Kategorija: B

BEGOVIĆ, Miško (Beck), službenik i žid. aktivist (Koprivnica, 5. XII. 1905 – Zagreb, 16. XII. 1988). Sin Hinka i Gizele. U međuratnom razdoblju djelovao je kao službenik, zamjenik poslovođe i predstojnik ureda poduzeća »Papieros« u Zagrebu. Još kao srednjoškolac bio je aktivan u žid. omladinskom društvu »Herut«, a kao student u Makabiju. Bio je u braku s Rifkom rođ. Kabiljo (Gradačac, BiH, 22. XII. 1906 – Zagreb, 13. X. 1990), kćeri Jakoba (Sarajevo, 1886 – logor Jasenovac, 1943), trgovca u Gradačcu i Matilde rođ. Salom (?, 1891 – logor Stara Gradiška, ?), kćeri Daniela i Rifke iz Bijeljine. Sa suprugom i kćeri Nadom (Zagreb, 27. IX. 1936) preživio II. svj. rat u Italiji i Švicarskoj, a nakon rata bio je tajnik ŽOZ.

IZV.: HDA, Prijava imetka, kut. 660. – Podaci o ulazniku N. Nazirović.

LIT.: J. Domaš: (Nekrolog). Jevrejski pregled, 39(1988) 9/10. – Bilten ŽOZ, 1988, 9/10.

BEHLIĆ, Helena Sofie (Černovci, Ukrajina, 8. III. 1903 – ?London, ?). Kći Salamona pl. Weisselbergera, gradonačelnika Černovaca. Udavši se za Derviša Behlića, muslimanske vjeroispovijesti, doselila se 1933. iz Černovaca u Čarakovo kraj Prijedora. Iako je 1938. prešla na katoličanstvo, po osnutku NDH morala je podnijeti prijavu o imetku Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj navodi kako je iz Ureda vojskovođe Slavka Kvaternika u Zagrebu nabavila preporuku kojom se redarstvenom ravnateljstvu predlaže izuzeće od mjera protiv Židova i oslobođenje od nošenja žid. znaka. Upisana je u Kartoteku židovskoga znaka, ali znak nije preuzela. Simulirajući bolest smještena je u sanatorij dr. Horeckoga u Zagrebu te u nepoznato doba prebjegla u Hrvatsko primorje. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 661. – KŽZ. – Podaci o ulaznici B. Polić.

BEHRMANN, Manojlo (Manko, Emanuel), gospodarstvenik (Zagreb, 9. IV, 1903 – ?, Izrael, ?). Sin Bernharda i Julijane rođ. Glück. Bio je ovlašteni graditelj, građevinski poduzetnik i upravitelj Hrvatske enciklopedije (bez plaće). U međuratnom razdoblju suvlasnik je poduzeća »Monjac–Krušlin–Behrmann«. U braku s Nevenkom rođ. Schulhof, katolkinjom, otac je Vesne (Zagreb, 1936). Po uspostavi NDH sa suprugom je preuzeo žid. znak te u prijavu imetka Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, navodi da je vlasnik kuće u Filipovićevu prilazu u Zagrebu, vrijedne 1 400 000 din., suvlasnik kuće u Vlaškoj ul., koju je naslijedio od oca, te gradilišta u Derenčinovoj ul. Ministarstvu unutrašnjih poslova, a potom i Ustaškom redarstvenom povjerenstvu podnio je molbu za priznanje arijskih prava, koja je najprije odbijena, ali u lipnju 1941. odobrena. Prešao je na katoličanstvo 1941. Deportiran u logor Jasenovac iz kojeg je pušten u proljeće 1942. te se naselio na Tuškancu, gdje stanuje »potajno bez dozvole i propusnice«. Naime, leksikograf Mate Ujević (proglašen Pravednikom među narodima 1994) često je kontaktirao s nadležnim ministarstvima, pa i sa samim poglavnikom Antom Pavelićem, koje je uvjerio da su mu za nastavak rada na Hrvatskoj enciklopediji prijeko potrebne usluge M. Behrmanna. Ubrzo mu je pribavio propusnice za cijelu obitelj, s pomoću kojih su prebjegli u Dalmaciju, a 1948. se iselili u Izrael. – Brat Hinko, obrtnik (Zagreb, 28. IV. 1896 – logor Jasenovac, 1942). U međuratnom razdoblju sa suprugom Laurom rođ. Glück bio je suvlasnik »Zlatarke«, radionice za izradu zlatne, srebrne i platinske robe u Deželićevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH sa suprugom je preuzeo žid. znak, uhićen i deportiran u jasenovački logor Krapje, potom prebačen u jasenovački logor Ciglanu, gdje je stradao iduće godine.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 661. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27163. – HDA, UNS, kut. 2, 1-4-1, Ured II, Komunistička djelatnost, Obavještajci, izvješća, GX-29. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – http://www.jutarnji.hr/pravednici-i-njihove-zivotne-price/206688/, pristupljeno 29. XII. 2011.

