samo pod imenom Antun ili Anton. Violinu i pjevanje učio je u školi HGZ u Zagrebu kod Antuna Kirschhofera i Jurja Wisner-Morgensterna (1839–41), a nastavio na Konzervatoriju u Beču kod Salomona Sulzera (1841–42). Za školovanja u Zagrebu je pjevao, među ostalim, i u dječačkom zboru prvostolne crkve. Od 1851. do smrti predavao je violinu pri glazb. učionici HGZ. Bio je član kazališnoga orkestra u Zagrebu (od 1846), operni i operetni dirigent (1857–58), kapelnik kazališnoga orkestra u Zagrebu (1860–81) te voditelj orkestra Društva prijatelja glazbe u Hrvatskoj. Dirigirao je 1863. Offenbachovu operetu Svadba kod svjetiljka; to je bila prva izvedba jedne operete na hrv. jeziku u Zagrebu. Djelovao je kao solist i komorni glazbenik u različitim komornim ansamblima, a okušao se i kao skladatelj: skladbi za violinu (Fantazije, 1861; Slavjanski glasi; operna fantazija), koračnica, zborova i solo-pjesama; među ostalim, skladao je prigodnu svečanu koračnicu povodom instalacije Levina Raucha za hrv. bana (1869). Kao istaknuti član ŽOZ bio je nadkantor stare zagrebačke sinagoge u Petrinjskoj ul. te učitelj tzv. svjetskih predmeta u žid. školi. Povodom četrdesetogodišnjice djelovanja (1887) dobio je niz svečanih diploma. Ostao je zapamćen kao jedan od prvih Židova koji se afirmirao u javnom životu Zagreba i Hrvatske.

IZV.: Arhiv ŽOZ.

LIT.: G. Schwarz: Povijest zagrebačke Židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939. – A. Kassowitz-Cvijić: Antun Švarc i glazbene prilike za njegova vijeka. Vijenac, 1(1923) 8/9. – K. Kovačević: Schwarz (Švarc), Antun. Muzička enciklopedija, 3. Zagreb 1977. – Schwarz, Antun. Leksikon jugoslavenske muzike, 2. Zagreb 1984. – Schwarz, Antun. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – B. Polić: Stare i nove istine o djelatnostima Antuna Švarca. Novi Omanut, 5(1997) 25. – Schwarz, Antun. Hrvatska enciklopedija, 9. Zagreb 2007. – S. Knežević: Granitzov krug. Ha-kol, 2009, 111. – S. Knežević i A. Laslo: Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič. Zagreb 2011.

SCHWARZ, Carl (Dragutin), trgovac i žid. aktivist (Osijek, 13. IX. 1865 – Osijek, 1929). Sin Salomona i Terezije rođ. Wolf (?, 1841 – Osijek, 13. III. 1924), brat Huga (1867 – ?), Emila (Osijek, 1869 – Osijek, 1936), Rudolfa (1871 – ?), Vilme (Osijek, 1882 –?) i Jozefine (?, 1880 – ?, 1942), druge supruge industrijalca → H. Kolara, otac Ernesta i pradjed Aleksandre Armstrong. Zajedno s ocem vodio je od 1893. do smrti tvrtku »Salomon Schwarz i sin«, koja se bavila trgovinom kolonijalnom robom, zemaljskim proizvodima i šljivovicom na veliko, u sklopu koje se nalazila veletrgovina na uglu Strossmayerove ul. i glavnoga gradskog trga (danas Trg Ante Starčevića), veliko skladište na obali Drave u osječkom Gornjem gradu te destilerija rakije između Ružine i Županijske ul. U osječkoj ŽO pripadao je manjinskoj anticionističkoj struji koju je predvodio → V. Winter, a koja se u veljači 1909. sukobila s cionistima na čelu s → H. Spitzerom. – Sin Ernest (Seljan), trgovac i poduzetnik (Osijek, 1896 – New York, 1959). Sa suprugom Ernestom rođ. Klein otac je Mare. U međuratnom razdoblju bio je direktor kartela vinarskih trgovaca u Beogradu. Poč. 1930-ih vratio se u Osijek voditi obiteljsko poduzeće »Salomon Schwarz i sin« koje je 1932. prestala s radom. Preselio se u Zagreb i 1939. promijenio prezime u Seljan. Po uspostavi NDH prebjegao je iz Zagreba preko Splita, Korčule i Visa u Italiju u Bari, a odatle u New York. – Carlov otac Salomon, poduzetnik (Bonyhád, Mađarska, 1831 – Osijek, 10. XII. 1911). Doselio se u Osijek prije 1869. Spominje se među imenima darivatelja u povelji 26. V. 1869. stavljenoj u temelje osječke sinagoge. Bio je vlasnik veletrgovine, skladišta na obali Drave i destilerije rakije. Nakon što mu se 1893. u vođenju poslova priključio sin Carl, poduzeće je preimenovao u »Salomon Schwarz i sin«, trgovina kolonijalnom robom, zemaljskim proizvodima i šljivovicom na veliko.

