Kategorija: B

BORNSTEIN, Zdenko, službenik (Pakrac, 30. VI. 1908 – ?). Sin Emilov. U međuratnom razdoblju bio je zaposlen u poduzeću »Jadran« Dane Singer i drug u Zagrebu u Prilazu Gjure Deželića. Bio je dioničar Čehobanke d. d. te s Pavlom Schrengerom suvlasnik trgovine papirom, pisaćim materijalom i božićnim ukrasima »Božićni nakit« u Dalmatinskoj ul. u Zagrebu. Daljnja sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 663. – Telefonski imenik 1941.

BOROŠIĆ, Vladimir (Vlado), vinar (Zagreb, 16. IX. 1951). Unuk → J. Bornsteina. Nakon studija povijesti i arheologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, bavio se politikom te kraće vrijeme živio u Beogradu. God. 1990. sa suprugom Slavicom, profesoricom komparativne književnosti i ruskoga jezika, utemeljio je vinoteku »Bornstein« u obiteljskoj vili na zagrebačkom Pantovčaku. Krajem 1990-ih vinoteka je započela djelovati i u kaptolskoj kuriji u domu pomoćnoga zagrebačkog biskupa Đure Kokše. Vinoteku vodi njegova kći Jana Borošić-Kušlan, povjesničarka umjetnosti i talijanistica, sa suprugom Kristijanom. Njezina sestra Dina diplomirala je na Veleučilištu »Vern« menadžerske poslove.

LIT.: http://www.bornstein.hr/, pristupljeno 12. I. 2012. – http://www.croatia.ch/zanimljivosti/100427_a.php, pristupljeno 12. I. 2012.

BOROVIC, Armin (Borowitz), trgovac i gospodarstvenik (Vrbanja, 15. VI. 1879 – Jeruzalem, 24. II. 1958). Brat Maxa i Regine ud. Rosenberg. Od 1910. u Vinkovcima razvija predstavnički i posrednički posao. God. 1912. osnovao je sa sestrom tvrtku za veleprodaju vina i žestokih pića, a poslovanje se nakon otvaranja vlastite pecare rakije i bačvarije postupno proširilo na veći dio Dalmacije, Srbije i BiH. Stekavši znatni kapital, utemeljio je 1935. »Viteks« vinkovačku industriju tekstila, koja je zapošljavala 30 radnika. Jedan je od osnivača vinkovačkog Rotary kluba. Neposredno nakon uspostave NDH, 18. IV. 1941, uhićen i na tri tjedna zatočen u Vinkovcima. Nakon izlaska iz zatvora preuzeo je žid. znak te bio izvrgnut drugim oblicima progona, a u kolovozu iste godine ponovno je uhićen. Zahvaljujući razgranatim trg. vezama uspio se sa suprugom, sinom → Ivanom i kćeri Jelkom (?, 1925) do ožujka 1942. skloniti u Metković, zatim u Mostar te naposljetku u Jelsu, gdje su ih u jesen 1942. zarobile tal. okupacijske snage i zatočile u gradu Hvaru, a 1943. prebacile u logor u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. prebjegao je partizanima i do kraja II. svj. rata boravio u partizanskoj pozadini na Kordunu, gdje je radio za NOO u Topuskom. Nakon završetka rata vratio se u srpnju 1945. u Vinkovce. God. 1948. preselio se s obitelji u Zagreb, a u lipnju 1951. iselili su se u Izrael. – Brat Max (Borowitz, Makso), trgovac i žid. aktivist (Vrbanja, 13. VIII. 1886 – Sarid, Izrael, 1951). Od 1918. držao je u Vinkovcima trgovinu galanterijskom i mješovitom robom te trgovinu tekstilom i sagovima u Zagrebu. Neko je vrijeme radio i kao trgovački putnik različitih tekstilnih tvornica (»Ivančica« d. d. u Zagrebu, Zagorska tvornica vunenih tkanina d. d. u Oroslavju) te kao procjenitelj šteta u tekstilnim tvornicama i skladištima nakon krađe, požara i sl. Nakon proglašenja NDH u svibnju 1941, sa suprugom Elzom rođ. Mechner i kćeri Eli, preuzeo je žid. znak. Djelovao je u ŽOZ, brinući se o zatočenicama u logoru u Loborgradu i bio član Odbora za podavanja Židova. Prebjegao je u Italiju te nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. iselio se u Švicarsku, a nakon završetka II. svj. rata u Palestinu. Aktivno je djelovao u cionističkom pokretu u međuratnom razdoblju; bio je član Glavnog odbora SJVOJ (od 1920) te suosnivač i čelnik Društva žid. namještenika u Zagrebu.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka. kut. 663. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27701. – KŽZ. – Telefonski imenik 1941.