BEISSMANN, Željko, pedagog i žid. aktivist (Osijek, 14. IV. 1964). Sin Branka i Edite rođ. Stern. Završio je osnovnu i srednju školu u Osijeku, gdje je 1988. diplomirao tjelesnu i zdravstvenu kulturu na Pedagoškom fakultetu. Osposobljen je i za program kineziterapije. Radio je kao nastavnik tjelesnoga odgoja na osnovnim i srednjim školama (1987, 2005–08), voditelj fitnessa (1988–2005), 2008. izabran je u nastavno zvanje predavača za znanstveno polje Kineziologija za predmet Tjelesna i zdravstvena kultura na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a 2013. u zvanje višega predavača. Također je bio vanjski suradnik pri Učiteljskom fakultetu i Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Sudjelovao je u radu ljetnih škola pedagoga kineziologije u Rovinju i Poreču. Predsjednik je Sveučilišnoga sportskog saveza Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera. Autor je stručnih kinezioloških radova. Potpredsjednik je, a od 2012. predsjednik ŽO Osijek.

IZV.: Osobni podaci ulaznika.

BELIN, Boris (Blühweiss), inženjer (Zagreb, 12. V. 1913 – Zagreb, 8. III. 1974). Sin → Alberta Blühweissa. Tijekom II. svj. rata promijenio je prezime u Belin. Nakon završena Tehničkoga fakulteta u Zagrebu 1937, radio je kao projektant u poduzeću »Noris«. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak te ubrzo sa suprugom izbjegao u Italiju, gdje se 1943. priključio partizanima. Nakon II. svj. rata u Zagrebu je vodio obnovu električnih postrojenja u Tvornici aluminija Lozovac, djelovao kao planer za elektroindustriju u Saveznom ministarstvu industrije u Beogradu, vodio odjel za konstrukciju električnih aparata u tvornici »Rade Končar« u Zagrebu, a potom je bio upravitelj Zavoda za aparate Elektrotehničkog instituta »Rade Končar«. Od 1956. predavao je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu te je ujedno bio profesor na Višoj tehničkoj školi »Rade Končar«. Za izvanrednoga profesora na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu bio je izabran 1973, a ujedno je bio savjetnik u Institutu »Rade Končar«. Surađivao je s međunarodnim stručnim udruženjima IEC i CIGRE. Uz značajan rad na konstrukciji visokonaponskih prekidača, objavio je niz radova o prenaponima zbog povratnog vala na dalekovodima i o malouljnim srednjonaponskim sklopkama. Njegova predavanja objavljena su posmrtno u monografiji Uvod u teoriju električnih sklopnih aparata (Zagreb 1978). Zaslužan je za prerastanje tvornice »Rade Končar« u suvremeno poduzeće. Za rad na području visokonaponskih prekidača dobio je 1968. nagradu »Nikola Tesla«.

IZV.: KŽZ.

BEN-HANNAN, Šimon (Reichsmann, Zoltan), žid. aktivist (Darda, 7. II. 1910 – ?, Izrael, nakon 1995). Jedan je od osnivača pokreta Hašomer Hacair u Jugoslaviji i član njegove zemaljske uprave. Po dolasku u Palestinu, krajem 1934. sa suprugom Šošanom rođ. Bosković, promijenio je ime i prezime te se priključio kibucu Hašaron, a iduće god. bio je suosnivač jugoslav. kibuca Šaar Haamakim u Magdielu. God. 1938. boravio je u Jugoslaviji kao izaslanik svoga pokreta. Bio je izabran za muhtara (predstojnik) i deset godina predstavljao kibuc kod brit. mandatnih vlasti. Od 1946. do 1948. bio je izaslanik pokreta i Židovske agencije u Italiji, gdje je pomagao dovođenju ilegalne alije. Od 1948. radio u kibucu kao učitelj arap. jezika i ručnoga rada, poslije u ribarstvu i u radionicama, a 1963–95. u tvornici sunčanih kotlova »Hromagen«.

LIT.: Ž. Lebl: Juče, danas. Tel Aviv 1999. – M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 44/45. – C. Loker: Kako je došlo do Hašomer hacaira. Ibid., 12(2004) 65.