IZV.: DAO, Faksimil o protokolaciji tvrtke. – DAO, Zavi–čajnici grada Osijeka. – Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Osijeku. – Podaci o ulazniku A. Armstrong.

LIT.: Židovska smotra, 3(1909) 3/4. – S. Sršan i V. Matić: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. Osijek 2003. – Z. Živaković-Kerže: Židovi u Osijeku (1918.–1941.). Osijek 2005. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

SCHWARZ, David, trgovac, izumitelj i konstruktor (Keszthely, Mađarska, 20. XII. 1850 – Beč, 13. I. 1897). Potomak je stare žid. obitelji iz Mađarske. Suprug Melanije rođ. Kaufman te otac operne pjevačice Vere. Sporan je datum njegova rođenja, tako da se u literaturi još navode 2. X. 1850. i 7. XII. 1850. Tvorac je prvoga upravljivog aluminijskog zračnoga broda s benzinskim motorom. Nastanio se 1865. s majkom u Županji, gdje mu je stariji brat imao već uhodanu trgovinu. Završivši trgovački zanat, postao je uspješan trgovac drvom te je izgradio pilanu kraj Našica, a eksploatirao je šumu između Koprivnice i Ludbrega. Radeći na tehničkim izumima u pilani, počeo se zanimati za tehniku, osobito za letenje. Zamislio je gradnju upravljive zračne letjelice te je u Zagrebu 1880-ih radio na modelu zračnoga broda s benzinskim motorom. Kad je zaradio dovoljno novca, potkraj 1880-ih posvetio se samo projektiranju. Kako bi mogao dalje razvijati svoj naum, otišao je u Njemačku te se zaposlio u tvornici aluminija tvorničara Carla Berga, s kojim je radio na novoj aluminijskoj slitini (tzv. Schwarzov aluminij), pogodnijoj za izradbu letjelica. Pridobivši zanimanje ruskoga voj. atašea, 1892. stigao je u Sankt Peterburg, gdje je u ožujku 1893. izgradio zračni brod (tzv. Švarcoplan) te ga predstavio komisiji rus. vojnog ministarstva. Nakon neuspjeha s pokusnim letom u listopadu 1894. rus. vlasti obustavile su financiranje projekta te ga optužile za špijunažu u korist Austro-Ugarske. Pod prijetnjom zatvora uništio je zračni brod i pobjegao u Zagreb, odakle je nastavio tražiti potporu za ostvarivanje svoje zamisli. S partnerom C. Bergom ponudio je projekt pruskim vojnim vlastima te zatražio potporu u nastavku istraživanja. Njem. car Vilim II. dodijelio mu je 1895. na raspolaganje voj. uzletište Tempelhof pokraj Berlina, gdje je od aluminija izgradio zračni brod oblika topovske granate, ispunjen vodikom, dugačak 48 m, promjera 12 m, mase 3560 kg, obujma 3697 m3; pokretao ga je benzinski motor snage 11,76 kW. Brod je prvi put uspješno iskušao 