LIT.: J. Eventov: Omladina iz 1918. godine. Jevrejski almanah, 1955–1956. – J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002. – Isti: Borovic Armin. Vinkovački leksikon. Vinkovci 2007.

BOROVIC, Ivan (Borowitz, Ilan), agronom (Pečuh, Mađarska ili Vinkovci, 31. V. 1921 – Ber Ševa, Izrael, 17. III. 2011). Sin → Armina i Margit rođ. Schreiber. Nakon završene osnovne škole i gimnazije u Vinkovcima, studirao je kemiju u Zagrebu. Po uspostavi NDH morao je prekinuti studij te je prebjegao u Metković gdje se sastao s roditeljima i sestrom Jelkom (?, 1925), arhitekticom. Iz Metkovića se prebacuju u Jelsu na Hvaru, gdje borave kod Antice i Jakova Radonića (na prijedlog obitelji Borovic, ljudi koji su im pomagali u bježanju i spašavali ih, braća Andrija i Nikola Jurić s Pelješca, Mate Bedrica iz Skradina te A. i J. Radonić proglašeni su Pravednicima među narodima). U veljači 1943. tal. snage internirale su ih u grad Hvar, a zatim u lipnju u logor u Kamporu na Rabu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, pristupio je partizanima te do kraja rata radio u sanitetskoj službi po selima na Kordunu i Banovini, bio upravitelj improvizirane bolnice namijenjene liječenju seljaka od pjegavoga tifusa. Nakon demobilizacije u Zagrebu je 1945. upisao i 1950. završio studij agronomije na Poljoprivrednom fakultetu. U lipnju iduće godine iselio se s roditeljima i sestrom u Izrael, gdje je promijenio ime u Ilan. U gradu Beer Ševi radio je od 1954. kao pedolog na projektu osnivanja poljoprivrednih naselja u pustinji Negev, potom kao voditelj laboratorija za pedologiju i naposljetku do umirovljenja u Institutu za istraživanje pustinje Negev (1965–86), istraživao je mogućnost uzgoja poljoprivrednih kultura bočatom vodom iz dubokih pustinjskih bunara. Za njegov rad Država Izrael odlikovala ga je visokim priznanjem. Inozemni je dopisnik Novoga Omanuta. Sjećanja na događaje iz II. svj. rata objavio je u knjizi Tome Šalića Židovi u Vinkovcima i okolici.

LIT.: M. Kolar-Dimitrijević: Osobe iz knjige Jučer, danas Ženi Lebl (Jennie Lebel). Novi Omanut, 9(2001) 44/45. – T. Šalić: Židovi u Vinkovcima i okolici. Osijek–Zagreb 2002. – Isti: Borovic, Ivan. Vinkovački leksikon. Vinkovci 2007. – B. Polić: (Nekrolog). Novi Omanut, 19(2011) 104. – http://free-vk.t-com.hr/Josip-Sarcevic/uvod.htm, pristupljeno 18. IV. 2012.