BENČIĆ-SCHWABENITZ, Adalbert, gospodarstvenik (Križevci, 10. VI. 1888 – logor Jasenovac, 1941). Sin Julija Schwabenitza i Tereze rođ. Karkai. U nepoznato doba, vjerojatno nakon 1918, pridodao je prezime Benčić. U međuratnom razdoblju bio je vlasnik kina »Luxor« u Nikolićevoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH, sa suprugom Ellom rođ. Steiner i kćeri Mirom (?, 1921), preuzeo je žid. znak te morao podnijeti prijavu o imetku Ministarstvu narodnoga gospodarstva, Uredu za obnovu privrede NDH, u kojoj je naveo da je kino kupljeno 1939. za 800 000 din. te da je on kao vlasnik u 1940. napravio 2 770 000 din. prometa. Morao je vratiti staro prezime Schwabenitz. Iako je uoči II. svj. rata prešao na katoličanstvo te po osnutku NDH podnio molbu za priznavanje arijskih prava, 11. VII. 1941. uhićen je i sa suprugom i kćeri odveden u logor Slana na Pagu, dok je njihov stan u Draškovićevoj ul. zapečaćen. S Paga je prebačen u jasenovački logor Bročice, gdje je stradao. Čini se da su i supruga Ella i kći Mira preživjele boravak u paškom logoru Metajni, ali su potom prebačene u Loborgrad, a odatle u Auschwitz odakle se nisu vratile. Zapovjednik logora Loborgrada Karl Heger odbio je bolesnu Miru poslati u bolnicu s obrazloženjem da je za Kraljevine Jugoslavije sa suprugom špijunirala u korist Engleske. – Brat Alexander, trgovac (Bjelovar, 27. VI. 1890 – logor Jasenovac, 1941). Po ocu i po djedu stekao je zavičajnost u Zagrebu. U međuratnom razdoblju u Zagrebu je bio vlasnik poduzeća »Matador« u Oktogonu, specijalne trgovine pisaćih, računskih i ostalih uredskih strojeva, kao i mehaničke radionice za njihov popravak. Zastupao je poduzeća »Remington«, »Dalton«, »Kardex«, »Brunsviga«, »Ormig« i »Madas.« Poduzeće je 1940. imalo promet od 5 500 000 din. Po uspostavi NDH, kao i brat, morao je vratiti staro prezime, a kako je poduzeće, osim židovskih imalo »18 arijevskih namještenika« dobilo je državnoga povjerenika. U lipnju 1941. nalazio se na liječenju u Bolnici za živčane i duševne bolesti (danas Klinika za psihijatriju) Vrapče, ali nakon što je otpušten na kućnu njegu, krajem listopada 1941. sa suprugom Sidonijom rođ. Brecher, kćeri Verom (?, 1923) i sinom Milanom (?, 1924) bio je uhićen i odveden u logor Jasenovac, gdje je stradao. Supruga je stradala u logoru u Đakovu, sin Milan na nepoznatu mjestu, a sudbina kćeri Vere nije poznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 661, 698. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27650, 28383, 29426. – KŽZ.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BENEDICT, Francesco, kemijski inženjer (Budimpešta, 4. XII. 1898 – ?). Sin Marca i Rose. Kao kemijski inženjer bio je tehnički direktor riječke rafinerije ROMSA (Raffineria Olii Minerali Società Anonima), predsj. riječkog Dobrotvornoga društva Hevra Kadiša (1935–39). God. 1941. napušta Rijeku sa suprugom Rosemarie rođ. Wildi.

LIT.: I. Lukežić: Židovska dobrotvorna i kulturno-prosvjetna društva u Rijeci. Sveti Vid, 7(2001).