8. X. 1896, kad se zbog slabe kvalitete plina podignuo samo jedan metar. Prvi službeni let zakazan za 15. I. 1897. nije doživio, iznenada preminuvši u Zagrebu na putu prema Berlinu. Ipak, let je obavljen 3. XI. 1897. Zrakoplov je uspio uzletjeti s Tempelhofa, ali je na visini od 460 m prestao raditi jedan propeler zbog pada pogonskoga prijenosnog remena pa ga je pilot morao preuranjeno prizemljiti, pri čemu je stradala gotovo cijela konstrukcija. Potaknut idejom, grof Ferdinand von Zeppelin je 1898. od njegove udovice za 15 000 njem. maraka otkupio projekt s nacrtima, na osnovi kojih je 1900. izradio svoj brod LZ1 i njime nezasluženo stekao slavu tvorca prvoga zračnoga broda. Tek nakon I. svj. rata i službeno mu je priznato prvenstvo za taj izum. Austr. društvo inženjera i arhitekata podijelilo mu je počasni naslov »inženjera«, a u dvorištu Tehničkoga muzeja u Zagrebu postavljena mu je bista. Ostatke njegova prvoga zrakoplova čuva Technische Reichsmuseum u Münchenu. – Kći Vera, sopranistica (Zagreb, 10. VII. 1889 – Beč, 4. XII. 1964). Pjevanje je učila u školi HGZ u Zagrebu i u Beču. Debitirala je 1912. u bečkom Theater an der Wien. U Zagrebu je prvi put nastupila 1913. kao Eva u istoimenoj operi Franza Lehára. Od 1914. bila je članica Opere u Hamburgu, od 1917. Dvorske opere u Berlinu i od 1921. Opere u Beču. Na praizvedbi operete Carević F. Lehára u Berlinu 1925. pjevala je gl. žensku ulogu i postigla izniman uspjeh te je otada, osobito kao partnerica Richarda Taubera, uživala ugled nenadmašne interpretatorice na području vedroga glazb. kazališta u Njemačkoj. Usporedo je gradila i opernu karijeru pa je 1929. pjevala Oktavijana (Richard Strauss, Kavalir s ružom) na Svečanim igrama u Salzburgu, a 1939. Lady Macbeth (Giuseppe Verdi, Macbeth) na festivalu u Glyndebourneu. Gostovala je u mnogim eur. glazbenim središtima te u Sjevernoj i Južnoj Americi. Često je nastupala i u Zagrebu. Od 1939. poučavala je pjevanje u Hollywoodu i New Yorku, a od 1948. držala je tečajeve solo-pjevanja na »Mozarteumu« u Salzburgu. Umjetnica je izvanredne muzikalnosti, velikoga glasovnog opsega i intenziteta, a u svojoj je bogatoj karijeri ostvarila velik broj opernih i operetnih kreacija. Snimila je i velik broj gramofonskih ploča. Glavne uloge: Aida, Amelija, Leonora i Lady Macbeth (Giuseppe Verdi, Aida, Krabuljni ples, Trubadur i Macbeth); Rosalinda (Johann Strauss, Šišmiš); Oktavijan (Richard Strauss, Kavalir s ružom) i niz kreacija u operetnom repertoaru.