BOROVIĆ, Regina, žid. aktivistica (Vukovar, o. 1850 – Vukovar, ?). Bila je predsjednica vukovarskoga Židovskoga gospojinskoga društva (Frauenverein). U drugom braku ud. Landesman. Prabaka → Đ. Obersona.

LIT.: Đ. Oberson: Sjećanja na Vukovar i Osijek. Bilten ŽOZ, 1994, 36.

BOSKOVITZ, Branko (Boskowitz, Bošković; Ivan), pravnik (Osijek, 28. III. 1906 – u transportu iz Osijeka, IX. 1941). Sin Gezin. Ovlast za obavljanje odvjetničke prakse dobio je od Odvjetničke komore u Osijeku 1938. U nepoznato doba prešao je na katoličanstvo. God. 1941. bio u mješovitom braku s Josefinom (Finy) s kojom je imao kćer Natašu. Uhićen je i umro u transportu iz Osijeka za nepoznati logor.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 628.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

BOSKOVITZ, Dragutin (Boskowitz, Bošković), glazbenik (Osijek, 24. XI. 1903 – Auschwitz, 1942). Bio je zaposlen u osječkom kazalištu. Nazočio je izvanrednoj glavnoj skupštini Hevre Kadiše 1917. u Osijeku. Po osnutku NDH odveden je u sabirni logor u Tenji, a 22. VIII. 1942. deportiran u Auschwitz, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 628.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljenja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

BOSKOVITZ, Hugo (Bošković), trgovac (Osijek, 2. VII. 1872 – Auschwitz, 1942). Od 1904. bio je suvlasnik vodeće osječke trgovine mješovitom robom »Wilheim i Boskovitz« u Županijskoj ul., utemeljene 1880. God. 1939. trgovina je ostvarila promet od 4 318 092 din., ali i velike gubitke te je partner → R. Wilheim istupio iz posla, dok je B. bio primoran smanjiti opseg posla i likvidirati veletrgovinu. S tiskarom Eugenom Szeklerom bio je suvlasnik kuće u Desatičinoj ul. u Osijeku. Bio je istaknuti član osječke »Lože Menora 1090« nezavisnog žid. reda Bnei Brit (jedan od sedmorice izaslanika te lože na inauguraciji jugoslavenske Velike lože Bnei Brita 1935. sa sjedištem u Beogradu). Po osnutku NDH s ostalim osječkim Židovima i suprugom Fridom (?, 1884) odveden je u sabirni logor u Tenji i potom 22. VIII. 1942. deportiran u Auschwitz, gdje je stradao.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 628.

LIT.: Spomenica svečane instalacije Velike Lože u Beogradu. Beograd 1935. – A. Radenić: Bene berit u Srbiji i Jugoslaviji 1911–1940. Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, 1997, 7. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – Lj. Dobrovšak: Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Osijek 2013.

BOŠAN, Aleksandar, trgovac (Zmajevac, 25. VII. 1885 – Auschwitz, 1942). Sin Jakobov. U Zagreb se doselio 1922. iz Karanca kraj Darde. U međuratnom razdoblju vlasnik je velike trgovine mješovitom robom u Zagrebu u Vlaškoj ul. Po uspostavi NDH preuzeo je žid. znak te sa suprugom Matildom rođ. Klein u kolovozu 1942. deportiran u Auschwitz. Supruga je stradala 23. X. 1943.