BENEDIK, Slavko, arhitekt i građevinski poduzetnik (Križ, 10. I. 1880 – Zagreb, 10. II. 1954). Sin Salamona i Terezije, brat Markov. Graditeljski odjel Obrtne škole završio je 1899. u Zagrebu, a Visoku tehničku školu 1904. u Karlsruheu. S Aladárom Baranyaijem 1905. osnovao je i do 1933. vodio građevinsko-arhitektonski atelijer, u kojem je bio zadužen za inženjerska rješenja i pravne poslove. Njihovim djelovanjem u Zagrebu je dosegnut vrhunac secesijske slobodne figuracije te artikuliran tzv. zagrebački tlocrt najamne stambene zgrade. Među više od 200 projekata posebno se ističu zgrada Popović na Jelačićevu trgu i sanatorij Brestovac na Medvednici (1908), palača Srpske banke na uglu Jurišićeve i Petrinjske ul. (1914) i Inženjerski dom na Trgu Burze (danas Trg hrvatskih velikana, 1927), obiteljske kuće na Tuškancu (Weiss–Aleksander, 1916; Ilić, 1922; Benedik, 1922) te činovnička kolonija malih dvojnih vila u Hercegovačkoj ul. (1912) kao jedna od najranijih srednjoeuropskih primjena zamisli tzv. vrtnoga grada. Atelijeru pripada i prvenstvo u gradnji ravnih krovova zahvaljujući revolucionarnoj primjeni drvocementne konstrukcije (zgrada Varžička–Prikril u Gundulićevoj ul., 1907) te u sustavnoj uporabi armirano-betonskoga skeleta (skladište tvrtke Socher u Preradovićevoj ul., 1913). Od 1930-ih bio je suvlasnik građevnoga poduzeća »Asfalt Beton«. Nakon uspostave NDH njegova supruga Jelka rođ. Deutsch Maceljski (?, 2. IV. 1887 – Zagreb, 16. IV. 1941) počinila je samoubojstvo, a on preuzeo žid. znak. Iako je stavljen na popis neophodno potrebnih stručnjaka, oduzeta mu je dozvola za rad te je vlastima morao prijaviti imetak. Do svršetka II. svj. rata živio je dijelom u Zagrebu, dijelom u Italiji. Za novine Agramer Tagblatt (1902–03) pisao je izvještaje s izložaba hrv. proizvoda u Njemačkoj. – Njegov sin Vojko, građevinski inženjer i arhitekt (Zagreb, 2. XI. 1909 – Montreal, Kanada, 4. V. 2001) u međuratnom razdoblju bio je zaposlen u poduzeću »Asfalt Beton« u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i izgubio posao. God. 1943. priključio se partizanskomu pokretu, a potom se preko Italije iselio u SAD. – Brat Marko, gospodarstvenik (Križ, 13. VII. 1876 – Zagreb, 10. I. 1953) u međuratnom razdoblju bio je vlasnik poduzeća za izradu drvenih proizvoda »Miami« sa sjedištem u Kučerinoj ul. u Zagrebu. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak i prešao na katoličanstvo. Zahvaljujući mješovitu braku s Hortenzijom rođ. Vradač (?, o. 1895 – Zagreb, 6. IV. 1978), s kojom je imao sina Borisa, preživio je II. svj. rat. – Majka Terezija rođ. Bernstein (Lupoglav, 21. II. 1847 – ?Auschwitz, nakon V. 1943), udovica je trgovca drvom Salamona, koji je 1915. bio jedan od najvećih prinosnika poreza ŽOZ. U Zagreb je stigla iz Križa te je za NDH stanovala u Jurišićevoj ul. U prijavi imetka navodi da je majka troje djece starije od 60 godina. U svibnju 1943. deportirana je najvjerojatnije u Auschwitz, u 97. godini života, što je čini jednom od najstarijih žrtava Holokausta u Hrvatskoj.

IZV.: HDA, Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 441, 41/1941. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 661. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27247. – KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Polić. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: A. Laszlo: Croquis za urotu sjećanja. Bilten ŽOZ, 1989, 12. – J. Galjer: Aladar Vladimir Baranyai: arhitektura i dizajn 1899–1936. (katalog izložbe). Zagreb 1999. – A. Laslo: Lica moderniteta 1898.–1918., zagrebačka arhitektura secesijske epohe. U: Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2003. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – http://migs.concordia.ca/memoirs/Vertes/, pristupljeno 27. XII. 2011.

BENEDIK, Vlado, novinar (Križ, 10. VII. 1918 – Zagreb, 17. VI. 1993). Sin Josipov. Suprug Eve rođ. Heinrich (Zagreb, 1926 – Zagreb, 10. I. 2015). Nakon završene Državne trgovačke akademije u Zagrebu 1938, zaposlio se u poduzeću »Trgopromet«. Po osnutku NDH, zajedno s obitelji Lavoslava Hermana, a uz pomoć Anke Oštrić i Mate Buterina, prebjegao je u Novigrad kraj Zadra. Anka Oštrić spasila je dovevši u Novigrad u svoju kuću iz Zagreba i njegove sestre Mimu i Ernu. U jesen 1942. bio je interniran u logor u Kraljevici, zatim u Kamporu na Rabu. U rujnu 1943. pristupio je partizanima kao borac Židovskoga rapskog bataljona i 7. banijske divizije te djelatnik Agitpropa 7. banijske divizije. Novinarstvom se počeo baviti 1946. kao suradnik zagrebačkoga Vjesnika i beogradskoga Rada. Od 1947. do umirovljenja 1978. bio je dopisnik i stenograf u zagrebačkom uredništvu novinske agencije Tanjug, s prekidom 1965–70, kad je djelovao kao dopisnik iste iz Beča. Surađivao je u Privrednom vjesniku (1978–80), Turizmu (1982), Borbi, Politici i Večernjim novostima. Dobitnik je ratnih i mirnodopskih odličja.

IZV.: Podaci o ulazniku M. Veber.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – Z. Munko: Benedik, Vlado. Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb 1983. – (Nekrolog). Bilten ŽOZ 1993, 31/32. – M. Steiner-Aviezer: Hrvatski pravednici. Zagreb 2008.