LIT.: Hrvatsko pravo, 3(1897) 359. – Schwarz, David. Enciklopedija Leksikografskog zavoda, 5. Zagreb 1969. – Schwarz, David. Opća enciklopedija, 7. Zagreb 1981. – Jevrejski pregled, 39(1989) 5/8. – Schwarz, David. Brockhaus, 19. Leipzig–Mannheim 1996. – Schwarz, David. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – Ch. Mentschl: Schwarz, David. Österreichisches Biographisches Lexikon 1815–1950, 54. Wien 1999. – Schwarz, David. Hrvatska enciklopedija, 9. Zagreb 2007. – S. Knežević i A. Laslo: Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič. Zagreb 2011.

SCHWARZ, Dragutin (Carl, Karl), kirurg (Varaždin, 12. IV. 1868 – Beč, 11. I. 1917). Sin trgovca Alberta (?, 1827 – Varaždin, ?) i Johanne rođ. Neumann (? – Varaždin, ?). Sa suprugom Ružom (Beč, 1889 – Zagreb, 8. IX. 1948) otac je Miroslava (Beč, 1915 – ?). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a studij medicine u Beču (1891). Nakon odsluženja vojnog roka neko je vrijeme radio u Internoj i Dermatološkoj klinici u Beču. Potom nastavlja studij i specijalizaciju iz operativne medicine u Grazu te se zaposlio kao kirurg u Osijeku. S tog mjesta odlazi već sred. 1895. u Zagreb, gdje je imenovan za primarijusa i voditelja kirurškoga odjela Bolnice milosrdne braće (danas KB »Sveti Duh«). Taj je odjel vodio do 1914, kad zbog teške bolesti odlazi na liječenje u Beč, gdje je i umro. Bavio se pretežito urologijom i digestivnom kirurgijom te je prvi u Hrvatskoj izveo niz kirurških zahvata. God. 1898. izveo je prvu uspjelu nefrektomiju i prostatektomiju, a 1900. u kiruršku praksu uveo lumbalnu anesteziju. U medicinsku je literaturu uveo 1899. naziv prodirućega želučanog vrijeda (ulcus penetrans), koji je poslije prihvaćen u svijetu. Radove je objavljivao u Liječničkom vjesniku (1896–1904, 1906–07, 1911. i 1914) i u stranim medicinskim časopisima. Njegova je udovica Ruža za uspostave NDH živjela sa sinom Miroslavom i snahom Margaretom (Beč, 1915 – ?) u Derenčinovoj ul. u Zagrebu. Sin i majka su na nepoznati način preživjeli II. svj. rat, a o snahi Margareti nema podataka.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 699.

LIT.: J. Božić: Schwarz, Dragutin. Znameniti i zaslužni Hrvati i pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti 925–1925. Zagreb 1925. – Schwarz, Dragutin. Medicinska enciklopedija, 5. Zagreb 1970. – Bibliografija liječničkog vjesnika 1877–1977. Zagreb 1978. – Bilten ŽOZ, 1990, 13. – Schwarz, Dragutin (Karl). Medicinski vjesnik, 22(1990) 3. – G. Piasek: Nekoliko povijesnih podataka o Židovima u Varaždinu. Novi Omanut, 3(1995) 11. – Schwarz, Dragutin (Karl). Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb 1998. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

SCHWARZ, Dragutin (Ljudevit), kirurg (Rijeka, 22. IX. 1903 – ?). Sin Davida Desiderija i Olge rođ. Herzfeld (Budimpešta, 1875 – ?Koprivnica, ?), te brat Federica (Rijeka, 25. V. 1902 – ?). Zavičajnost je imao u Rijeci (1903–1909/10), potom Koprivnici i naposljetku u Zagrebu (od 1927). Osnovnu mušku i srednju školu završio je u Koprivnici, a Medicinski fakultet 1927. u Zagrebu, gdje je započeo raditi kao liječnik volonter na kirurškom odjelu Zakladne bolnice. U svibnju 1927. Ministarstvo narodnog zdravlja Kraljevine SHS odobrilo mu je vršenje opće privatne liječničke prakse, koju je obavljao u svojem stanu u Boškovićevoj ili Smičiklasovoj ul. u Zagrebu. Uz to je radio i za Okružni ured za osiguranje radnika u Zagrebu (OUZOR) te kao sekundarni liječnik u Zakladnoj bolnici (do 1930). Od 1929. član je Liječničke komore za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje. Daljnja sudbina nepoznata. Prema jednim izvorima radio je od 1930. u novoizgrađenom Merkurovu sanatoriju (danas KB »Merkur«) u Zagrebu, a prema drugima za OUZOR u Zagrebu, zatim kao privatni liječnik te eventualno kao honorarni liječnik u Merkurovu sanatoriju. – Otac David Desiderije (? – ?Koprivnica, ?) zbog poslovnih se obveza 1909. ili 1910. iz Rijeke preselio u Koprivnicu, gdje je vjerojatno bio ravnatelj tvornice »Danica«.

IZV.: DAZ, Okružni ured za osiguranje radnika Zagreb 1912–1948. – DAZ, Zakladna bolnica u Zagrebu. – DAZ, Merkurov sanatorij u Zagrebu. – DAZ, Glavno poglavarstvo. – HDA, Zemaljska vlada, Odjel za unutarnje poslove, Odsjek za zdravstvo (V) 1877–1914. – HDA, Hrvatska liječnička komora. – HDA, Državne matične knjige u Rijeci, mikrofilm ZM-34J/168. – HDA, Središnji fotolaboratorij. – HDA, Državne matične knjige u Rijeci, mikrofilm ZM-341J/167.