BOŠKOVIĆ-STULLI, Maja, književna povjesničarka i folkloristica (Osijek, 9. XI. 1922 – Zagreb, 14. VIII. 2012). Kći → Dragutina i Ivanke (Janke) rođ. Szarvas (Sarvaš) i sestra → Magde. Od 1923. živi u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i III. žensku gimnaziju; tijekom školovanja jedna je od najaktivnijih članica SKOJ. Po uspostavi NDH s roditeljima i sestrom Magdom preuzela je žid. znak. Pred ustaškim terorom prebjegla je u Dubrovnik, gdje je u studenom 1942. bila uhićena te internirana u Kupare, a od lipnja 1943. u logor Kampor na Rabu. Roditelji i sestra Magda stradali su u logoru. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključila se partizanima i djelovala kao bolničarka u Židovskom rapskom bataljonu, u bolnici 7. banijske divizije te u Prosvjetnom odsjeku Oblasnoga NOO za Moslavinu. God. 1945. upisala je slavistiku na zagrebačkomu Filozofskom fakultetu; od 1946. do 1948. studirala je u SSSR (Kazanj i Sankt Peterburg), a zatim u Beogradu, gdje je 1950. diplomirala. God. 1951. počinje raditi kao asistentica u Jadranskom institutu JAZU u Zagrebu, a 1952. prelazi na mjesto asistentice za suvremenu književnost u Institutu za narodnu umjetnost, gdje je 1963–73. direktorica, a zatim znanstvena savjetnica do umirovljenja 1979. Doktorirala je 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tezom Narodna predaja o vladarevoj tajni. Bila je članica Međuakademijskog odbora za narodne umotvorine, članica je osnivačica društva International Society for Folk Narrative Research i počasna članica Čehoslovačkoga etnografskog društva. Od 1980. članica je suradnica JAZU (danas HAZU), a redovita članica HAZU od 2000. God. 1977. dobila je Republičku nagradu za znanstveni rad »Božidar Adžija«, 1991. uglednu Herderovu nagradu Bečkoga sveučilišta, a 1992. nagradu »G. Pitré–S. Salomone Marino«. Bila je gl. urednica, a potom članica uredništva godišnjaka Narodna umjetnost, članica uredništva međunarodnih časopisa Demos (do 1968) i Fabula. Skupljala je gradivo hrv. usmene književnosti pa je u dokumentaciji Zavoda za istraživanje folklora (prije Institut za narodnu umjetnost) u Zagrebu pohranjeno njezinih 38 rukopisnih zbirki i 65 snimljenih magnetofonskih vrpca. Njezini zapisi narodnih pripovijedaka i pjesama nalaze se u mnogim zbirkama, a neke je znanstveno komentirala i priredila za tisak. Zapisi su joj uvršteni i u inozemne zbirke Märchen der europäischen Völker (Schloss Bentlage bei Rheine 1956, 1961–62, 1964–65), a objavljeni su izbori i na japanskom te slovačkom jeziku. Kao utemeljiteljica moderne naratološke folkloristike u Hrvatskoj, bila je najkompetentnija da u knjizi Priče i pričanje (Zagreb 1997) izloži metode i rezultate svjetske znanosti na tom području, discipline, kojoj je i sama dala tako znatan prilog. O sudbini svoje obitelji svjedočila je u knjizi Obitelj (Zagreb 1996).

DJELA: Narodna predaja o vladarevoj tajni. Zagreb 1967. – Usmena književnost. Zagreb 1971. – Usmena književnost kao umjetnost riječi. Zagreb 1975. – Usmena književnost. U: Povijest hrvatske književnosti, 1. Zagreb 1978. – Usmena književnost nekad i danas. Beograd 1983. – Usmeno pjesništvo u obzorju književnosti. Zagreb 1984. – Izvori i preobrazbe jedne narodne pjesme. Zagreb 1986. – Pjesme, priče, fantastika. Zagreb 1991. – Priče i pričanje. Stoljeća usmene hrvatske proze. Zagreb 1997. – O usmenoj književnosti i o životu. Zagreb 1999. – Od bugarštice do svakidašnjice. Zagreb 2005.

IZV.: KŽZ.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – J. Kekez: Bošković-Stulli, Maja. Hrvatski biografski leksikon, 2. Zagreb 1989. – Festschrift für Maja Bošković-Stulli – In the Honour of M. B. S. Narodna umjetnost, 30(1993). – J. Kodet: Lik Židova u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Novi Omanut, 27(2009) 96.