LIT.: M. D. Grmek: Hrvatska medicinska bibliografija. Opis tiskanih knjiga i članaka s područja humane i veterinarske medicine i farmacije, koji se odnose na Hrvatsku, sv. 2, 1876–1918. Zagreb 1970. – M. Kolar-Dimitrijević: Tvornica »Danica« i njezino radništvo. Podravski zbornik, 2(1976). – B. Blau: Studenti Židovi Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 2006.

SCHWARZ, Emil, žid. aktivist (Osijek, 5. XI. 1869 – Osijek, 20. VI. 1936). Sin Salomona i Terezije rođ. Wolf, suprug Emilije rođ. Kraus te otac Alfreda i Alice. U osječkoj ŽO pripadao je manjinskoj anticionističkoj struji koju je predvodio → V. Winter, a koja se u veljači 1909. sukobila s cionistima na čelu s → H. Spitzerom.

LIT.: Židovska smotra, 3(1909) 3/4. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

SCHWARZ, Gavro (Schwarcz; Gábor, Gabriel), rabin (Nádudvar, Mađarska, 13. XII. 1872 – Zagreb, 7. II. 1942). Sin rabina Mojsija. Sa suprugom Fridom otac je Ive, Pavla i → Gustava Gavrina. God. 1873. s obitelji se preselio u Dardu, a odatle 1879. u Požegu, gdje je završio osnovnu školu i niže razrede gimnazije. Za rabina se školovao u Budimpešti (1886–91) i Beču, gdje je 1897. položio rabinski ispit. Uz to je u Beču studirao filozofiju i teologiju, doktoriravši 1896. tezom o sirijskim prevoditeljima Knjige Jeremijine (A Peschitó szir fordítas Jeremiás Könyvére). Od 1893. u karlovačkoj ŽO držao je propovijedi na hrv. jeziku u vrijeme velikih blagdana, a 1896. imenovan je za rabina u Karlovcu. Početkom 1901. dolazi u Zagreb, gdje je do umirovljenja 1926. predavao žid. vjeronauk na svim zagrebačkim srednjim školama (u tom trenutku bio je jedini namješteni profesor za žid. vjeronauk u Hrvatskoj). Uz to je od 1901. bio učitelj Talmud–Tore. God. 1906. postao je zamjenik nadrabina → H. H. Jacobija, 1918. nadrabinov koadjutor, 1923. rabin, a nadrabin 1926. Aktivno je sudjelovao u socijalno-humanitarnom radu ŽOZ kao pročelnik (1919–30) i član kuratorija (1931–40) Doma »Lavoslav Schwarz« te član odbora Schillingerove zaklade za gradnju sirotišta; posebno se angažirao u godišnjim akcijama sakupljanja dobrovoljnih priloga te se opirao inicijativi da dom postane nežid. institucija. Također se angažirao i oko neuspjeloga projekta gradnje Židovske bolnice u Zagrebu. Njegovim je zauzimanjem osnovano u Karlovcu 1900. Izraelitsko gospojinsko društvo te u Zagrebu Hrvatsko izraelitsko literarno društvo (1904–14). Do sredine 1920-ih bio je u opoziciji prema cionističkim inicijativama u ŽOZ, poslije sve jasnije pristaje uz cionizam te sredinom 1930-ih pozitivno ocjenjuje dosege cionističkoga pokreta. God. 1939, u ime jugoslavenskih rabina, na rabinskom kongresu otvoreno se zauzimao za obnovu »Erec Jisraela«, odnosno države Židova u Palestini. God. 1929. odlikovan je Ordenom sv. Save III. reda. Po uspostavi NDH bio je uhićen sa suprugom i drugim uglednicima žid. zajednice i općinskim službenicima, ali su svi nakon preslušavanja bili ubrzo pušteni na slobodu. Potom je preuzeo vođenje dijela administrativnih poslova u ŽOZ sve do smrti. Umro je od posljedica bolesti i pokopan na Mirogoju. Bavio se pretežito religijom, povijesti Židova te povijesti zagrebačkih Židova a radove je objavljivao u periodicima Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva (1901–03, 1908. i 1914), Agramer Zeitung (1901. i 1903), Glasnik županije požeške (1901),Vijenac (1903), Pobratim (1905–06), Židovska smotra (1908), Nastavni vjesnik (1910–11. i 1912–13), Narodne novine (1915), Židov (1917–18, 1928–29, 1930. i 1940), Jevrejski almanah (1925), Hanoar (1927–28), Jevrejskom glasu (1930), Glasnik Saveza jevrejskih veroispovednih opština (1933), Narodna zaštita (1934), Jevrejski narodni kalendar (1935–36) i Omanut (1940–41). – Sin Ivo Schwarz (Gavrin), pravnik i žid. aktivist (Karlovac, 20. XII. 1899 – logor Krapje, 1941). Sa suprugom → Mirom Gavrin otac je Davora i → Branka Gavrina. U nepoznato vrijeme promijenio je prezime u Gavrin. God. 1916. izabran je za prvoga predsjednika udruženja zagrebačkih žid. srednjoškolaca »Literarni sastanci«, u kojem su jak utjecaj imali cionisti. Doktorirao je temeljem rigoroza 1923. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je u međuratnom razdoblju imao odvjetnički ured. Po uspostavi NDH, poč. svibnja 1941, bio je uhićen te deportiran u logor Krapje (Jasenovac I). Prema jednim izvorima stradao je 1941, a prema drugima poč. 1942, kad ga je ubio stražar jer se usudio prigovoriti nekoj naredbi. Dana 27. XI. 1941. njegova supruga zatražila je za supruga, sebe i djecu priznavanje arijskih prava, a u siječnju 1942. podnijela je molbu da ga se pusti iz logora. – Gavrin otac Mojsije, rabin i vjeroučitelj (Nádudvar, Mađarska, 1845 – Požega, 4. II. 1903). God. 1873. s obitelji se doselio u Dardu, a odatle 1879. u Požegu, gdje je do smrti služio kao rabin požeške ŽO te kao vjeroučitelj učenicima žid. vjeroispovijesti u Višoj djevojačkoj školi.

DJELA: Povijest Židova od babilonskog sužanjstva do današnjeg dana. Karlovac 1897. – Izraelički molitvenik. Zagreb 1902. – Židovi u rimskom svijetu. Zagreb 1915. – Obredi izraelske vjere. Zagreb, 1916, 19242. – Molitve zadušnice. Zagreb 1922. – Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-tih godina 19. vijeka. Zagreb 1939.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 28871. – HDA, ZKRZ GUZ, kut. 15, 3807–3808, 3817. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: Židov, 1(1917) 5; 4(1920) 4/5; 10(1926) 6; 15(1931) 5, br. 41; 19(1935) 41; 20(1936) 39. – V. Deželić: Schwarz, Gavro. Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925. Zagreb 1925. – Narodne novine, 95(1929), 18. II. – I. Andrović: Canticum canticorum. Split 19322. – J. Eventov: Omladina iz 1918. godine. Jevrejski almanah, 1955–1956. – Spomenica povodom 50-godišnjice Doma staraca Saveza Jevrejskih opština Jugoslavije (Zaklade Lavoslava Švarca) u Zagrebu 1910–1960. Beograd–Zagreb 1960. – N. Nikolić: Jasenovački logor smrti. Sarajevo 1975. – Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996. Zagreb 1996. – Schwarz, Gavro. Hrvatski leksikon, 2. Zagreb 1997. – D. Detoni-Dujmić: Schwarz (Schwarcz), Gavro (Gábor). Österreichisches Biographisches Lexikon 1815–1950, 54. Wien 1999. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – D. Župan: Dobre kućanice. Obrazovanje djevojaka u Slavoniji tijekom druge polovice 19. stoljeća. Scrinia slavonica, 9(2009). – S. Knežević i A. Laslo: Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič. Zagreb 2011.

SCHWARZ, Hinko (Švarc), poduzetnik (?, 1847 – Križevci, 1934). Krajem XIX. i poč. XX. st. bio je vlasnik Prve hrvatske tvornice drva za kefe u Križevcima. Spominje se kao istaknuti frankovac.

IZV.: Nadgrobni spomenik na Židovskom groblju u Križevcima. – Podaci o ulazniku R. Weisz-Maleček. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: S. Matković: Čista stranka prava 1895.–1903. Zagreb 2001.

SCHWARZ, Hugo, inženjer (?, 1878 – Zagreb, 7. VIII. 1924). U međuratnom razdoblju djelovao je kao inženjer u Zagrebu. Najvjerojatnije je u rodbinskim vezama s Mavrom Schwarzom (? – Zagreb, 11. VIII. 1921).